Re: Katolicizam...

by Guest Wed 5 Sep - 11:59

Da li su svi ljudi djeca Božja?

Često puta u vjerskim časopisima čitam kako smo svi djeca Božja. Čitavši Sv. Pismo uočila sam što nam Bog govori:

Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska:tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga. (1.Iv 3,10)

Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.(Iv 8,44)

Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.(Rim 8,14)

Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka.(1.Iv 3,8)

Dakle, Gospodin Isus o djeci Božjoj i djeci đavolskoj, a po tome se vidi da nisu svi ljudi djeca Božja. Kako možemo biti braća i sestre sa onima koji čine grijeh kao vračarama, lašcima, kradljivcima, bludnicima... Npr. ne može se reći da je Herod bio dijete Božje jer je bio ubojica. Evo još jednog citata iz Sv. Pisma
"Tko je majka moja, tko li braća moja?" 49I pruži ruku prema učenicima: "Evo, reče, majke moje i braće moje! 50Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka." (Mt 12,48-50)

Braća su sinovi istoga oca, a pošto je Gospodin sin Svevišnjeg, njegova su braća oni koji vrše volju Očevu. Ponovno vidimo da nisu svi ljudi djeca istoga Oca (tj.Boga). U evanđelju je opisano da je Gospodin molitvu Oče naš molio sa svojim učenicima, nije molio sa farizejima, pismoznancima i licemjerima, tj. onima koji ne vrše zapovijedi:

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika:
"Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." 2On im reče: "Kad molite, govorite:Oče! Sveti se ime tvoje! (Lk 11,2)

Ljudi jesu Božja stvorenja, ali samo oni koji se opredijele za poslušnost i vršenje Njegovih zapovijedi, odnosno koji Ga prime jesu djeca Njegova:

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: (Iv 1,12)

Molim za Vaš komentar. Unaprijed hvala, Marija

Draga Marija,

Kao što nam tvoji citati sugeriraju, „djeca Božja“ se može shvatiti u dvostrukom smislu. Sa stajališta stvaranja, svi ljudi su djeca Božja. Stvoreni smo na Božju sliku, i u svakom od nas postoji taj neizbrisivi trag sinovskog dostojanstva. To je nešto što ne odabiremo, već je dio naše naravi. S druge strane, „djeca Božja“ u užem smislu su svi oni koji iskreno slijede Božji put. Tek tako postajemo u punom smislu svjesni svoga izvornog dostojanstva i svoje prave naravi. Stoga su u širem smislu svi ljudi djeca Božja, a u kršćanskom smislu „Braća su sinovi istoga oca, a pošto je Gospodin sin Svevišnjeg, njegova su braća oni koji vrše volju Očevu.“

BTB,

Don Damir

by Guest Fri 7 Sep - 11:45

MOLITVA SVETOG IGNACIJA LOJOLSKOG
Ako se osjećate depresivno, ovo je prava molitva za vas

Sveti Ignacije Lojolski nam je u naslijeđe ostavio molitvu protiv tjeskobe koju možemo moliti u svim situacijama, posebno u onima teškima

Depresija može biti iznimno teško stanje. Međutim, dobra vijest za sve kršćane jest kako u tom mračnom stanju nismo sami, nego smo okruženi nebeskim prijateljima koji nam mogu pomoći pronaći Isusovo svjetlo, piše Aleteia. Jedan od snažnih nebeskih zagovornika, koji je i sam osjetio očaj depresije, jest sveti Ignacije Lojolski. O njemu Katolička enciklopedija piše kako se u jednom razdoblju našao u tolikim kušnjama da je bio uvjeren kako njegova bijeda može nestati isključivo samoubojstvom.
Naposljetku je zahvaljujući upravo Božjoj milosti uspio pobijediti mrak očaja i postati jedan od najvećih svetaca svih vremena. U naslijeđe nam je ostavio moćnu molitvu protiv tjeskobe koju možemo moliti u svim situacijama, posebno u onima teškima.

