Re: Poezija i plandovanje

by Guest 23/8/2017, 11:25

***
u filmu koji gledam okupili su se stanari zgrade da se dogovore oko kupnje novog lifta jer je stari pokvaren. svi su se složili osim izvjesnog sterkowitza. rekao je da njemu lift ne treba jer živi na prvom katu i da ga nitko ne može natjerati na takav izdatak. i ja se većinu vremena osjećam kao taj sterkowitz. na primjer, kad bacam plastične flaše u kontejner za normalno smeće, a pritom me vidi netko od susjeda i pogleda pogledom prepunim nerazumijevanja za moje nerazumijevanje solidarnosti.

***
gledam fotografije mojih roditelja iz mladosti. tu su mladići duge kose u košuljama s dugim kragnama, djevojke u uskim trapez hlačama, u rukama drže cigarete, pristojno se smiju. u međuvremenu je bilo puno epiloga. ivo je umro od pluća, verin unuk ima downov. anica je otišla u za šlager pjevačem, tamo su do penzije radili na traci. moj tata je, u međuvremenu, ostao bez kose na tjemenu, pa iza uha pravi razdjeljak i pokriva svoju bosu glavu, rješava skandinavke i upisuje odgovore na pitanja kao: rijeka u italiji (po), znak za zlato (au), glumica na slici (nela eržišnik) i s melankolijom u glasu kaže da su skandinavke najbliže što će on u životu stići do tog poluotoka.

***
cijelo poslijepodne je bilo sunce, a onda je počeo puhati hladan vjetar. b. i ja pijemo kavu pored rijeke. jedan djed je svojoj unučici kupio sladoled, a b. kaže: to ti je pravi djed, kupio djetetu sladoled i kad vjetar piri!

***
jedan od mojih strahova je da će mi, kad noću idem u wc, nešto izmigoljiti iz školjke, pa upalim sva svjetla da bolje vidim, a onda mi se razbudi mozak i kad se vratim u krevet dugo ne mogu zaspati pa razmišljam o svim stvarima koje bi u životu mogle poći krivo, bolesti, potresu, nezaposlenosti, besparici, smrti, umjetnom kuku, provalnicima, paucima koje navodno svaki čovjek toliko i toliko pojede u snu, muhi koja mi je sinoć letjela po sobi, a sad je nigdje nema. taman kad mi se počne spavati, moram opet u wc i tako se taj krug nikada ne zatvori.

***

L. Deduš

by **kic** 23/8/2017, 14:04

moje su korito zarobili
cvijetovi ladoleža,
pa moram pitati za vodu.

by orion 23/8/2017, 19:53

Zvonimr Golob
Ruža

Ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao.
Ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo se mirisom,
neizmjernim i živim.

Poezija i plandovanje - Page 8 Ru%C5%BEa-pure-aveda

Poezija i plandovanje - Page 8 Ru%C5%BEa-pure-aveda

by Guest 24/8/2017, 20:52

Kad zaboraviš nedjelju: Ljubavna priča

A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i
                                                                    subotom
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi,
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem
                                                                     nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam, ne znam
                                                                         zašto . . .
I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao kad bi netko zvonio na vratima,
I kako bi mi zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon odlazili na nedeljni ručak;
to jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
na nedeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se napokon svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo . . .
Kada, kažem zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.

