Events
Publications
Latest imagesPoezija i plandovanje
Page 1 of 18
Page 1 of 18 • 1, 2, 3 ... 9 ... 18 
Poezija i plandovanje
by Guest 2/1/2016, 22:01
Udobno smješteni na forumskom trijemu, protegnite se, opustite i nabacite ovdje kakav pjesmičak i nakupinu stihova iz korpusa kako domaće, tako i svjetske književnosti. 
Za početak:
Vesna Parun: Bila sam dječak
U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.
Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;
i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!
Za početak:
Vesna Parun: Bila sam dječak
U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.
Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;
i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 3/1/2016, 17:57
Sylvia Plath: Daddy
You do not do, you do not do
Any more, black shoe
In which I have lived like a foot
For thirty years, poor and white,
Barely daring to breathe or Achoo.
Daddy, I have had to kill you.
You died before I had time--
Marble-heavy, a bag full of God,
Ghastly statue with one gray toe
Big as a Frisco seal
And a head in the freakish Atlantic
Where it pours bean green over blue
In the waters off beautiful Nauset.
I used to pray to recover you.
Ach, du.
In the German tongue, in the Polish town
Scraped flat by the roller
Of wars, wars, wars.
But the name of the town is common.
My Polack friend
Says there are a dozen or two.
So I never could tell where you
Put your foot, your root,
I never could talk to you.
The tongue stuck in my jaw.
It stuck in a barb wire snare.
Ich, ich, ich, ich,
I could hardly speak.
I thought every German was you.
And the language obscene
An engine, an engine
Chuffing me off like a Jew.
A Jew to Dachau, Auschwitz, Belsen.
I began to talk like a Jew.
I think I may well be a Jew.
The snows of the Tyrol, the clear beer of Vienna
Are not very pure or true.
With my gipsy ancestress and my weird luck
And my Taroc pack and my Taroc pack
I may be a bit of a Jew.
I have always been scared of you,
With your Luftwaffe, your gobbledygoo.
And your neat mustache
And your Aryan eye, bright blue.
Panzer-man, panzer-man, O You--
Not God but a swastika
So black no sky could squeak through.
Every woman adores a Fascist,
The boot in the face, the brute
Brute heart of a brute like you.
You stand at the blackboard, daddy,
In the picture I have of you,
A cleft in your chin instead of your foot
But no less a devil for that, no not
Any less the black man who
Bit my pretty red heart in two.
I was ten when they buried you.
At twenty I tried to die
And get back, back, back to you.
I thought even the bones would do.
But they pulled me out of the sack,
And they stuck me together with glue.
And then I knew what to do.
I made a model of you,
A man in black with a Meinkampf look
And a love of the rack and the screw.
And I said I do, I do.
So daddy, I’m finally through.
The black telephone’s off at the root,
The voices just can’t worm through.
If I’ve killed one man, I’ve killed two--
The vampire who said he was you
And drank my blood for a year,
Seven years, if you want to know.
Daddy, you can lie back now.
There’s a stake in your fat black heart
And the villagers never liked you.
They are dancing and stamping on you.
They always knew it was you.
Daddy, daddy, you bastard, I’m through.
12 October 1962
You do not do, you do not do
Any more, black shoe
In which I have lived like a foot
For thirty years, poor and white,
Barely daring to breathe or Achoo.
Daddy, I have had to kill you.
You died before I had time--
Marble-heavy, a bag full of God,
Ghastly statue with one gray toe
Big as a Frisco seal
And a head in the freakish Atlantic
Where it pours bean green over blue
In the waters off beautiful Nauset.
I used to pray to recover you.
Ach, du.
In the German tongue, in the Polish town
Scraped flat by the roller
Of wars, wars, wars.
But the name of the town is common.
My Polack friend
Says there are a dozen or two.
So I never could tell where you
Put your foot, your root,
I never could talk to you.
The tongue stuck in my jaw.
It stuck in a barb wire snare.
Ich, ich, ich, ich,
I could hardly speak.
I thought every German was you.
And the language obscene
An engine, an engine
Chuffing me off like a Jew.