“Gospodine, kada je sve tamno,
a mi osjećamo svoju slabost i bespomoćnost,
daj nam osjetiti tvoju prisutnost, tvoju ljubav i tvoju jakost.
Pomozi nam da imamo savršeno povjerenje u tvoju brižljivu ljubav.
Blagoslovi nas svojom ojačavajućom moći tako da nas ništa ne straši niti brine.
Vjerujemo da ćemo živeći blizu tebe vidjeti tvoju ruku,
tvoju svrhu, tvoju volju u svim stvarima.”

by Guest Sat 8 Sep - 19:26

The Martyrs of September

Victims of the French Revolution

Bishops, Priests, and Religious (d. 1792)
Their story
+ Following the promulgation of the Civil Constitution of the Clergy in 1790, any cleric or religious who refused to affiliate with the state-sponsored church created in France during the French Revolution was considered an enemy of the Revolution and a traitor.
+ Following this decree, hundreds of monasteries and convents were closed or suppressed and many priests and religious went into hiding.
+ Hundreds of bishops, priests, and religiousmen and women were arrested, including the 191 martyrs honored today.
+ On the night of September 2, 1792, mobs in Paris heard rumors of a possible mass breakout of those in the prisons. Rising up, the mobs attacked the prisons and massacred more than 1400 men and women in the space of only a few hours. Eyewitness report that the bishops, priests, and brothers housed in four of prisons were treated with extraordinary brutality.
+ The Martyrs of September were beatified in 1926.
+ Among the martyrs was a De La Salle Christian Brother—Solomon LeClercq—who was canonized by Pope Francis in 2016. To date, he is the only one of the martyrs to be declared a saint.

by Guest Tue 11 Sep - 8:38

Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih (Ps 18,2)

Malo je ljudi koji su imali priliku letjeti u svemir.

Jedan od njih, John Glenn je bio prvi američki astronaut koji obišao Zemljinu orbitu 1962. godine i time bio peti čovjek koji je bio u svemiru. U svojoj 77. godini života postao je ujedno i najstariji astronaut na nekoj misiji. John Herschel Glenn je preminuo 8. prosinca 2016. godine a bio je pilot, inženjer, astronaut, a kasnije tijekom svoje karijere je obavljao funkciju senatora iz Ohia. Kao pilot je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kao i Korejskom ratu, a 1959. godine ga je NASA obučila za astronuata.
Nadahnjujuća je njegova izjava nakon povratka s misije 1998. godine: „Promatrati (Zemlju) kao tvorevinu i pri tome ne vjerovati u Boga je za mene nešto nemoguće. Taj prizor je upravo ojačao moju vjeru“. Glenn je bio praktični vjernik i izjavio je da se svakodnevno moli, piše Svjetlo-vjere.com.
Također je čvrsto vjerovao da znanost i vjera mogu koegzistirati i pri tom je podržavao izučavanje evolucije u osnovnom obrazovanju: ”Ne vidim da sam manje religiozan zbog činjenice da je znanost zabilježila da se mijenjamo tijekom evolucije i vremena. To ne umanjuje čudesnost stvaranja svijeta”. Glenn je tvrdio da je Gospodin uvijek za njega bio neodvojivi dio svemira. No John je bio i praktični vjernik – molio je svaki dan i bio dio svoje vjerske zajednice – Prezbeterijanske crkve.

Kao i kod Glenna, duboka religioznost i vjera su itekako bili prisutni kod prvih astronauta. Neil Armstrong i Buzz Aldrin su prvi kročili na Mjesečevu površinu. No manje je poznato da su prije izlaska iz svog broda, izvadili Bibliju, kalež, hostiju i vino da bi na Mjesecu njihov prvi čin bio sveta pričest.

Kao zapovjednik prve posade koja putovala izvan Zemljine orbite, Frank Borman je gledajući planet Zemlju s udaljenosti od 400.000 km preko radio-veze citirao knjigu Postanka: ”U početku stvori Bog nebo i zemlju”. Kasnije je opisao svoj doživljaj kao čvrsto uvjerenje da je u početku svega stajao Bog.

James Irwin koji je hodao mjesečevom površinom je kasnije postao evangelički svećenik i lunarnu misiju je često smatrao otkrivenjem: ”Osjetio sam Božju silu kao nikad do tad”.

Značajne su u ovom kontekstu riječi velikog filozofa i mislioca Emmanuela Kanta, izrečene prije dva stoljeća: “Ispuniti um uvijek nečim novim izaziva divljenje i strahopoštovanje: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.” Ove riječi nam pomažu u kontemplaciji samog Boga – moralni zakon oslikava Božju dobrotu, a nebo otkriva Njegovu snagu što potvrđuje i psalmist na više mjesta:

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti (Ps 8,4)
Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih (Ps 18,2)
Tvoja su nebesa i tvoja je zemlja, zemljin krug ti si sazdao i sve što je na njemu (Ps 89,12).

by Yehudim Tue 11 Sep - 9:30

No manje je poznato da su prije izlaska iz svog broda, izvadili Bibliju, kalež, hostiju i vino da bi na Mjesecu njihov prvi čin bio sveta pričest.
-----------------------------------------------

WHAT

by Guest Tue 11 Sep - 11:59

Uredio: Prod. dr. sc. med. Robert Semnic
Izvori: Chuck Colson (actsweb.org); christianpost.com; washingtonpost.com; breitbart.com

by Guest Fri 14 Sep - 7:54

BENEDIKT XVI.

DEUS CARITAS EST

BOG JE LJUBAV

Enciklika
biskupima,
prezbiterima i đakonima,
posvećenim osobama
i svim vjernicima laicima
o kršćanskoj ljubavi

SADRŽAJ

PRVI DIO

Jezični problem
»Eros« i »agape« – različitost i jedinstvo
Novost biblijske vjere
Isus Krist – utjelovljena Božja ljubav
Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu

DRUGI DIO

Karitativno djelovanje Crkve kao očitovanje trinitarne ljubavi
Karitativni rad kao zadaća Crkve
Pravednost i ljubav
Mnogostruke strukture karitativnog služenja u suvremenome društvenom okruženju
Posebna obilježja karitativne djelatnosti Crkve
Odgovorni za karitativnu djelatnost Crkve

ZAKLJUČAK

UVOD

1. »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,16). Ove riječi iz Prve Ivanove poslanice izražavaju na vrlo jasan način središte kršćanske vjere: krščansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi. Osim toga, u tome istom retku, Ivan nam nudi, da tako kažemo, sažeti obrazac kršćanskog života: »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.«

Povjerovali smo Božjoj ljubavi – tako kršćanin može izraziti svoje temeljno životno opredjeljenje. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac. U svojoj poslanici Ivan je izrazio taj događaj sljedećim riječima: »Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću« (1 Iv 3,16). Pridajući ljubavi središnje mjesto, kršćanska je vjera pri hvatila i očuvala srž vjere Izraela i istodobno toj srži dala novu dubinu i širinu. Pobožni je Židov svakoga dana molio riječi iz Ponovljenog zakona, koje izražavaju središte njegova života: »Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (6,4-5). Isus je u jednu zapovijed povezao zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, sadržanu u Levitskom zakoniku: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (19,18; usp. Mk 12,29-31). Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo »zapovijed«, već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret.

U svijetu u kojem se uz Božje ime poneki put povezuje osveta ili čak dužnost da se mrzi i čini nasilje, ta je poruka vrlo aktualna i ima vrlo konkretno značenje. Zbog toga u svojoj prvoj enciklici želim govoriti o ljubavi kojom nas Bog ispunja i koju moramo drugima prenositi i s njima dijeliti. To su, u biti, dva velika, međusobno duboko povezana, dijela ovoga pisma. Prvi je više spekulativne naravi, budući da u njemu želim pojasniti – na početku svoje papinske službe – neke temeljne činjenice o ljubavi koju Bog, na tajanstven i besplatan način, daje čovjeku, zajedno s dubokom povezanošću te ljubavi sa stvarnošću ljudske ljubavi. Drugi će dio biti konkretnijeg karaktera, jer će obrađivati način na koji Crkva provodi u djelo zapovijed ljubavi prema bližnjemu. To je vrlo široko područje, no njegovo dugo razlaganje bez sumnje uvelike premašuje svrhu ove enciklike. Želim istaknuti neke temeljne elemente, tako da u svijetu pobudim obnovljenu snagu i zauzimanje u čovjekovu odgovoru na božansku ljubav.

by Guest Fri 14 Sep - 7:56

PRVI DIO

JEDINSTVO LJUBAVI U STVARANJU
I U POVIJESTI SPASENJA

Jezični problem

2. Božja ljubav prema nama temeljno je pitanje za naš život i pokreće važna pitanja o tome tko je Bog i tko smo mi. U vezi s tim prepreku predstavlja nadasve jezični problem. Riječ »ljubav« danas je postala jedna od najupotrebljivanijih ali i najzloupotrebljivanijih riječi, uz koju povezujemo prilično različita značenja. Premda se tema ove enciklike usredotočuje na pitanje razumijevanja i prakticiranja ljubavi u Svetome pismu i u crkvenoj predaji, ne možemo jednostavno prijeći preko činjenice da ta riječ ima različita značenja u različitim kulturama i u današnjem jeziku.

Podsjetimo na prvome mjestu na širok semantički raspon riječi »ljubav«: govori se o domoljublju, o ljubavi prema zvanju, o ljubavi između prijatelja, o ljubavi prema poslu, o ljubavi između roditelja i djece, između bra će i rođaka, o ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema Bogu. U svoj toj raznolikosti značenja, ipak se ljubav između muškarca i žene, u kojoj se duša i tijelo nerazdvojno združuju i pred čovjekom se otvara naizgled neodoljivo obećanje sreće, ističe kao arhetip ljubavi u pravom smislu te riječi. U usporedbi s njom sve ostale vrste ljubavi, bar na prvi pogled, nekako kao da blijede. Postavlja se dakle pitanje: Jesu li sve te vrste ljubavi zapravo jedna te ista stvarnost te je ljubav, premda u različitosti svojih očitovanja, u konačnici jedna jedina, ili pak jednostavno koristimo istu riječ za potpuno različite stvarnosti?

by Guest Fri 14 Sep - 7:59

»Eros« i »agape« – različitost i jedinstvo

3. Ljubav između muškarca i žene, koja nije plod planiranja i htijenja, već se na neki način sama od sebe nameće ljudskom biću, stari su Grci nazvali eros. Recimo odmah da grčki Stari zavjet koristi dvaput riječ eros, dok je Novi zavjet ne koristi nikada: od triju grčkih izraza za ljubav – eros, filia (prijateljska ljubav) i agape – novozavjetni spisi daju prednost posljednjem, koji se u grčkom jeziku zapravo vrlo rijetko koristi.

Što se tiče prijateljske ljubavi (filia), ona se koristi na produbljen način u Ivanovu evanđelju za izražavanje odnosa između Isusa i njegovih učenika. Izbjegavanje riječi eros, zajedno s novom vizijom ljubavi koja se izražava riječju agape, bez sumnje jasno ističe nešto novo i esencijalno u načinu na koji kršćanstvo shvaća ljubav. U kritici kršćanstva, koja je postajala sve radikalnija počevši od prosvjetiteljstva, ta se novost promatrala kao nešto potpuno negativno. Kršćanstvo bi, prema Friedrichu Nietzscheu, otrovalo eros, koji se, budući da nije podlegao otrovu, postupno izrodio u porok.(1) Time je njemački filozof izrazio vrlo raširenu percepciju: nije li nam Crkva sa svim svojim zapovijedima i zabranama zagorčala najljepšu stvar u životu? Ne postavlja li zabrane upravo tamo gdje nam radost, koju nam je namijenio Stvoritelj, pruža sreću koja nam daje određeni predokus nečega božanskog?

