Events
Publications
Latest imagesAsylum
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 2 of 50
Page 2 of 50 • 
1, 2, 3 ... 26 ... 50
Re: Asylum
by metilda Tue 8 Jun - 12:28
„Sveti Otac Ivan Pavao II. nas je vrlo često upozoravao i prstom pokazivao da se oko nas plete jedna nova mračna kultura koju je on vrlo pogođeno imenovao “kultura smrti”.
Kad u redovitoj komunikaciji koristimo riječ kultura, kulturno, obično mislimo na nešto pozitivno, nešto što čovjeka oplemenjuje, izgrađuje, čini ga boljim, dok je “nekulturno” nešto negativno i vrijedno osude. Moglo bi se ukratko reći: kulturan čovjek je dobar čovjek, nekulturan čovjek je loš čovjek.
Navikli smo pod kulturom shvaćati umjetnost, obrazovanje i sl. Međutim u punom smislu riječi kultura nije samo to. Svaka kultura ima neku opće prihvaćenu filozofiju, ima svoje shvaćanje čovjeka i njegovo temeljno životno određenje, ima svoju religiju i u vezi s time svoju sliku o Bogu (ili bogovima), svoj moral i u vezi s time neki svoj pravni sustav itd. Kada ih međusobno uspoređujemo, na pr. s kršćanskom kulturom, onda uočavamo negdje podudarne točke, a negdje vidimo da su neke stvari s kršćanstvom nespojive.
Kultura koju ćemo nastojati pobliže upoznati je “kultura smrti” zato, jer je usmjerena prema smrti: i duhovnoj, i psihičkoj, i fizičkoj. Smrt je njezin smisao.
Ova je kultura bitno obilježena smrću, budući da je smrt cilj kome ona vodi. Dakako, ne zovu je tako oni koji se za nju zauzimaju i koji je šire. Taj naslov ona zaslužuje po plodovima koje proizvodi. Tu treba pažljivo otvoriti oči, jer su promicatelji ove kulture podmukli i vrlo vješti. Oni su oblikovali jednu zamršenu strategiju sastavljenu od poluistina, skrivanja istine i čistih laži koje su vrlo vješto maskirali da se ne prepoznaju, mijenjajući sadržaje nekim riječima i pojmovima i sl. «Vještina kojom prodaju svoju robu – reći će Judie Brown, predsjednica Američke lige za život – ne zaostaje za lakovjernošću onih kojima je nude, kao ni za spremnim prihvaćanjem od strane najvažnijih medija.»
Kultura smrti ima svoje ideologe, filozofe, “znanstvenike”, koji su kroz cijelo dvadeseto stoljeće (neki još i ranije) polako postavljali temelje mračnim zasadama koje su počele prožimati suvremeni društveni život. Neki su (de Marco – Wiker) ove imenovali vrlo pogođenim nazivom: arhitekti kulture smrti, jer to oni doista jesu. Ljudi su prihvaćali njihove ideje, a često ih i danas prihvaćaju slijepo, misleći koji put da prihvaćaju nešto dobro, napredno – kako im se to i prikazuje, i ne videći kako na taj način šire oko sebe hladan dah smrti. Tek onda kada se vidi kako su te ideje iznutra povezane jednim zajedničkim ciljem, kako međusobno čvrsto umrežene orkestrirano uništavaju život u svim njegovim aspektima, dobiva se prava slika kulture smrti. Logično je da to može čovjek toliko jasnije uočiti, koliko je bolje sačuvao svoj odnos prema životu kao svetinji, koliko je svaku ljudsku osobu u stanju vidjeti kao “sliku Božju” koliko god ona nagrđena bila. Ljudi koji su zahvaćeni idejama koje niču iz kulture smrti, ne mogu više imati tu jasnoću pogleda, oni su već više ili manje njezine žrtve.
Da bi se to postiglo, bilo je potrebno stvoriti neke preduvjete koji, sami po sebi još nisu uočljivi kao instrumenti kulture smrti (iako u najširem smislu to jesu, što postaje vidljivo tek kasnije). ,,Arhitekti” ili onaj čiji su oni svjesno ili nesvjesno bili poslušni sluge, za to su se sustavno pobrinuli.
Ateizacija
Prvi uvjet je ateizacija kršćanskog društva. Boga je u ljudskim glavama i srcima trebalo skinuti s njegova prijestolja. To se ne čini na način kako je to činio borbeni ateizam iz prošlosti. Taj je agresivnim mjerama, nasilno htio srušiti vjeru u ljudi. Mi smo svjedoci kako je to činio komunistički režim Staljinovog i Titovog tipa: progoneći, rušeći, braneći … No nije polučio velikog uspjeha već zato što su ga ljudi lako i jasno mogli prozreti, imao je jasne obrise.
Među komunističkim liderima onoga vremena bila je jedna iznimka. Antonio Gramsci, osnivač talijanske komunističke partije, tvrdio je da se prevlast komunizma i s njime ateizacija društva ne može postići prisilom. Njegova je ideja bila: ne progoniti, ne ukidati blagdane i sl. nego ih ispuniti drugim sadržajem. Drugim riječima, provesti kulturnu revoluciju, odnosno uvesti komunističko/ateističku kulturnu hegemoniju.
Raz-osobljenje
Drugi je uvjet raz-osobljenje čovjeka. Dostojanstvo ljudske osobe, čovjeka stvorena na sliku Božju, nedodirljiva je svetinja u kršćanskoj kulturi. Čovjek je najveća vrijednost stvorenog svemira. Izdvojen, iznad svega stvorenoga, sa svojim vječnim određenjem. Dok tako u društvu stvari stoje kultura smrti nema mnogo šanse
Zato se ljudska osoba u najvažnijim svjetskim dokumentima (UN, Europski parlament, … ) u usporedbi sa ranijim vremenima sve manje spominje; radije se kaže ljudsko biće. Antropocentrizam – čovjek u središtu, ustupa mjesto geocentrizmu – zemlja u središtu. (Ovdje se ne radi o su protstavljenim vrijednostima, nego o izvrnutom redu: Tko/što čemu treba da služi). Čovjek je samo jedno od živih bića na zemlji, razvijenije, ali u biti ne i vrednije.
‘Kamen temeljac’ takve antropologije postavio je Darwin, a nastavili su graditi Galton, Haeckel i mnogi drugi. Koliko je ljudska osoba u ovom shvaćanju obezvrijeđena dobro se vidi i kada se problem pogleda sa suprotne strane. Tada se može postaviti pitanje: ako čovjek već jest osoba, zašto to ne bi bile i životinje? Prof. Peter Singer (sveučilište Princeton, SAD) je u UN dao prijedlog da se orangutani (i drugi primati) proglase osobama.
Kaotičnost mišljenja i govora
Treći uvjet koji predstavlja izuzetno plodno tlo za kulturu smrti je kaotičnost mišljenja i, dosljedno, govora. Do ove se kaotičnosti dolazi poglavito na dva načina.
Prvi je brisanje granica. Dok postoje granice postoje i razlike. Dok postoje razlike čovjek može raspoznavati i zaključivati. Jednom riječi: misliti. (Stari su to lijepo izrazili rečenicom: Qui bene distinguit, bene docet. U slobodnom prijevodu: Tko zna dobro razlikovati, zna i dobro poučiti, objasniti.) Raspoznavajući jasno stvarnost/zbilju u kojoj živi, on se može sve više približiti istini kojoj po naravi teži. no, istina – to je opasno! Treba ljudski um usmjeriti da se kreće u takvim uvjetima kako bi na kraju morao zaključiti da istine zapravo nema. A nje doista nema ako je sve ‘svejedno’, ako su izbrisane granice između dobra i zla, ako je sve ‘relativno’ … Papa Benedikt XVI. prepoznaje u ovom relativizmu jedno od najopasnijih stanja današnjeg čovjeka, pojedinca i društva. Ova se mentalna kategorija relativizrna već nametnula kao diktatura ispod koje jedini bog “JA” odlučuje kako hoće o dobru i zlu, o sebi i drugima – dakako zavisno od moći koju ima u rukama.
(U ovom je segmentu New Age, što se tiče brisanja granica, majstorski odradio posao).
Drugi način koji dovodi do spomenute kaotičnosti je samosvijest ljudi u smislu da si uzimaju pravo proizvoljno definirati pojmove bez obzira što oni u stanovitoj kulturi imaju neko opće prihvaćeno značenje, donositi sudove o stvarima u koje se uopće ne razumiju, koristiti rije či i sintagme koje su im stavljene u usta a plasiraju se u čisto propagandne svrhe (često su ‘mjehur od sapunice’, ne znače zapravo ništa) … A sve to s uvjerenjem da oni ‘vladaju’ onim što govore. Posljedica je neminovna: nesnalaženje, prava komunikacija je prekinuta … Jednom riječi “Kula babilonska”.
Prepoznati kulturu smrti
To je naš prvi zadatak. No budući da je njezina ponuda gotovo uvijek vrlo vješto pomiješana s robom koja nije loša, nego čak dobra, to nije uvijek lako, odnosno, lako se čovjek prevari. Isus nam je mnogo pomogao kad je rekao: «Po plodovima ćete ih poznati».
Pogledajmo kako smrt uništava dio po dio života.