A Jew to Dachau, Auschwitz, Belsen.
I began to talk like a Jew.
I think I may well be a Jew.
The snows of the Tyrol, the clear beer of Vienna
Are not very pure or true.
With my gipsy ancestress and my weird luck
And my Taroc pack and my Taroc pack
I may be a bit of a Jew.
I have always been scared of you,
With your Luftwaffe, your gobbledygoo.
And your neat mustache
And your Aryan eye, bright blue.
Panzer-man, panzer-man, O You--
Not God but a swastika
So black no sky could squeak through.
Every woman adores a Fascist,
The boot in the face, the brute
Brute heart of a brute like you.
You stand at the blackboard, daddy,
In the picture I have of you,
A cleft in your chin instead of your foot
But no less a devil for that, no not
Any less the black man who
Bit my pretty red heart in two.
I was ten when they buried you.
At twenty I tried to die
And get back, back, back to you.
I thought even the bones would do.
But they pulled me out of the sack,
And they stuck me together with glue.
And then I knew what to do.
I made a model of you,
A man in black with a Meinkampf look
And a love of the rack and the screw.
And I said I do, I do.
So daddy, I’m finally through.
The black telephone’s off at the root,
The voices just can’t worm through.
If I’ve killed one man, I’ve killed two--
The vampire who said he was you
And drank my blood for a year,
Seven years, if you want to know.
Daddy, you can lie back now.
There’s a stake in your fat black heart
And the villagers never liked you.
They are dancing and stamping on you.
They always knew it was you.
Daddy, daddy, you bastard, I’m through.
12 October 1962
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 3/1/2016, 18:00
Mak Dizdar: Modra rijeka
Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još huđe i još luđe
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba
I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače
Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke
Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još huđe i još luđe
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba
I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače
Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 3/1/2016, 18:30
Vitomir Vito Nikolić: Rođendan
Rođendan ...
Dvadeset i peta opomena
za dugujući život.
Već – dvadeset i peta!
Kako se ludo okreće ova matora planeta,
kao zaljubljena šiparica
blesava od sreće.
Okreći se ti samo, stara,
okreći, okreći ...
Što se tiče mene
- ja ću samo da začepim uši,
pa i poslije stote opomene,
biću opet dužnik ravnodušni.
Ali da platim
- ne, nikako!
Rađe
odlazim iz ovog gnijezda.
Hej,
zaustavite planetu,
ja hoću da izađem,
idem u vječnu skitnju između zvijezda.
Šta? ... Nećete? ...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Đordano Bruno,
ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka,
pa znam da će morati,
lijepim il bunom,
da padne taj jogunasti
što neda i steže,
dosta je samo da neko vrisne:
»Dolje apsolutizam zemljine teže!«
Uostalom,
već su počela da kevću
štenad po vasioni.
Hej,
zaustavite planetu!
Čujete li, zvonim ...
Rođendan ...
Dvadeset i peta opomena
za dugujući život.
Već – dvadeset i peta!
Kako se ludo okreće ova matora planeta,
kao zaljubljena šiparica
blesava od sreće.
Okreći se ti samo, stara,
okreći, okreći ...
Što se tiče mene
- ja ću samo da začepim uši,
pa i poslije stote opomene,
biću opet dužnik ravnodušni.
Ali da platim
- ne, nikako!
Rađe
odlazim iz ovog gnijezda.
Hej,
zaustavite planetu,
ja hoću da izađem,
idem u vječnu skitnju između zvijezda.
Šta? ... Nećete? ...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Đordano Bruno,
ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka,
pa znam da će morati,
lijepim il bunom,
da padne taj jogunasti
što neda i steže,
dosta je samo da neko vrisne:
»Dolje apsolutizam zemljine teže!«
Uostalom,
već su počela da kevću
štenad po vasioni.
Hej,
zaustavite planetu!
Čujete li, zvonim ...
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 4/1/2016, 19:56
Vladimir Vladimirovič Majakovski: Sergeju Jesenjinu
Otišli ste, što se kaže, na svet drugi.