Gwendolyn Brooks

by Guest 25/8/2017, 09:21

9. 14 April · Zagreb

ZABRANJENO PUŠENJE

prilazi mi sjajnih očiju, blaga i radoznala: "imate li cigaretu?"
na terasi kafića nema puno ljudi, sunce je jako i ja sam se smjestila u neku polusjenu. gleda me bez treptaja, onako kao kad djeca promatraju nešto zanumljivo. velim joj kako ne pušim pa nemam cigarete.
"a nemate..."
načas se rastužila, ali opet se vrati smiješku. gledamo se otvoreno oči u oči. to traje nekoliko nepomičnih trenutaka. na nogama ima kućne šlape. kao da je iz nekog stana, na kratko, izašla. možda baciti smeće!?
ponavlja: " a nemate cigarete..."
razmišljam što bih učinila, gledam okolo puši li tko no u tom trenutku izadje konobar. taman sam ga htjela pitati može li nam pomoći s cigaretom kad on ljubaznim ali odlučnim glasom pozove gospodju u stranu. čujem ga kako ju umoljava da ne dolazi više na terasu i ne žica cigarete. ona poslušno odlazi. meni je jako žao. pitam ga zašto ju je potjerao a on mi objašnjava kako stalno dolazi i smeta goste. traži cigarete. razumijem ga ali mi je i dalje žao. nije mi jasno zašto mi je toliko žao!? predlažem mu da doniram kutiju cigareta koju će držati u kafiću pa da joj daju jednu po jednu - kad dođe. nije zadovoljan, tvrdi kako će onda stalno dolaziti i nek se ja s njom bavim ak baš hoću. malo se nasmije on, malo ja. nismo ništa dogovorili. odlazim. dolazim opet pred večer. raspitujem se jel' svraćala gospodja koja traži cigarete!? veli kako je nije bilo. pita me kaj mi je? zakaj forsiram cigarete a znam da to nije zdravo!? malo diskutiramo o tom što je zdravo a što nije. ne možemo se složiti. i dalje mislim kako sve što je štetno ne mora uvijek biti štetno. gospodja i ja smo se gledale u oči. ona je zaista trebala nešto što je tražila. zaista je.

N. Mihaljčišin

by Guest 26/8/2017, 19:13

- Vještice moja – rekao joj je kad se i sam svalio na janjeća krzna, priljubio se uz nju i zagrlio je oko vrata.
- Vještice moja, kakvim li ćeš cvijetom procvjetati?
- Jasenovim ću cvijetom cvjetati, ljubljeni! I od sjemenja će toga niknuti mnogo jasenje. Prekrit će svu zemlju, od Vrana do mora.
- O voljena moja, da mi je još jednom projahati s njima ispod toga jasenja pjevajući ispod glasa:

Kad kažu: kurva te je na svijet dala
I kopile si majke svoje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kažu: dušu prodaj,
Za dušu kupci novce broje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kažu: ti si bijeda,
Sudbinu tvoju drugi kroje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Što god da kažu, što god da htjeli
Sa mržnjom ne daj da te spoje,
I cvijetom cvjetaj, srce moje.

Ivan Aralica

by Guest 31/8/2017, 18:05

Boli me Španjolska

Kako god kružio Mediteranom, tom talionicom kulture koja me oblikovala i u kojoj tražim prepoznatljive odrednice – uvijek se iznova vraćam Španjolskoj.

Italija je ružičasta i zelena. Grčka je modra. Španjolska, crna. A kad to želi istaknuti, uz crnu boju stavlja žutu, kao da želi što žešće ošinuti onu latinsku iracionalnost koja joj je htjela suprotstaviti bijelu.

Prilikom vjenčanja Ljudevita XIV s infantkinjom Marijom Terezijom, godine 1660. u St. Jean de Luzu, francuski je dvor, nakićen perikama, šarenim svilama i čipkama, ugostio španjolski.

Osim infantkinje, svi su španjolski suvereni i podanici bili odjeveni u crno. Povjesničar zadužen da izvijesti o tijeku vjenčanja, usudio se napisati:

»Tako smo saznali da smo zapravo mi barbari.«

Španjolska je stroga i ja volim tu njezinu strogost. Draži su mi crni zvuci gitare negoli gugutanje mandolina. Užegao maslac negoli sladoled. »Paella« negoli »pizza s plodovima mora«.

U slikarstvu talijanskog quattrocenta Bogorodica je uvijek prikazana kao lik iz snova, idealiziran, blizak idolatrijskoj slici, božanskoj prilici. Dok je cijelo španjolsko slikarstvo gotovo nepodnošljivo realistično. Kad Ribera slika Krista, stopala njegovih nogu na križu kao da su stopala prosjaka što smo ga po izlasku iz Prada vidjeli gdje sjedi na ulici. Velasquezovi borrachos doista zaudaraju po jeftinom vinu, a krv s Goyinih slika isto je tako nepodnošljivo gledati kao i onu što s ranjene ruke kaplje po umivaoniku od bijele majolike.