Duhovni su život uspjeli ugušiti ondje, gdje su uspjeli ugušiti vjeru i tako prekinuti vezu čovjeka s Bogom. Kada je čovjeku zatvoren put prema transcendenciji, onda ono što slijedi već ide lakše. Bez ukorijenjenosti u transcendenciji čovjek počinje vrludati. Ljudska se narav koja je stvorena za život još i tada žilavo opire, ali ju se dade prevariti.
Psihički se čovjeka dotuče kada se ‘uništi’ njegov razum, njegovu sposobnost logičkog zaključivanja; kada ga se onemogući da razlikuje istinu od laži, kada mu se uspije uliti lažno samouvjerenje kako je dobro informiran, samostalan, slobodan – a u stvari je obična igračka u rukama inžinjera javnog mnijenja, u rukama svojih i tuđih strasti, nesposoban uzeti doista «život u svoje ruke». Široka je paleta plodova kojima rađa ovakvo stanje: od običnog razočaranja preko osjećaja besmislenosti života do samoubojstva. Međufaze su kronična suženost ili otupjelost emotivnog života, radikalna sebičnost, agresivnost, neosjetljivost za druge, neodgovornost, nesposobnost odreći se nečeg zbog većeg dobra… itd…itd. Nije ni čudo što se takav čovjek ne može odreći bilo čega što mu je ugodno, kad veća vrijednost od njegove ugodnosti za njega i ne postoji. Čovjek je tada – nesposoban za bilo što od njega traži žrtvu – zapravo psihički uništen.
Isušiti izvore života
Generalno govoreći čovjek živi svoj život na tri razine: na duhovnoj, duševnoj i tjelesnoj razini. Njih međutim možemo odvajati samo kad želimo o njima pojedinačno govoriti. U stvarnosti se one žive zajedno i u stvarnosti su neodvojive. Sve su one za čovjeka «konstitutivne». Zato se i životna cjelina može razoriti, razarajući bilo koju od ovih. Može se početi bilo gdje, urušit će se pomalo cijelo zdanje, dio po dio.
Na duhovnoj razini izvor života je Bog. Dade ga se ‘ukloniti’. Slobodan čovjek to može, a promicatelji kulture smrti mu u tome izdašno žele pomoći.
Na duševnoj razini izvor života su razum i osjećaji. Dadu se ‘utući’. Razum se može skrenuti da više ne razlikuje istinu od laži, osjećaji se mogu povući u dubinu i pomiješati s najnižim strastima. Savjest se dade ušutkati (makar ne sasvim). «Arhitekti» kulture smrti pokazali su put kako se to efikasno postiže. Plodove smo ukratko spomenuli.
Na tjelesnoj razini nezaobilazan i zbog toga posebno osjetljiv izvor života je seksualnost. Ona ima svoje jasne prirodne obrise, no kod čovjeka nije prirodno regulirana kao kod životinja. Dana mu je u ruke kao i svi drugi prirodni darovi da raspolaže s njom ‘kako hoće’ imajući i razum koji mu (ako još nije ispario) kaže ‘kako treba’. Ona ima svoju svrhu i svoj tijek. Razoriti seksualnost u čovjeku znači lišiti ga tog elementarnog izvora života. Uništena seksualnost znači uništen život.
Pogledajmo što se događa kada ljudi na području svoje seksualnosti počinju gubiti orijentaciju. Čovječanstvo nije danas prvi put u svojoj povijesti izloženo toj opasnosti. Neki su se ljudi ozbiljno bavili istraživanjima na tom području. Prikazat ćemo par rezultata nekih ozbiljnih istraživanja, koji se inače od javnosti brižno kriju, što spada u okvir već spomenute strategije pobornika kulture smrti.
Zanimljivo je da je Sigmund Freud, osnivač psihoanalize, iznio misao, tezu – koju inače nije sam znanstveno obrazlagao – da postoji stroga veza između stupnja kulture određenog društva i načina kako to društvo ophodi sa svojom seksualnošću, kako se ljudi na tom području ponašaju.
Na tom je tragu engleski antropolog J. D. Unwin, profesor na sveučilištu u Oxfordu, proveo vrlo opsežno istraživanje koje je 1934. g. objavio u zamašnom djelu «Sex and Culture» (Seksualnost i kultura). Istražio je 80 raznih primitivnih društava i visokih kultura tražeći odgovor na pitanje kakav utjecaj imaju seksualne norme jednog društva na nivo njegove kulture. Rezultat je, najkraće rečeno, bio ovaj: Što veće seksualno ograničenje, to viši kulturni nivo. Što manje seksualno ograničenje, to niži kulturni nivo. I – tvrdi Unwin u svojoj opsežnoj studiji – od ovog pravila nema iznimke!
Kulture se pojavljuju na pozornici povijesti kad je mogućnost seksualnog zadovoljavanja strogo normirana i nestaju s te pozornice kada se seksualnost razulari i spušta na razinu nereguliranog životinjskog nagona.
Unwin-u je njegovo istraživanje omogućilo da je mogao proučene kulture svrstati u tri kategorije prema tome kako se one odnose prema nevidljivim silama svijeta i svemira.
Deističke kulture (deus=Bog): kulture u kojima se časti Bog (posebno su važni hramovi).
Manističke kulture (manes= preci): kulture u kojima se Bog ne časti, ali se časte preci (posebno su važna groblja).
Zoističke kulture (zoon=životinja): kulture u kojima se ne časti ni Boga, ni pretke, ali se magijski časti prirodu i životinje.
G. K. Chesterton, veliki um XX. stoljeća, davno je rekao: “Gdje god postoji obožavanje životinje, imat ćemo ljudske žrtve.” Je li Chesterton imao pravo? Već iz ovoga je očito da jest. Imamo pravu poplavu abortusa (godišnje se ubije 50-ak milijuna nerođene djece), eutanazija ulazi u europsko zakonodavstvo na široka vrata, ovih dana čitam (gledam) kako studenti na jednom američkom sveučilištu potpisuju peticiju da se ozakoni “post-natalni abortus” (post-porođajni pobačaj) čime bi majke dobile pravo da mogu ubiti/dati ubiti svoje dijete do 5. godine života. Možda ćete se zgroziti? Radije shvatite da je to mladim studentskim mozgovima, koji su oprani ‘zdravstvenim i sl. odgojem’, normalno(!). (Ova je peticija bila namještena, eksperiment, no studenti to nisu znali. Htjelo se doznati njihov stav glede ovog pitanja. Zastrašujuće je da su peticiju skoro svi potpisali. A sutra će oni donositi zakone.)
Freud je taj odnos, vezu (seks i kultura) naslutio, Unwin ju je dokumentirao, Chesterton je već na najnižoj razini tog odnosa vidio plodove (smrt). A mi ….? (citat završen)
Nikola Radić, biskupija Krk, prosinac 2015.
Kad u redovitoj komunikaciji koristimo riječ kultura, kulturno, obično mislimo na nešto pozitivno, nešto što čovjeka oplemenjuje, izgrađuje, čini ga boljim, dok je “nekulturno” nešto negativno i vrijedno osude. Moglo bi se ukratko reći: kulturan čovjek je dobar čovjek, nekulturan čovjek je loš čovjek.
Navikli smo pod kulturom shvaćati umjetnost, obrazovanje i sl. Međutim u punom smislu riječi kultura nije samo to. Svaka kultura ima neku opće prihvaćenu filozofiju, ima svoje shvaćanje čovjeka i njegovo temeljno životno određenje, ima svoju religiju i u vezi s time svoju sliku o Bogu (ili bogovima), svoj moral i u vezi s time neki svoj pravni sustav itd. Kada ih međusobno uspoređujemo, na pr. s kršćanskom kulturom, onda uočavamo negdje podudarne točke, a negdje vidimo da su neke stvari s kršćanstvom nespojive.
Kultura koju ćemo nastojati pobliže upoznati je “kultura smrti” zato, jer je usmjerena prema smrti: i duhovnoj, i psihičkoj, i fizičkoj. Smrt je njezin smisao.
Ova je kultura bitno obilježena smrću, budući da je smrt cilj kome ona vodi. Dakako, ne zovu je tako oni koji se za nju zauzimaju i koji je šire. Taj naslov ona zaslužuje po plodovima koje proizvodi. Tu treba pažljivo otvoriti oči, jer su promicatelji ove kulture podmukli i vrlo vješti. Oni su oblikovali jednu zamršenu strategiju sastavljenu od poluistina, skrivanja istine i čistih laži koje su vrlo vješto maskirali da se ne prepoznaju, mijenjajući sadržaje nekim riječima i pojmovima i sl. «Vještina kojom prodaju svoju robu – reći će Judie Brown, predsjednica Američke lige za život – ne zaostaje za lakovjernošću onih kojima je nude, kao ni za spremnim prihvaćanjem od strane najvažnijih medija.»