Pustoš…Letine, postajuć zvezdanost.
Nema više ni piva, ni druga.
Treznost. Ne Jesenjine, to nije ironija
Vama.
U grlu je grudva bola, a ne smeh.
Vidim-prerezanim rukama, dižete
Vlastitih kostiju meh.
Prestanite! Dosta! Zašto buncate?
Hoćete da lice skrije smrtni veo?!
Vi tako preterivati znate
Kako niko na svetu ne bi umeo.
I zašto? Po čemu? Nedoumica pada.
Mucaju kritičari: razlog toga
Je ovo, je ono….a, u stvari nema sklada,
U bilansu – piva i vina mnoga.
Vele – da Vam boemiju zamene klasom,
Klasa bi uticala na Vas i sporazum.
A zar ona žeđ gasi kvasom?
I kada pije klasa čuva razum.
Vele – da su Vam nekog napastovca dali,
Postali bi ste sadržaj obdareni.
Na dan bi ste po sto stihova pisali,
Zamorno i dugo k’o Doronjin.
A ja mislim da se to oseti,
Na sebe bi ste još pre digli ruke.
Bolje je od vodke umreti,
Nego od dosade puke!
Uzrok gubitka neće reči - ni nož,
Ni omča s vratila.
Možda vene ne bi trebalo seći,
Da je u „Angleteru“ bilo mastila.
Podržavaoci radosni: na bis!
Skoro cela četa protiv svojih žila!
Zašto povećavati broj samoubistava?
Bolje povećaj proizvodnju mastila!
A sada u grlu- zauvek ni slovca.
Teško je i glupo biti misterija.
Za naciju, jezikotvorca,
Umro je zvonki majstor, bekrija.
Sa prošlih sahrana, čak i blatne,
Zadušnih stihova nose tralje.
Rime o humku k’o ćuskije mlate -
Zar je to pesniku poštovanje?
Ni spomenik vam nisu sveli-
Gde je on, granita il’ bronze luk?
A k rešetkama sećanja već su poneli
Svetačkih uspomena buđ.
Vaše se ime maramicom slinavi,
I vaše reči Sobinov balavi,
I bunca sto je breza usahla -
„Ni reči, o dru-ug moj, ni uzda-a-a-ha“.
Eh, treba pokazati priču,
Tom Leonidu Leongriniču!
Treba ustati kao skandalist:
Neću da se moj stih žvaće i blati!
Zaglušiti ih uz troprst svist,
I u Boga i u mater ih poslati!
Nek se rasturi ta netalentovana pogan,
Šireći kaputna jedra mrka,
Neka u ludom bekstvu Kohan
Izbode ljude šiljcima brka.
Gadovi se moraju prorediti.
Poslovi - da se stati ne sme!
Život treba iznova preurediti,
Pa tek onda pisati pesme!
Za pero to vreme - lako nije,
Ali recite, Vi, bogalji, sakati,
Gde je, kada i koji to genije
Birao put utaban i laki?
Reč je – vođa ljudske sile.
Napred! Da bi se vreme jezgrom
Otišlo, i veze da bi slabe
Bile za prošlošću svislom.
Malo je veselja na našoj planeti.
Neka nas budućnost sa radošću veže.
U ovom životu nije teško mreti.
Izgraditi život – daleko je teže.
Otišli ste, što se kaže, na svet drugi.
Pustoš…Letine, postajuć zvezdanost.
Nema više ni piva, ni druga.
Treznost. Ne Jesenjine, to nije ironija
Vama.
U grlu je grudva bola, a ne smeh.
Vidim-prerezanim rukama, dižete
Vlastitih kostiju meh.
Prestanite! Dosta! Zašto buncate?
Hoćete da lice skrije smrtni veo?!
Vi tako preterivati znate
Kako niko na svetu ne bi umeo.
I zašto? Po čemu? Nedoumica pada.
Mucaju kritičari: razlog toga
Je ovo, je ono….a, u stvari nema sklada,
U bilansu – piva i vina mnoga.
Vele – da Vam boemiju zamene klasom,
Klasa bi uticala na Vas i sporazum.