Opori realizam kojim odišu i španjolska poezija i španjolsko slikarstvo. Razgovori na ulici i cijela njezina duga povijest. I na najveću slavu Mediterana, upravo su na krajnjem jugu Francuske, pred nosom Francuzima, Španjolska i Italija održale svoje veze.

Mi smo se zadovoljili time da Mlečane što su dolazili da staklare iz Toleda i nauče kako se puše staklo samo promatramo kako prolaze. Velasquez je slikao vrtove Vile Medici, a Domenico Scarlatti je 1757. godine umro u Madridu.

Više od dva stoljeća ranije, Karlo V, Car Njemačke i kralj Španjolske, nakon tridesetogodišnjeg rata zarobio je Franju I u bici kod Pavie (1525), a 1527. ušao je u Rim kao pobjednik.

Nakon toga nastupilo je apsurdno i krvavo razdoblje Napoleonovih ratova. No, odmah po osnutku prve španjolske republike, drugom polovinom 19. stoljeća, odnosi između Francuske i Španjolske počeli su prkositi prošlosti nastojeći uspostaviti istinsku razmjenu, kulturnu i ekonomsku.

Zatim se pojavio Merimée koji je podvalio Francuzima ispričavši im priču o Ciganki zaljubljenoj u oficira i toreadora.

Unatoč upozorenjima Victora Hugoa, koji je iz svojeg otočkog utočišta Hauteville House napisao o dva Pisma Španjolskoj kako bi podržao rađanje prve republike u Europi. Unatoč tolikim pjesnicima. Unatoč Elie Faureu, Paulu Morandu, Bernanosu, Montherlantu, pa čak i Cioranu. Francuzi su se i dalje zanosili mitom zvanim Carmen, pa ni dan danas ne umiju vidjeti Španjolsku drukčijom no nakinđerunu kastanjetama, lepezama i haljinama na točkice.

Očajan zbog toga, Frederico Garcia Lorca, čije je djelo nezaobilazan put k razumijevanju one prave Španjolske, napisao je 1926. godine:

»Tkogod dirne u problem Španjolske, kobno će posjeći prste na britkoj oštrici njezine stvarnosti.«

Poput istočnjačkih mladoženja, koji svoju zaručnicu upoznaju tek na dan vjenčanja, u Španjolsku bismo morali ići radoznali i zaljubljeni ali bez igdje ičega. Jer Španjolska od svog posjetitelja zahtijeva određene vrline. A najvažnija je od njih, rekao bih – vidjeti. Vidjeti sve do boli. Jer iako Španjolska nije izrasla iz racionalističke discipline, ipak ju je ova iznutra oblikovala preko cijele jedne kulture koja pretpostavlja umijeće mišljenja, izražavanja i gledanja. Sve se događa kao da Španjolska živi u svom tijelu onu suvremenu kontradikciju između racionalističke misli, koja je sredstvo za posjedovanje svijeta, i simboličke misli, bez koje ne postoji ni duhovna vitalnost ni umjetnička aktivnost.

Došli su Feničani i naučili Andalužane bankarstvu i trgovini. Zatim ej trebalo živjeti pod Rimljanima, Vizigotima, pa pod arapskom dominacijom gotovo cijelo stoljeće prije nego što su došli katolički kraljevi. Pod okriljem Rima, rekonkvista je donijela tristo godina strašne inkvizicije. Svatko je mogao svakoga prokazati. Bez posebne provjere prokazana je osoba bila uhićena a sva njezina imovina zaplijenjena. Pedeset posto išlo je Kruni, dvadeset pet posto Kleru i dvadeset pet posto doušniku.

Živeći tako dugo pod takvom dominacijom, narod je bio izvrgnut dvojnosti koja je pogađala istovremeno i kulturu i moral, pa čak i zemlju, koja je svakodnevno mijenjala gospodara.

Jedna pjesma Antonija Machada završava ovako:

»Mali Španjolče što se rađaš

Neka te Bog čuva

Jer će ti jedna od dviju Španjolskih

Morati slediti srce.«

Jedna Španjolska nasuprot drugoj; kao da je duboki ponor zauvijek razdvojio materijalno od duhovnog.

Iako cijela Španjolska stoji iza Crkve, polovina u ruci drži svijeću, a druga polovina batinu. Godine 1936. bjesnio je najkrvaviji od svih građanskih ratova, jer to je bio rat mržnje jedne Španjolske prema drugoj.

Španjolac mora izabrati stranu na kojoj će se boriti i ostat će joj vjeran makar se i prevario u svom izboru, samo ako mu taj izbori pruža onaj izuzetan osjećaj da je živ.

U toj strasti življenja i djelovanja koja ne napušta Španjolce, ima one metafizičke potrebe čovjeka da drugima i sebi neprestano dokazuje da je život tu, makar i na trenutak, budući da ga je »osjetio«.

»Osjećam, dakle postojim«, mogla bi glasiti uzrečica. I upravo u toj krucijalnoj točki našle su se dvije snažne osobnosti Španjolske koje su izmislili Andalužani: flamenco i tauromahija, koji otkrivaju prije svega jedan duboko razvijen odnos prema životu; samu kvintesenciju osjećaja dovedenog do njegove krajnje točke.

Poput očekivanja nekog velikog preokreta koji može biti posljednji i utjecajan poput zvijezda. I toreador i pjevač i sami će se čuditi što su otišli daleko...

Jedini kontrapunkt tom paroksizmu je nelagoda koja se ponekad rađa u areni pred tužnom sudbom bika, ili zamor koji izaziva neumorni pjevač flamenca.

No ta nelagoda pred neobičnim, to je onaj rijedak osjećaj koji nam pomaže da dočekamo zoru. Sutra je novi dan, koji kao i jučer i kao danas mora težiti apsolutnom; koji nam nitko neće učiniti lakšim u toj zemlji u kojoj jedna riječ »querer« znači istovremeno »htjeti« i »voljeti«.

-Kako ide?

-Dobro! Borimo se!

Cijela je Španjolska u toj rečenici!

Ona ne zna protiv čega se treba boriti, ali zna da se boriti treba. »Svi se oni, bez razlike, bore zapravo s bikom, s tom mračnom silom koja im želi oteti život, pa i više od života: svjetlost«, piše José Bergamin.

Postoji u Španjolskoj bol življenja koju čovjek može zaboraviti samo zahvaljujući neprestanoj borbi. To nije borba za život. To je borba koja omogućuje čovjeku da se uvjeri da je dosita živ, čak i ako je u zabludi. Jer biti u zabludi znači živjeti. Dok jaše na svom beskonačnom putu, Don Kihot kaže Sanchu Panzi: »Ako si u zabludi i ako si toga svjestan, ustraj u svojoj pogrešci.«

Taj narod okrenut zemlji već se stoljećima gleda. Svatko promatra čovječanstvo koje nosi u sebi i svom susjedu pripovijeda o tom njemu samom kojeg neprestano ponovo otkriva.

Taj narod tako dobro poznaje čovjeka, da to poznavanje pretpostavlja mnogo više od dugotrajnog i nagomilanog promatranja.

Upravo iz tog odnosa izvire ta bol življenja. Ne samo bol zbog toga što je život loš. Već bol zbog toga što smo tu, a zbog čega? Da bismo bili.

»Boli me Španjolska«, rekao je filozof Miguel Unamuno pri kraju svog života. Previše kršćanin da bi se odrekao vjerovanja, a previše Španjolac da bi doista vjerovao, razapet između osobnog metafizičkog istraživanja i razumijevanja tog naroda u koji je bio uronjen do pasa, svoj je egzistencijalizam sažeo u ovih nekoliko riječi:

»Znam da ću provesti život boreći se protiv tajne i znajući da je nikad neću proniknuti. Ali ta je borba moja hrana i moja utjeha.«

Michel Dieuzaïde

by **kic** 4/10/2017, 11:45

Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđe štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.
A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

Jesenjin 1915.

by **kic** 15/10/2017, 02:10

Uspavanka

Svet ovaj, u stvari, i nije tako rđav i zao,
mada poneko plače i samuje i brine.