Kultura smrti ima svoje ideologe, filozofe, “znanstvenike”, koji su kroz cijelo dvadeseto stoljeće (neki još i ranije) polako postavljali temelje mračnim zasadama koje su počele prožimati suvremeni društveni život. Neki su (de Marco – Wiker) ove imenovali vrlo pogođenim nazivom: arhitekti kulture smrti, jer to oni doista jesu. Ljudi su prihvaćali njihove ideje, a često ih i danas prihvaćaju slijepo, misleći koji put da prihvaćaju nešto dobro, napredno – kako im se to i prikazuje, i ne videći kako na taj način šire oko sebe hladan dah smrti. Tek onda kada se vidi kako su te ideje iznutra povezane jednim zajedničkim ciljem, kako međusobno čvrsto umrežene orkestrirano uništavaju život u svim njegovim aspektima, dobiva se prava slika kulture smrti. Logično je da to može čovjek toliko jasnije uočiti, koliko je bolje sačuvao svoj odnos prema životu kao svetinji, koliko je svaku ljudsku osobu u stanju vidjeti kao “sliku Božju” koliko god ona nagrđena bila. Ljudi koji su zahvaćeni idejama koje niču iz kulture smrti, ne mogu više imati tu jasnoću pogleda, oni su već više ili manje njezine žrtve.
Da bi se to postiglo, bilo je potrebno stvoriti neke preduvjete koji, sami po sebi još nisu uočljivi kao instrumenti kulture smrti (iako u najširem smislu to jesu, što postaje vidljivo tek kasnije). ,,Arhitekti” ili onaj čiji su oni svjesno ili nesvjesno bili poslušni sluge, za to su se sustavno pobrinuli.
Ateizacija
Prvi uvjet je ateizacija kršćanskog društva. Boga je u ljudskim glavama i srcima trebalo skinuti s njegova prijestolja. To se ne čini na način kako je to činio borbeni ateizam iz prošlosti. Taj je agresivnim mjerama, nasilno htio srušiti vjeru u ljudi. Mi smo svjedoci kako je to činio komunistički režim Staljinovog i Titovog tipa: progoneći, rušeći, braneći … No nije polučio velikog uspjeha već zato što su ga ljudi lako i jasno mogli prozreti, imao je jasne obrise.
Među komunističkim liderima onoga vremena bila je jedna iznimka. Antonio Gramsci, osnivač talijanske komunističke partije, tvrdio je da se prevlast komunizma i s njime ateizacija društva ne može postići prisilom. Njegova je ideja bila: ne progoniti, ne ukidati blagdane i sl. nego ih ispuniti drugim sadržajem. Drugim riječima, provesti kulturnu revoluciju, odnosno uvesti komunističko/ateističku kulturnu hegemoniju.
Raz-osobljenje
Drugi je uvjet raz-osobljenje čovjeka. Dostojanstvo ljudske osobe, čovjeka stvorena na sliku Božju, nedodirljiva je svetinja u kršćanskoj kulturi. Čovjek je najveća vrijednost stvorenog svemira. Izdvojen, iznad svega stvorenoga, sa svojim vječnim određenjem. Dok tako u društvu stvari stoje kultura smrti nema mnogo šanse
Zato se ljudska osoba u najvažnijim svjetskim dokumentima (UN, Europski parlament, … ) u usporedbi sa ranijim vremenima sve manje spominje; radije se kaže ljudsko biće. Antropocentrizam – čovjek u središtu, ustupa mjesto geocentrizmu – zemlja u središtu. (Ovdje se ne radi o su protstavljenim vrijednostima, nego o izvrnutom redu: Tko/što čemu treba da služi). Čovjek je samo jedno od živih bića na zemlji, razvijenije, ali u biti ne i vrednije.
‘Kamen temeljac’ takve antropologije postavio je Darwin, a nastavili su graditi Galton, Haeckel i mnogi drugi. Koliko je ljudska osoba u ovom shvaćanju obezvrijeđena dobro se vidi i kada se problem pogleda sa suprotne strane. Tada se može postaviti pitanje: ako čovjek već jest osoba, zašto to ne bi bile i životinje? Prof. Peter Singer (sveučilište Princeton, SAD) je u UN dao prijedlog da se orangutani (i drugi primati) proglase osobama.
Kaotičnost mišljenja i govora
Treći uvjet koji predstavlja izuzetno plodno tlo za kulturu smrti je kaotičnost mišljenja i, dosljedno, govora. Do ove se kaotičnosti dolazi poglavito na dva načina.
Prvi je brisanje granica. Dok postoje granice postoje i razlike. Dok postoje razlike čovjek može raspoznavati i zaključivati. Jednom riječi: misliti. (Stari su to lijepo izrazili rečenicom: Qui bene distinguit, bene docet. U slobodnom prijevodu: Tko zna dobro razlikovati, zna i dobro poučiti, objasniti.) Raspoznavajući jasno stvarnost/zbilju u kojoj živi, on se može sve više približiti istini kojoj po naravi teži. no, istina – to je opasno! Treba ljudski um usmjeriti da se kreće u takvim uvjetima kako bi na kraju morao zaključiti da istine zapravo nema. A nje doista nema ako je sve ‘svejedno’, ako su izbrisane granice između dobra i zla, ako je sve ‘relativno’ … Papa Benedikt XVI. prepoznaje u ovom relativizmu jedno od najopasnijih stanja današnjeg čovjeka, pojedinca i društva. Ova se mentalna kategorija relativizrna već nametnula kao diktatura ispod koje jedini bog “JA” odlučuje kako hoće o dobru i zlu, o sebi i drugima – dakako zavisno od moći koju ima u rukama.
(U ovom je segmentu New Age, što se tiče brisanja granica, majstorski odradio posao).
Drugi način koji dovodi do spomenute kaotičnosti je samosvijest ljudi u smislu da si uzimaju pravo proizvoljno definirati pojmove bez obzira što oni u stanovitoj kulturi imaju neko opće prihvaćeno značenje, donositi sudove o stvarima u koje se uopće ne razumiju, koristiti rije či i sintagme koje su im stavljene u usta a plasiraju se u čisto propagandne svrhe (često su ‘mjehur od sapunice’, ne znače zapravo ništa) … A sve to s uvjerenjem da oni ‘vladaju’ onim što govore. Posljedica je neminovna: nesnalaženje, prava komunikacija je prekinuta … Jednom riječi “Kula babilonska”.
Prepoznati kulturu smrti
To je naš prvi zadatak. No budući da je njezina ponuda gotovo uvijek vrlo vješto pomiješana s robom koja nije loša, nego čak dobra, to nije uvijek lako, odnosno, lako se čovjek prevari. Isus nam je mnogo pomogao kad je rekao: «Po plodovima ćete ih poznati».
Pogledajmo kako smrt uništava dio po dio života.
Duhovni su život uspjeli ugušiti ondje, gdje su uspjeli ugušiti vjeru i tako prekinuti vezu čovjeka s Bogom. Kada je čovjeku zatvoren put prema transcendenciji, onda ono što slijedi već ide lakše. Bez ukorijenjenosti u transcendenciji čovjek počinje vrludati. Ljudska se narav koja je stvorena za život još i tada žilavo opire, ali ju se dade prevariti.
Psihički se čovjeka dotuče kada se ‘uništi’ njegov razum, njegovu sposobnost logičkog zaključivanja; kada ga se onemogući da razlikuje istinu od laži, kada mu se uspije uliti lažno samouvjerenje kako je dobro informiran, samostalan, slobodan – a u stvari je obična igračka u rukama inžinjera javnog mnijenja, u rukama svojih i tuđih strasti, nesposoban uzeti doista «život u svoje ruke». Široka je paleta plodova kojima rađa ovakvo stanje: od običnog razočaranja preko osjećaja besmislenosti života do samoubojstva. Međufaze su kronična suženost ili otupjelost emotivnog života, radikalna sebičnost, agresivnost, neosjetljivost za druge, neodgovornost, nesposobnost odreći se nečeg zbog većeg dobra… itd…itd. Nije ni čudo što se takav čovjek ne može odreći bilo čega što mu je ugodno, kad veća vrijednost od njegove ugodnosti za njega i ne postoji. Čovjek je tada – nesposoban za bilo što od njega traži žrtvu – zapravo psihički uništen.
Isušiti izvore života
Generalno govoreći čovjek živi svoj život na tri razine: na duhovnoj, duševnoj i tjelesnoj razini. Njih međutim možemo odvajati samo kad želimo o njima pojedinačno govoriti. U stvarnosti se one žive zajedno i u stvarnosti su neodvojive. Sve su one za čovjeka «konstitutivne». Zato se i životna cjelina može razoriti, razarajući bilo koju od ovih. Može se početi bilo gdje, urušit će se pomalo cijelo zdanje, dio po dio.
Na duhovnoj razini izvor života je Bog. Dade ga se ‘ukloniti’. Slobodan čovjek to može, a promicatelji kulture smrti mu u tome izdašno žele pomoći.
Na duševnoj razini izvor života su razum i osjećaji. Dadu se ‘utući’. Razum se može skrenuti da više ne razlikuje istinu od laži, osjećaji se mogu povući u dubinu i pomiješati s najnižim strastima. Savjest se dade ušutkati (makar ne sasvim). «Arhitekti» kulture smrti pokazali su put kako se to efikasno postiže. Plodove smo ukratko spomenuli.
Na tjelesnoj razini nezaobilazan i zbog toga posebno osjetljiv izvor života je seksualnost. Ona ima svoje jasne prirodne obrise, no kod čovjeka nije prirodno regulirana kao kod životinja. Dana mu je u ruke kao i svi drugi prirodni darovi da raspolaže s njom ‘kako hoće’ imajući i razum koji mu (ako još nije ispario) kaže ‘kako treba’. Ona ima svoju svrhu i svoj tijek. Razoriti seksualnost u čovjeku znači lišiti ga tog elementarnog izvora života. Uništena seksualnost znači uništen život.
