Asylum

Ne uzdiži se iznad drugih, nemaš za to niti malo razloga! Možda imaš više novaca na računu, bolju kuću, vikendicu ili auto? Možda imaš i neki veći položaj u društvu, možda si direktor, imaš doktorat ili neke druge titule. Vjeruj, ne vidim ih, vidim samo kakav si čovjek. Možda su ti mnogi podređeni, ali ni to ništa ne govori o tebi.  Vidim ti samo lice koje se smije ili plače. Ruku koja je ispružena prema drugome ili stisnuta uz sebe. 


Ne uzdiži se iznad drugih! Ljude ne zanima marka odjeće koju nosiš, tvoj sat ili tvoja obuća. Zanima ih mogu li se osloniti na tebe kada im je teško. Spusti malo taj gordi pogled, spusti glavu, ne samo da ćeš ljepše izgledati nego ćeš se i bolje osjećati. Nema boljeg osjećaja od tog kad ti netko priđe i prepozna prijatelja u tebi. Svi smo mi ljudi, jednako jaki i slabi, jednako veliki i maleni. Zato, daj sebi šansu da budeš jednostavan, blizak, topao čovjek. Vidjet ćeš, nećeš se pokajati zbog toga. 


- Mario Žuvela

Objašnjenje uz neke zablude kod nekršćanskih ili antikršćanskih tumača SZ:
 
Nigdje u SZ nećemo, na jednom mjestu i u sintezi, naći biblijsko naučavanje o Bogu. Izraelci biblijskog vremena nisu se služili diskurzivnim razmišljanjem, kakvo je kasnije razvila grčka filozofija, niti su bili sposobni za opće i apstraktno razmišljanje. Izraelci su razmišljali konkretno, pojedinačno i u slikama. Zato u njih imaju izvanredno veliko značenje imena.


U hebrejskom načinu izražavanja postoji neobična povezanost osobe i imena. Ime u starih nije samo neka konvencionalna oznaka, nego izraz uloge što je neko biće ima na svijetu.


Ime  se u Bibliji upotrebljava u kontekstu gdje suvremeni jezici upotrebljavaju pojam osoba ili vlastito ja. Ne imati imena značilo je za stare ne postojati.


Kod svih je naroda ime božanstva bilo vrlo važno. Poznavati Boga ne znači u biblijskome svijetu najprije i iznad svega intelektualno poniranje u otajstvo Božje biti, nego susret s Bogom kao konkretnom i pojedinačnom osobom.
I dok su Babilonci svome vrhovnom bogu Marduku nadjenuli pedeset imena, želeći utvrditi njegovu pobjedu prilikom stvaranja, Kanaanci su skrivali ime svojih božanstava pod općenitim izrazom Baal, gospodar.


Kod Izraelaca je sam Bog objavio svoje ime. To je ime jedinog pravog Boga, reći će kasnije proroci: „Prije mene ni jedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti. Ja, ja sam Jahve ...“ (Iz 43, 10)
 
'El, 'Elohim, 'Eloah


'El je transliteracija uobičajenog hebrejskog naziva za božanstvo u semitskom svijetu: najstariji i najrašireniji naziv za boga. U mnogoboštvu 'el je riječ kojom se označuje član božanskih krugova  ('elim). Većina stručnjaka povezuje ta imena sa semitskim korijenom koji znači „moć“. U ugaritskim tekstovima 'El je naziv za glavno božanstvo.


'Elohim je u hebrejskom apstraktni plural, skupni pojam opsega božanske moći i odgovara našem pojmu „božanstvo“. Premda je izraz 'elohim pluralni oblik, on ima singularno značenje, kad god se pridijeva Izraelovu Bogu. Tomu je dokaz to što glagol uz taj izraz uvijek dolazi u singularu, osim u nekoliko odlomaka gdje se opažaju mnogobožački tragovi građe koju je biblijski pisac preuzeo od svojih susjeda. Npr. Post 1, 26: „'Elohim reče: Načinimo.. na sliku Božju stvori ih – muško i žensko.“


Stari zavjet, a posebno elohistička predaja, taj naziv pridaju Bogu Jahvi koji u svojoj osobi ispunjava odlike svih bogova, božanstvo u najodličnijem smislu te riječi. Izrael pod tim pojmom izražava jednokratnost i univerzalnost Boga.
 
Izvor: Adalbert Rebić – Središnje teme Staroga Zavjeta

Uvijek je bila neka čudna lokacija na kojoj se skrivala sreća. Zapravo, nije trebalo daleko ići, trebalo je samo naučiti biti zadovoljan s onim što imaš. Cijeniti jednostavnost. Vjerovati malo u bajke. I uživati u onim naizgled običnim ali posve čarobnim trenucima, bez nekih grandioznih očekivanja što bi život trebao donijeti. Ali i biti na oprezu od nekih ljudi, jer oni sve mogu pokvariti. Ne bježati od onoga što se u srcu nalazi, već često u njega zalaziti. I puno se smijati. 


Svako jutro ne zaboravi na jednu stvar. Ostati svoj. Život ti neće ponuditi neka konkretna uputstva za upotrebu. Ponudit će ti samo tonu pitanja na koja nikad nećeš naći odgovora. Nećeš riješiti svoj problem baveći se tuđim životom, tuđim greškama. Bavi se svojima! I to ti je dosta. I ne zaboravi da svakog dana imaš onaj jedan te isti zadatak a taj je stvoriti trenutke koje ćeš pamtiti. Malo snova, malo kave i malo dragih ljudi i ona savršena kombinacija je uvijek tu. 


- Mario Žuvela

Na današnji dan 1915. počeo je genocid nad Armencima.
Između 800 tisuća i 1,5 mil. armenskih kršćana ubijeno je od strane Turaka. O tom se genocidu šutjelo i šuti.

Armenska crkvena glazba tugaljiva je i mistična, baš kao i sudbina tog mučeničkog naroda.

Oče naš

Uz nedjelju Dobrog pastira

Dobri pastir, izvor ljubavi
(Iv 10, 11-18)


Isus je Dobri pastir. Svake se godine prisjećamo tog posebnog naziva. Iako nam hebrejska slika pastira sa stadom ovaca nije strana, ipak se danas čini vrlo dalekom i nerazumljivom. Za Izraelce je janje, ovca, bila omiljena životinja. Nju su djeca milovala i nosila u svom naručju. Izreka: „Ti si poput ovčice“, govori samo o prisnosti i prijateljstvu među ljudima. Međutim, kod nas nije tako. „Ovco jedna!“ negativna je tvrdnja i nitko ni ne pomisli da bi on bio ovca niti da ga tako itko treba zvati. Osim toga, pastir je uvijek netko nadređen, koji zapovijeda stadu, a današnjim se ljudima takav odnos ne sviđa. 


Biblijska slika Isusa koji je Dobri pastir nalazi se isključivo kod Ivana evanđelista. Ona govori o odnosu Krista i kršćana. U ostalim evanđeoskim izvješćima iako se ne spominje naziv, govori se kakav je zapravo Dobri pastir: bezgranično voli svaku ovcu, hrani ju i daje za svaku svoj život, spreman je darovati svoje vrijeme i tražiti izgubljenu ovcu koja je odlutala od ovčinjaka ili u nj još nije stigla. To je upravo život Isusa Krista koji je prošao ovim svijetom čineći dobro i darujući svoje ovce životom u izobilju.
Na svoj poseban način govori o tome i Ivan dok oslikava Isusa kao Dobrog pastira. No, njegovo evanđelje poziva na dublju meditaciju Krista koji poput pastira pase svoje stado. Isus ide ispred svoga stada, a nikada iza njega. Sam prvi prolazi životni put i poteškoće na njemu, i tek onda pušta stado. Njemu je stalo do njegovih ovaca. Spreman je za njih učiniti sve. Uvijek im želi dobro. Dobri je pastir sav u službi ovaca. Isus polaže svoj život za njih da ga imaju u izobilju. Konačna potvrda pastirske ljubavi i predanja prema ovcama najviše se očitovala u patnji na križu. Isus se borio za svoje ovce do kraja, do prolijevanja krvi, do zadnjeg udisaja. Njegova je ljubav dar, a ne ljudska zasluga. I danas raspeti Krist i Pastir privlači ljude k sebi jer je njegova ljubav vječito živa. Ona se razlijeva na svakog čovjeka.


Iako je slika Dobrog pastira za neke daleka i nerazumljiva, ipak društvo i pojedinac osjećaju u svojim dubinama pomanjkanje ljubavi i sigurne blizine prijatelja. Često osjećamo ostavljenost i usamljenost. To je razlogom društvene i pojedinačne tuge. Teško se pomiriti s činjenicom da više nikomu nismo potrebni, niti da nas itko treba. Tegobno to osjećaju osjetljive osobe. Poruka odlomka o Dobrom pastiru ipak glasi da ima netko tko želi svakome pružiti ruku, netko na koga uvijek možeš računati, taj je netko toliko zaljubljen u tebe da je spreman još jednom darovati svoj život za tebe. Dao ga je jednom na križu na Kalvariji i spreman ga je darivati u sakarmentalnoj tajni Euharistije, koja je znakom njegove ljubavi. Tako da nitko ne može više reći da je prepušten sam sebi. Isus daje svoj život svima onima koji su gladni ljubavi i života vječnoga. 


Za Isusom idu samo oni koji to žele. Za pastirom idu oni koji su ga upoznali. To je hod u ljubavi i slobodi. Pastir nikoga ne tjera, ne prisiljava, nego ostavlja slobodan izbor.  Krist je gospodar, a ne najamnik. Najamnik je onaj koji ne mari za stado, pušta ovce da idu prve, a tek onda ide on. Traži da ovce poginu umjesto njega. Boji se. Traži svoju udobnost, lažnu slobodu, korist i plaću. 


Iza slike dobrog pastira skriva se još jedna stvarnost. Svaki je svećenik pozvan biti drugi Dobri pastir, i to do svojega kraja! Isus na svakog prezbitera tijekom sakramenta svetog reda prenosi u sili Duha Svetoga punomoć svoje pastirske službe. Po njima Isus i dalje želi biti prisutan i djelotvoran. Prema tome, svaki je svećenik znak Isusove prisutnosti. Svaki je svećenik, časna sestra, osoba, koja se posvetila službi Evanđelja i Crkvi odsjaj Kristove ljubavi.


Nedjelja Dobrog pastira obilježava se u Crkvi kao dan molitava za duhovna zvanja. Svako je zvanje plod Božje inicijative, ono je dar Božje ljubavi. Uvijek Bog čini prvi korak i zove mladiće i djevojke u svoju službu. Molimo za njih da se otvore za tu ljubav koja im prethodi i prati ih. Danas su mladi, više nego ikada, pozvani učiti istine ljubavi te postati junaci svoga vremena. Pozvani su svjedočiti za ljubav koja se zove sebedarje. Jedino na tlu natopljenim takvom ljubavlju mogu izrasti nova duhovna zvanja, istiniti svjedoci Isusa Krista. Ta se ljubav mora zalijevati Božjom riječju i sakramentima, a osobito Euharistijom.


Pater Arek Krasicki

Liturgija dana (25. travnja):


Prvo čitanje:
Dj 4, 8-12


U one dane: Reče Petar pun Duha Svetoga: »Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!
On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste,
ali koji postade kamen zaglavni.
I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.«


Psalam:
Ps 118, 1.8-9.21-23.26.28-29


Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Bolje se Gospodinu uteći
nego se uzdat u čovjeka.
Bolje se Gospodinu uteći
nego se uzdat u mogućnike.
Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.
Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!
Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega!
Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!


Drugo čitanje:
1Iv 3, 1-2


Ljubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.


Evanđelje:
Iv 10, 11-18


U ono vrijeme: Reče Isus:
»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«

Danas je i blagdan svetog Marka, dan kad se blagosivlju polja da ih Gospodin zaštiti od prirodnih nepogoda i da nam daju obilan rod.

Moja baka blagosilja žita

Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagoslovit, Bože pomozi!

Velečasnog boli noga... Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.

Čuj moju baku:
- Isuse blaga i ponizna srca!
Svi: - Učini srce nače po srcu svojem!

Liza Šumareva svaku riječ kaže
Dva trenutka kasnije od svih.

Moje razmatranje:
Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev. Isus bi se njemu smilovao i Toma ne bi morao psovati kao jučer, kad je u blatu zapao s drvima i tri puta opsovao, oslobodi Bože, - Sveti Isusov Križ.

Tada me prekinu moja baka:
- Od kuge, glada i vojske!
Svi: - Oslobodi nas, Gospodine!

Moje drugo razmatranje:
Zašto se baka nije molila Bogu da nas oslobodi vojske prije nego što je tata otišao u rat? Baš su želi žito na Lazinama kad se čulo: Mora se u rat! I on je otišao sa srpom kući da se spremi. Bog i moja baka, oni se jako vole: On bi sigurno čuo baku, jer se ona njemu uvijek moli, i napamet, i iz crnog molitvenika.

Sad ću baš da izbrojim korake,
Koliko treba da načinim s križem
Dok baka prevrne list u molitveniku.

Tadijanović Dragutin

(Našim bakama, majkama, prabakama...onima koje se za nas Bogu mole i kruh nam daruju iz žita blagoslovljenog)

Tako je govorio naš dobri pastir, mučenik našeg doba:

Vrlo poštovani gospodine!

Svijest odgovornosti pred Bogom kao duhovnog poglavara, ljubav prema narodu iz kojega sam nikao i pijetet prema domovini potiču me, da se na Vas, vrlo cijenjeni gospodine, kao i na Vaše ostale liječničke drugove obratim sa nekoliko riječi u pitanju, koje ne samo duboko zadire u ljudsku savjest, nego je i od golemog značenja za čitav narodni život.

To je pitanje abortusa, koji je zauzeo toliki mah u našoj domovini, da pomalo zadobiva karakter pravog narodnog samoubojstva. To narodno zlo možete Vi po naravi svoga zvanja najuspješnije da pobijate. I upravo u toj činjenici nalaz opravdanje i ovaj moj apel na Vas.

Hotimična ubojstvo nevinog čovjeka vapi u nebo za osvetom!

Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti da on bude nešto drugo nego što uistinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimična ubojstvo nevinog čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grešno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepa težnja za stjecanjem.

Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama teško ranila stablo narodnog života u naše doba.

Pobačaj je golemo socijalno zlo!

No dok pred one, koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja, iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenjive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo. Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života i našem hrvatskom narodnom životu nanio porok pobačaja.

S toga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda. Upravo stoga s druge strane ni časom ne sumnjam, da će mnoga gospoda, kojima je upravljeno ovo pismo, prožeta visokom vjerskom i etičkom svijesti, u plemenitosti svoje duše osjetiti, kako su moje riječi istinite i opravdane.

Poradite što intenzivnije oko toga, da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane!

U svijesti dakle velike odgovornosti pred Bogom, u ljubavi prema narodu mome i domovini, koja je u meni jača od svakog ljudskog obzira i u dubokoj nadi, da će moje riječi biti primljene onom ljubavi kojom sam ih i napisao, obraćam se evo na Vas, vrlo poštovani gospodine, kao liječniku, te Vas molim, da u okviru svoga znanja, gdje je (uz religioznu pouku) dana najveća mogućnost borbe protiv pobačaja, poradite što intenzivnije oko toga, da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane.

Neka Vas, tom plemenitom nastojanju vode visoki motivi istinske i prave ljubavi prema narodu i visoka etička svijest, koja izvire iz duboko ukorijenjene religiozne spoznaje vječnog zakonodavca i neuklonjive sankcije njegova zakona, koja nikad neće izostati, pa ni onda, kad su pobačaj možda odobrili ili prelaze šutke preko njega ljudski zakoni.

U Zagrebu, dne 10. siječnja 1940.

Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački

Vrijeme prolazi...
Svakoga trena netko napusti ovaj svijet,
i starost često nema veze s tim jer mnogi napuštaju svijet iako nisu ostarili.
Svi stojimo u redu i čekamo.
Nikad ne znamo koliko je ljudi ispred nas.
Ne možemo se vratiti unatrag.
Ne možemo napustiti red.
Ne možemo izbjeći da budemo u njemu...

Dok čekamo u redu...

Uživajmo u svakom trenutku.
Ako je potrebno pomiriti se, učinimo prvi korak.
Posložimo životne prioritete.
Učinimo što možemo da ljudi oko nas budu sretni.
Olakšajmo im stajanje u redu.
Pomozimo im prepoznati pravi put.
Učinimo male stvari velikima.
Poklonimo drugim ljudima osmijeh.
Volimo što više.
Recimo najbližima da ih volimo, da su nam važni jer ne znamo kad će napustiti red i onda više neće biti prilike.
Ne žalimo ni za čim, osim za ljubavlju.
I ne zaboravimo, da nakon što dođe red na nas postoji Onaj koji nas čeka u Nebu, ne zaboravimo mu reći da...
(Nepoznat autor)

Hrvatski jezik spada među teže jezike svijeta. Prema jednom izvoru ovo je 5 riječi koje Hrvati najteže izgovaraju:

1. prijestolonasljednikovičičinima
2. antisamoupravnosocijalistički
3. ezofagogastroduodenoskopija
4. samoupravnosocijalističkoga
5. oprosti


Stjepan Ivan Horvat

Ljudi vole ismijavati ono što je strano i odbojno njihovom stanju uma. Znam to, i ja sam bila takva. To se najbolje vidi na temi Paganizam i njegove (dis)krepancije. Da, to je moja tema na kojoj ja ismijavam neopaganizam. Nije važno iz kojih sam razloga otvorila tu temu. Važno je na koji sam je način razvijala. Sada, iz ovih pozicija motrenja, vidim da je to bio pogrešan način.

Sve što sam tamo rekla mogla sam reći kritički, argumentirajući. No ja sam izabrala cinizam i podsmijeh. I što sam postigla time? Samo istovjetnu reakciju. Nikoga od forumskih neopagana nisam uvjerila da je njihovo vjerovanje pogrešno. A neopaganizam kao religija također je traženje smisla u nesagledivom univerzumu. Svatko izabire religiju koja odgovara njegovom stanju uma. A to stanje je također Božji dar. Ili kako bismo mi kršćani rekli, koliko je tko dobio talenata. Netko jedan, netko dva, a netko pet. I sukladno tome daje i plod. Koliko truda uloži na spoznaju i zrenje samoga sebe, toliko plodova mudrosti dobije.
Svima nama je jutros osvanuo isti ponedjeljak, granulo isto sunce i dišemo pod istim nebom.
Svima nam želim uspješan i blagoslovljen ponedjeljak.

“Kako razum može tolerirati da je božanska veličanstvenost tako mala da može biti bitno prisutna u zrnu, na zrnu, iznad zrna, kroz zrno, sa i bez zrna… u potpunosti u svakom zrnu, bez obzira koliko zrna ima? I kako razum može tolerirati da je ista ta veličanstvenost toliko velika da je niti svijet niti tisuću svjetova može obuhvatiti i reći “Evo je, tu je?… No, iako je nitko i nigdje ne može obuhvatiti, Božja božanska bit obuhvaća sve i u svemu prebiva.”

Martin Luther

Život nije čekanje da oluja prođe, u životu treba naučiti plesati na kiši.
Vivian Green