Poezija i plandovanje

Lijino pismo

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.

KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.
 
NOĆ

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž'te se, ptice, počinje lov!
 
RASTANAK

Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!
 
POTJERA

Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.
 
VUK

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
 
MEDO
 
Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat' ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

Divlja svinja

Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!
 
PRED JEŽEVOM KUĆICOM
 
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!
 
TRI GALAMDžIJE
 
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.
 
JEŽEV ODGOVOR
 
Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To re e, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

KRAJ
 
Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

B. Makarević

Hmmm, sposobnost kako bi Sli rekao o duhovnosti, apstrahcije...ili je nešto drugo bilo u pitanju :)

"Ja volim miris tvojih cvjetova i šuštanje lišća na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore i mahovinu i bilje i košute. Volim te kao majku, šumo.
Tebe i tvoje ptice."

Dragutin Tadijanović, Pozdrav šumi

Budimo pokvareni. Nepodnošljivi. Radimo
protiv svih. Istrijebimo neprijatelje,
ili ih ih barem dobro isprašimo po turu.
Budimo silni.
Živimo kao svi drugi, nauštrb onoga koji
ne pazi i temelje života ukopava u zrak.
slušao sam kako govore o moralu ljudi koji
su među sobom podijelili sile -
i slušao sam - -
na trenutak sam zamislio imat ćemo
stan ili barem neku podstanarsku peć
u koju bismo katkad bacili tempirano gorivo
a ne kao sad ---
Panonac sam, i Ivan*
tridesetogodišnjak i samo pjesnik ali to znaš i ti -
valjalo bi moći sa zemljom se nositi
može li se ljepše od toga poželjeti
ali gdje mi je zemlja barem malo grude
gdje bih mogao ostaviti svoje zube---
još je dobro što mi je optimizam neiscrpan
pa budućnosti ostavljam i ono što nemam



*hrvatska inačica mađ. imena Janos


Janos Sziveri

KASPAR HAUSER
 
 
Kaspar Hauser
Tako jednostavan da usamljena
Mu zvijezda čuđenje može nositi
On broji jednu po jednu laticu i
Osluškuje glas podzemne vode livada
Odrastao i sretno malen, visok kao trava
 
Jezik se kod njega nije odomaćio
Priroda ga nije do kraja dovršila
Nitko ne siječe nevidljivu strunu
On se samog sebe drži
Kao ruža svoje crvene boje
Kao željezo magneta
 
Preodijevanjem se i maskama pokazujemo
Ja, kažemo. I već smo netko drugi a ne
Onaj koji jesmo i što kažemo da smo
U Kasparu Hauseru nema ništa drugo do Kaspar Hauser
 
Sve bijaše tajna, bez jezika u kojemu
Bi se tajna sahranila. Nenaoružan
Stajao je u svojoj unutarnjosti. Ljudski
Govor je zvučao kao daleka duhovna muzika
 
On je taj transcendentalni broj Pi
Isto nedjeljiv kao i krug
Kvadratura, sama sobom potpuno
Ispunjena, nikad ne pogođena
Vremenom, poviješću, drugima
 
Nešto nevidljivo i stvarno struji
Našom predstavom o njemu. On je sve
Što smo zaboravili. Čednost koju nikakvo
Društvo, nikakav jezik ne može nositi
 
Svijet prelazi preko njega
Kao valovlje preko mora
On nikada nije stigao
On nikad nije bio ovdje
On nas nikada nije napustio
 
 
Stein Mehren

Taj čovjek je bio nevjerojatan u širini svoje duše kada je, uzevši u obzir vrijeme u kojemu je živio, sročio takve stihove .....

Jesenjin
Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri stali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
ostenila sedmero mladih,
ridjih stenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih cesljala njezna;
od trbuha njene topline
voda se topila snjezna.

A uvece, kao i vazda,
kad koke na lijegala krecu,
tmuran je stigao gazda
i strpao stenad u vrecu.

Trcati snijegom je stala
slijedec mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreskala voda.

A kad se od trcanja vruca
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuca
ko njeno pricini stene.

U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bacenim kamenom krece,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oci se psece.

ne bih htjela zvučati okrutno, ali čovjek koji sam sebi oduzme život nema široku dušu

orion wrote:Taj čovjek je bio nevjerojatan u širini svoje duše kada je, uzevši u obzir vrijeme u kojemu je živio, sročio takve stihove .....

Jesenjin
Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri stali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
ostenila sedmero mladih,
ridjih stenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih cesljala njezna;
od trbuha njene topline
voda se topila snjezna.

A uvece, kao i vazda,
kad koke na lijegala krecu,
tmuran je stigao gazda
i strpao stenad u vrecu.

Trcati snijegom je stala
slijedec mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreskala voda.

A kad se od trcanja vruca
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuca
ko njeno pricini stene.

U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bacenim kamenom krece,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oci se psece.

Tako je.. U vrijeme kad se na zivotinje gledalo (i jos uvijek se gleda) kao svojinu, kao bezumna bica.

Svaki put me jeza podidje kad netko, u razgovoru, poentira neku misao usporedbom "prvi se macici bacaju u vodu, ne?"..

Postoje bica, cak i ljudi :-), koja su toliko senzibilna da doslovno osjecaju druga bica. Ne samo emotivno, vec i fizicki. I ne mogu se obraniti od toga. Nemaju stit. Vjerujem da je Jesenjin bio takvo stvorenje.