4. No je li uistinu tako? Je li kršćanstvo doista uništilo eros? Pogledajmo pretkršćanski svijet. Grci – kao uostalom i druge kulture – smatrali sueros prije svega nekom vrstom opijenosti, zahvaćenošću razuma nekim »božanskim ludilom« u kojem čovjek biva istrgnut iz ograničenosti svoga života i postaje kadar, svladan tom božanskom silom, kušati najveće blaženstvo. Sve ostale sile između neba i zemlje padaju tako u drugi plan: »Omnia vincit amor« – ljubav sve pobjeđuje – kaže Vergilije u Bukolikama i dodaje: »et nos cedamus amori « – i mi smo podlegli ljubavi.(2)U religijama je taj stav pronašao svoj izraz u obredima plodnosti, čiji je sastavni dio bila »sveta« prostitucija, koja je cvala u mnogim hramovima. Eros se, dakle, slavio kao božanska sila, kao zajedništvo s božanskim.

Stari se zavjet snažno usprotivio takvom obliku religioznosti, koji se kao velika napast suprotstavlja vjeri u jednoga Boga, te se borio protiv takve religije kao protiv izopačene religioznosti. Pritom nipošto nije odbacivao eros kao takav, ali je navijestio rat njegovu iskrivljenom i razornom obliku, budući da ga ta lažna divinizacija erosa lišava njegova dostojanstva i upravo ga dehumanizira. Naime, u hramu s prostitutkama, koje su morale pružati tu božansku opijenost, nije se postupalo kao s ljudskim bićima i osobama, već su služile samo kao sredstvo da se poluči »božansko ludilo«: u stvarnosti one nisu božice, već ljudske osobe koje se zlorabi. Zbog toga opojni i razuzdani eros nije neka »ekstaza«, uzdizanje ka božanskom, već pad, degradacija čovjeka. Eros očito treba stegu i čišćenje tako da čovjeku ne pruža kratkotrajno i prolazno zadovoljstvo, već u određenom smislu predokus vrhunca našeg postojanja, onu sreću kojoj teži čitavo naše biće.

5. Iz ovoga letimičnog pogleda na poimanje erosa u povijesti i sadašnjosti, dvije stvari jasno izlaze na vidjelo. Prije svega da između ljubavi i božanskog postoji neki odnos: ljubav obećava beskonačnost, vječnost – stvarnost koja je veća i potpuno drukčija od našega svakodnevnog življenja. Ali se istodobno uvidjelo kako put za postizanje toga cilja nije jednostavno pokoravanje nagonu. Nužna su čišćenja i sazrijevanja, a to uključuje i odricanje. To ne znači odbaciti ili »otrovati« eros. Naprotiv, na taj ga se način ozdravlja i vraća mu se njegova istinska veličina.

To je prije svega zato što je čovjek tijelo i duša. Čovjek postaje doista to što jest kad su tijelo i duša u prisnom jedinstvu. Izazov što ga predstavlja eros može se smatrati stvarno prevladanim kada se to jedinstvo postigne. Ako čovjek teži tomu da bude samo duh i želi odbaciti tijelo kao nešto što pripada samo životinjama i njihovoj naravi, tada duh i tijelo gube svoje dostojanstvo. A ako pak, s druge strane, on niječe duh te, dakle, smatra materiju, tijelo, isključivom stvarnošću, također gubi svoju veličinu. Epikurejac Gassendi u šali se obraćao Descartesu pozdravom: »O duše!« A Descartes bi mu odgovarao: »O tijelo!«(3) No duša i tijelo ne ljube sami i odvojeno: čovjek, osoba, taj je koji ljubi kao jedno stvorenje sastavljeno od duše i tijela. Samo kada se to dvoje stopi u jedno, čovjek u punini postaje to što jest. Samo na taj način ljubav – eros – može sazreti i postići svoju pravu veličinu.

Danas se nerijetko prekorava kršćane da su u prošlosti bili protivnici tjelesnosti; i istina je da su takve težnje uvijek postojale. Ali veličanje tijela, kojem smo danas svjedoci, himbeno je i lažno. Eros, sveden na čisti »seks«, postaje roba, neka puka »stvar« koja se može kupiti i prodati, štoviše, sam čovjek postaje roba. U stvarnosti se to teško može nazvati čovjekovim veličanstvenim »da« tijelu. Naprotiv, on sada promatra tijelo i spolnost tek kao svoj materijalni dio koji treba proračunato upotrijebiti i iskoristiti. On, prema tome, tijelo ne promatra kao područje ostvarenja vlastite slobode, već kao nešto što, na svoj način, pokušava učiniti ugodnim i neškodljivim. Zapravo se tu susrećemo s poniženjem ljudskog tijela, koje nije više integrirano u našu potpunu slobodu življenja, nije više živi izraz našega cijelog bića, već je manje ili više potisnuto na čisto biološko područje. Prividno uzdizanje tijela može se brzo pretvoriti u mržnju prema tjelesnosti. Kršćanska je vjera, naprotiv, promatrala čovjeka kao biće jedinstva i dvojnosti, u kojem se duša i tijelo uzajamno prožimaju i u kojem oboje biva na nov način oplemenjeno. Istina, eros nas hoće uzdići »u ekstazi« prema božanskom, povesti nas izvan nas samih, ali upravo zbog toga zahtijeva put uzdizanja, odricanja, čišćenja i ozdravljenja.

6. Koji konkretan oblik ima taj put uzdizanja i čišćenja? Kako se mora živjeti ljubav a da se u punini ostvari njezino ljudsko i božansko obećanje? Prvu važnu smjernicu možemo pronaći u Pjesmi nad pjesmama, starozavjetnoj knjizi koju su mistici jako dobro poznavali. Prema tumačenju koje danas prevladava, pjesme sadržane u toj knjizi bile su isprva ljubavne pjesme, možda predviđene za židovske svadbene svečanosti, u kojima su veličale bračnu ljubav. U vezi s tim vrlo je poučna činjenica da se u knjizi za izražavanje »ljubavi« koriste dvije različite riječi. Prva je »dodim« – množina koja izražava ljubav koja je još uvijek nesigurna, za kojom se još uvijek neodređeno traga. Tu riječ zatim zamjenjuje riječ »ahabà«, koja se u grčkoj tradiciji Staroga zavjeta prevodila izrazom sličnog prizvuka »agape «, koji je, kao što smo vidjeli, postao karakterističan izraz za biblijsko shvaćanje ljubavi. Nasuprot neodređenoj ljubavi koja se još uvijek traži, ta riječ izražava iskustvo ljubavi koja je sada postala doista otkrivanje drugoga, nadilazeći sebični karakter koji je ranije jasno prevladavao. Sada ljubav postaje skrb o drugome i za drugoga. Ne traži više samu sebe, nije uranjanje u opijenost srećom; traži, naprotiv, dobro drugoga: postaje odricanje, spremna je na žrtvu, štoviše traži je.

Sada rast u ljubavi prema višim razinama, prema njezinim dubokim čišćenjima, traži svoj konačni oblik, i to u dvojakom smislu: u smislu isključivosti – »samo ta osoba« – i u smislu »zauvijek«. Ljubav obuhvaća cjelokupnu opstojnost u svim njezinim dimenzijama, uključujući vrijeme. Drukčije niti ne može biti, jer njezino obećanje smjera konačnom cilju: ljubav je usmjerena na vječnost. Da, ljubav je »ekstaza«, ali ne u smislu trenutka opijenosti, već prije kao putovanje, kao trajno izlaženje iz vlastitoga »ja«, zatvorenog u samoga sebe, prema svojem oslobađanju kroz sebedarje i upravo tako prema istinskom pronalaženju samoga sebe, štoviše, prema otkrivanju Boga: »Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati « (Lk 17,33), kaže Isus – ta se njegova tvrdnja susreće u evanđeljima u različitim inačicama (usp. Mt 10,39; 16,25; Mk 8,35; Lk9,24; Iv 12,25). Isus time opisuje svoj osobni put, koji ga preko križa vodi do uskrsnuća: put pšeničnog zrna koje padne na zemlju i umre te tako donese mnogo roda. Polazeći od središta svoje osobne žrtve i ljubavi koja u njoj postiže svoju puninu, on tim riječima opisuje također bit ljubavi i zapravo ljudskoga života općenito.