A zar ona žeđ gasi kvasom?
I kada pije klasa čuva razum.
Vele – da su Vam nekog napastovca dali,
Postali bi ste sadržaj obdareni.
Na dan bi ste po sto stihova pisali,
Zamorno i dugo k’o Doronjin.
A ja mislim da se to oseti,
Na sebe bi ste još pre digli ruke.
Bolje je od vodke umreti,
Nego od dosade puke!
Uzrok gubitka neće reči - ni nož,
Ni omča s vratila.
Možda vene ne bi trebalo seći,
Da je u „Angleteru“ bilo mastila.
Podržavaoci radosni: na bis!
Skoro cela četa protiv svojih žila!
Zašto povećavati broj samoubistava?
Bolje povećaj proizvodnju mastila!
A sada u grlu- zauvek ni slovca.
Teško je i glupo biti misterija.
Za naciju, jezikotvorca,
Umro je zvonki majstor, bekrija.
Sa prošlih sahrana, čak i blatne,
Zadušnih stihova nose tralje.
Rime o humku k’o ćuskije mlate -
Zar je to pesniku poštovanje?
Ni spomenik vam nisu sveli-
Gde je on, granita il’ bronze luk?
A k rešetkama sećanja već su poneli
Svetačkih uspomena buđ.
Vaše se ime maramicom slinavi,
I vaše reči Sobinov balavi,
I bunca sto je breza usahla -
„Ni reči, o dru-ug moj, ni uzda-a-a-ha“.
Eh, treba pokazati priču,
Tom Leonidu Leongriniču!
Treba ustati kao skandalist:
Neću da se moj stih žvaće i blati!
Zaglušiti ih uz troprst svist,
I u Boga i u mater ih poslati!
Nek se rasturi ta netalentovana pogan,
Šireći kaputna jedra mrka,
Neka u ludom bekstvu Kohan
Izbode ljude šiljcima brka.
Gadovi se moraju prorediti.
Poslovi - da se stati ne sme!
Život treba iznova preurediti,
Pa tek onda pisati pesme!
Za pero to vreme - lako nije,
Ali recite, Vi, bogalji, sakati,
Gde je, kada i koji to genije
Birao put utaban i laki?
Reč je – vođa ljudske sile.
Napred! Da bi se vreme jezgrom
Otišlo, i veze da bi slabe
Bile za prošlošću svislom.
Malo je veselja na našoj planeti.
Neka nas budućnost sa radošću veže.
U ovom životu nije teško mreti.
Izgraditi život – daleko je teže.
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 4/1/2016, 21:02
Slavko Mihalić: Suzdržana balada
To je ono: bezruk u samoći
Izmislio si bajku o ljubavi, plesu i
vinu
Ti si od onih što se vraćaju s potajnim
granatama
Pa se neočekivano dijele na otpatke
Ali budi tu više od jednog života
Budi kao zid – po strani, a stalno
prisutan
Kao prostor, napokon, koji se odrekao
izgleda
Da bi nadmudrio izdaju
U tome je veličina poraza – da čovjeka
posve oslobodi
Da više ne mora strepiti da više ne mora
skupljati
I budeš li otvoren kao vrata ruina
Svi će putovi voditi kroz tebe
To je ono: bezruk u samoći
Izmislio si bajku o ljubavi, plesu i
vinu
Ti si od onih što se vraćaju s potajnim
granatama
Pa se neočekivano dijele na otpatke
Ali budi tu više od jednog života
Budi kao zid – po strani, a stalno
prisutan
Kao prostor, napokon, koji se odrekao
izgleda
Da bi nadmudrio izdaju
U tome je veličina poraza – da čovjeka
posve oslobodi
Da više ne mora strepiti da više ne mora
skupljati
I budeš li otvoren kao vrata ruina
Svi će putovi voditi kroz tebe
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 5/1/2016, 20:47
GODINE I DANI
Za taj mrak u tebi, za otrov i rane,
za tu mučninu i taj muk neprestan
koga poprijeko gledaš? Koga kriviš?