šutjeli smo dok je munib pričao

kad bi ljudi vidjeli
kako munib muminović
glavinja po srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
ili razgovaraš s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
briznuo bi u plač i prokašljao:
bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli

jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
od kud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina

možda bi munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli

na koncu je munib muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao reći
potom je otišao u kladanj
u džamiju
i tamo se objesio

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
o čemu rahmetli munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života
nad time čovjek može samo zašutjeti

~ zoran žmirić

metilda wrote:ne bih htjela zvučati okrutno, ali čovjek koji sam sebi oduzme život nema široku dušu

.... nije tema, al mislim da suicid nema veze sa "širinom duše", već sa bolešću. Zna se da je bio, laički rečeno
hiper senzibilan, što je kulminiralo i pretvorilo se u dušenu ili psihičku bolest. Suicid ne rade zdravi ljudi.

orion wrote:

metilda wrote:ne bih htjela zvučati okrutno, ali čovjek koji sam sebi oduzme život nema široku dušu

.... nije tema, al mislim da suicid nema veze sa "širinom duše", već sa bolešću. Zna se da je bio, laički rečeno
hiper senzibilan, što je kulminiralo i pretvorilo se u dušenu ili psihičku bolest. Suicid ne rade zdravi ljudi.

recimo da je tada u umjetničkim krugovima samoubojstvo bilo neka vrsta pomodarstva.. jesenjinovo je izazvalo val samoubojstava širom rusije pa mu je majakovski uzvratio ovim stihovima:




Naš je planet radostima ubog nešto.
Treba otimati radost danima što bježe
Na svijetu umirati nije teško
Stvarati život daleko je teže


.. tako po mom mišljenju samo široka duša može stvarati život.. ima nas još hipersenzibilnih koji se borimo sa nepravdama i razočaranjima ne pomišljajući na samoubojstvo... 


.. neka se ovo shvati kao plandovanje

---

Olga Forš došla je Alekseju Tolstoju i nešto napravila. Aleksej Tolstoj također je nešto napravio. Onda su Konstantin Fedin i Valentin Stenič izletjeli na dvorište i počeli tražiti odgovarajući kamen. Kamen nisu našli, ali su zato našli lopatu. Tom lopatom je Konstantin Fedin opalio Olgu Forš po gubici.

Tada se Aleksej Tolstoj skinuo gol, izašao na Fontanku i počeo njištati kao konj. Svi su govorili: "Evo, njišti veliki suvremeni pisac." I nitko nije dirao Alekseja Tolstoja.

Harms

---

Osmerostih


Lakše je s brda nadolje.
Na brdu ni cvijeća nema, niti
korijenja slatkog izgladnjelima.
U dolu ćeš otpočinuti.
Kod šatora ti žubori vrelo,
sumpornu mu paru razmiču
magle jutarnje. Ipak, samo još
dalje na brdo, makar i umoran.

Janos Sziveri

***
u filmu koji gledam okupili su se stanari zgrade da se dogovore oko kupnje novog lifta jer je stari pokvaren. svi su se složili osim izvjesnog sterkowitza. rekao je da njemu lift ne treba jer živi na prvom katu i da ga nitko ne može natjerati na takav izdatak. i ja se većinu vremena osjećam kao taj sterkowitz. na primjer, kad bacam plastične flaše u kontejner za normalno smeće, a pritom me vidi netko od susjeda i pogleda pogledom prepunim nerazumijevanja za moje nerazumijevanje solidarnosti.

***
gledam fotografije mojih roditelja iz mladosti. tu su mladići duge kose u košuljama s dugim kragnama, djevojke u uskim trapez hlačama, u rukama drže cigarete, pristojno se smiju. u međuvremenu je bilo puno epiloga. ivo je umro od pluća, verin unuk ima downov. anica je otišla u za šlager pjevačem, tamo su do penzije radili na traci. moj tata je, u međuvremenu, ostao bez kose na tjemenu, pa iza uha pravi razdjeljak i pokriva svoju bosu glavu, rješava skandinavke i upisuje odgovore na pitanja kao: rijeka u italiji (po), znak za zlato (au), glumica na slici (nela eržišnik) i s melankolijom u glasu kaže da su skandinavke najbliže što će on u životu stići do tog poluotoka.

***
cijelo poslijepodne je bilo sunce, a onda je počeo puhati hladan vjetar. b. i ja pijemo kavu pored rijeke. jedan djed je svojoj unučici kupio sladoled, a b. kaže: to ti je pravi djed, kupio djetetu sladoled i kad vjetar piri!

***
jedan od mojih strahova je da će mi, kad noću idem u wc, nešto izmigoljiti iz školjke, pa upalim sva svjetla da bolje vidim, a onda mi se razbudi mozak i kad se vratim u krevet dugo ne mogu zaspati pa razmišljam o svim stvarima koje bi u životu mogle poći krivo, bolesti, potresu, nezaposlenosti, besparici, smrti, umjetnom kuku, provalnicima, paucima koje navodno svaki čovjek toliko i toliko pojede u snu, muhi koja mi je sinoć letjela po sobi, a sad je nigdje nema. taman kad mi se počne spavati, moram opet u wc i tako se taj krug nikada ne zatvori.

***

L. Deduš