Pogledajmo što se događa kada ljudi na području svoje seksualnosti počinju gubiti orijentaciju. Čovječanstvo nije danas prvi put u svojoj povijesti izloženo toj opasnosti. Neki su se ljudi ozbiljno bavili istraživanjima na tom području. Prikazat ćemo par rezultata nekih ozbiljnih istraživanja, koji se inače od javnosti brižno kriju, što spada u okvir već spomenute strategije pobornika kulture smrti.
Zanimljivo je da je Sigmund Freud, osnivač psihoanalize, iznio misao, tezu – koju inače nije sam znanstveno obrazlagao – da postoji stroga veza između stupnja kulture određenog društva i načina kako to društvo ophodi sa svojom seksualnošću, kako se ljudi na tom području ponašaju.
Na tom je tragu engleski antropolog J. D. Unwin, profesor na sveučilištu u Oxfordu, proveo vrlo opsežno istraživanje koje je 1934. g. objavio u zamašnom djelu «Sex and Culture» (Seksualnost i kultura). Istražio je 80 raznih primitivnih društava i visokih kultura tražeći odgovor na pitanje kakav utjecaj imaju seksualne norme jednog društva na nivo njegove kulture. Rezultat je, najkraće rečeno, bio ovaj: Što veće seksualno ograničenje, to viši kulturni nivo. Što manje seksualno ograničenje, to niži kulturni nivo. I – tvrdi Unwin u svojoj opsežnoj studiji – od ovog pravila nema iznimke!
Kulture se pojavljuju na pozornici povijesti kad je mogućnost seksualnog zadovoljavanja strogo normirana i nestaju s te pozornice kada se seksualnost razulari i spušta na razinu nereguliranog životinjskog nagona.
Unwin-u je njegovo istraživanje omogućilo da je mogao proučene kulture svrstati u tri kategorije prema tome kako se one odnose prema nevidljivim silama svijeta i svemira.
Deističke kulture (deus=Bog): kulture u kojima se časti Bog (posebno su važni hramovi).
Manističke kulture (manes= preci): kulture u kojima se Bog ne časti, ali se časte preci (posebno su važna groblja).
Zoističke kulture (zoon=životinja): kulture u kojima se ne časti ni Boga, ni pretke, ali se magijski časti prirodu i životinje.
G. K. Chesterton, veliki um XX. stoljeća, davno je rekao: “Gdje god postoji obožavanje životinje, imat ćemo ljudske žrtve.” Je li Chesterton imao pravo? Već iz ovoga je očito da jest. Imamo pravu poplavu abortusa (godišnje se ubije 50-ak milijuna nerođene djece), eutanazija ulazi u europsko zakonodavstvo na široka vrata, ovih dana čitam (gledam) kako studenti na jednom američkom sveučilištu potpisuju peticiju da se ozakoni “post-natalni abortus” (post-porođajni pobačaj) čime bi majke dobile pravo da mogu ubiti/dati ubiti svoje dijete do 5. godine života. Možda ćete se zgroziti? Radije shvatite da je to mladim studentskim mozgovima, koji su oprani ‘zdravstvenim i sl. odgojem’, normalno(!). (Ova je peticija bila namještena, eksperiment, no studenti to nisu znali. Htjelo se doznati njihov stav glede ovog pitanja. Zastrašujuće je da su peticiju skoro svi potpisali. A sutra će oni donositi zakone.)
Freud je taj odnos, vezu (seks i kultura) naslutio, Unwin ju je dokumentirao, Chesterton je već na najnižoj razini tog odnosa vidio plodove (smrt). A mi ….? (citat završen)
Nikola Radić, biskupija Krk, prosinac 2015.
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Re: Asylum
by metilda Tue 8 Jun - 12:30
Dakle, tko u smrti vidi smisao života?
Tko smrt koristi kao instrument za očuvanje životne lagodnosti i neodgovornosti?
Ja to sigurno nisam, ali poznajem one koji se žestoko bore za pobačaj kao ljudsko pravo.
A pobačaj je ubojstvo ljudske osobe. Kultura smrti. I točka.
Tko smrt koristi kao instrument za očuvanje životne lagodnosti i neodgovornosti?
Ja to sigurno nisam, ali poznajem one koji se žestoko bore za pobačaj kao ljudsko pravo.
A pobačaj je ubojstvo ljudske osobe. Kultura smrti. I točka.
_________________
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by mativka Tue 8 Jun - 19:45
"Najela se muha tuđeg kruha,
pa se uzobijesila."
Narodna
_________________
On & On
mativka- Posts : 5957
2018-08-07
Re: Asylum
by mativka Tue 8 Jun - 20:38
Mate ne želi ozbiljno javno pisati jer smatra da nas se dotiče ne samo ljudska patnja već i ljudska glupost, a ja doista ne znam što je gore :)metilda wrote:..i Matino ako ga želi izreći: može li čovjek biti istinski i potpuno sretan kad vidi svu ovu patnju oko sebe, ne samo patnju bliskih ljudi koja nas uvijek teško pogađa nego i patnju čovječanstva na globalnoj razini?
_________________
On & On
mativka- Posts : 5957
2018-08-07
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 4:58
mativka wrote:Mate ne želi ozbiljno javno pisati jer smatra da nas se dotiče ne samo ljudska patnja već i ljudska glupost, a ja doista ne znam što je gore :)metilda wrote:..i Matino ako ga želi izreći: može li čovjek biti istinski i potpuno sretan kad vidi svu ovu patnju oko sebe, ne samo patnju bliskih ljudi koja nas uvijek teško pogađa nego i patnju čovječanstva na globalnoj razini?
Svejedno, napisala si ovo ozbiljno i natjerala me na razmišljanje. Trajalo je cijelih pola minute dok sam zaključila da je gora ljudska glupost.
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 5:19
mativka wrote:"Najela se muha tuđeg kruha,pa se uzobijesila."Narodna
Baš sam se mislila hoću li imati prilike zalijepiti jednu odu.
Ova tvoja narodna je baš dobro došla. Jutros smo svi, i ateisti i katolici i agnostici, i narrow i open minded spuštenih gaća obavili veliku nuždu. To je opuštajuća slika, na toj rupi smo svi isti.
ODA ZAHODU
Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode, vrli kraljevski trone,
do tebe stope katkad su teške,
kad vjetrovi se kroz crijeva gone
tad plaćaju se najmanje greške,
i car ti ponizno prilazi, pješke,
riješi se tada svih carskih uza;
počast ti daje i moja guza!
Primi je blago, dobrostiv budi,
neka je tvoje naručje stiska,
osrednje tovno govno ti nudi,
kao oboa trubeć, bez piska;
najljepši ukras tebi je driska,
a prdac njoj je tek anakruza;
počast ti daje i moja guza!
Ti stihova si knjižica cijela
i svatko može seruć pročitat
na zidu tvome sabrana djela;
čija su? to i ne treba pitat,
guzobris svaki jedan je citat
a sraćka sonet dirljiv do suza;
počast ti daje i moja guza!
Otmjeno tebe zovu i WeCe,
i klozet za Gospodu i Dame,
koliko tu se začelo djece,
mekši si ti od najmekše slame,
parfemi tvoji leptire mame,
i one dugih i kratkih bluza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode vječni, zahode javni,
kako je divno u tebi kenjat,
biti nastavljač, mali, a slavni
vječnoga sranja što neće jenjat,
sve će se, govno neće se mijenjat,
ti si mu carstvo, čmar mu je ćuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode poljski sa šupljim srcem,
ne može tebe nitko prešišat,
pozdravljam tebe dvostrukim prcem,
u rupu srat ću, u zrak ću pišat,
možda ću katkad u mraku zbrišat,
prekratka ti je hipotenuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode sretni, izvore znanja,
živjet ćeš vječno, sve dok je sranja!
malo satire pjesmom našeg dragog Luke Paljetka
(Inače doketisti su vjerovali koješta kroz povijest Crkve, jedno vjerovanje je bilo da utjelovljena Riječ nije imala ljudsko tijelo te ljudske potrebe. Doketizam u djelu "Dubina spolova. Mistika tijela" odbacuje i Fabrice Hadjadj, argumentirajući Tomom Akvinskim da sve što je prirodno, naravno jest i nadnaravno.
Tako da ne bude zabune da je ovo tabu tema)
Pokupila sam ovo s profila našeg zajedničkog prijatelja
Ispada da smo svi koji stavljamo citate muhe. Višeznačna je ova narodna. 
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 5:54
Pa haj'mo još jedan citat.
Ljudski rod (osobito) je Bog. Groothuis primjećuje: "Ovo je jedna od onih zavodljivih tvrdnji New Agea. Mi smo savršeni; mi smo, zapravo, bogovi. Poklonici New Agea izlažu kritici judeokršćansko shvaćanje Boga koji nadilazi ljudska bića. Oni smatraju sebe ljudima koji su se oslobodili robovskog jarma karakterističnog za odnos kršćana prema Bogu - i koji mogu slobodno i neometano razvijati svoju vlastitu božansku bit.