Možda je suton s krova
sasvim slučajno pao.

Možda bi i noć da svane,
možda bi i noć da sine.

Volim da svakom valja i verujem beskrajno:
Svanuća postoje zato da čovek lake diše.

I sklapam oči. I sanjam potajno
to vrelo, to sjajno jutro od vetra i vlati
što se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno i od svega najpreče:
Za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš gorko i trne u tebi veče,
divno je svoj jastuk nadom zaliti i obojiti.

I važno je ovo, važnije od najprečeg:

Kad se toliko lepote u sebi čuva i ima,
umeti, da niko ne sazna, bar komadić tog nečeg
umotati u snove i dosanjati svima.

Tako će vek tvoj biti manje samotan, zao,
sa manje briga, ružnoće, i plača, i straha i tuge.

I svaki put kad budeš komadić sebe dao
i svoje snove svetu po vetrovima slao,
ličiće jutro na tebe više nego na druge.

Mika Antić

by Guest 23/10/2017, 08:28

NE PJEVAJ DRAGA

Ne pjevaj, draga, kad si samnom
gruzinske pjesme pune tuge;
u sjećanju mi bude tamnom
daleki žal i dane druge.

Kad razliju se u tišinu
te pjesme lude, zanesene,
ja vidim stepu, mjesečinu
i lik daleke jedne žene.

Otkad ugledah te, draga,
njen lik u mome srcu gasne,
al nova oživi ga snaga,
kad začujem te pjesme strasne.

Ne pjevaj, draga, kad si samnom,
gruzinske pjesme pune tuge;
u sjećanju mi bude tamnom
daleki žal i dane druge.

Aleksandar Puškin

by orion 6/11/2017, 21:52

Jesen

Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju –
U njima nema ni sile ni vlasti.
Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Ko da mi zbori: nema ljeta više!
Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…
Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada…
Aleksa Šantić

by Guest 6/11/2017, 22:17

(Jesenja pjesma)

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu. O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kada se čuje pjesma Stvari i Živinâ,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.
A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena.
I cvrkuću ptice.

Miroslav Krleža

by Guest 7/11/2017, 00:08

by orion 7/11/2017, 19:26

još jedna jesenja pjesmica što smo pod obavezno recitirali kao klinci :)

Dobriša Cesarić

Jesen

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.

Poezija i plandovanje - Page 8 Jezero-u-%C5%A1umi

Poezija i plandovanje - Page 8 Jezero-u-%C5%A1umi

by Guest 7/11/2017, 19:40

A tema je jesen?
Onda evo jedna jesenska...
Poezija i plandovanje - Page 8 81a06210

by orion 7/11/2017, 20:16

lijepo

..... su to tvoji stihovi ?

by Guest 7/11/2017, 22:57

Uvik stavljan vlastite stihove...
Vjerojatno iman narcisoidnu crtu u sebi...
:D

by **kic** 7/11/2017, 23:01

koja melankolija... a opet lijepo!

by Guest 7/11/2017, 23:07

To je moć umjetnosti...
U ovom slučaju književnosti, al to je nebitno, jer poanta je ista...
Nikad ne vidimo iste stvari...
Al to je bit same umjetnosti...
Barem ja to tako percipiram...
Zato nikad nisan volija raspravljat o ‘sta je pjesnik tija rec’ tematici...
Pjesnik je nebitan u ovom slučaju...
Bitno je ono sta mi pokupimo...
;)

by Guest 8/11/2017, 11:17

Tiho, o tiho govori mi jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Dobriša Cesarić

by Guest 8/11/2017, 11:35

Drago mi je da svi vole Dobrišu...
<3

by Sponsored content