Naslagao si na se godine i dane,
a još nikako da postaneš svjestan
u kakvom ljudskom zvjerinjaku živiš.
Nikola Milićević
Za taj mrak u tebi, za otrov i rane,
za tu mučninu i taj muk neprestan
koga poprijeko gledaš? Koga kriviš?
Naslagao si na se godine i dane,
a još nikako da postaneš svjestan
u kakvom ljudskom zvjerinjaku živiš.
Nikola Milićević
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 5/1/2016, 23:24
Ima još živih osim mene na ovoj temi! 
Ivan Slamnig: Ubili su ga ciglama
Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama
pod zidom, pod zidom, pod zidom,
Žute mu, kosi: hlape u, iglama,
a bio je, pitom, i pitom.
Jedan žuti i brkati: jedan crveni, crknuti,
jedan zelen, i rogat kao jelen,
u sjeni, pljesnivog, zida,
ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,
iz svega se, izvukao, samo, repić:
otpuzao, pa se: uvukao, u zid,
u zid, uži, duži.
Ivan Slamnig: Ubili su ga ciglama
Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama
pod zidom, pod zidom, pod zidom,
Žute mu, kosi: hlape u, iglama,
a bio je, pitom, i pitom.
Jedan žuti i brkati: jedan crveni, crknuti,
jedan zelen, i rogat kao jelen,
u sjeni, pljesnivog, zida,
ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,
iz svega se, izvukao, samo, repić:
otpuzao, pa se: uvukao, u zid,
u zid, uži, duži.
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 6/1/2016, 11:38
oduševljava me slamnig svojim ozbiljnim šeretlucima 
Što više gledam, to više vidim
Što više gledam, to više vidim
svijet podijeljen na dva dijela:
žene se bez treme svađaju, to im je posao
svakodnevno na placu i s mesarima.
Muškarci bi najradije mira:
pušti me stat, vrijeme je novac.
Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.
A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,
petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika
otpuhujući i smijući se bez razloga.
Još ćemo se povaliti na sred ceste.
Što više gledam, to više vidim
Što više gledam, to više vidim
svijet podijeljen na dva dijela:
žene se bez treme svađaju, to im je posao
svakodnevno na placu i s mesarima.
Muškarci bi najradije mira:
pušti me stat, vrijeme je novac.
Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.
A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,
petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika
otpuhujući i smijući se bez razloga.
Još ćemo se povaliti na sred ceste.
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 6/1/2016, 11:45
Mala lamentacija
O moj bože, o moj bože,
krvavi smo ispod kože,
jad nas bije, jal nas prože.
O moj bože, o moj bože,
posvuda se laži množe,
podmukle se vatre lože.
O moj bože, o moj bože,
svi se gone, svi se glože
u trci za prve lože.
O moj bože, o moj bože,
kad se pasja srca slože
i tebe se pljunut može.
O moj bože, o moj bože,
sve je teže, sve je strože,
nerazbor nam dušu ože.
O moj bože, o moj bože,
raj je kad se imat može
naslonjač od tuđe kože.
O moj bože, o moj bože,
slože, glože, lože, ože,
šta se može, šta se može!
Nikola Milićević
O moj bože, o moj bože,
krvavi smo ispod kože,
jad nas bije, jal nas prože.
O moj bože, o moj bože,
posvuda se laži množe,
podmukle se vatre lože.
O moj bože, o moj bože,
svi se gone, svi se glože
u trci za prve lože.
O moj bože, o moj bože,
kad se pasja srca slože
i tebe se pljunut može.
O moj bože, o moj bože,
sve je teže, sve je strože,
nerazbor nam dušu ože.
O moj bože, o moj bože,
raj je kad se imat može
naslonjač od tuđe kože.
O moj bože, o moj bože,
slože, glože, lože, ože,
šta se može, šta se može!
Nikola Milićević
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 6/1/2016, 21:13
Da, Slamnig je mucica. 
Sergej Aleksandrovič Jesenjin: Pjesma o kuji
Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđe štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.
A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.