Ljudski rod (osobito) je Bog. Groothuis primjećuje: "Ovo je jedna od onih zavodljivih tvrdnji New Agea. Mi smo savršeni; mi smo, zapravo, bogovi. Poklonici New Agea izlažu kritici judeokršćansko shvaćanje Boga koji nadilazi ljudska bića. Oni smatraju sebe ljudima koji su se oslobodili robovskog jarma karakterističnog za odnos kršćana prema Bogu - i koji mogu slobodno i neometano razvijati svoju vlastitu božansku bit.
_________________
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 6:19
Mate, vrše li Anunnakie veliku nuždu? 
_________________
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 7:27
Smisao života i patnje (4)
Pavao kaže: »Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje
mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu« (Kol 1,24). U nevoljama
života možemo postati „kruh“ i tako nam se u našem životu i patnji priopćuje
Kristovo otajstvo, a njegova ljubav omogućava da postanemo dar Bogu i ljudima
(Ratzinger, 2011, 229). Pristupajući patnji na taj način, ona može biti put čišćenja
i spasenja za nas, te kroz njezino prikazivanje Kristu može biti i milost za druge.
Karl Rahner objašnjavajući smisao patnje navodi: »Neshvatljivost boli dio
je neshvatljivosti Božje […] ne postoji blažena svjetlost koja osvjetljava tamnu
dubinu boli osim Boga samoga. A njega čovjek nalazi onda kada ljubeći kaže
‘da’ neshvatljivosti samog Boga bez koje on ne bi bio Bog« .
Prodirući u svijet ljudske patnje, čovjek nadilazi samog sebe i ulazi u dodir s
misterijem patnje koji razumski ne možemo spoznati i razumjeti. Prisiljeni smo
neprestano sve dublje pronicati u taj misterij i pitati se o smislu svijeta i patnje u
njemu. Patnja tako ostaje velik metafizički, egzistencijalni i religiozni izazov za
čovjeka . Kroz misterij patnje suočeni smo s apsolutnim
misterijem. Ljubav je najpotpuniji kršćanski odgovor na pitanje smisla patnje.
Patnja i trpljenje mjesto je gdje čovjek može nasljedovati Krista koji pokazuje
kako možemo opstati u patnji i trpljenju i dati mu duboki smisao. Proglašavajući „blaženima“ one koji trpe — »Blago ožalošćenima: oni će se
utješiti!« (Mt 5,4) — Isus je omogućio da u trpljenju vidimo providnosno sredstvo
Božjeg plana. Oni koji slijede stope Kristove muke trpe s njime kako bi s
njim bili i proslavljeni. Zato ih Gospodin proglašava blaženima. Isusovi sljedbenici trebaju biti spremni uzeti na sebe svoj križ i trpjeti za
širenje evanđelja, odnosno za spas ljudi (usp. Mt 16,24–25). Patnja promatrana
u svjetlu Božjeg plana spasenja i pashalnog otajstva postaje djelotvorna nada u
pobjedu života usred čovjekove patnje. Kršćanska je nada usidrena u Božjoj ljubavi
u Isusu Kristu, koji nam omogućava vidjeti cilj i nadahnjuje na djelovanje u
perspektivi te nade .
Najpozitivniji stav prema patnji nalazi se kod mistika i duhovnosti koja je
spremna suočiti se s patnjom i prihvatiti ju. Ta duhovnost ima šest etapa, stupnjeva
do punine ljubavi. Prvu etapu čini svijest o tome da nas Bog ljubi bezuvjetno,
gdje je sadržaj mističnog iskustva intuitivna percepcija teološke istine da unatoč
svemu Bog voli čovjeka. To je iskustvo spasenja i u čovjeku rađa čežnju za Ljubljenim.
Drugu etapu čini indiferentnost (u smislu sv. Ignacija) kao spremnost da
se prihvati svaka situacija iz Božje ruke, gdje je u središtu traženje Božje volje u
svakoj stvari i situaciji. Osoba se predaje Božjoj volji makar i ne shvaćala njegove
namjere. Nakon toga dolazi do prihvaćanja patnje kao privilegirana puta vlastite
svetosti. Zatim se osoba poistovjećuje (identificira) s Isusom patnikom. Slijedi
duhovna noć koja rezultira poniznošću u kojoj čovjek promatra vlastitu bijedu
i istovremeno Božju dobrotu. U posljednjoj, šestoj etapi dolazi do predanja u
ljubavi i poistovjećivanja s Isusom. Osoba svoje patnje pridružuje Isusovim patnjama
i na taj način sudjeluje u otkupljenju svijeta, ispunjena je povjerenjem i
nadom da njezine patnje nisu bez smisla. Taj otkupiteljski pristup patnji ima razne
oblike: prikazanje, sjedinjenje, sudjelovanje, altruizam, žrtveni, pokornički,
zadovoljština .
To dobro oslikavaju riječ sv. Pavla:
»‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’ Najradije ću se dakle
još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato
uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi
Krista. Jer kada sam, slab, onda sam jak« (2Kor 12, 9–10).
Pavao kaže: »Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje
mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu« (Kol 1,24). U nevoljama
života možemo postati „kruh“ i tako nam se u našem životu i patnji priopćuje
Kristovo otajstvo, a njegova ljubav omogućava da postanemo dar Bogu i ljudima
(Ratzinger, 2011, 229). Pristupajući patnji na taj način, ona može biti put čišćenja
i spasenja za nas, te kroz njezino prikazivanje Kristu može biti i milost za druge.
Karl Rahner objašnjavajući smisao patnje navodi: »Neshvatljivost boli dio
je neshvatljivosti Božje […] ne postoji blažena svjetlost koja osvjetljava tamnu
dubinu boli osim Boga samoga. A njega čovjek nalazi onda kada ljubeći kaže
‘da’ neshvatljivosti samog Boga bez koje on ne bi bio Bog« .
Prodirući u svijet ljudske patnje, čovjek nadilazi samog sebe i ulazi u dodir s
misterijem patnje koji razumski ne možemo spoznati i razumjeti. Prisiljeni smo
neprestano sve dublje pronicati u taj misterij i pitati se o smislu svijeta i patnje u
njemu. Patnja tako ostaje velik metafizički, egzistencijalni i religiozni izazov za
čovjeka . Kroz misterij patnje suočeni smo s apsolutnim
misterijem. Ljubav je najpotpuniji kršćanski odgovor na pitanje smisla patnje.
Patnja i trpljenje mjesto je gdje čovjek može nasljedovati Krista koji pokazuje
kako možemo opstati u patnji i trpljenju i dati mu duboki smisao. Proglašavajući „blaženima“ one koji trpe — »Blago ožalošćenima: oni će se
utješiti!« (Mt 5,4) — Isus je omogućio da u trpljenju vidimo providnosno sredstvo
Božjeg plana. Oni koji slijede stope Kristove muke trpe s njime kako bi s
njim bili i proslavljeni. Zato ih Gospodin proglašava blaženima. Isusovi sljedbenici trebaju biti spremni uzeti na sebe svoj križ i trpjeti za
širenje evanđelja, odnosno za spas ljudi (usp. Mt 16,24–25). Patnja promatrana
u svjetlu Božjeg plana spasenja i pashalnog otajstva postaje djelotvorna nada u
pobjedu života usred čovjekove patnje. Kršćanska je nada usidrena u Božjoj ljubavi
u Isusu Kristu, koji nam omogućava vidjeti cilj i nadahnjuje na djelovanje u
perspektivi te nade .
Najpozitivniji stav prema patnji nalazi se kod mistika i duhovnosti koja je
spremna suočiti se s patnjom i prihvatiti ju. Ta duhovnost ima šest etapa, stupnjeva
do punine ljubavi. Prvu etapu čini svijest o tome da nas Bog ljubi bezuvjetno,
gdje je sadržaj mističnog iskustva intuitivna percepcija teološke istine da unatoč
svemu Bog voli čovjeka. To je iskustvo spasenja i u čovjeku rađa čežnju za Ljubljenim.
Drugu etapu čini indiferentnost (u smislu sv. Ignacija) kao spremnost da
se prihvati svaka situacija iz Božje ruke, gdje je u središtu traženje Božje volje u
svakoj stvari i situaciji. Osoba se predaje Božjoj volji makar i ne shvaćala njegove
namjere. Nakon toga dolazi do prihvaćanja patnje kao privilegirana puta vlastite
svetosti. Zatim se osoba poistovjećuje (identificira) s Isusom patnikom. Slijedi
duhovna noć koja rezultira poniznošću u kojoj čovjek promatra vlastitu bijedu
i istovremeno Božju dobrotu. U posljednjoj, šestoj etapi dolazi do predanja u
ljubavi i poistovjećivanja s Isusom. Osoba svoje patnje pridružuje Isusovim patnjama
i na taj način sudjeluje u otkupljenju svijeta, ispunjena je povjerenjem i
nadom da njezine patnje nisu bez smisla. Taj otkupiteljski pristup patnji ima razne
oblike: prikazanje, sjedinjenje, sudjelovanje, altruizam, žrtveni, pokornički,
zadovoljština .
To dobro oslikavaju riječ sv. Pavla:
»‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’ Najradije ću se dakle
još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato
uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi
Krista. Jer kada sam, slab, onda sam jak« (2Kor 12, 9–10).
_________________
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 11:07
Tko ne poznaje kršćanstvo ne može razumjeti ni misticizam Meistera Eckharta.
Meta jezik new agea i neopaganizma različit je od meta jezika kršćanstva. Iste riječi imaju drugačije značenje.
I ono što je bilo "heretično" u Eckhartovo vrijeme kršćanska mistika dosegnula je u današnjem. Ali nije svaki kršćanin mistik i lako se može izgubiti u jeziku mistika.
Za ispravno razumijevanje Eckhartovih tekstova neophodno je potrebno biti kršćanski mistik ili makar poznavati cijeli opus kršćanskog misticizma. No je li neopagan ili newageovac kršćanski mistik? Ne samo da nije nego se on žestoko opire kršćanskoj misli. Prema tome, koristiti mistiku Meistera Eckeharta za opravdavanje svojih neopaganskih teza je blago rečeno nepismeno.
No, kao što prisvaja Eckharta, new age prisvaja i Tolkiena i De Mella, a eksperti za new age pronašli bi još ponekoga. Toliko za sada.
Meta jezik new agea i neopaganizma različit je od meta jezika kršćanstva. Iste riječi imaju drugačije značenje.
I ono što je bilo "heretično" u Eckhartovo vrijeme kršćanska mistika dosegnula je u današnjem. Ali nije svaki kršćanin mistik i lako se može izgubiti u jeziku mistika.
Za ispravno razumijevanje Eckhartovih tekstova neophodno je potrebno biti kršćanski mistik ili makar poznavati cijeli opus kršćanskog misticizma. No je li neopagan ili newageovac kršćanski mistik? Ne samo da nije nego se on žestoko opire kršćanskoj misli. Prema tome, koristiti mistiku Meistera Eckeharta za opravdavanje svojih neopaganskih teza je blago rečeno nepismeno.
No, kao što prisvaja Eckharta, new age prisvaja i Tolkiena i De Mella, a eksperti za new age pronašli bi još ponekoga. Toliko za sada.
_________________
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 13:00
Kad neopagani ostanu bez suvislih argumenata protiv kršćanstva u pravilu posegnu za primjerima spaljivanja heretika.
_________________
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 13:11
Ali može se povući izvjesna, makar možda nespretna usporedba s vremenom danas i vremenom onda. Nije točno utvrđeno koliko je inkvizicija spalila heretika, no pretpostavlja se da je njihov broj bio znatno manji od 50 mil. godišnje. Možda je ta brojka čak debelo pretjerana.
Danas, inkvizicija modernog doba godišnje ubije 50 mil. duša, ne doduše vatrom nego kiretom (zato i kažem da je nespretna usporedba) jer su krivi za ometanje lagodnog života.
A možda je to samo 50 mil. ogledala jednostavnih duša. Godišnje. Ne u 300 godina. Moderne inkvizitore i inkvizitorice to nimalo ne zanima. Bože oprosti im jer ne znaju što čine.
Danas, inkvizicija modernog doba godišnje ubije 50 mil. duša, ne doduše vatrom nego kiretom (zato i kažem da je nespretna usporedba) jer su krivi za ometanje lagodnog života.
A možda je to samo 50 mil. ogledala jednostavnih duša. Godišnje. Ne u 300 godina. Moderne inkvizitore i inkvizitorice to nimalo ne zanima. Bože oprosti im jer ne znaju što čine.
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 18:22
Christ says: "Whoever would follow me, let him deny himself and take up his cross and follow me" (Matt. 16:24, Mark 8:34). That is, cast out all grief so that perpetual joy reigns in your heart. Thus the child is born. And then, if the child is born in me, the sight of my father and all my friends slain before my eyes would leave my heart untouched. For if my heart were moved thereby, the child would not have been born in me, though its birth might be near. I declare that God and the angels take such keen delight in every act of a good man that there is no joy like it. And so I say, if this child is born in you, then you have such great joy in every good deed that is done in the world that this joy becomes permanent and never changes. Therefore he says, "None will deprive you of your joy" (John 16:22). If I am fully transported into the divine essence, then God, and all that He has, is mine.Therefore He says, "I am the Lord thy God" (Exod. 20:2). That is when I have true joy, when neither pain nor sorrow can take it from me, for then I am installed in the divine essence, where sorrow has no place. For we see that in God there is no anger or sadness, but only love and joy.Though He seems sometimes to be wrathful with sinners it is not really wrath, it is love, for it comes from the great divine love: those He loves He chastens, for He is love, which is the Holy Ghost. And so God's anger springs from love, for His anger is without passion. And so, when you have reached the point where nothingis grievous or hard to you, and where pain is not pain to you, when everything is perfect joy to you, then your child has really been born. Strive therefore to ensure that your child is not only being born, but is brought to birth, just as in God the Son is always being born and is brought to birth. And that this may be our lot, so help us God. Amen.
Meister Eckhart: Sermon Seven
Kao što vidimo, Meister Eckhart ne niječe križ, ne odbacuje ga a kamoli da čini s njim nešto blasfemno. On uzima svoj križ, odriče se samog sebe i ide za Kristom. Jedino tako se može postati dijete čista srca koje u svemu ima mir i radost jer zna da je sve na slavu Božju. Nije sam sebi učitelj nego slijedi jedinog pravog Učitelja. Nije lišen patnje nego je preobražava u Kristovu patnju, nije ravnodušan pred patnjom nego je transcendira u Kristu, ne mrzi svog oca i braću nego ih stavlja na mjesto koje im pripada u odnosu na Boga. Odriče se svega da bi dobio Krista. A Krist je i križ i radost i patnja i mir djece Božje, so help us God. Amen.
Meister Eckhart: Sermon Seven
Kao što vidimo, Meister Eckhart ne niječe križ, ne odbacuje ga a kamoli da čini s njim nešto blasfemno. On uzima svoj križ, odriče se samog sebe i ide za Kristom. Jedino tako se može postati dijete čista srca koje u svemu ima mir i radost jer zna da je sve na slavu Božju. Nije sam sebi učitelj nego slijedi jedinog pravog Učitelja. Nije lišen patnje nego je preobražava u Kristovu patnju, nije ravnodušan pred patnjom nego je transcendira u Kristu, ne mrzi svog oca i braću nego ih stavlja na mjesto koje im pripada u odnosu na Boga. Odriče se svega da bi dobio Krista. A Krist je i križ i radost i patnja i mir djece Božje, so help us God. Amen.
_________________
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 20:18
Blessed are the pure in heart (With an interpretation of the Father’s Message)
Mt 5:1-12
Seeing the crowds, he went onto the mountain. And when he was seated his disciples came to him. Then he began to speak. This is what he taught them: How blessed are the poor in spirit: the kingdom of Heaven is theirs. Blessed are the gentle: they shall have the earth as inheritance. Blessed are those who mourn: they shall be comforted. Blessed are those who hunger and thirst for uprightness: they shall have their fill. Blessed are the merciful: they shall have mercy shown them. Blessed are the pure in heart: they shall see God. Blessed are the peacemakers: they shall be recognised as children of God. Blessed are those who are persecuted in the cause of uprightness: the kingdom of Heaven is theirs. ‘Blessed are you when people abuse you and persecute you and speak all kinds of calumny against you falsely on my account. Rejoice and be glad, for your reward will be great in heaven; this is how they persecuted the prophets before you.
In today’s meditation, we will focus on one of the eight beatitudes: “Blessed are the pure in heart: they shall see God.”
A clean heart is one that has been purified by the Holy Spirit.
With good reason, we venerate in our Church the Sacred Heart of Jesus and the Immaculate Heart of Mary. Of these two Hearts we say that they are completely pure and full of love. Nothing can be found in them that is not in accord with God. In the case of Jesus, this is evident; and in the case of Mary it is also certain, thanks to her Immaculate Conception and her way of following the Lord. We know that ejaculatory prayer which says: “Jesus, meek and humble of heart, make my heart like unto Thine.”
Purity of heart means that all our intentions, both conscious and unconscious, are totally centred on God. This requires a long process of attentively perceiving the guidance of the Holy Spirit and also getting to know ourselves. Not infrequently we still live in various forms of self-deception, and we still do not have the right image of God, nor do we see ourselves as God sees us.
A pure heart wants to love, and not only to deny nothing to the Beloved, but to give itself to Him completely and forever.
The royal road to a pure heart, which is also a prerequisite for attaining it, is the ever-deepening knowledge and encounter with God.
In this context, it can be a great help to meditate on the words of our Heavenly Father, transmitted in a private revelation through Mother Eugenia Ravasio. In fact, we had proposed to dedicate the 7th of each month to God the Father, from whom everything comes and who is the source of all good.
Let us therefore take a short extract from “The Father’s Message”[i]:
I am the ocean of charity. I showed you the spring which pours from My Breast to quench your thirst, and now, in order to let you see My goodness towards everyone, I am going to show you the ocean of My universal charity, that you may dive into it blindly. Why? So that, diving into this ocean, souls rendered bitter by faults and sins may lose that bitterness in this bath of love. They will emerge from this ocean better, happy at having learned how to be good and charitable. If, because of ignorance or weakness, you yourselves happen to fall again into this state of bitterness, I shall still be an ocean of charity, ready to receive this bitter drop, transform it into charity and goodness and make you holy as I, your Father, am.
God the Father offers us here a wonderful way for our hearts to be transformed. With great trust, we are to abandon ourselves in His love. If we know our Father’s love – and therefore Himself – then we see His Heart, which is always open to receive us. We can always enter this Heart and immerse ourselves in His infinite love; in this “Ocean of charity”. This love will then cleanse us from our vices and sins. But we do not only bring before God our vices and sins, but also all our imperfections, our evil inclinations and faults, our inner hardnesses and wounds, which undergo a transformation in this “Ocean of charity”.
Of course, this process involves self-knowledge. But this is in the light of the Holy Spirit and does not generate bitterness and closedness; nor endless accusations or endless feelings of guilt. Rather, the love of the Father calls us to turn to Him and to entrust ourselves totally to Him.
In this way, the hard heart is transformed by experiencing a greater love, in which it can abandon itself unreservedly. In this way God touches the heart and the soul is purified.
This is a very concrete way… In fact, all graces come from the Father and are given to us through His Son and the Holy Spirit.
In daily practice, it could be like this: As soon as I perceive within me bad thoughts and feelings, hardness, envy and jealousy, I immediately turn to God and place all that before Him in an inner and trusting dialogue. In fact, all the darkness in me does not exist in Him, but in Him I find pure love and uncreated light. My darkness cannot penetrate into God; on the contrary, it must give way as soon as it comes into contact with the Lord. Then, if I throw myself confidently into the open Heart of God, into the “Ocean of charity”, His love penetrates me, so that I can breathe again and continue on my path. It is similar to what we experience in the sacrament of confession, where God’s mercy comes to meet us.
Then, on the one hand, it is God who grants us a pure heart (cf. Ezek 36:26) by transforming it with His own love. And on the other hand, we ourselves must make ourselves a new heart (cf. Ez 18:31), in that we sincerely bring all our faults and imperfections before God, vigilantly but not scrupulously, thus immersing ourselves again and again in this “ocean of charity”. We must accept God’s invitation to remain there forever, as the Father expresses it so beautifully in this Message:
“Come and cast yourselves into this immense ocean and remain in it for ever.”
So, we are called to abide in the Heart of God forever, in time and in eternity.
As we learn to know God’s love better and better, we will begin to discover it in all situations of life. We come to understand that God’s intentions are always pure and that everything is filled with His immeasurable love. In this way, we begin to “see God” already in our earthly life. Thanks to true love, the shadows disappear from our eyes, blindness fades away, our gaze becomes free….
Thus, we see God more and more, our heart becomes more and more pure, so that the words of the Lord begin to be fulfilled: “Blessed are the pure in heart: they shall see God”.
Mt 5:1-12
Seeing the crowds, he went onto the mountain. And when he was seated his disciples came to him. Then he began to speak. This is what he taught them: How blessed are the poor in spirit: the kingdom of Heaven is theirs. Blessed are the gentle: they shall have the earth as inheritance. Blessed are those who mourn: they shall be comforted. Blessed are those who hunger and thirst for uprightness: they shall have their fill. Blessed are the merciful: they shall have mercy shown them. Blessed are the pure in heart: they shall see God. Blessed are the peacemakers: they shall be recognised as children of God. Blessed are those who are persecuted in the cause of uprightness: the kingdom of Heaven is theirs. ‘Blessed are you when people abuse you and persecute you and speak all kinds of calumny against you falsely on my account. Rejoice and be glad, for your reward will be great in heaven; this is how they persecuted the prophets before you.
In today’s meditation, we will focus on one of the eight beatitudes: “Blessed are the pure in heart: they shall see God.”
A clean heart is one that has been purified by the Holy Spirit.
With good reason, we venerate in our Church the Sacred Heart of Jesus and the Immaculate Heart of Mary. Of these two Hearts we say that they are completely pure and full of love. Nothing can be found in them that is not in accord with God. In the case of Jesus, this is evident; and in the case of Mary it is also certain, thanks to her Immaculate Conception and her way of following the Lord. We know that ejaculatory prayer which says: “Jesus, meek and humble of heart, make my heart like unto Thine.”
Purity of heart means that all our intentions, both conscious and unconscious, are totally centred on God. This requires a long process of attentively perceiving the guidance of the Holy Spirit and also getting to know ourselves. Not infrequently we still live in various forms of self-deception, and we still do not have the right image of God, nor do we see ourselves as God sees us.
A pure heart wants to love, and not only to deny nothing to the Beloved, but to give itself to Him completely and forever.
The royal road to a pure heart, which is also a prerequisite for attaining it, is the ever-deepening knowledge and encounter with God.
In this context, it can be a great help to meditate on the words of our Heavenly Father, transmitted in a private revelation through Mother Eugenia Ravasio. In fact, we had proposed to dedicate the 7th of each month to God the Father, from whom everything comes and who is the source of all good.
Let us therefore take a short extract from “The Father’s Message”[i]:
I am the ocean of charity. I showed you the spring which pours from My Breast to quench your thirst, and now, in order to let you see My goodness towards everyone, I am going to show you the ocean of My universal charity, that you may dive into it blindly. Why? So that, diving into this ocean, souls rendered bitter by faults and sins may lose that bitterness in this bath of love. They will emerge from this ocean better, happy at having learned how to be good and charitable. If, because of ignorance or weakness, you yourselves happen to fall again into this state of bitterness, I shall still be an ocean of charity, ready to receive this bitter drop, transform it into charity and goodness and make you holy as I, your Father, am.
God the Father offers us here a wonderful way for our hearts to be transformed. With great trust, we are to abandon ourselves in His love. If we know our Father’s love – and therefore Himself – then we see His Heart, which is always open to receive us. We can always enter this Heart and immerse ourselves in His infinite love; in this “Ocean of charity”. This love will then cleanse us from our vices and sins. But we do not only bring before God our vices and sins, but also all our imperfections, our evil inclinations and faults, our inner hardnesses and wounds, which undergo a transformation in this “Ocean of charity”.
Of course, this process involves self-knowledge. But this is in the light of the Holy Spirit and does not generate bitterness and closedness; nor endless accusations or endless feelings of guilt. Rather, the love of the Father calls us to turn to Him and to entrust ourselves totally to Him.
In this way, the hard heart is transformed by experiencing a greater love, in which it can abandon itself unreservedly. In this way God touches the heart and the soul is purified.
This is a very concrete way… In fact, all graces come from the Father and are given to us through His Son and the Holy Spirit.
In daily practice, it could be like this: As soon as I perceive within me bad thoughts and feelings, hardness, envy and jealousy, I immediately turn to God and place all that before Him in an inner and trusting dialogue. In fact, all the darkness in me does not exist in Him, but in Him I find pure love and uncreated light. My darkness cannot penetrate into God; on the contrary, it must give way as soon as it comes into contact with the Lord. Then, if I throw myself confidently into the open Heart of God, into the “Ocean of charity”, His love penetrates me, so that I can breathe again and continue on my path. It is similar to what we experience in the sacrament of confession, where God’s mercy comes to meet us.
Then, on the one hand, it is God who grants us a pure heart (cf. Ezek 36:26) by transforming it with His own love. And on the other hand, we ourselves must make ourselves a new heart (cf. Ez 18:31), in that we sincerely bring all our faults and imperfections before God, vigilantly but not scrupulously, thus immersing ourselves again and again in this “ocean of charity”. We must accept God’s invitation to remain there forever, as the Father expresses it so beautifully in this Message:
“Come and cast yourselves into this immense ocean and remain in it for ever.”
So, we are called to abide in the Heart of God forever, in time and in eternity.
As we learn to know God’s love better and better, we will begin to discover it in all situations of life. We come to understand that God’s intentions are always pure and that everything is filled with His immeasurable love. In this way, we begin to “see God” already in our earthly life. Thanks to true love, the shadows disappear from our eyes, blindness fades away, our gaze becomes free….
Thus, we see God more and more, our heart becomes more and more pure, so that the words of the Lord begin to be fulfilled: “Blessed are the pure in heart: they shall see God”.
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Wed 9 Jun - 21:40
The Father's Message wrote:
I am the ocean of charity. I showed you the spring which pours from My Breast to quench your thirst, and now, in order to let you see My goodness towards everyone, I am going to show you the ocean of My universal charity, that you may dive into it blindly. Why? So that, diving into this ocean, souls rendered bitter by faults and sins may lose that bitterness in this bath of love. They will emerge from this ocean better, happy at having learned how to be good and charitable. If, because of ignorance or weakness, you yourselves happen to fall again into this state of bitterness, I shall still be an ocean of charity, ready to receive this bitter drop, transform it into charity and goodness and make you holy as I, your Father, am.
Svaku večer podsjeti sebe jednu stvar. Ono što je prošlo - pusti da ode. Ne zadržavaj! Ni u mislima, ni u srcu, ni u rukama. Ima razloga zašto je to sada iza tebe. Pred tobom su nove stvari. Novi ljudi. Nova iskustva. Već s izlaskom sunca. Kako ćeš ih primiti ako se stalno okrećeš za onim što je iza tebe? Život je takav da moraš dovršiti jedno poglavlje ako želiš da započne drugo. Nema „malo bih ovamo, a malo tamo“. Odluči se!
Svaku večer podsjeti sebe jednu divnu stvar. Imaš svoju slobodu i svoj mir. I to je velika stvar. A sve što je pošlo ukrivo znak je da si taj dan nešto pokušavao, za nešto se borio, prema nečemu išao. I nemoj očajavati. Pogledaj samo u nebo i podsjeti se gdje ti je granica. I reci sebi da se nećeš opterećivati beznačajnim stvarima. Ne trebaju ti. Nimalo. Na kraju učini još samo jednu stvar. Zbroji stare poraze i pretvori ih u lekcije. Trebat će ti!
- Mario Žuvela
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by mativka Thu 10 Jun - 6:07
A što misliš kako su nastali brežuljci, brda i planine?! :Dmetilda wrote:Mate, vrše li Anunnakie veliku nuždu?
_________________
On & On
mativka- Posts : 5957
2018-08-07
Re: Asylum
by metilda Thu 10 Jun - 6:22
mativka wrote:A što misliš kako su nastali brežuljci, brda i planine?! :Dmetilda wrote:Mate, vrše li Anunnakie veliku nuždu?
Iz čega su onda napravili buhu? 
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Thu 10 Jun - 6:28
Tijekom cijeloga svoga života čovjek traži svoje mjesto pod suncem. Dio toga mjesta unaprijed je određen, dio ljudi sami biraju, a dio je kombinacija tih dvaju čimbenika. Unaprijed je određen jezik, narod, obitelj u kojoj je tko rođen, kao i država i mjesto. Životni poziv, put, svakodnevne odluke, prijatelje, hobije i posao čovjek bira sam. Dobra kombinacija dvaju potonjih jest uzrok osobnoga zadovoljstva ili nezadovoljstva. Nerijetko se čuju glasni pozivi na emancipaciju radi emancipacije. Uporno se natjerava ljude da se, pod svaku cijenu i bez mnogo razmišljanja, odvoje od svakoga izvora, počela, norme i zakona. No kamo to vodi i gdje ostavlja?
Postoji jedna zgoda o toj temi. Isplovio je brod. Na brodu se nalazio čovjek koji nije bio zadovoljan planom puta koji je kapetan bio odredio te je putovanje odlučio nastaviti sam; iako im cilj bijaše isti. »Brže ću stići krenem li svojim putom«, mislio je i skočivši u more, počeo plivati. U početku je bio oduševljen vlastitom neovisnošću i osjećajem slobode, međutim s vremenom se umorio i, udaran valovima, brzo se utopio.
Što je čovjek bez svojega identiteta? Što definira ljudski identitet? Za vjernike identitet počiva u posinstvu Božjem. Biti Božjim sinom i kćerkom najljepše je i najveće dostojanstvo koje se može dati. Ono govori samo za sebe: pripadam Bogu. Svatko želi nekomu pripadati. Žalosno je kada se pripadanje i ovisnost o kome gledaju kao znakovi slabosti jer su to ustvari znakovi jakosti i hrabrosti. Biti majkom i otcem znači pripadati; biti svećenikom i biskupom znači pripadati; biti članom hrvatskoga društva znači pripadati. Pripadanje znači preuzimanje odgovornosti u slobodi i ljubavi. Pripadanje čovjeku uzvraća stostruko. Znači li to da pripadanje definira čovjeka? U jednoj mjeri, zacijelo. Međutim, u većoj mjeri ljudi su isključivo Božji i svoji, a sloboda im jamči odabrati komu pripadaju. Pripada li čovjek smislu i smisao njemu, raju i raj njemu ili besmislu i besmisao čovjeku, ništavilo čovjeku i on ništavilu? Odrediti svatko treba osobno ili će drugi umjesto njega. Trećega nema.
Postoji jedna zgoda o toj temi. Isplovio je brod. Na brodu se nalazio čovjek koji nije bio zadovoljan planom puta koji je kapetan bio odredio te je putovanje odlučio nastaviti sam; iako im cilj bijaše isti. »Brže ću stići krenem li svojim putom«, mislio je i skočivši u more, počeo plivati. U početku je bio oduševljen vlastitom neovisnošću i osjećajem slobode, međutim s vremenom se umorio i, udaran valovima, brzo se utopio.
Što je čovjek bez svojega identiteta? Što definira ljudski identitet? Za vjernike identitet počiva u posinstvu Božjem. Biti Božjim sinom i kćerkom najljepše je i najveće dostojanstvo koje se može dati. Ono govori samo za sebe: pripadam Bogu. Svatko želi nekomu pripadati. Žalosno je kada se pripadanje i ovisnost o kome gledaju kao znakovi slabosti jer su to ustvari znakovi jakosti i hrabrosti. Biti majkom i otcem znači pripadati; biti svećenikom i biskupom znači pripadati; biti članom hrvatskoga društva znači pripadati. Pripadanje znači preuzimanje odgovornosti u slobodi i ljubavi. Pripadanje čovjeku uzvraća stostruko. Znači li to da pripadanje definira čovjeka? U jednoj mjeri, zacijelo. Međutim, u većoj mjeri ljudi su isključivo Božji i svoji, a sloboda im jamči odabrati komu pripadaju. Pripada li čovjek smislu i smisao njemu, raju i raj njemu ili besmislu i besmisao čovjeku, ništavilo čovjeku i on ništavilu? Odrediti svatko treba osobno ili će drugi umjesto njega. Trećega nema.
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by metilda Thu 10 Jun - 6:32
Novi dan nosi nove izazove. Neke nove, ali i neke stare. Danas ću pokušati mnoge stvari. U nekima ću uspjeti. U nekima neću. Ali jednu stvar znam. Neću žuriti! Ne moram danas pozavršavati sve što sam započeo. Ne moram ispuniti ni sva svoja očekivanja. A kamoli tuđa. Ne moram biti i ovdje i ondje. Ne moram život pretvarati u neku vrtoglavu jurnjavu da bih imao više, osjećao više, doživio više. Život me naučio da takva jurnjava često završi u nekoj provaliji.
Ići ću tempom kojega određuje duša. Polako i smireno. Pokloniti sebi koji trenutak više. Da imam vremena za bližnjega. Osmijeh. Lijepu riječ. Blizinu. Da imam vremena da se divim ljepoti prirode. Da zahvalim na još jednoj prilici. Želim danas da zagrlim život, a ne da stalno govorim protiv njega. Otkrio sam da će mi tada život uzvratiti istom mjerom. Neće ovaj dan biti bez problema, padova, poraza. Kao ni drugi. Ali znam jednu stvar. Kako god bilo - zadržat ću mir.
- Mario Žuvela
Ići ću tempom kojega određuje duša. Polako i smireno. Pokloniti sebi koji trenutak više. Da imam vremena za bližnjega. Osmijeh. Lijepu riječ. Blizinu. Da imam vremena da se divim ljepoti prirode. Da zahvalim na još jednoj prilici. Želim danas da zagrlim život, a ne da stalno govorim protiv njega. Otkrio sam da će mi tada život uzvratiti istom mjerom. Neće ovaj dan biti bez problema, padova, poraza. Kao ni drugi. Ali znam jednu stvar. Kako god bilo - zadržat ću mir.
- Mario Žuvela
_________________
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Re: Asylum
by mativka Thu 10 Jun - 7:31
Ona je postojala na njihovom planetu i bila im je brodski ljubimac, "sofisticirano" biološko oružje, a dokaz tome je kuga (koju su one prenosile, a ne kako se vjerovalo štakori) kojom su pobili pola svijeta. Morali su ostati neprimijećeni i na ljudsku rasu primjeniti ljudima najprihvatljivije obrazloženje.metilda wrote:mativka wrote:A što misliš kako su nastali brežuljci, brda i planine?! :Dmetilda wrote:Mate, vrše li Anunnakie veliku nuždu?
Ima još pitanja? ( baš volim odgovarati na njih :))
_________________
On & On
mativka- Posts : 5957
2018-08-07
Re: Asylum
by metilda Thu 10 Jun - 7:46
mativka wrote:Ona je postojala na njihovom planetu i bila im je brodski ljubimac, "sofisticirano" biološko oružje, a dokaz tome je kuga (koju su one prenosile, a ne kako se vjerovalo štakori) kojom su pobili pola svijeta. Morali su ostati neprimijećeni i na ljudsku rasu primjeniti ljudima najprihvatljivije obrazloženje.metilda wrote:mativka wrote:A što misliš kako su nastali brežuljci, brda i planine?! :Dmetilda wrote:Mate, vrše li Anunnakie veliku nuždu?
Ima još pitanja? ( baš volim odgovarati na njih :))
O, pitanja samo naviru.
Pazi, ako je buha već postojala na njihovom planetu, znači li to da su oni došli s nekog trećeg planeta ili je netko stvorio buhu, neovisno o njima. Tko je taj netko tko je stvorio buhu? 
Zašto su Anunnakiji htjeli pobiti pola svijeta? Ako su već kreirali čovjeka? Što im je skrivio? I kako to da je čovjek ovako malešan i od velike nužde ne može napraviti planinu? Zašto su Anunnakiji voljeli male stvari? Ako ti je puno pitanja odjednom, objašnjavaj jedno po jedno.
metilda- Posts : 5140
2021-02-20
Age : 64
Page 2 of 50 • 1, 2, 3 ... 26 ... 50
Similar topics» Asylum
» Asylum
» Asylum
» Asylum flow to industrial world
» Benefits are luring false asylum-seekers to EU, says Serbian PM
» Asylum
» Asylum
» Asylum flow to industrial world
» Benefits are luring false asylum-seekers to EU, says Serbian PM
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 2 of 50
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum