Re: Katolicizam...

by Guest Tue 14 May - 12:46

PROROŠTVA O HRVATSKOJ I EUROPI

Mnogi su vjernici vjerojatno već čuli kako je Bog u posljednjih tridesetak godina određenim ljudima diljem svijeta progovarao o sudbini Europe. Ono što je tada počeo naviještati to se i događa. Zapadna Europa, njezin najbogatiji dio, naglo se je počeo udaljavati od Boga i postoji ogromna opasnost da taj dio Europe prestane biti kršćanskim, a posebno katoličkim. Nije tajna da se u nekim zemljama, poput Njemačke, već godinama nitko ne ispovijeda (osim gastarbajtera) i da se događaju za naš pojam potpuno nezamislive stvari. Mnoge su crkve prodane i prenamijenjene. Jedna je biskupija u jednoj katedrali u Njemačkoj napravila izložbu erotskog križnog puta, kako bi vjernike privukla u crkvu. Vraćam se na objave; ono što je za nas Hrvate najzanimljivije je to da su svi ti različiti ljudi, ne znajući jedni za druge, primili istu objavu od Boga. Bog im je objavio da će se Europa opet obratiti ako će je evangelizirati Hrvati.

Neki od tih ljudi nikad nisu bili u Hrvatskoj i ne znaju ništa o nama.

Možemo li mi Hrvati biti počašćeni ičim većim?! Budući da već duže znam za te objave, koje su naravno privatne objave i nikoga ni na što ne obvezuju, iako mnoge mogu potaknuti, počeo sam razmišljati čime bismo mi to mogli obratiti bogatu Europu. Nisam dugo čekao i Bog mi je na srce jasno stavio odgovor: euharistijom. Nikakva čudesa s prirodom, ni čudesa ozdravljenja i oslobođenja neće bogatima biti dovoljna da se vrate Bogu i Crkvi.

Ono što njih može privući je ono što mnogi Hrvati imaju u srcu, a to je iskustvo susreta s Isusom u euharistiji, to je iskustvo susreta s Isusom iz evanđelja. Nadam se da će moju knjigu, koja se usput rečeno zove Najvažnija stvar na svijetu – euharistija, pročitati mnogi koji su u Zapadnu Europu otišli trbuhom za kruhom, te da će njome biti ponukani da i sami pokušaju zarazno djelovati na svoje domaćine Nijemce, Francuze, Švicarce, Šveđane i ostale. Mnogi u Hrvatskoj plaču za egzodusom naših ljudi. Dok u isto vrijeme gledamo koliko muslimana ulazi u tu istu bogatu Europu, i agresivno pokušava proširiti svoju vjeru, moramo biti Bogu zahvalni što nas tamo šalje kao kvasac iz kojeg može ponovno ispasti dobar Božji kruh.

Josip Lončar

https://book.hr/bozja-objava-europa-ce-se-opet-obratiti-ako-ce-je-evangelizirati-hrvati-ali-cime/

by Guest Fri 17 May - 9:16

metilda wrote:

U prepunoj dvorani sportskog centra Gripe, u subotu 11. studenog 2017. godine, održan je najveći koncert duhovne glazbe u povijesti grada Splita „Najmanjima od najmanjih“. Ovaj humanitarni koncert svojevrsni je vrhunac manifestacije „Dani socijalne zauzetosti“, a sav prihod od prodaje ulaznica namijenjen je bolesnoj djeci korisnicima Caritasa Nadbiskupije Split.

dok imamo ovakvu mladost Crkva u Hrvata ne mora se bojati ničega

by Guest Fri 17 May - 9:49

Nisam bio ni kršten kad sam odlučio postati svećenikom! (dr. sc. fra Darko Tepert)

by Guest Sat 18 May - 9:01

S. Dijana Lončarek – Kako da Te ne volim – Progledaj srcem, 2017.

by Guest Sat 18 May - 11:13

by Guest Mon 20 May - 17:40

Speare Shaker wrote:
kaya wrote:
Speare Shaker wrote:

U koju bi kategoriju stavio genocid počinjen na Križnom putu nad Hrvatima?
U kategoriju genocida počinjenim prije svega nad etničkom odnosno nacionalnom skupinom (Hrvatima), a (manjim) dijelom i nad vjerskim skupinama (katolici i dijelom muslimani) unutar hrvatskog etničkog odnosno nacionalnog korpusa.
Dakle, ipak prije svega genocid nad etničkom odnosno nacionalnom skupinom.
ne možeš, jer se oni nisu okomili samo na Hrvate, tamo su bili i slovenski domobrani i njemci pa i četnici , znači prvo ti pada u vodu , nad vjerskom skupinom isto nisu jer što, potamanili bi katolike, znači sami sebe?!
oni su se okomili na svu vojsku tadašnje hrvatske, njihove obitelji i svakoga tko je nešto radio u tom režimu taman bio frizer, ukratko na političke i klasne neprijatelje. A tu je bilo svega, ne jedne nacije ili jedne vjere.

Krivo.
Bilo je doduše svega i svačega, ali ogromna većina poubijanih na Križnom putu su ipak bili Hrvati (po vjerskom kriteriju katolici prema muslimanima u odnosu 7:3 - Žerjavićeva procjena) što jasno pokazuje tko je bio prava meta.
Nikakvo relativiziranje po principu pa bilo je tamo svega i svačega ne može prikriti tu činjenicu.
Nema veze niti pozivanje na politički i klasni kriterij pri izboru meta, jer bi onda broj poubijanih bio podjednak iz različitih nacionalnih i etničkih skupina, a ponavljam, velika većina su ipak bili Hrvati.
Nemam pojma zašto ignoriraš te činjenice, ali imaš problem u tome da ti to jako loše ide pa vjerojatno niti tebi vlastite riječi uopće ne zvuče uvjerljivo.

Isto tako možemo reći da je i u Srebrenici bilo svega i svačega, ali činjenica ostaje da se genocid dogodio nad muslimanima, a ne nad Albancima, Romima ili Hrvatima i nitko tu činjenicu (ukoliko sad ne potegnemo pitanje je li genocida uopće bilo, ali ostaje činjenica da je takvu presudu donio Međunarodni sud pravde u Haagu) ne može opovrći, posebno ne diletantskim relativiziranjem u opravdanost kojeg ne vjeruju niti oni koji mu pribjegavaju (strawman "argument").

by Guest Mon 20 May - 10:31

isprepletenost duhovnog i političkog u priči o bl. Alojziju Stepinca jest, dakle, očekivana u situaciji kada je naš blaženik, zbog raznih povijesnih okolnosti koje ovdje ne trebam posebno naglašavati, osim uzora kršćanskog kreposnog života postao i simbol političke borbe jednog naroda ugroženog represijom i nametanjem laži o kolektivnoj krivnji za ustaški zločinački režim.

Međutim, pojedine reakcije na izjave pape Franje o tijeku kanonizacije blaženika pokazuju kako ova isprepletenost dovodi do potpuno iskrivljene percepcije toga što bi nama Hrvatima službeno proglašenje Stepinca svetim trebalo značiti. Kanonizacija Stepinca nije politički, nego prije svega duhovni fenomen i krajnje je vrijeme da ga kao takvoga započnemo percipirati. Da prestanemo od lika bl. Alojzija Stepinca raditi neku vrstu oruđa za razna politička, a nažalost često i politikantska prepucavanja i u njemu vidimo ono što on doista jest – uzor kristolikog odnosa prema Bogu i bližnjemu koji trebamo nasljedovati.

Jer, neke od tih reakcija na izjave dane u zrakoplovu kojim se Papa vraćao iz apostolskog pohoda Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji pokazuju kako su pojedinci potpuno promašili tu bit Stepinčeva nasljeđa. Pa i bit katoličanstva i njegove uloge i mjesta u duhu hrvatskog naroda.
Pisati, naime, kako je Papa „antikrist“, kako je „rasist“, ili u nekim – samo površinski – blažim verzijama, kako „ne razumije hrvatski narod“, a pri tome se u istom dahu pozivati na to Stepinčevo nasljeđe, znači biti u potpunoj kontradikciji, duhovnoj i intelektualnoj nedosljednosti koja je, vidim, mnogima promakla ili je ne razumiju. Jer onaj koji, makar i neizravno, suprotstavlja lik zagrebačkog nadbiskupa osobi rimskog biskupa, taj o Stepincu – čovjeku koji je žrtvovao svoj život i za vjernost Hrvata Svetoj Stolici – ne zna ništa. Ili ga jednostavno to znanje ne zanima izvan onih kategorija u kojima ga može upotrijebiti za svoja mala, već spomenuta, politikantstva.

Odraz takvog politikantstava i pogrešnog shvaćanja važnosti Stepinca za Hrvate jesu i one situacije u kojima hrvatski politički lideri dolaze kod pape Franje „lobirati“ za njegovu kanonizaciju, a istodobno u Hrvatskom saboru proguravaju zakone zbog kojih bi pokojni blaženik, da je živ, jednako „grmio“ s propovjedaonice zagrebačke katedrale kako je svojedobno to činio protiv zločina u NDH.

Sve navedeno nikako ne znači da trebamo apsolutno bespogovorno prihvaćati sve što se događa glede odgađanja kanonizacije. Naravno da se glas Crkve u Hrvata u cijeloj toj priči treba čuti. Ali, on treba biti artikuliran i prije svega – formiran u mudrosti i strpljivosti crkvenosti. U međuvremenu – bl. Alojziju se već možemo moliti, on gleda Gospodina licem u lice i zagovara nas. To je i papa Franjo jasno rekao.

https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/kanonizacija-stepinca-je-duhovni-a-ne-politicki-fenomen-jesmo-li-mi-vjernici-toga-svjesni/

by Guest Tue 21 May - 4:56

Draga braćo i sestre!
Želim danas zadržati našu pozornost na vezi između obitelji i kršćanske zajednice. To je, da tako kažem, »prirodna« veza, jer je Crkva duhovna obitelj, a obitelj je mala Crkva.
Kršćanska je zajednica dom onih koji vjeruju u Isusa kao izvor bratstva među svim ljudima. Crkva hodi usred narodâ, u povijesti muškaraca i žena, očeva i majki, sinova i kćeri: to je povijest do koje Gospodin drži. Veliki događaji svjetskih sila zapisuju se u povijesne knjige i ondje ostaju.
Ali povijest ljudskih osjećaja biva zapisana izravno u Božje srce; i to je povijest koja ostaje zauvijek. To je mjesto života i vjere.
Obitelj je mjesto naše inicijacije – nezamjenjivo, neizbrisivo – u tu povijest. U tu povijest punog života, koji će skončati u kontemplaciji Boga za svu vječnost u nebu, ali koja započinje u obitelji! I zato je obitelj tako važna.

Značenje riječi Crkva

Božji je Sin naučio ljudsku povijest na taj način i prošao je taj put sve do kraja (usp. Heb 2, 18; 5, 8). Lijepo se vratiti kontemplaciji Isusa i znakova te veze! On se rodio u obitelji i ondje je »spoznao svijet«: radionica, četiri kuće, beznačajno mjestašce. A ipak, živeći trideset godina to iskustvo, Isus je u sebe upio ljudsko stanje, primivši ga u svoje zajedništvo s Ocem i u samo svoje apostolsko poslanje. A kad je napustio Nazaret i započeo javni život, Isus je formirao oko sebe jednu zajednicu, skup, to jest sastanak ljudi. To je značenje riječi Crkva.
U evanđeljima Isusova zajednica ima oblik obitelji i to gostoljubive obitelji, a ne isključive, zatvorene sekte: u njoj nalazimo Petra i Ivana, ali i gladna i žedna, stranca i progonjena, grješnicu i carinika, farizeje i mnoštva. I Isus ne prestaje prihvaćati i razgovarati sa svima, pa i s onima koji ne očekuju da će više susresti Boga u svome životu. To je snažna lekcija za Crkvu! Učenici su izabrani da se brinu za taj zbor, za tu obitelj Božjih gostiju.
Da bi danas ta stvarnost ljudi okupljenih oko Isusove osobe bila živa, nužno je oživjeti savez između obitelji i kršćanske zajednice. Mogli bismo reći da su obitelj i župa dva mjesta u kojima se ostvaruje to zajedništvo ljubavi koje nalazi svoj krajnji izvor u samom Bogu. Crkva koja je doista po evanđelju mora imati oblik gostoljubivog doma, čija su vrata uvijek otvorena. Crkve, župe i institucije sa zatvorenim vratima ne smiju se nazivati crkvama, već muzejima!
A danas to je ključni savez. »Protiv ideoloških, financijskih i političkih ‘centara moći’, stavimo svoje nade u te evangelizacijske centre ljubavi, bogate ljudskom toplinom, utemeljene na solidarnosti i dioništvu« kao i na međusobnom praštanju.
Danas je nužno i prijeko potrebno osnažiti vezu između obitelji i kršćanske zajednice. Sigurno da postoji potreba za velikodušnom vjerom kako bi se iznašlo duhovnu sposobnost i hrabrost za obnovu toga saveza.

Bez Božje milosti ne možemo ništa učiniti

Obitelji se katkad povlače govoreći da nisu tome dorasle: »Oče, mi smo jedna siromašna i pomalo ‘razmrdana’ obitelj«, »Ne možemo mi to«, »Imamo već toliko problema u kući«, »Nemamo snage«. To je točno. Ali nitko nije dostojan, nitko nije na visini, nitko nema snage! Bez Božje milosti ne možemo ništa učiniti. Sve nam je dano, i to besplatno! A Gospodin nikada ne dolazi u neku novu obitelj, a da ne učini neko čudo. Sjetimo se onoga što je učinio na svadbi u Kani! Da, ako se predamo u njegove ruke, Gospodin nam daje činiti čuda – ali ona svagdanja čuda! -kad je Gospodin ondje, u toj obitelji!
Naravno i kršćanska zajednica mora učiniti svoj dio. Primjerice, mora nastojati prevladati previše nalogodavne i funkcionalne stavove, poticati međusobni dijalog i uzajamno poznavanje i poštovanje. Neka obitelji preuzmu inicijativu i osjete da su odgovorne nositi svoje dragocjene darove za zajednicu. Svi moramo biti svjesni da se kršćanska vjera odigrava na otvorenom polju života dijeljenog sa svima, obitelji i župe moraju učiniti čudo života koji će biti više zajednički za čitavo društvo.
U Kani je bila Isusova majka, Majka dobroga savjeta. Poslušajmo njezine riječi: »Što god vam rekne, učinite!« (usp. Iv 2, 5). Drage obitelji, drage župne zajednice, pustimo da nas ta Majka nadahne, činimo sve ono što će nam Isus reći i naći ćemo se pred čudom, svagdanjim čudom!

https://zenavrsna.com/papa-franjo-obiteljima/16046

by Guest Wed 22 May - 8:28

by Yehudim Fri 24 May - 15:30

Sve više Hrvata traži "ispisivanje" iz crkve. Biskupi ni ne znaju koliko ih je

Od osamnaest nadbiskupija, odnosno biskupija na upit o broju ispisanih vjernika odgovorilo je njih nekoliko, a samo je Varaždinska biskupija dala podatke - godišnje zaprime desetak molbi

Udruzi građana David za zaštitu ljudskih prava svaki se mjesec javi deset do petnaest vjernika koji su to prestali biti, odnosno ljudi koji se žele »ispisati« iz crkve. Kako pojašnjava Boris Stanojević iz udruge, ustavno je pravo svakoga da istupi iz bilo koje organizacije, pa tako i crkve, kojoj se u najvećoj mjeri pristupa krštenjem, odnosno voljom roditelja.

Postoji procedura, dodaje, kako se iz crkve može »ispisati«, i makar za kanonsko pravo formalan ispis ne postoji, crkva zahtjevu onih koji više ne žele biti njezin dio, u pravilu udovoljava.

Procedura odlaska

- Mjesečno nam se za savjet javi desetak, petnaest ljudi, kako koji mjesec, koji pitaju mogu li se, i kako iz crkve ispisati te ih mi upućujemo kako to učiniti. Potrebno je ispuniti obrazac izjave koju je moguće kod nas dobiti, ovjeriti je kod javnog bilježnika te zajedno s Papinom odredbom o istupu iz crkve, preporučeno s povratnicom dostaviti na adresu Biskupskog ordinarijata odnosno biskupije te župnog ureda krštenja - pojašnjava Stanojević, koji je i sam, kako kaže, prošao tu proceduru, »ispisao« se te od crkve dobio potvrdu o tome.

U njoj stoji kako je udovoljeno njegovom zahtjevu, kao i to da bude svjestan što istupanje iz crkve znači za njegov život.

Od ukupno osamnaest nadbiskupija odnosno biskupija, odgovorilo nam je tek njih nekoliko, pri čemu je samo Varaždinska biskupija odgovorila i na upit o broju »ispisnika«. Kako stoji u odgovoru, od vjernika koji žive na području Varaždinske biskupije godišnje u prosjeku zaprime desetak molbi kojom se traži istupanje iz Katoličke crkve.

------------------------------------------------

18 x 10 = 180 ....godišnje

10 god = 1800 ...................Ide to pomalo.

by Guest Fri 24 May - 17:32

otpad je prorečen u Otkrivenju, samo mali broj će ostati vjeran .. i spasit će se oni koji priznaju Krista svojim Spasiteljem, kršteni vodom i Duhom

by Guest Sat 25 May - 8:01

Rekavši da Europska unija ima pozitivnih i negativnih odrednica, mons. Puljić podsjetio je na sv. Ivana Pavla II.

„On je sanjao i govorio o Europi od Portugala do Urala… Europa je utemeljena na svetačkoj krvi i mučenicima koji su širili evanđelje. Europa je nezamisliva bez njih. U tom kontekstu je važna i naša izborna aktivnost ili angažiranost građana i u izbornom dijelu života društva. Važno je sudjelovati, ne samo u ovim izborima za EU parlament, nego i u svim drugim izborima, kad god su izbori. Izbori su način da možemo neke stvari mijenjati, da možemo neke stvari poboljšati. Ako mi prepustimo, ne idemo, pasivni smo, a onda sutra galamimo, pitamo se ‘Zašto’, e onda smo svi sukrivci. Potrebno je sudjelovati, dakle“, potaknuo je nadbiskup Puljić i zaključio: „Potrebna nam je nadasve duhovna snaga koju Crkva, nadam se, ima. Ne mora čovjek biti samo fizički jak i stabilan. Mora biti moralno jak. U tom kontekstu, pozvani smo i prozvani biti i u ovom vremenu svjetlo svijeta i sol zemlje“.

https://narod.hr/kultura/nadbiskup-puljic-netko-moze-biti-nominalno-demokrscanin-ide-pod-firmom-demokrscana-a-zastupa-poganska-nacela

by Guest Sun 26 May - 8:21

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

Pjesma stvorova - sveti Franjo Asiški

by Guest Wed 29 May - 9:26

29. svibnja sveta Uršula Ledóchowska – svetica koja je gorljivo branila pravo svoje Poljske na slobodu

Bila je sjajna govornica te je trajno zastupala i branila prava svoje Poljske na neovisnost i slobodu.

Početkom I. svjetskog rata protjerana je iz Rusije, a utočište je pronašla u Švedskoj i Danskoj. Tamo je skupljala pomoć za raseljene Poljake, pokrenula katolički mjesečnik i razvila dobre ekumenske odnose sa skandinavskim protestantima.

Današnja je sveta zaštitnica Uršula Ledóchowska, poljska redovnica, utemeljiteljica reda Sestara uršulinki Isusova srca u agoniji. Rodila se 17. travnja 1865. u austrijskom gradiću Loosdorfu kao Julia Ledóchowska, kći poljskoga plemića i Austrijanke. Obitelj se 1883. godine preselila u Poljsku na očevo imanje u Lipnici Dolnoj, gdje je on uskoro, 1885. godine, preminuo od malih boginja. Brigu o majci i petero djece preuzeo je pokojnikov brat, kardinal Mieczysław Halka Ledóchowski. Julia je ubrzo, nakon očeve smrti, u Krakowu stupila u uršulinski red i uzela ime Marija Uršula od Isusa. Posvetila se skrbi za mladež, posebno za njihovo obrazovanje i osnovala prvu poljsku rezidenciju za ženske studentice. Poljske uršulinke dobile su 1907. godine poziv da u Petrogradu otvore internat za poljske djevojčice, a među tim sestrama bila je i Uršula.

Početkom I. svjetskog rata protjerana je iz Rusije, a utočište je pronašla u Švedskoj i Danskoj. Tamo je skupljala pomoć za raseljene Poljake, pokrenula katolički mjesečnik i razvila dobre ekumenske odnose sa skandinavskim protestantima. Prevela je i objavila katekizam na finskom jeziku. Po povratku u Poljsku, 1920., utemeljila je novi uršulinski red, Sestre uršulinke Isusova srca u agoniji (sive uršulinke). Posvetile su se odgoju i obrazovanju djece i mladeži, te služenju siromašnima i potlačenima. Na zahtjev pape Benedikta XV. otišla je u Rim, odakle je upravljala svojim redom. Bila je sjajna govornica te je trajno zastupala i branila prava svoje Poljske na neovisnost i slobodu.

Preminula je u Rimu na današnji dan, 29. svibnja 1939. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1983. blaženom, a 2003. svetom. Njezina je sestra blažena Maria Teresa Ledóchowska, glasovita poljska misionarka, „majka crne Afrike”. Više od 900 sivih uršulinki i danas uspješno djeluje u mnogim zemljama Europe, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike.

by Guest Thu 30 May - 8:44

30. svibnja Uzašašće – slika savršenog zajedništva čovjeka s Bogom nakon smrti

Slika „uzašašća“ na nebo prisutna je već u Starom zavjetu kako bi se njome označilo savršeno zajedništvo s Bogom koje je rezervirano za pravednika nakon smrti.
Isusovo uzašašće, stoga, nije neki „astronautski“ događaj, nije nikakvo putovanje prema zvijezdama nego je riječ o teološkoj objavi: Isus nosi svoje i naše čovještvo u slavu vječnog Oca

Danas je blagdan Uzašašća Gospodnjeg – Spasovo i uvijek se slavi na četvrtak četrdeset dana nakon Kristova uskrsnuća.
Poslije svoje muke Isus je mnogim dokazima pokazao da je živ. Četrdeset se dana ukazivao svojim apostolima i drugima – od Boga predodređenim – svjedocima te im govorio o Kraljevstvu Božjem. Potom je njima na očigled uzdignut na nebo prethodno im obećavši da ih neće ostaviti siročad, nego da će im poslati Duha Branitelja koji će sići na njih i učiniti ih Njegovim svjedocima sve do kraja zemlje (usp. Dj 1, 3-4.8-9; Iv 14,16-18).

„I bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima“ (Dj 1,9).

Fenomen uzdizanja prema nebu – za one koji su mu nazočili – bije znak Isusova povratka s ovog svijeta k Ocu. U svim kulturama nebo je simbol transcendencije, božanskog obitavališta, beskonačnoga, savršenstva… Nije, stoga, teško otkriti duboko značenje ove scene: Uskrsli Krist vraća se u svoju božansku slavu noseći sa sobom otkupljeno čovječanstvo (usp. Ef 4,8-10).

Slika „uzašašća“ na nebo prisutna je već u Starom zavjetu kako bi se njome označilo savršeno zajedništvo s Bogom koje je rezervirano za pravednika nakon smrti. Tako se npr. za Henoka kaže da je „hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze“ (Post 5,24), „vjerom je prenesen tako da nije vidio smrti“ (Heb 11,5). Također i prorok Ilija bijaše uzdignut na nebo u ognjenim kolima (2 Kr 2,11-16; Sir 48,9), „jer je ugađao Bogu“ (Mudr 4,10).

Isusovo uzašašće, stoga, nije neki „astronautski“ događaj, nije nikakvo putovanje prema zvijezdama nego je riječ o teološkoj objavi: Isus nosi svoje i naše čovještvo u slavu vječnog Oca, dajući da pred našim očima zasja ono obećanje slave na koju su svi pozvani a koju je – kao prvi prvi plod otkupljenja – svojim „uznesenjem“ na nebo već ostvarila Njegova Majka Marija (usp. G. Ravasi, La Parola e le parole. Il vocabolario della Bibbia per l’uomo d’oggi, San Paolo, Cinisello Balsamo, 1999, 55-56).

O tome da Isusovo uzašašće na nebo nije putovanje prema zvijezdama nego ulaženje u Božje otajstvo svjedoči i oblak koji ga „ote njihovim očima“ (Dj 1,9). Oblak u Svetom Pismu simbolizira Božju prisutnost; znak je spasenja, simbol božanskog misterija. Oblaku se pridodaje i izričaj „sjede s desna Bogu“, kojeg susrećemo kod evanđeliste Marka (16,19), što je znak moći i gospodstva nad cjelokupnom stvorenom stvarnošću i poviješću.

Uzašašćem i uzdignućem s desne Očeve, Krist se u punini objavljuje kao Mesija i Sin Božji, Gospodar svega stvorenoga (usp. G. Ravasi,. Nav. dj., 175-176). Dakle, Isus koji uzlazi na nebo „ne odlazi na neku udaljenu zvijezdu.
On ulazi u zajedništvo života i moći sa živim Bogom, u stanje Božje nadmoćnosti nad svakim prostorom. Stoga on nije ‘otišao’, nego je na temelju vlastite Božje moći sada uvijek s nama i za nas“ (BENEDIKT XVI, Isus iz Nazareta. Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, Verbum, Split 2011, 270).

Danas počinje i devetnica Duhu Svetom kao priprava za proslavu Svetkovine Duhova, stoga molimo Duha Svetoga kako bismo i mi poput Blažene Djevice Marije bili poslušni Njegovim poticajima te tako veličali Boga svojim životom i na koncu dospjeli u vječnu slavu.

by Guest Fri 31 May - 6:37

Kakva ljubav prema neprijateljima?

Za evanđelje imamo nastavak govora na ravnici u kojem Luka primjenjuje na svoje povijesne čitaoce četiri "blago" i četiri "jao" iz početka govora. Kao što je u prethodnom dijelu bio najvažniji zdrav stav prema materijalnim dobrima, tako je i u ovoj primjeni. Dva puta u ovom odlomku ponavlja Luka Isusovu odredbu: "Ljubite svoje neprijatelje!" (r. 27 i 35). U sredini stoje dva retka koji po pravilu hebrejskog paralelizma izjednačuju ljubav i dobrotvornost: "Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje. Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? (r. 32-33). Iz ovog paralelizma izlazi da je ljubav nešto konkretno: pomaganje bližnjega. Zato i ljubav prema neprijatelju nije teoretsko čuvstvo prema kojemu protivniku ne bismo željeli nikakvo zlo niti bismo prvi počeli nešto protiv njega. To je ljubav koja se sastoji od konkretnih čina milosrđa i pomoći osobama koje su nam po našem uvjerenju nanijele neko zlo.

Za prvo čitanje imamo Davidov plemeniti postupak prema Šaulu koji ga progoni. Uhvatio je noću Šaula na spavanju i mogao ga je ubiti, ali se nije usudio "dići ruku na pomazanika Gospodnjeg". Poštedio ga je nadajući se da će Bog njemu u kasnijem životu iskazati milosrđe. Priznavao je da Božju dobrotu treba i zato je nastojao tu dobrotu vjernički odražavati u svojim postupcima prema ljudima. Time je David u današnjoj liturgiji slika novozavjetnih vjernika.

"Praštajte i oprostit će vam se. Dajte i dat će vam se!" Tako nas potiče Isus u današnjoj misi. Kršćanstvo je religija ljubavi ne samo prema bližnjima nego i prema protivnicima. To je Isus predložio u vremenu kad se smatralo slabošću blago postupanje prema zarobljenicima i pobijeđenima. Neka nam Gospodin Isus dadne snagu da ga slijedimo ne samo u praštanju nego i u aktivnoj ljubavi prema protivnicima.

http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=704

by Guest Sun 9 Jun - 8:32

Danas je blagdan Pedesetnice: radosno svjedočimo prisutnost Duha Božjega u našim srcima

Katolicizam... - Page 26 Shutterstock_397043095-1024x678

Katolicizam... - Page 26 Shutterstock_397043095-1024x678

Kada sveti Luka opisuje blagdan Pedesetnice, dan kada je sišao Duh Sveti na apostole, to će opisati kao vrlo dinamičan događaj: I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Kako je očito iz ovoga opisa dogodilo se čudo otvaranja nebesa nakon čega je uslijedio izljev Duha Svetoga na apostole i okupljenu braću jeruzalemske zajednice. I ma koliko je naš ljudski jezik vrlo ograničen izraziti sve obilje i neizmjernost Božjega dara, ipak se iz opisanoga dobro razumije bit samog događaja kojem su svjedoci i dionici bili apostoli. U trenutku silaska Duha Svetoga nebesa su se rastvorila i duše su se okupljenih učenika ispunile njegovim darom po kojem se ljudi mijenjaju upravo zato što se ispunjavaju božanskim životom.

Upravo je slika rastvaranja nebesa ona koja najbolje opisuje što se sve dogodilo Isusovom uskrsnim otajstvom kojem je bila kruna događaj silaska Duha Svetoga. On je potvrdio Isusovo djelo spasenja, pokazao da su njegovim dolaskom nebesa otvorena, te da postoji od tog trenutka otvorena i potpuna komunikacija između neba i zemlje. Nebesa su sada otvorena i iz njih je ljudima došao savršeni dar, a to je dar Božjega života kojim su sada osnaženi i osposobljeni svjedočiti svakome stvorenju o veličanstvenim Božjim djelima. Slika Božjeg djelovanja na svijet i na nebesa koja su od zatvorenih postala otvorena, sadržana je i u evanđeoskom događaju Isusova prolaska kroz zatvorena vrata. Od trenutka uskrsnuća njemu ništa više nije zatvoreno, već mu je sve prisutno na izravan način. Otvorivši vrata svoga groba, otvorio je zajedništvo neba i zemlje, te je na zemlju izlio sav blagoslov neba.

A najvažniji učinak Gospodinova djelovanja i dara Duha Svetoga bio je u prvom redu rastvaranje nebesa u srcima učenika, jer se dar neba očituje najprije u ljudskome srcu gdje je i bio zatvoren pristup nebu. Od tog trenutka Isus ima otvoren pristup u njihova zatvorena srca, te ih malo po malo otvara do potpunog otvaranja po Duhu Svetome kad su se i oni ohrabrili i do kraja dopustili da ih Duh Sveti učini navjestiteljima mira kojeg im je Isus.

Ovaj događaj je poticaj cijeloj Crkvi i svima vjernicima ponaosob da ispitamo postoji li u našim srcima otvorenost Bogu koju je Isus izvršio i zajamčio svojim Duhom Svetim. A i mi bismo trebali živjeti i svjedočiti kao oni koji su potpuno ispunjeni tim nebeskim Darom, to jest životom Boga živoga. Nemamo pravo na zatvorenost i zbunjenost, već nam je zadaća kao i apostolima dopustiti da se vrata našega srca do kraja otvore Božjoj prisutnosti i snazi, te da Duh Sveti i u nama bude snaga kojom ćemo oblikovati novo čovječanstvo. Pogotovo što čovječanstvo bez Boga, kako nekada tako i danas, pokazuje svu svoju ograničenost i zatvorenost, svu suhoću i hladnoću, poradi čega ljudi zaboravljaju na svoje božansko određenje i poslanje. A nebesa su nam sada trajno otvorena, kako za izljev Duha Svetoga u naša srca, tako isto i za naš pristup u vječni život. Prepoznati nam je da smo stvoreni za božansko zajedništvo i snagu Duha Svetoga. Otkriti nam je da smo stvoreni primiti Duha Svetoga, te po njemu živjeti noseći u srcu žar da svakom stvorenju navijestimo taj novi život u kojem nas grije njegov nebeski oganj.

Dopustimo mu da nas ispuni, jer on jedini može ispuniti čovjeka na način da čovjek nakon toga može biti sasvim cjelovit i stabilan u sebi. Sa snagom Duha Svetoga posjedujemo ravnotežu na zemlji i po tom silnom ‘vjetru s neba’ dišemo punim plućima, ne otklanjajući se ni na jednu stranu, to jest ne dopuštajući da nas zemaljska stvarnost privuče i zarobi. Budimo ispunjeni Duhom Božjim i nećemo biti trstika koju vjetar ljulja, kao što se događa ljudima koji Boga ne poznaju pa trče za vremenitim i površnim ponudama. Budimo uspravni i odvažni poput Apostola i svakom stvorenju svjedočimo radosno prisutnost Duha Božjega u srcu, te ih poučavajmo i pomažimo im da i sami dođu do istoga dara. Posvjedočimo kako se priprema mjestu Duhu Svetomu obraćenjem i čišćenjem srca od grijeha, te nakon toga sa svim žarom svjedočimo čudo njegova dara u našem životu koji po njemu postaje u pravom smislu božanski, jer više nismo oživljeni samo ljudskim duhom, već smo zajedničari božanskog života po Duhu Božjemu.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

by Guest Thu 20 Jun - 7:32

No današnja svetkovina nije samo svetkovina otajstva Kristova utjelovljenja, već je ona i svetkovina našega pritjelovljenja Bogu. Isus nam je svojim dolaskom i smrću za nas omogućio da se s Bogom do kraja susretnemo. On nas je mukom, smrću i uskrsnućem očistio od zla i grijeha da možemo potpuno i cjelovito postati jedno s Bogom primajući cjeloviti dar života. Jer samo čisto biće se može Bogu pritjeloviti i ako se predaje potpuno na dar. Krist je uzeo naše tijelo i postao pravim čovjekom da dođe do tijela svakoga od nas, te da nas učini svojim Tijelom. On najprije pročišćava naše biće da bi nakon toga postao našom hranom, čime je započeo proces našeg cjelovitog pritjelovljenja njemu. On nam daje svoje tijelo da mi postanemo dio njegova, čime nas onda do kraja uzvisuje i proslavlja kod sebe u nebesima. Uistinu ova svetkovina nije samo folklorno čašćenje njegova Presvetoga Tijela, već i proslava svih učinaka koje ono čini u nama.

Zato je za nas euharistija otajstvo našega utjelovljenja u Boga i njegov vječni život. Dar Krista u otajstvu euharistije pruža nam prigodu za ovaj proces pritjelovljenja Bogu i kao naš odgovor na Božju ljubav i sve što je učinio za nas u povijesti spasenja. Euharistija dopušta da se Bog utjelovljuje u naš život, te da mi onda postajemo jedno s njime. Ali ovaj put ne samo u našem tijelu u kojem se po Kristu dogodilo cjelovito zajedništvo Boga i čovjeka, već i u njegovu time što nas Krist pritjelovljuje i uznosi u nebesku slavu upravo darom svoga tijela. On se zato utjelovio da bi nas k sebi pritjelovio, te je zato otajstvo Kristova tijela ne samo otajstvo njegova utjelovljenja u ljudski život, već i našega utjelovljenja u Božji. Otajstvo njegova dolaska tako nije bilo samo jednokratno i kratkoročno, već ostaje kao Božji plan do za svakoga čovjeka konca vjekova. Stoga će naš Gospodin u oproštajnom govoru svojim učenicima i reći da ostaje s njima sve do svršetka svijeta. A u današnjem smo evanđeoskom odlomku čuli da ostaje kao kruh koji je s neba sišao kako bi svakome koji ga blaguje dao život vječni. Blagujući njegovo tijelo i pijući krv, naše ljudsko biće se preobražava u njegovo, sveto i savršeno, te ostvaruje zacrtani Božji plan spasenja. Zato je euharistijsko otajstvo najveći Božji dar svima nama, te ono najbolje što je moglo zadesiti ljudsku narav, jer se tim darom svaki čovjek posvećuje i vlastito biće uzdiže u nebesku slavu.

Budimo stoga zahvalni Bogu, hranitelju koji nas hrani pravim životom. Razbudimo žar prema presvetoj euharistiji, jer je ona čudo našega preobraženja iz ljudske propadljivosti do vječne neraspadljivosti. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi, te ga primajmo sa svom gorljivošću čista srca, jer o pobožnome primanju njegova tijela ovisi naše pritjelovljenje njemu. Ostanimo u njemu svim srcem, to jest primajmo ga postojano i svjesno, da i on ostane u nama, te da nas sebi pritjelovljenje posveti svojim tijelom i da nas tako privede u nebesku slavu.

Don Ivan Bodrožić

by Guest Fri 5 Jul - 6:49

5. srpnja sveti Ćiril i Metod – što je jedinstveno blago glagoljaške mise koje su sačuvali jedino Hrvati?

Katolicizam... - Page 26 300px-Cyril-methodius-small

Katolicizam... - Page 26 300px-Cyril-methodius-small

Hrvati su jedini narod Katoličke Crkve koji je imao skoro tisuću godina liturgiju na crkvenoslavenskom jeziku koji je narod mogao više-manje razumjeti. Čitava Katolička Crkva koristila je bez izuzetka latinski jezik do 2. vatikanskog koncila 1960-ih. Za tu izuzetnu povlasticu među svim narodima svijeta posebno su zaslužni hrvatski svećenici glagoljaši, vrijedni čuvari kršćanske vjere i narodnog duha u hrvatskom narodu.
Rimsko-slavenska liturgija se u Hrvatskoj prije 2. vatikanskog koncila služila u slijedećim biskupijama: Porečko-Pulskoj (i Pazinskoj apostolskoj administraturi), Riječkoj, Senjskoj, Krčkoj, Zadarskoj, Šibenskoj, Splitskoj, Hvarskoj. Ovo je obuhvaćalo broj gotovo milijun vjernika Hrvata katolika.

Katolička crkva 5. srpnja slavi spomen-dan dvojice braće koji su poznatiji pod imenom solunska braća, sveta braća ili slavenski apostoli. To su sveti Ćiril, rodnog imena Konstantin, i sveti Metod. Rođeni su u Solunu (Grčka) u 9. stoljeću, koji je u to vrijeme nakon masovnih seoba stanovništva bio okružen slavenskim stanovništvom.
Utjecaj svetih apostola Slavena Ćirila i Metoda na hrvatske krajeve bio je velik. Tako u našim krajevima, posebno primorskim jer se tamo sklonio veliki broj protjeranih učenika svetih apostola, nastaje glagoljica. Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9 st. radom dvojice braće, a zadržala se u hrvatskim krajevima sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica, ali je glagoljica i dalje prisutna. Tako je u hrvatskim krajevima dugo vremena živim pismom bila sačuvana uspomena na ovu dvojicu svetih ljudi.
Sam naziv glagoljica stvoren je na hrvatskom prostoru jer nastaje tek potkraj srednjeg vijeka, a to je vrijeme kada su glagoljicom pisali još samo Hrvati. Riječ glagoljica nastala je prema glagolu glagoljati. Taj glagol ima dva značenja: 1. Služiti misu na staroslavenskom jeziku; 2. pričati, govoriti, divaniti.
Specifičnost rimsko-slavenske liturgije je stoga u jeziku. Ovaj jezik, poznat i kao staroslavenski ili crkvenoslavenski, danas je mrtav jezik, premda ga i dalje razumiju ljudi koji se služe tom liturgijom. Naziv za ovu liturgiju je glagoljaška, jer su njene liturgijske knjige pisane glagoljaškim pismom, koje zovemo glagoljica, a ona je osobito karakteristična za hrvatski narod.
U suvremenoj uporabi među Hrvatima koji rabe rimsko-slavenski obred, glagoljati znači slaviti rimsko-slavenski obred. Glagoljica je stoga, prvenstveno naziv za alfabet, a ne za liturgijski jezik. U srednjem vijeku ovaj alfabet se rabio u Hrvatskoj ne samo u liturgiji, već i u književnosti, te u službenoj komunikaciji.

Glagoljaši i rimsko-slavenski obred – veliko blago Crkve koje su sačuvali Hrvati

Sv. Ćiril i Metod su osobno uveli glagoljicu u Veliku Moravsku, Panoniju i Dalmaciju, a vjerojatno i u Poljsku i Bohemiju. Nakon njihove smrti i raspršivanja njihovih učenika, odbačena je u Velikoj Moravskoj i Panoniji, no neko vrijeme se i dalje koristila u Poljskoj, te do 11. st. u Bohemiji.
S vremenom je ćirilica kao pismo, koja je vjerojatno nastala na području Bugarske za cara Simeona, usvojena za bizantsko-slavenski obred u Bugarskoj, Srbiji, Ukrajini, Rusiji, te Rumunjskoj, dok se glagoljica zadržala u uporabi jedino u Hrvatskoj.
Glagoljaška liturgija se u jednom razdoblju protezala u južnoj Dalmaciji sve do Crne Gore i dalje od Bara gdje je bio hrvatski etnički prostor, te u unutrašnjost Bosne kao hrvatskog etničkog prostora također. No, nakon toga ograničena je samo na gore spomenute hrvatske biskupije uz naše more.

Prema kraju 19. st. izbio je velik sukob između austro-ugarske Vlade i pristalica rimsko-slavenske liturgije. Vlada je u ovom obredu vidjela izraz panslavističkih težnji, te je stoga težila njenom suzbijanju. No, nije nedostajalo biskupa i svećenika koji su stajali u njenu obranu. Najistaknutiji od njih svakako je bio krčki biskup J. Mahnič, koji je ustanovio Slavensku akademiju na otoku Krku, namijenjenu njegovanju glagoljaške liturgije. U ovom sukobu Sveta Stolica je i dalje zadržala status quo stav, tj. glagoljaška liturgija se nije smjela širiti, no gdje god je imala čvrste korijene, trebala se sačuvati.

Nakon Prvog svjetskog rata, Istra, s Porečko-pulskom biskupijom, Riječkom, kao i Zadarskom, pali su pod vlast Italije. Na ovim teritorijima se potiskivala glagoljaška liturgija. No, nastavila se služiti u primorskim biskupijama koje su ostale u sastavu Jugoslavije.
U Zagrebu se glagoljaška misa zadržala u samostanu franjevaca trećoredaca na Ksaveru, iznad Kaptola prema obroncima Medvednice.

by Guest Tue 9 Jul - 5:42

“Potrebno je čuvati naše srce, u kojem boravi Duh Sveti kako u njega ne bi ušli drugi duhovi. Čuvati srce potrebno je kao što se čuva kuća, pod ključem. Bdjeti nad njim poput stražara.“ – rekao je papa Franjo.
Riječ Božja nas podsjeća kako se đavao uvijek nanovo vraća, ne propuštajući nikada priliku da nas napastuje. „Đavao ima strpljenja“ – istaknuo je Sveti Otac – „ne pušta ono što želi za sebe“ – našu dušu. Čak i poslije iskušenja u pustinji, sotona se ponovno i ponovno vraćao; kada su planirali zavjeru protiv Isusa, prilikom Isusove muke, sve do križa u poruzi „Ako si zaista Sin Božji, siđi s križa, pa ćemo ti vjerovati“. „A svi mi znamo kako te riječi bodu srce“ – objasnio je Papa – „’Ma, možeš li to? Daj da vidimo!.. Ne, ne možeš’“. Tako je đavao napastovao Isusa, a tako napastuje i nas.
Potrebno je čuvati naše srce, u kojem boravi Duh Sveti – naglasio je papa Franjo – „kako u njega ne bi ušli drugi duhovi.“ Čuvati srce potrebno je kao što se čuva kuća, pod ključem. Bdjeti nad njim poput stražara: „Koliko puta“ – nastavio je Papa – „u nj ulaze zle misli, zle nakane, ljubomora, zavist. Toliko je stvari koje ulaze. Ali tko im je otvorio vrata? Kuda su ušle?“ Ako ne razumijem odakle su ušle u moje srce, „ono će biti poput trga gdje svi dolaze i odlaze. Srce bez intimnosti, gdje Gospodin ne može govoriti i gdje ga se još manje može čuti“ – kazao je Sveti Otac, dodajući: „Isus kaže: ‘Tko sa mnom ne sabire, rasipa’. Kako bismo imali srce koje sabire; srce u kojem znamo što se događa, možemo tu i tamo primijeniti tako drevnu i tako dobru praksu Crkve: ispit savjesti. Tko od nas navečer, prije nego zaključi svoj dan“ sebi nasamo postavlja pitanja: „Što je danas ušlo u moje srce? Što se dogodilo? Koje su stvari prošle mojim srcem? Ako to ne činimo, doista nećemo moći budno paziti na svoje srce ni očuvati ga“ – zaključio je papa Franjo, dodavši: „Ispit savjesti je milost, jer čuva naše srce i u njemu čuva Duha Svetoga.“ „Znamo, Isus jasno govori kako se đavli uvijek vraćaju,“ čitav život – rekao je dalje Papa. Međutim, Isus nam daje primjer, kako „se čuvati, bdjeti, kako oni ne bi ušli. Potrebno je znati sabrati se; biti u tišini sami pred sobom i pred Bogom; i na kraju dana pitati se“ o tome što je sve prošlo kroz naše srce. „To nam pomaže obraniti se od zala, koje i mi možemo počiniti, ako dopustimo ulazak lukavim demonima, koji nas na kraju sve prevare“ – rekao je na koncu Papa.

papa Franjo

by Sponsored content