Poezija i plandovanje

Pier Paolo Pasolini: Supplica a mia madre 


È difficile dire con parole di figlio
ciò a cui nel cuore ben poco assomiglio.

Tu sei la sola al mondo che sa, del mio cuore,
ciò che è stato sempre, prima d’ogni altro amore.

Per questo devo dirti ciò ch’è orrendo conoscere:
è dentro la tua grazia che nasce la mia angoscia.


Sei insostituibile. Per questo è dannata
alla solitudine la vita che mi hai data.

E non voglio esser solo. Ho un’infinita fame
d’amore, dell’amore di corpi senza anima.

Perché l’anima è in te, sei tu, ma tu
sei mia madre e il tuo amore è la mia schiavitù:

ho passato l’infanzia schiavo di questo senso
alto, irrimediabile, di un impegno immenso.

Era l’unico modo per sentire la vita,
l’unica tinta, l’unica forma: ora è finita.

Sopravviviamo: ed è la confusione
di una vita rinata fuori dalla ragione.


Ti supplico, ah, ti supplico: non voler morire.
Sono qui, solo, con te, in un futuro aprile…

Lipo...
<3

Baudelaire: Obsession

Great woods, you frighten me like cathedrals;
You roar like the organ; and in our cursed hearts,
Rooms of endless mourning where old death-rattles sound,
Respond the echoes of your De profundis.

I hate you, Ocean! your bounding and your tumult,
My mind finds them within itself; that bitter laugh
Of the vanquished man, full of sobs and insults,
I hear it in the immense laughter of the sea.

How I would like you, Night! without those stars
Whose light speaks a language I know!
For I seek emptiness, darkness, and nudity!

But the darkness is itself a canvas
Upon which live, springing from my eyes by thousands,
Beings with understanding looks, who have vanished.

Koji je danas dan
Danas su svi dani
Moja prijateljice
Danas je cijeli zivot
Moja ljubavi
Mi se volimo i mi zivimo
I mi ne znamo sto je to zivot
I mi ne znamo sto je to dan
I mi ne znamo sto je to ljubav

J. Prevert

She asks me to kill the spider.
Instead, I get the most
peaceful weapons I can find.

I take a cup & a napkin,
I catch the spider, put it outside
and allow it to walk away.

If I am ever caught in the wrong place
at the wrong time, just being alive
and not bothering anyone

I hope I am greeted
with the same kind
of mercy.

(Rudy Francisco)

Jutarnji poklon ljubljenom

jutros ti neću reći
samo ono: dobro jutro!
kao neki dragi gost.
ne. izletjet ću kroz
šest prozora istovremeno
ne bi li onesvijestila sunce
i donijela ti ga u ustima
kao kost.

Dorta Jagić

U svakom oku
djeteta zrcale se
dva oka psića.

Devidé

nisam sve prelistala pa ne znam jel se ponavlja, makar da se i ponavlja Nerude nikad previše  a ovo je najljepša ljubavna pjesma

Pablo Neruda - Ljubavna pjesma

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je
volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih
poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne
oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom
narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem

obožavam Nerudu .... njegov jednostavan izričaj, nezakićen, prekrasno običan   

Pablo Neruda:  Ne zaboravi biti sretan


Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u
sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba
navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,

onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u
novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.

Lagano umire
onaj koji ne menja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
da pobegne od smislenih saveta....

Živi danas, učini danas, reskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

Josip Pupačić: Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Bob Dylan

"Blowin' In The Wind"


How many roads must a man walk down
Before you call him a man?
How many seas must a white dove sail
Before she sleeps in the sand?
Yes, and how many times must the cannon balls fly
Before they're forever banned?

The answer, my friend, is blowin' in the wind
The answer is blowin' in the wind.

Yes, and how many years can a mountain exist
Before it's washed to the sea?
Yes, and how many years can some people exist
Before they're allowed to be free?
Yes, and how many times can a man turn his head
And pretend that he just doesn't see?

The answer, my friend, is blowin' in the wind
The answer is blowin' in the wind.

Yes, and how many times must a man look up
Before he can see the sky?
Yes, and how many ears must one man have
Before he can hear people cry?
Yes, and how many deaths will it take 'til he knows
That too many people have died?

The answer, my friend, is blowin' in the wind
The answer is blowin' in the wind.

Mak Dizdar izrekne sve što ja ne umijem  


Slovo o čovjeku 


Zatvoren u tijelu, zatvoren u koži.
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži.
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce.
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti.
Prostor taj do neba
Kako da premosti?


Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si viskan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?


Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?


Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il
Prvi


U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?

na gomili kamen stoji
neki sivi neki bijeli
lozi lisce vjetar broji
stari krov se s nebom dijeli

 vije cempres na obzoru sivom
ljepota se mjesa s tugom 
sjecanja drcno ubijam pivom
prvo sa jednom, onda sa drugom..

Rasli smo
na obalama neshvaćenih života
skriveni
svako u svojoj čeznji
u nečemu
što je oduvijek bilo jedno
Sanjali smo
na jastucima drugačijih boja
vjerujući
da ćemo se sresti
u snu
što je oduvijek bio isti

J.Letić

Boris Maruna:
Borci iz Vukovara



Borci iz Vukovara nisu nosili zaštitne košulje
Giorgio Armani, ni odijela Pierre Cardin
Prezirali su kravate Gucci i Croata
I kad bismo ih zabačeni u naslonjače u udobnim stanovima
Tuškanca i Pantovčaka gledali na televiziji kako
Pretrčavaju ciglu razorenih domova
Mi smo nekako naslućivali da njihova nevinost
Seže dublje od našeg ponosa i da za neke važne stvari u životu
Čovjeku ne treba ništa: ni cocktail party ni neonska svjetla
Samo savršena ljubav
Totalna opasnost.

Šuti.
Iz šume na rubu
Riječi ne čuješ ljudske,
No riječi
Koje su nove
I meke
A šapću ih lišće i kapi
Daleke.
Slušaj.
Kiša je pala
Iz oblaka rasutih nebom
Na oštre tamarise,
Na mrču kojoj su grane
Žedne i slane.
Kiši na mirtu
Božansku,
Na blistave žukve
S kojih se cvjetovi
Trune,
Na smreke koje su sočnih
I mirisnih bobica
Pune.
Kiši na lica nam
Šumska,
Kiši na ruke nam
Gole,
Kiši na ruho nam
Tanko,
Na svježe misli
Što iz nove duše nam
Niču,
Na lijepu priču
Što tebe je obmanula jučer,
A meni gle danas
Dušu zatravit svu će ...


(G. D'Annunzio, iz Kiša u boriku)

Branko Ćopić

Ježeva kućica

Slavan lovac

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

Lijino pismo

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.