Asylum

Kada me snađe patnja, onda mi ona više ne stvara gorčinu niti uživam veliku utjehu; mnome je ovladao mir i ravnoteža duha koja proizlazi iz spoznaje istine. Kako bi mi mogao nauditi život u okruženju neprijaznih srdaca kada imam puninu radosti u vlastitoj duši? Ili, kakva mi korist od ljubaznosti tuđih srdaca ako ne posjedujem Boga u vlastitoj nutrini? Kada imam Boga u duši, tko mi može
naškoditi?
Sveta Faustina Kowalska  (Dnevnik 455)

"Nakon iskustva neba svih ovih godina, vjerujem kako konačno mogu odgovoriti na ono pitanje koje je tako dugo plamtjelo u mom srcu – isto ono pitanje koje plamti u srcu svakoga čovjeka: Što je smisao života? Mnogi ljudi očekuju kompleksan odgovor. Međutim, moj odgovor će biti najkraća rečenica - Ljubav."


~ međugorska vidjelica Mirjana Soldo 
(ulomak iz knjige 'Moje srce će pobijediti')

Evo, Gospodine, ovaj dan polako završava. Hvala ti na svemu što si danas učinio za mene.

"Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se!" (Fil 4,4)


( Razbacane misli o sreći tada povodom 25 godina vjeronauka u školama)


"Neka od mene ostane samo toliko, da bih te mogao imenovati samo svojim.
Neka od moje volje ostane samo toliko, da bih te mogao svuda ćutjeti, u svemu te naći i ljubav ti svoju pružiti svakog trenutka.
Neka od mene ostane samo toliko, da te nikada ne mogu zatajiti.
Neka od mojih spona ostane samo toliko, da bi me sputavala tvoja volja i da bi moj život ostvario tvoj cilj - neka mi ostane spona tvoje ljubavi." 
(Rabindrahnat Tagore)


  Veliki filozof Nietzsche u „Radosnoj znanosti“ u pjesmi vjetru maestralu koji tijekom dana, kako smo ga sigurno osjetili na ljetovanjima, donosi osvježavajući zrak s mora na kopno, govori o vjetru koji skače, pjeva, zviždi, čisti nebo, pleše na leđima valova. Čitajući navedeno djelo prvo sam upamtio riječi o zvjezdanom prijateljstvu i pjesmu vjetru, a kasnije i neke druge tekstove koji su me vodili k tome da navedenog filozofa gledam drugačije, mnogo svjetlije od onoga što sam do tada zaključivao i što me odbijalo da se njegovim djelima često vraćam. Rečenice, ili stiha te pjesme: „Slobodnim nek naše se zove umijeće. Radosnom naša znanost“, se uvijek sjetim kad mislim, čitam, ili pišem išta vezano uz teologiju, filozofiju, književnost, glazbu. Svojom unutarnjom i mističnom ljepotom privlači me ono što je razigrano i radosno poput vjetra. Takva djela mogu čitati, glazbu slušati, tako želim govoriti i predavati, takav vjeroučitelj želim biti, misleći o onima koji su meni predavali bilo župnu katehezu, bilo vjeronauk u školi od drugog razreda osnovne do četvrtog srednje i opet na teološkom fakultetu. U mnoge od njih, župnike, kapelane, profesore, časne sestre i vjeroučitelje pokušavam se ugledati kako bih bio spona Božje ljubavi. Zašto ugledati i što me to fasciniralo kod tih ljudi da sam poželio biti vjeroučiteljem.? Dometnuo bih „vjeroušiteljem“ jer me tako zvao jedan prvašić Bruno, a ja sam u toj riječi čuo značenje onoga koju svoju vjeru ušima sluša, koji čuje i osluškuje Boga. Sreća, poletnost, zadovoljstvo, nutarnji mir i ponajviše neprestani nenametljivi smiješak osoba koje su mi govorile o Bogu, učinili su da i ja to poželim svojim životnim pozivom. 
Kao što sam na više mjesta pročitao da u uskrsnoj propovijedi treba nasmijati one koji slušaju, tako to nekad ponekad valja i u napisanom tekstu da njime odzvanja životni, dječji smijeh.  Poznata je šala kad učenika pitaju što mu je najdraže u školi, a on će kako mu je najdraži veliki odmor. Nasmije li nas kao učitelje ova učenička šala, tad se treba pitati je li naš predmet učenicima odmor, ili umor, osjećaju li se na vjeronauku radosni (evangelizirani). 
Mimo svih rasprava o vjeronauku u školama, koje treba voditi o odgoju, o Heiddegerovoj kritici kalkulirajućeg mišljenja, o Tillichovu poimanju usmjerenog obrazovanja, Lyotardovu shvaćanju konca velikih pripovijesti  i performativnosti obrazovanja, to je predmet u kojem se po Utjelovljenoj Riječi rehumanizira, evangelizira obrazovanje. Vjeronauk u škole donosi evanđeosku radost, on je „veliki odmor“ obrazovnog sustava. 
Veliki odmor kao jedan prije pet godina kad sam se nakon kratkog vremena predavanja latinskog jezika učio predavati vjeronauk u osnovnoj školi. Neizbrisivo mi u sjećanju ostaje poziv ravnatelja na razgovor nakon dežurstva za vrijeme velikog odmora i pesimistične misli kako se nešto loše dogodilo dok sam neoprezno dežurao igrajući se u hodniku s učenicima. Ravnatelj je spomenuo kako škola ima kamere na hodniku, a mene je oblio znoj jer nisam bio pažljiv i koncentriran na učenike. U gimnaziji ne morate paziti hoće li se učenici potući, hoće li izliti lavor s vodom za spužvu, smrviti krede, trčati hodnicima i slično. Iznenadila me realnost osnovnih škola koju nisam unaprijed promislio. Očekivao sam kritiku, a vidjevši ravnateljevo nasmijano lice znao sam što sam učinio. Ravnatelj i kolege u zbornici smijali su se vidjevši me kako se igram u holu škole, kako pred školom igram nogomet s učenicima sedmih razreda, a prvašiće nosim „kike robe“  na ramenima. Šaljive uspomene sjetio sam se nedavno našavši u Hadjadjovu djelu „Raj na vratima“ ove riječi o Mozartu: „Zašto bi onaj koji postane malen kao dijete bio veći od velikih? Odgovor je jednostavan: on se popeo na ramena svog oca i, hajdemo, tata, de konjiću! Evo kako u galopu prelazi sve ostale. Osobito ako je otac Stvoritelj svih stvari. Posebno ako je on Početak.“ Vjeronauk je možda tako malen među drugim predmetima, možda ponekad zadnji i zanemaren u sustavu obrazovanja, ali je velik jer zna da se nalazi na Očevim ramenima. Slobodan je i radostan kao dijete koje je nošeno na ramenima, rukicama i glavom prema nebu, a nogama na zemlji, a nekad i obrnuto, nogama u oblacima, da škakljaju oblaci po tabanima i šetajući po suncu kao po vrelom asfaltu. Tako hodati po oblacima i nebu znaju svi oni koji su ikad za gležnjeve uhvatili i okrenuli  dijete naopako da se smije i svijet promatra obrnuto. Veli jedan hrvatski književnik kako bi i starce s vremena na vrijeme trebalo ponovno učiti „hodati po oblacima“, uhvatiti ih za noge i dobro protresti.  
Na stručnom skupu za vjeroučitelje povodom četvrt stoljeća vjeronauka u školama sestra Marija Pehar održala je predavanje pod naslovom „Odgovornost vjeroučitelja pred dogmatskim sadržajima Crkve na primjeru trintarnog nauka“. Vjeronauk u školi je mladić koji završava fakultetsko obrazovanje, no bit će i on jednom stogodišnjak. Zamislimo ga tada kako hoda nogama po nebu. Kakve će bit cipele njegove vjere to će ovisiti o nama koji ćemo ih nositi da bismo ih kao Božji šegrti Hlapići razgazili za druge. Za one kojima smo pozvani nositi Trojedinog Boga. Odgovornost pred dogmatskim sadržajima Crkve tako je prvotno odgovornost prema slici Boga koju nosimo vjeroučenicima, odgovornost prema radosti. Nosimo li im svoju sliku Boga, ili sliku Boga Isusa Krista, Boga koji je ljubav i milosrđe, Neba koje je radost. Sud o ishodima i cilju vjeronauka u školi može se opet izreći Hadjadjovim riječima: „Nije Sud na jednoj strani, a na drugoj Nebo, riječ je o tome da nas samo Nebo sudi pitajući nas: Što si učinio s istinskom radošću?“  Radost je za kršćanina temelj bitka, u koju se kako to lijepo opisuje Hadjadj ulazi i ona ulazi u nas potpuno. Radost nam ne pripada, ona nije egoistična radost, nego radost gospodara kako to Isus prispodobljuje, radost koja je darovana i dalje se prelijeva. Radost je unutarnji život Boga u koji smo pozvani. Stepenica i vrata tog raja može biti sve zemaljsko, a vjeronauk bi po ovoj usporedbi trebao biti ljestve za nebo, ne kamen spoticanja onima koji se uspinju. Pred očima nam uvijek treba biti konačni cilj čovjeka, a to je zajedništvo s Bogom. Možda djeluje nepotrebno stalno ponavljati, ali vidjeti vjeroučenike na misi je najveće postignuće vjeronauka u školi i župne kateheze. Vjeronauk vodi Crkvi, zajednici u kojoj se s drugima okusi predokus Božje nebeske radosti u kojoj Bog, veli Hadjadj slikovito, sluša s anđelima Mozarta. Oni koje smo obradovali na vjeronauku i sami dalje mogu nositi Božju radost i biti svjetlo svijeta. Prvo moramo dopustiti da nas prožme viša svjetlost, biti prozirni i raspoloživi za Boga, kako bi obasjali svijet. Prva odgovornost vjeronauka je pred radošću, pred eshatologijom i teologijom uskrsnuća po kojem smo pozvani u vječnu Božju Radost. Jedan stariji profesor napomenuo je kako vjeronauk treba mirisati na tamjan, na sveto, a dodati valja kako ga, po Balthasarovim riječima, kao suhu zemlju, treba natapati kišica kršćanske eshatologije. One koja nosi Božji smiješak svakom stvorenju, smiješak koji je blag poput kišice,  ne napadan hihot ili naprasan, jaki smijeh. Vertikalna povezanost vjeronaučnih sadržaja je bitko eshatološka i veliko je umijeće sve nastavne sadržaje otključavati uskrsnim ključem. 
Nije neophodno pročitati Hadjadjova promišljanja o raju da bismo vidjeli i slušali Radost, dovoljno je saznanje kako sve stvorenje može biti stepenica toj radosti. Kako je u svemu zemaljskom sadržana klica te Radosti po kojoj smo stvoreni, a i kako je sve stvoreno pozvano na Vječnu Radost. (To je ona kozmička dimenzija uskrsnuća o kojoj možda nismo dovoljno mislili kao studenti slušajući kolegije kršćanske eshatologije.) Vjeronauk je ta radost obrazovanju. 
Pred nama je odgovornost za tu Radost, radost pred kojom smo zadivljeni poput djeteta koje je na Očevim ramenima ili nogicama u oblacima, kao dijete koje udivljeno postojanjem nečega kaže „O“. 
Prošli smo došašće i dočekali rođenje Boga, vjeronauk je došašće Radosti, a kratka promišljanja o njemu završio bih opet Hadjadjovim riječima iz djela „Dubina spolova“: 
„O Sapientia...O Clavis David....O Oriens...o Emmanuel (…) Recite O, u tišini, u sebi, ne dodajući ništa drugo, O hvali, O želi, O uzdiši, O divi se, O žali, O uđi u svoje ništavilo, O ponovno se rodi sa Spasiteljem, O skini ga s neba, O sjedini se s njim, O u čudu stani pred svojom srećom u njegovoj čistoj radosti ...sva rječitost svijeta sažima se u tome O, i ne znam što reći, toliko se u njemu gubim.“ 


Pred postojanjem vjeronauka u školama, nadajmo se kako će kazati: „O lijepo je zato što postoji!“


Nakon Vjesnika, smije i na face, kao opomena da rastem u zvanju.


Ivan

Na današnji dan, 11. ožujka 2002. godine, u Zagrebu je preminuo kardinal Franjo Kuharić.
Svojim je svjedočanstvom života hrvatskom narodu ostavio trajni putokaz kojim putem hoditi kroz život.
Prisjećamo se njegovih riječi iz snažne propovijedi u kolovozu 1995. u kojoj je uputio riječi ljubavi, mira, opraštanja, ali i ohrabrenja.
Između ostalog je tada rekao: “Baš u kušnji, u nevolji treba izdržati, treba gorjeti kao svijeća koja i u tami svijetli i ne da se ugasiti”.
Poručio je tada i ovo: “I mi smo ta Crkva koja na ovom dijelu Europe, često žalosne Europe, na ovom dijelu naše domovine mora svjedočiti civilizaciju Evanđelja; civilizaciju ljubavi. Zato apeliram na hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava svakoga čovjeka, svakoga građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, da se svaki osjeća sigurnim, slobodnim i raspoloženim da sa svim građanima pošteno i časno surađuje u izgradnji boljega svijeta na tlu naše lijepe domovine.”

Nemoguće je doći u Medjugorje, a ne čuti za njega. 
Na današnji dan 11.ožujka 1946. Bog je podario svijetu velikana duha.
Rođen je fra Slavko Barbarić, velikan vjere, nadahnuće, živi znak, putokaz i duhovni vodić mnogima. Prokrstario je međugorskim stazama šireći Gospinu poruku mira i pomirenja a srž njegova života bila je: molitvom i postom ljudske duše dovoditi Bogu po Mariji - Kraljici mira. Glas o svetosti ovog neumornog hodočasnika širio se svijetom i doprio u Nebo.


Gospa je samo dan nakon njegove smrti rekla: «Radujte se, vaš brat Slavko rodio se u Nebu i zagovara za vas».


Međugorje je dobilo svog zagovornika!


Velika je to stvar. Nebo ga je priznalo kao svog.
I mi ga priznajemo kao svog. Rodio se na zemlji da bi se rodio u Nebu. Zahvaljujemo ti Bože za njegov zemaljski i za njegov nebeski rođendan.


A fra Slavkov lik i dalje sjaji u sjeni međugorske Crkve, Križevca i Brda ukazanja. Na ovim je stazama prokrčio i ucrtao put prema nebeskim. 


Fra Slavko, vodi nas njima i dalje!

Riječima možeš čuda napraviti; lijepima nečiji život spasiti ili grubima nečiji život upropastiti.

Ruski književnik Aleksandar Solženjicin ovako je molio:


„Kako je lako živjeti s Tobom Gospodine! Kako mi je lako u Tebe vjerovati! Ako se prepustim sumnjama ili moj mi razum zastane, kad najmudriji ne vide dalje od današnje večeri i ne znaju što sutra treba raditi – tada mi Ti šalješ neoborivu sigurnost da postojiš i da ćeš se pobrinuti zato da svi putovi k dobru ne budu zakrčeni.“


Moguću zakrčenost mogu nam stvoriti brige, problemi, bolesti, patnje, trpljenja, različita opterećenja, slabosti naše naravi pa čak i naš bližnji ili zaglušujuća buka našega ambijenta i tko zna što još. 


Psalam 37. nam kaže: „Prepusti Bogu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.“ (Psalam 37,5).

E moj narode...
Htio ili ne htio gledam ove borbe kandidata za lokalne izbore. 
Uf.. uf.. uf.. Pobiše se, natjecanje u tome tko će koga više zgaziti i čijeg prljavog veša više izvući, ma ne treba nam toga ljudi. Time samo tjerate narod od sebe, to što ćete se dokopati glasa ili dva više što ćete popljuvati drugog kandidata nije vam na čast. Mene time ne uvjeravate da želite dobro našim županijama, općinama, gradovima i selima, našem narodu. Tužno mi vas gledati...
Pokažite narodu da mu želite dobro, a ne koliko sposobni u ocrnjivanju drugoga možete biti, ne treba vam to.
Čuvajte se narode moj, ne dajte da vas zlo preuzme.
Bože čuvaj Hrvatsku!

Stjepan Ivan Horvat

Pišu mi da izdržim, da je tama jaka. Ali, stvarno ne osjećam njezin teret. Plašt milosrđa je snažan. Čuva. Tamu jasno vidim. No, zar nije najmrklija tama upravo prije same zore? Prije one prve najkrhkije zrake jutarnje zore koja razbija tamu i gle, svjetlo dolazi. Da, tama je jaka. Ali, ja već čujem u daljini pjev prvih ptica. 


Jasno vidim već sada. Da sve novo dolazi. I da ograde koje su namjerno podizane da dijele - se ruše. Da bi na srušenim ogradama mi počeli graditi zajedništvo. Nikada više mi naspram njih. Nego mi - jedni uz druge. Za pošteniji grad. Otvoreniji grad. Za svakog čovjeka neovisno o tome koje boje on volio. 


To je moja zadaća u našoj Rijeci. Ograde maknuti, mostove graditi. Probuditi uspavanu snagu u našim građanima. Pokazati da nam je samo nebo - granica. 


Još malo dragi moji. Izdržat ćemo posljednje nasrtaje. Nikome ništa zamjeriti nećemo. Ja im svima sve opraštam. Ljubav... Ljubav će pobijediti. Još malo

Marin Miletić

Prije ili kasnije shvatiti ćeš da to za čime trčiš nema smisla.
Shvatiti ćeš da je ljepota prolazna.
Shvatiti ćeš da novac nije sve.
Shvatiti ćeš da će se karijera završiti.
Shvatiti ćeš da će odjeća prestati biti modrena.


Prije ili kasnije shvatiti ćeš da su najvrijednije stvari poput šetnje sa dragom osobom ili zajedničke kave.
Topli kutak doma u hladnu jesen.
Sigurnost i osjećaj topline koju ti može priuštiti samo ljubav. (Kaja Kowalewska)

KAD VIŠE NE MOGU MOLITI (kraj)
Bog jedini ostaje isti


Nećeš uvijek moći naći pola sata vremena za molitvu ili za tišinu (utihnuće) pred Bogom. Za redovnike prve Crkve umijeće je bilo u tome da su molili bez prestanka. Jedan od puteva bijaše za njih i ponavljanje biblijske riječi ili molitve Isusu svakim svojim udahom. Oni nisu razmišljali o Bogu, nego su osjećali Boga u svojem disanju, u svome tijelu. Boga su susretali posvuda: pri poslu, u svakome bližnjemu. Neprestana molitva je umijeće biti sasvim u trenutku. Jer Bog je uvijek posve prisutan Bog. Ako si prisutan, pri sebi, susrest ćeš i Boga koji je već tu. Pokušaj danas pri svemu što činiš biti potpuno prisutan. Iziđi pažljivo iz kuće. Pazi na svaki korak i zamisli si da Krist ide pokraj tebe, još više, da je u tebi i da te prati. Opažaj zrak, vjetar u kojemu te Bog nježno miluje. Pusti da sunčeve zrake padaju na tvoje tijelo, da sve u tebi zagriju i ožive. I zamisli si da te u ovim zrakama sunca prožima Božja ljubav. S ljubavlju se primi svoga alata, svoje penkale, svoga računala! Odnosi se prema tome kao prema svetome oltarskom posuđu. Kad razgovaraš s nekim čovjekom, čini to s pozornošću. Uživi se u njega. Susrest ćeš u njemu tajnu Boga koja sjaji iz njegovih očiju. Ako sasvim živiš u trenutku, tvoj će čitav život postati molitva, tvoj rad te neće odijeliti od Boga, a ni ljudi neće stajati između tebe i Boga. Budi milosrdan i sa samim sobom. Nikad nam neće uspjeti biti uvijek u trenutku, živjeti uvijek pozorno i budno. Već je dostatno ako navečer možeš reći: Uvijek je bilo nekoliko trenutaka kad sam bio sasvim pri sebi i sasvim pri Bogu i sasvim pri stvari, sasvim pri ljudima s kojima sam razgovarao. I ako ne pronađeš ništa, pokušaj biti sada sasvim u trenutku. Tada je i Bog već sasvim tu za tebe. I to je dostatno. Jer, ako je Bog tu, imaš sve. 
Terezija Avilska je to ovako iskusila: "Ništa neka te ne plaši, ništa neka te ne zabrinjava. Sve prolazi. Bog jedini ostaje isti. Strpljivi postiže sve, a tko ima Boga, ima sve. Bog je jedini dostatan."


Blagoslov


Pođi u svoju svakodnevicu s jednom staroirskom blagoslovnom molitvom:


"Gospodin neka te blagoslovi:
Neka ti noge ispuni plesom,
kuću radošću,
ruke snagom,
dlanove nježnošću,
oči osmijehom,
uši glazbom,
usta klicanjem.
Tako neka te Gospodin blagoslovi."

Pavao Madžarević

Petak je, pa reko uhvatiti ću vremena i nešto napisati. Na brzinu, tek toliko da postojim :) 
Dogodilo se, priča mi prija, a tiče se recimo religije. 
Iznenada, u neku uru, nekog dana, u grupu roditelja nekog razrednog odjeljenja, stiže poruka: drage mame, obaviještavam vas, da djeca za dva dana kreću na katehezu za prvu pričest. Šok i nevjerica! Pa imaju dva sata vjeronauka u školi, učiteljicu, i nitko niti riječi o tome. Kako, kada,gdje? 
Ta mama, bila je na svetoj misi na kojoj su rekli obavijest. Dakako da  većina poput te prije, odu na misu kada doista iskreno osjete potrebu, a ne da bi poput kumica na tržnici čule što se događa u mjestu. Rijetko koja je redovna.
No, strašna grižnja savjesti ih obuze. Ne zbog Boga, već zbog djeteta i prozivke.
Trebalo se prijaviti u župni ured, i sve redom pohitaše. Pohitala i moja prija, pa redom upis, provjera i ostalo...Prija došla pomalo ljutita, pa im rekla: kakvo je to ponašanje?! Ako je vjeronauk službeno priznat u svjetovnim školama zbog čega to vjeroučitelji nisu mogli reći djeci ili poslati bilo kakvu obavijest, službeno! 
Što oni takvim ponašanjem žele postići?!
Naravno, odgovor predvidiv: da ste redovni na misi, znali bi ste! Reče ona njima: zar ovo nisu niski udarci?! Što u tom slučaju tražite u svjetovnim institucijama jer ja kada sam bila mala, išli smo dva puta tjedno odvojeno od škola. A isti smo kao i danas, samo ste se vi promijenili. 
Reče prija oštro: ovo su religijsko - osjećajne ucjene!
Ovo je samo jedan dio od razgovora...nastavak slijedi :)