Sergej Aleksandrovič Jesenjin: Pjesma o kuji
Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđe štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.
A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 7/1/2016, 12:43
Evanđelisti
Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.
Sa borama, što pečali ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko i Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.
I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako su se svi čudili.
Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on je bio nježan, djetinjaste ćudi
i kužio je Isusa ko žena.
Ivan Slamnig
Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.
Sa borama, što pečali ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko i Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.
I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako su se svi čudili.
Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on je bio nježan, djetinjaste ćudi
i kužio je Isusa ko žena.
Ivan Slamnig
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 8/1/2016, 12:30
Brodeto i kravata
Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.
Ivan Slamnig
Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.
Ivan Slamnig
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 8/1/2016, 13:06
Charles Baudelaire: Epitaf za osuđenu knjigu
Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!
Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 8/1/2016, 14:12
Pisma iz tamnice
Mislim: što radiš u ovaj čas -
evo, - upravo sada?
Jesi li kod kuće, ili si izašla?
Radiš li ili maštaš?
Možda si baš sada odmahnula rukom
ogoliv je do lakta -
o, kako je neizrecivo nježna i bijela
ta draga ruka!...
Možda si u krilo uzela mače
pa ga miluješ?
A možda si upravo - krenula ovamo
i za koji tren
bit ćeš uza me
u mome naručju...
Nazim Hikmet Ran
Mislim: što radiš u ovaj čas -
evo, - upravo sada?
Jesi li kod kuće, ili si izašla?
Radiš li ili maštaš?
Možda si baš sada odmahnula rukom
ogoliv je do lakta -
o, kako je neizrecivo nježna i bijela
ta draga ruka!...
Možda si u krilo uzela mače
pa ga miluješ?
A možda si upravo - krenula ovamo
i za koji tren
bit ćeš uza me
u mome naručju...
Nazim Hikmet Ran
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 8/1/2016, 17:30
Još malo Sylvije Plath
Lady Lazarus
I have done it again.
One year in every ten
I manage it--
A sort of walking miracle, my skin
Bright as a Nazi lampshade,
My right foot
A paperweight,
My face a featureless, fine
Jew linen.
Peel off the napkin
O my enemy.
Do I terrify?--
The nose, the eye pits, the full set of teeth?
The sour breath
Will vanish in a day.
Soon, soon the flesh
The grave cave ate will be
At home on me
And I a smiling woman.
I am only thirty.
And like the cat I have nine times to die.
This is Number Three.
What a trash
To annihilate each decade.
What a million filaments.
The peanut-crunching crowd
Shoves in to see
Them unwrap me hand and foot--
The big strip tease.
Gentlemen, ladies
These are my hands
My knees.
I may be skin and bone,
Nevertheless, I am the same, identical woman.
The first time it happened I was ten.
It was an accident.
The second time I meant
To last it out and not come back at all.
I rocked shut
As a seashell.
They had to call and call
And pick the worms off me like sticky pearls.
Dying
Is an art, like everything else.
I do it exceptionally well.
I do it so it feels like hell.
I do it so it feels real.
I guess you could say I’ve a call.
It’s easy enough to do it in a cell.
It’s easy enough to do it and stay put.
It’s the theatrical
Comeback in broad day
To the same place, the same face, the same brute
Amused shout:
‘A miracle!'
That knocks me out.
There is a charge
For the eyeing of my scars, there is a charge
For the hearing of my heart--
It really goes.
And there is a charge, a very large charge
For a word or a touch
Or a bit of blood
Or a piece of my hair or my clothes.
So, so, Herr Doktor.
So, Herr Enemy.
I am your opus,
I am your valuable,
The pure gold baby
That melts to a shriek.
I turn and burn.
Do not think I underestimate your great concern.
Ash, ash--
You poke and stir.
Flesh, bone, there is nothing there--
A cake of soap,
A wedding ring,
A gold filling.
Herr God, Herr Lucifer
Beware
Beware.
Out of the ash
I rise with my red hair
And I eat men like air.
Lady Lazarus
I have done it again.
One year in every ten
I manage it--
A sort of walking miracle, my skin
Bright as a Nazi lampshade,
My right foot
A paperweight,
My face a featureless, fine
Jew linen.
Peel off the napkin
O my enemy.
Do I terrify?--
The nose, the eye pits, the full set of teeth?
The sour breath
Will vanish in a day.
Soon, soon the flesh
The grave cave ate will be
At home on me
And I a smiling woman.
I am only thirty.
And like the cat I have nine times to die.
This is Number Three.
What a trash
To annihilate each decade.
What a million filaments.
The peanut-crunching crowd
Shoves in to see
Them unwrap me hand and foot--
The big strip tease.
Gentlemen, ladies
These are my hands
My knees.
I may be skin and bone,
Nevertheless, I am the same, identical woman.
The first time it happened I was ten.
It was an accident.
The second time I meant
To last it out and not come back at all.
I rocked shut
As a seashell.
They had to call and call
And pick the worms off me like sticky pearls.
Dying
Is an art, like everything else.
I do it exceptionally well.
I do it so it feels like hell.
I do it so it feels real.
I guess you could say I’ve a call.
It’s easy enough to do it in a cell.
It’s easy enough to do it and stay put.
It’s the theatrical
Comeback in broad day
To the same place, the same face, the same brute
Amused shout:
‘A miracle!'
That knocks me out.
There is a charge
For the eyeing of my scars, there is a charge
For the hearing of my heart--
It really goes.
And there is a charge, a very large charge
For a word or a touch
Or a bit of blood
Or a piece of my hair or my clothes.
So, so, Herr Doktor.
So, Herr Enemy.
I am your opus,
I am your valuable,
The pure gold baby
That melts to a shriek.
I turn and burn.
Do not think I underestimate your great concern.
Ash, ash--
You poke and stir.
Flesh, bone, there is nothing there--
A cake of soap,
A wedding ring,
A gold filling.
Herr God, Herr Lucifer
Beware
Beware.
Out of the ash
I rise with my red hair
And I eat men like air.
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 8/1/2016, 19:09
Ponornica
Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć
Ali svemoć zemlje ne smijem ni reći
Ponornica huči u meni od nekoć
Kažem li joj ime namah ću poteći
Gledam iznad sebe: ponad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene
Zaplele se riječi u meni ko trave
I po svakoj vlati jedna zvijezda gmiže
Jurim uzduž zviježđa, smalakšem od strave
Ja najbrži trkač što sebe ne stiže
Vičem sebi stani, gledam gore stoji
Svemir hladni; vlati, šume vlati
Nebo uvijek iste srebrnjake broji
Ko da nečim može zemlju da mi plati
Ležim ispod voćke, zri nemoć na grani
Različit sam odmah čim rukama mahnem
Naginjem se u se: ponornica vani
Gle ponire gore, ja ispod nje sahnem
I trunem pod sobom, iznad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene
Stojan Vučićević
Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć
Ali svemoć zemlje ne smijem ni reći
Ponornica huči u meni od nekoć
Kažem li joj ime namah ću poteći
Gledam iznad sebe: ponad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene
Zaplele se riječi u meni ko trave
I po svakoj vlati jedna zvijezda gmiže
Jurim uzduž zviježđa, smalakšem od strave
Ja najbrži trkač što sebe ne stiže
Vičem sebi stani, gledam gore stoji
Svemir hladni; vlati, šume vlati
Nebo uvijek iste srebrnjake broji
Ko da nečim može zemlju da mi plati
Ležim ispod voćke, zri nemoć na grani
Različit sam odmah čim rukama mahnem
Naginjem se u se: ponornica vani
Gle ponire gore, ja ispod nje sahnem
I trunem pod sobom, iznad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene
Stojan Vučićević
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 9/1/2016, 18:13
Janko Polić Kamov: Intermezzo
Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;
nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.
Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:
gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;
Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;
pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.
Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;
gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;
gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.
Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?
hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?
hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?
hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?
Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero - i skinite oblačine sa nebišta -
dajte mi sunce! - grozan je Osvaldov finale.
Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;
nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.
Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:
gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;
Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;
pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.
Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;
gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;
gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.
Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?
hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?
hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?
hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?
Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero - i skinite oblačine sa nebišta -
dajte mi sunce! - grozan je Osvaldov finale.
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 9/1/2016, 19:08
AMFORA
O čudna i blaga zvijezdo koja si nedostižna
i koja si sjajem raskošna
krotiteljica zloćudnika mramorna i hladna
naznako mudrosti koja si oblikom
zavodljiva
u tvojem modrom miru u tvojem zaobljenju
zastao je u čudu val zauvijek
stišavši svoje strasti
U tvojoj nutrini u zajedništvu pate more i sjaj
Sad si oslobođena opojnih zemnih poguba
i krotko se predaješ moru svojem ishodištu
dok sur kostur oplakuje okrutan val
ti se ziblješ neuništiva i tijelo ti je čisti zvuk
podobno mladoj dojilji što tuži nad čedom
razrivajući grudi u kojima sad pustoš odzvanja
Dotičem ti strasne oblike
i u zebnji te oplakujem
Vladimir Pavlović
O čudna i blaga zvijezdo koja si nedostižna
i koja si sjajem raskošna
krotiteljica zloćudnika mramorna i hladna
naznako mudrosti koja si oblikom
zavodljiva
u tvojem modrom miru u tvojem zaobljenju
zastao je u čudu val zauvijek
stišavši svoje strasti
U tvojoj nutrini u zajedništvu pate more i sjaj
Sad si oslobođena opojnih zemnih poguba
i krotko se predaješ moru svojem ishodištu
dok sur kostur oplakuje okrutan val
ti se ziblješ neuništiva i tijelo ti je čisti zvuk
podobno mladoj dojilji što tuži nad čedom
razrivajući grudi u kojima sad pustoš odzvanja
Dotičem ti strasne oblike
i u zebnji te oplakujem
Vladimir Pavlović
Guest- Guest
Re: Poezija i plandovanje
by Guest 10/1/2016, 20:01
William Wordsworth: Sunovrati
Samotan sam ko oblak luto,
Što lebdeć' i brijeg i dol hvata,
Odjednom spazih mnoštvo žuto,
Obilje zlatnih sunovrata,
Uz jezero pod stabla skriše
Oni se s vjetrom što ih njiše.
Redom, ko zvijezde pune sjaja
U mliječnoj stazi što se broje,
U nizu kojem nema kraja
Uz obalu se oni roje:
Tisuće vidjeh kako tresu
Glavama u tom vedrom plesu.
I vali plešu, al' to cvijeće
Nadmašuje ih plešuć' slađe:
Pjesniku nema veće sreće
Nego kad takvu družbu nađe!
Gledah - i gledah - tad mi javi
Prizora tog se smiso pravi:
Jer često znaju oni meni,
Dok ležim sjetan, na um doći,
U nutarnjoj mi bljesnu zjeni
Ozarujuć' me u samoći;
I srce tad mi radost hvata
Pa pleše usred sunovrata.
Samotan sam ko oblak luto,
Što lebdeć' i brijeg i dol hvata,
Odjednom spazih mnoštvo žuto,
Obilje zlatnih sunovrata,
Uz jezero pod stabla skriše
Oni se s vjetrom što ih njiše.
Redom, ko zvijezde pune sjaja
U mliječnoj stazi što se broje,
U nizu kojem nema kraja
Uz obalu se oni roje:
Tisuće vidjeh kako tresu
Glavama u tom vedrom plesu.
I vali plešu, al' to cvijeće
Nadmašuje ih plešuć' slađe:
Pjesniku nema veće sreće
Nego kad takvu družbu nađe!
Gledah - i gledah - tad mi javi
Prizora tog se smiso pravi:
Jer često znaju oni meni,
Dok ležim sjetan, na um doći,
U nutarnjoj mi bljesnu zjeni
Ozarujuć' me u samoći;
I srce tad mi radost hvata
Pa pleše usred sunovrata.
Guest- Guest
Page 1 of 18 • 1, 2, 3 ... 9 ... 18
Page 1 of 18
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum