Asylum

Speare Shaker wrote:

Ra wrote:

Speare Shaker wrote:

Ra wrote:

Speare Shaker wrote:

metilda wrote:

A ako informacija nije znanje, kako onda protumačiti način na koji je kvantna teorija postala znanjem budući da je do nas došla putem informacije?

Pa isto onako kako inače nastaje znanje. 
Uzme se hrpa informacija u vezi bilo čega, razvrstaju se, poslože i arhiviraju u obliku sustava, između njih se prepoznaju i uspostave međusobne funkcionalne veze i eto nam sustava znanja. 

Slijedom gore navedenog onda uopće ne postoji 'prirođeno' znanje, nego je znanje nešto što se isključivo stvara kroz život sklupljanjem i povezivanjem informacija?
Ili?

Pretpostavljam da pod prirođenim znanjem podrazumjevaš sustav informacija (pa i znanja) unutar ljudskog genoma odnosno genetskog naslijeđa.
O istom sada mogu samo reći da je u nama, da postoji i da funkcionira.
I naravno da iz gornjeg opisa ne slijedi kako ono uopće ne postoji iz jednostavnog razloga što se podrazumjeva i funkcionira po nekim vlastitim pravilima koja se doduše čak bitno ne razliku od pravila po kojima se stvara znanje po mehanizmu učenja tijekom života (razlika u stjecanju je grubo opisano otprilike kao između prirodne i umjetne selekcije), osim što je, za razliku od onog naučenog, autonomno, predstavlja jedan u velikoj mjeri zatvoreni sustav (svakako puno zatvoreniji) i formirano u nekoj ranoj životnoj dobi odnosno (uglavnom) do rođenja.

Mislila sam na samouke slikare, glazbenike, umjetnike, na sve nevjerojatne talente koji kao da su svoje znanje već prilikom rođenja donijeli sa sobom. Mislila sam na ljude koji pod hipnozom progovore jezikom koji nikad nisu učili, koji opisuju mjesta na kojima (od svog rođenja) sigurno nisu bili itd. itd. 

Što mislite o teoriji da osim znanja koja stječemo svjesno, posjedujemo jako puno onih nesvjesnih, koja smo 'donijeli sa sobom'?

Teško pitanje na kojeg nema nekog jasnog odgovora za sad.
Mislim da je to moguće.
Da neka znanja "donesemo" sa sobom u genetskom naslijeđu, a da toga do nekog trenutka nismo niti svjesni. Da neka znanja na vrlo sličan nesvjesan način steknemo tijekom života, možda i da "doradimo" ona iz genoma, a da to nikada ne otkrijemo.
Također i da neke informacije naš um prima na za nas još ne samo nesvjesne načine nego i one nama potpuno nepoznate.
Primjerice na način kvantne isprepletenosti čestica (quantum entaglement).
Tako, barem u teoriji, možemo nesvjesno primati informacije doslovce iz cijelog svemira. Doduše, pitanje je u kojem obimu odnosno količini i uz koji šum u komunikacijskom kanalu.
Očito je u takvom prijenosu informacija, ako je uopće moguć, jer ništa od toga nije eksperimentalno potvrđeno, neophodna enormna redundancija.
O tome ćemo kroz neko vrijeme možda dobiti neke nove spoznaje i znanja, a možda i nećemo.

Negdje sam čitala, gledala (imam pamćenje poput ribice), da u DNK većina informacija ostaje zapisana kao obrambeni mehanizam za buduće generacije. Tako postoje različite fobije, a kojima su zapravo naši preci bili svakodnevno izloženi.
Isto tako, postoje različiti slučajevi potaknuti nekim događajem i kao posljedicom kemijskog djelovanja u mozgu, osobe dobiju određene sposobnosti do tada neznane. Matematika, slikarstvo, jezici..a, sve to ide zapravo u prilog neiskorištenosti mogućnosti mozga.

Mojoj majci


Nema je

Možete plakati jer je više nema,
Ili se možete nasmiješiti jer je živjela.
Možete zatvoriti oči i moliti se da se vrati,
Ili možete otvoriti oči i vidjeti što je ostavila iza sebe.
Vaše srce može biti prazno jer je ne možete vidjeti,
Ili možete biti puni ljubavi koju ste dijelili.
Možete okrenuti leđa onome što dolazi i živjeti u prošlosti,
Ili se možete okrenuti budućnosti zbog onoga što je bilo jučer.
Možete se sjetiti samo da je nema,
Ili možete njegovati sjećanje na nju i pustiti da i dalje živi.
Možete plakati, zatvoriti se u sebe,
Osjećati se prazno i okrenuti leđa svemu.
Ili možete učiniti ono što bi ona htjela:
Nasmiješite se, otvorite oči, volite i idite dalje.
/David Harkins/

Dragi moj podiže glas i govori mi:
"Ustani, dragano moja, ljepoto moja,
i dođi,
jer evo, zima je već minula,
kiša je prošla i nestala.
Cvijeće se na zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe...

Pjesma nad pjesmama

Najbolji prijatelji

Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i našli su se u vječnosti.
Išli su uzbrdicom, sunce je peklo i bijahu jako žedni. Dođoše do mramornih vrata koja su vodila na trg od zlata sa zdencom na sredini. Zdenac je bio ispunjen kristalno čistom, hladnom vodom.
Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto.
"To je Nebo!"
Čuvar mu pokaza zdenac i rekne: "Pij koliko hoćeš"
"Moj konj i pas su također žedni", odgovori čovjek.
"Žao mi je ali životinjama je ulaz zabranjen", rekne mu čuvar.
Čovjek se rastuži i ode jer nije želio piti sam.
Nakon duga hoda dalje uz brdo naiđoše na seoce do kojeg je vodila stazica na kojoj je bio čuvar.
Čovjek pozdravi čuvara i rekne mu:
"Moj konj, pas i ja smo jako žedni, imate li vode?"
"Tu između stabala je izvor, možete piti koliko želite."
Utažiše žeđ te čovjek upita čuvara kako se zove to mjesto na koje su došli.
"NEBO", odgovori čuvar.
"Ali ranije su mi pred mramornim vratima i na zlatnom trgu rekli kako je to Nebo"
"Ne, ono je pakao", reče čuvar.
Čovjek ostade zbunjen.
"Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim imenom i da lažno govore o imenu mjesta"
Čuvar odgovori: "Ne, oni nam čine veliku uslugu.
ONDJE SE ZADRŽAVAJU ONI KOJI SE ODRIČU PRIJATELJA"

(Pakao je ondje gdje nismo u stanju ljubiti)

Priča Brune Ferrera, uz misli "Gospodine učini me dobrim prijateljem svih..."

Snažna poruka kardinala Alojzija Stepinca mladima 1944. godine a vrijedi jednako kao i danas, ako ne i više nego ikada!

Zar je Isus bio kao naš Ivan? Bruno Ferrero

U Centru za beskućnike, neki alkoholičar i, po mišljenju mnogih, nepopravljivi ovisnik, ganut dobrotom i ljubavlju volontera iz Centra, potpuno se promijenio. Postao je najljubazniji čovjek kojega su suradnici i posjetitelji ove ustanove ikad upoznali.
Ivan je dan i noć neumorno radio i ne bijaše posla koji ne bi ponizno prihvatio i zdušno obavio. Očistio je sobu u kojoj je nekom alkoholičaru pozlilo i oprao prljavi zahod. Sve što bi ga zamolili činio je s osmjehom na licu i nehinjenom zahvalnošću što je dobio mogućnost da čini dobro. Na njegovu su pomoć mogli računati djelitelji hrane kad je trebalo podvoriti nemoćne, kao i djelatnici zaduženi za spremanje ležajeva, jer je bio pri ruci svima kojima je pomoć bila potrebna.
Jedne je večeri kapelan Centra mnoštvu okupljenu u dvorani propovijedao naglašavajući potrebu molitve za obraćenjem i korjenitom promjenom života. Neki je čovjek iznenada došao pred oltar iz dna dvorane, bacio se na koljena i počeo je vikati: „Bože, Bože moj, učini da i ja postanem kao Ivan! Daj da budem kao Ivan!“
Kapelan ga pridiže i reče: „Sinko dragi, zar ne bi bilo bolje da moliš da budeš kao Isus?“
Čovjek začuđeno pogleda kapelana i upita: „Zar je Isus bio kao naš Ivan?“
Kad bi te netko upitao: „Kako izgleda kršćanin?“, pravi odgovor bi bio: „pogledaj mene!“

Bruno Ferrero

Nažalost, usprkos cjeloživotnom trudu ni sada ne mogu reći da sam kao Ivan.

Svetkovina je Navještenja Gospodinova odnosno Blagovijest.
Razmišljamo kako je o Marijinom odgovoru Bogu sve je ovisilo: utjelovljenje Sina Božjega, spasenje čitavog čovječanstva...
A Marija je, ponizno i s potpunim povjerenjem u Boga, rekla svoj DA - fiat
Hvala ti, Nebeska Majko, na tom primjeru vjere i poniznosti
Izmoli nam takvu vjeru kod svog Sina
Zagovaraj nas u svim našim potrebama, a znaš, Majko, koliko ih je...

Svi imamo nekoga bolesnog u obitelji, patimo jer je bolest teška i neizlječiva, patimo gledajući kako draga osoba pati.
Posebna molitva, molitva za bolesnika dana je 22.6.1985. međugorskim vidjelicama. Prilikom ovog ukazanja Gospa je rekla da je u pitanju najljepša molitva koju možete moliti za nekog tko je bolestan.

Više volim pučko pjevanje ali nema kvalitetne snimke pa evo klapsko:

IĆI ZA JAGANJCEM – 37. dan

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Pronađi malo vremena za sebe. Neka to bude mirno mjesto gdje možeš naći tišinu. Bilo bi dobro otići također u Crkvu pred Presveti oltarski sakrament. Ostani u tišini.
Meni je klanjanje pred Presvetim Olatrskim sakramentom potpuno promijenilo život. Sjećam se kako sam kao mali debeli ministrant klečao pred Isusom. Koljena su jako boljela. Mramor je bio jako tvrd, a rubovi stepenica urezivali su se u dječja koljena. Toliko sam se puta pitao: “Čemu tako, teško mi je”. Pa sam pokušavao promijeniti koljeno s jednog na drugo, ali nije bilo spasa. Župnik je držao dugačke molitve, a onda je slijedila šutnja. Sjetih se tada riječi časne sestre: ” Na nebu ćemo se stalno klanjati dragom Bogu kao što se sada klanjamo njemu u Presvetom oltarskom sakramentu!” Pomislio sam tada: “Dosta je, ja ne želim u nebo jer neću izdržati stalno klečati.”
Što je s tobom? Razmišljaš li o nebu? Jaganjac nas vodi u nebo. On to čini u Crkvi. Svi razmišljamo kako ćemo urediti novu spavaću sobu, kuhinju ili kupaonicu, samo da nam bude ugodno. Rijetko kada susrećem ljude koji razmišljaju kako će biti na nebu. Zašto? Možda zato što ne vjerujemo u to da smo pozvani živjeti u nebu?

Čitanje biblijskog teksta Iv 14, 1-11

»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao:‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.
A kamo ja odlazim, znate put.«
Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.«
Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?«
»Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.

Vidiš da si stalno pod nekim stresom. Bojiš se. Ne možeš donijeti ispravnu odluku. Iako moliš, imaš dojam da će se problemi riješiti. Međutim oni se gomilaju. Ima ih sve više. Teško je. Razmišljaš samo o jednom - kako dalje?
Tu na zemlji samo si u prolazu. Mnogi su prije tebe stigli u nebo. Oni su spašeni. Uspjeli su iako su padali i klonuli duhom, ali to je istinita svetost. I ti imaš priliku postati svet.

Meditacija:

Pokušaj zamisliti svoje mjesto u nebu.
Gledaj Jaganjca koji te poziva blagovati svoje tijelo.
Čezni.

Pater Arek Krasicki

Mnogi misle da vjerujemo u bajke. Neki koji pročitaju (ako) ovo viđenje Marije Valtorte pomislit će isto.
Ali nama, meni, ovo je stvarnost, ne samo događaj u davnoj povijesti spasenja, nego fiat koji se događa svakodnevno svakome koji prihvaća plan i volju Božju.

ZDRAVO MARIJO, PUNA MILOSTI

(Marija Valtorta: Spjev o Bogočovjeku, svezak 1, str  134. -- 139.)

Vidim Mariju, veoma mladu djevojku: po izgledu ima najviše petnaest godina, u maloj pravokutnoj sobi. Prava djevojačka soba,

Uz jedan od dva duža zida je ležaj: niska postelja bez povišenih okrajaka, pokrivena širokim prostiračima ili sagovima. Reklo bi se da su prostrti ili na stolu ili na hasuri od tvrdog platna ili trstike, jer stoje ukrućeni i bez nabora kako je to na našim krevetima ... Uz drugi zid nalazi se polica na kojoj je uljana svjetiljka, svici pergamene, brižno složen šivaći rad, izgleda da su to čipke ... Uz policu, prema vratima što su otvorena prema vrtu i prekrivena zastorom, koji se njiše od laganog vjetrića, sjedi Djevica na niskoj klupici.

Prede veoma bijeli lan mekan poput svile. Njezine male ruke, samo malo tamnije od lana, brzo vrte vreteno. Mladenačko lice i tako, tako lijepo, malo je sagnuto i lagano se smiješka, kao da uživa ili slijedi neku ljupku misao.

Potpuna je tišina i u kućici i u vrtu. Duboki mir odsjeva na licu Marijinu kao i u čitavom ambijentu koji je okružuje. Mir i red. Sve je veoma čisto i uredno, i sobica, vrlo jednostavna u svom izgledu i u pokućstvu, skoro prazna poput neke ćelije, ima nešto jednostavnog i kraljevskog po velikoj čistoći i brižljivosti kojom su namješteni i raspoređeni pokrivači na ležaju, svici, svjetiljka, te uz svjetiljku mala mjedena vaza s kitom procvalih grana, ili od breskve ili od kruške, ne znam. No sigurno su od neke pitome voćke bijele boje uz lagano ružičasto.

Marija počne pjevušiti podglas, a zatim lagano povisi glas. Nije to sasvim glasno, ali je to već glas koji odzvanja u sobici, a u kojem se osjeća titranje duše. Ne razumijem riječi, sigurno su izrečene u hebrejskom. Ali budući da češće opetuje: »Jehova«, naslućujem da je to neka sveta pjesma, možda psalam. Možda se Marija prisjeća pjesama iz Hrama. A mora da je neka slatka uspomena, jer polaže na krilo ruke koje drže nit i vreteno i uzdiže glavu naslonivši je otraga na zid, zažarena u licu lijepim rumenilom, očiju izgubljenih tko zna u kakvoj ugodnoj misli, koje se zacakliše od suza što se ne prelijevaju ali koje ih čine većima. Te se oči ipak smiješe, smješkaju se na primisao koju vide i koja je odvaja od osjetnoga. Lice Marijino koje izranja iz bijele i sasvim jednostavne haljine, a tako rumeno i okruženo pletenicama što ih nosi savijene poput vijenca, izgleda kao lijepi cvijet.

Pjev se prometnu u molitvu: »Gospodine Bože Svevišnji, nemoj više kasniti poslati svoga Slugu da donese mir na zemlju. Požuri prikladno vrijeme i djevicu čistu i plodnu za dolazak tvoga Pomazanika. Oče, Oče Sveti. dopusti svojoj službenici da ponudi svoj život u tu svrhu. Dopusti mi umrijeti pošto vidim tvoju Svjetlost i tvoju Pravednost na zemlji i pošto spoznam da je Otkupljenje izvršeno. O, Oče Sveti, pošalji na zemlju Čeznuće Proroka. Pošalji svojoj službenici Otkupitelja, da se u sat kad završi moj dan, otvori za me tvoje boravište, jer će njegova vrata biti već otvorena od tvog Pomazanika za sve one koji su se ufali u Te. Dođi, dođi, o Duše Gospodnji. Dođi svojim vjernima koji te čekaju. Dođi, Kneže Mira! ...« Marija osta tako u sabranosti.

Zavjesa na vratima jače se zanjiše, kao da bi netko iza nje nečim zamahnuo ili je potezao da je istrgne. I bijela biserna svjetlost pomiješana s čistim srebrom učini još svjetlijima lagano žućkaste zidove, još življima boje platna, još duhovnijim uzdignuto lice Marijino.

U svjetlosti, a da se zastor nije odmaknuo nad tajnom koja se izvršava, dapače više se i ne njiše: visi ukrućen uz dovratnike kao da bi bio zid koji dijeli unutrašnjost od onog Vani, ... prostre se Arhanđeo.

Nužno je da poprimi ljudski lik. Ali izgled mu je nadljudski. Od kakvog tijela je sačinjen ovaj prekrasan i blještav lik? Od kakve tvari mu je Bog dao stvarni oblik da ga učini primjetljivim osjetilima Djevice? Samo Bog može posjedovati te tvari i služiti se njima na tako savršen način.

To je lice, tijelo je, tu su oči, usta, kose i ruke kao naše.

Ali nije to naša neprozirna tvar. To je svjetlost koja je uzela boju tijela, očiju, kose, usnica, svjetlost koja se kreće i smiješi i gleda i govori.

»Zdravo, Marijo, puna Milosti, zdravo!« Glas je nalik milozvučnoj harfi poput bisera koji su bačeni na dragocjeni metal.

Marija se trgnu i obori pogled. I većma zadrhta kad ugleda blistavo stvorenje što kleči jedva metar daleko od Nje i koje je, s rukama prekriženim na prsima, gleda s veoma velikim poštovanjem.

Marija skoči na noge i stisnu se uza zid. Postade blijeda, a zatim rumena, naizmjenično. Njezino lice izražava zapanjenost i zabunu. I nesvjesno privinu ruke na krilo skrivajući ga pod dugim rukavima i saginje se kao da bi hitjela što je više moguće sakriti svoje tijelo. Cin ljupke čednosti.

»Ne. Nemoj se bojati. Gospodin je s tobom! Ti si blagoslovljena između svih žena.«

Ali Marija se i dalje boji. Otkuda je došlo ovo izvanredno biće? Je li poslanik Božji ili Varalice?

»Ne boj se, Marijo!« opetuje Arhanđeo. »Ja sam Gabriel, Anđeo Božji. Moj me Gospodar poslao k tebi. Ne boj se, jer si našla milost kod Boga. I sada ćeš začeti u krilu i rodit ćeš Sina i dat ćeš mu ime “Isus“. On će biti velik, zvat će se Sin Svevišnjega (to će uistinu i biti), i Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida oca njegova i kraljevat će u kući Jakovljevoj uvijeke, i njegovu Kraljevstvu neće biti kraja. Shvaćaš li, o sveta Djevice, miljenice Gospodnja, Kćeri od Njega blagoslovljena, pozvana da budeš Majkom njegova Sina, kojeg Sina ćeš ti roditi.«

»Kako se može to dogoditi kad ja muža ne poznajem? Zar možda Gospodin Bog više ne prihvaća prikazanje svoje službenice i ne želi me djevicom iz ljubavi prema Njemu?«

»Nećeš posredstvom čovjeka postati Majkom, o Marijo. Ti si Vječna Djevica, Svetica Božja. Duh Sveti će sići u te i sila Svevišnjega će te osjeniti. Zato će se Svetim i Sinom Božjim nazivati Onaj koji će se od tebe roditi. Sve može Gospodin Bog naš. Elizabeta, nerotkinja, u svojoj starosti začela je sina koji će biti Prorok tvoga Sina, onaj koji će mu pripraviti puteve. Gospodin je digao od nje sramotu, i njezin spomen ostat će među narodima povezan s tvojim imenom, kao i ime njezinog djeteta s imenom tvoga Svetoga. I do kraja vjekova narodi će vas nazivati blaženima radi milosti Gospodnje koja dođe k vama, i tebi naročito, radi milosti koja dođe narodima preko tebe. Elizabeta je u svojemu šestom mjesecu i njezin teret uzdiže je u radosti, i više će je uzdignuti kad bude upoznala tvoju radost. Ništa nije Bogu nemoguće, Marijo, puna Milosti. Što trebam reći mojemu Gospodaru? Nek te ne uznemiruje takva misao. On će braniti tvoje probitke ako se u Njega pouzdaš. Svijet, Nebo, Vječni očekuju tvoju riječ!«

Marija, sada i ona prekriživši ruke na prsima i prignuvši se u duboki naklon/, reče:

»Evo službenice Božje. Neka mi bude po njegovoj riječi.«

Anđeo zaiskri od radosti. Klanja se, jer on sigurno vidi Duha Božjega koji silazi na Djevicu prignutu u prihvaćanju, i zatim iščeznu ne pokrećući zastora, nego ostavljajući ga dobro prevučenog nad svetom Tajnom.

(Slika uz tekst: Bartolome Esteban Murillo: Navještenje)

Praise Team Egypt & Praise Team Youth: Oh Lord Hear My Prayer

Kako je Isus promjenio srce svećenika u samo jednoj misi

Ova se priča dogodila prije 21 godinu između svećenika Joséa Rodriga Lópeza Cepede i mladog oltarskog poslužitelja po imenu Gabriel. Svećenik je na svojoj Facebook stranici izjavio: „Priča je objavljena na mnogim platformama i  više nije moja, jer je glavni junak ‘Isus’  i Gabrijel i taj poljubac koji bi mnogi željeli okusiti. “

Evo što se dogodilo njegovim vlastitim riječima.

Šest mjeseci nakon što sam se zaredio, moj me biskup poslao da vodim župu; Morao sam zamijeniti svećenika koji je bio tamo više od 30 godina, pa sam primijetio hladnoću stanovnika ovog mjesta. Zadatak je bio težak, ali plodonosan i ne bih postigao ovoliki uspjeh bez pomoći dječaka Gabriela.

Drugi tjedan nakon što sam stigao tamo, mladi par me upoznao sa svojim vrlo posebnim (Down sindrom) sinom. Tražili su od mene da ga prihvatim kao oltarskog poslužitelja. Razmišljao sam o tome da ga odbijem ne zato što je bio dijete različitih sposobnosti, već zbog svih izazova koje sam imao kad sam započeo svoju službu na ovom mjestu. Ali nisam mogao reći ne, jer kad sam ga pitao želi li biti moj oltarski dječak, nije mi odgovorio, ali me jako zagrlio. Kakav način da me uvjeri.

Dogovorio sam sastanak za sljedeću nedjelju. Petnaest minuta prije mise bio je tamo točno sa svojom crvenom sutanom i albom koje je njegova baka ručno izradila za tu priliku.

Moram dodati da mi je njegovo prisustvo donijelo još župljana jer su ga njegovi najmiliji željeli vidjeti kako debitira na oltaru. Morao sam pripremiti sve potrebno za misu. Nisam imao sakristana ni zvonara pa sam morao trčati s jednog mjesta na drugo, a tek kad je misa započela, shvatio sam da Gabriel ne zna kako pomoći s misom; zbog žurbe, morao sam reći: “Gabriele, moraš učiniti sve što i ja radim, u redu? “

Dijete poput Gabrijela je najposlušnije dijete na svijetu, pa smo započeli misu i kad sam poljubio oltar, mali je ostao priljubljen uz njega. U homiliji sam vidio da se župljani smješkaju gledajući me, što je obradovalo moje mlado svećeničko srce, ali onda sam shvatio da ne gledaju u mene već u Gabriela koji je uvijek pokušavao oponašati sve moje poteze. Ukratko, ovo je jedan od detalja ove prve mise s mojim novim oltarskim dječakom.

Kad sam završio rekao sam mu što da radi, a što ne, a između ostalog rekao sam mu da oltar mogu samo ja ljubiti. Objasnio sam mu kako se svećenik pridružuje Kristu u ovom poljupcu. Gledao me svojim velikim ispitivačkim očima ne razumijevajući objašnjenje.

I, bez da je primio ono što sam mu rekao, rekao mi je: ‘Ma hajde, i ja ga želim poljubiti. “Ponovno sam mu rekao i objasnio zašto ne. Napokon sam mu rekao da ću to učiniti za oboje. Činilo se kao da je zadovoljan dogovorom.

Ali sljedeće nedjelje, kad je započela misa i kad sam poljubio oltar, vidio sam kako je Gabriel položio obraz na njega i napustio oltar s velikim osmijehom na malom licu. Morao sam mu reći da prestane s ovim.

Na kraju mise podsjetio sam ga: “Gabrijele, rekao sam ti da ću poljubiti Isusa za oboje.”

Odgovorio je: “Oče, nisam ja njega poljubio, on je mene poljubio. “

Ozbiljno sam mu rekao: “Gabriele, ne igraj se sa mnom.”

Odgovorio je: “Zaista, ispunio je moje lice poljupcima! “

Način na koji mi je to rekao ispunio me svetom žudnjom; Kad sam zatvorio crkvu i oprostio se od svojih župljana, prišao sam oltaru i položio obraz na njega rekavši.

“Gospode, poljubi me kao što si poljubio Gabriela. “

Ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je vjera naša.

Vjera u uskrsnuće Isusovo nije vjera kako je to događaj kao i svaki drugi u povijesti. To je prije svega Božje obećanje svakome od nas da nas nikada neće ostaviti.
To je iz ljudske perspektive teško i suludo misliti da nakon ove stvarnosti postoji nova stvarnost zajedništva s Bogom.
No u ta stvarnost nije ovdje da dokine ovu, ona je da bismo uskrsno živjeli u svagdanu.
Uskrsnuće Isusovo, potvrđeno ukazanjima nosi nam svijest da Uskrslog vidimo u svakom bratu i sestri.
Da bismo imali snage svakome kazati "dobar dan" , poljubiti bližnje, otići po kruh, skuhati ručak, očistiti kuću, moliti se i nadati, ići na posao, biti u izolaciji...
da bismo sve shvatili kao dar od Boga...zato je uskrsnuće.
Da bismo se mogli smijati, smiješiti.

(ljepše od mene o tome govori Fabrice Hadjadj u "Uskrsnuće-upute za uporabu", pa ako netko nađe vremena čitati iznenaditi će se time koliko je lako ali i zahtjevno živjeti uskrsno)

Ivan Bassi

»Sve gledaj očima svete vjere.
Vjerom ćeš sve pobijediti.
U vjeri hodaj, trpi, moli se i trudi
vjera će uvijek biti u tebi i s tobom se svugdje naći.«

fra Ante Antić

Na svijet si došao gol
i otići ćeš s njega gol.

Došao si na svijet bespomoćan, ranjiv i slab
I otići ćeš s njega bespomoćan, ranjiv i slab.

Došao si na svijet bez novca i materijalnih stvari
I otići ćeš s njega bez novca i materijalnih stvari.

Na tvome prvom tuširanju bio je potreban netko drugi da te opere
I u posljednjem će te netko drugi oprati.

Takav je čovjek!
Pa otkud onda toliko ponosa, toliko zlobe, toliko ljubomore, toliko mržnje, toliko ogorčenja, toliko sebičnosti...?
Vrijeme na Zemlji nam je ograničeno, a ponekad ga trošimo tako besmisleno.

(Angelika Cios)