7. Ova početna, u prvom redu filozofska, razmišljanja o biti ljubavi dovela su nas sada po svojoj nutarnjoj dinamici do praga biblijske vjere. Na početku smo pitali podrazumijevaju li različita, čak suprotna, značenja riječi ljubav neko duboko jedinstvo ili pak moraju ostati nepovezana, jedno pokraj drugoga. Na još istaknutiji način javilo se pitanje ima li poruka ljubavi, koju nam naviještaju Biblija i crkvena predaja, išta zajedničko s općeljudskim iskustvom ljubavi ili se, naprotiv, suprotstavlja tome iskustvu. Tako smo upoznali dvije temeljne riječi: eros kao izraz koji označava »svjetovnu« ljubav i agape kao izraz ljubavi utemeljen na vjeri i njome oblikovan. Ta se dva shvaćanja često stavljaju jedno nasuprot drugome kao »uzlazna« i »silazna« ljubav. Postoje i druge slične podjele, kao što je, primjerice, razlikovanje između posesivne i nesebične ljubavi (amor concupiscentiae – amor benevolentiae), čemu se pokatkad pridodaje također ljubav koja traži vlastitu korist.

by Guest Fri 14 Sep - 8:01

U filozofskoj i teološkoj raspravi ta su razlikovanja bila često zaoštravana do te mjere da se među njima postavljala jasna suprotnost: tipično bi kršćanski bila silazna, nesebična ljubav, upravo agape; nekršćansku kulturu, međutim, prije svega grčku, karakterizirala bi uzlazna, požudna i posesivna ljubav, to jest eros. Ako bi se to suprotstavljanje, ta antiteza zaoštrila do krajnjih granica, samoj bi se biti kršćanstva otrgnule temeljne relacije koje su od vitalne važnosti za čovjeka i ona bi postala neki svijet za sebe, kojemu bi se možda divilo, no koji bi definitivno bio odsječen od složene tvorevine ljudskog života. Zapravo eros i agape – uzlazna ljubav i silazna ljubav – nikada se ne mogu potpuno odijeliti jedno od drugoga. Što više obje, u svojim različitim aspektima, nalaze prikladno jedinstvo u jednoj stvarnosti ljubavi, to se općenito više ostvaruje prava narav ljubavi. Premda je eros u početku prije svega označen požudom i uzlazan – zbog očaranosti velikim obećanjem sreće – u približavanju drugom sve će manje i manje postavljati pitanje o samome sebi, tražit će sve više sreću drugoga, sve će se više brinuti za njega, darovat će se i željet će »biti ondje za« drugoga. Na taj se način element agape ucjepljuje u njega, u suprotnom eros osiromašuje i propada i gubi također svoju vlastitu narav. S druge strane, čovjek ne može živjeti niti isključivo u nesebičnoj, silaznoj ljubavi. Ne može uvijek samo darivati, mora također primati. Onaj koji hoće darivati ljubav, mora je i sam primati kao dar. Sigurno da čovjek može – kao što nam kaže Gospodin – postati izvor iz kojeg teku rijeke žive vode (usp. Iv 7,37-38). Ali da bi postao takav izvor, on sam mora piti, uvijek iznova, iz onoga prvog, iskonskog izvora koji je Isus Krist, iz čijeg je probodenog srca potekla Božja ljubav (usp. Iv 19,34).

U izvješću o Jakovljevim ljestvama crkveni su oci vidjeli na simboličan način prikazanu tu neraskidivu povezanost između uzlazne i silazne dimenzije ljubavi, između erosa koji traži Boga i agape koja prenosi primljeni dar. U tome biblijskom ulomku čitamo kako je praotac Jakov u snu ugledao iznad stijene koja mu je služila kao jastuk ljestve koje su se pružale do neba i po kojima su se penjali i silazili anđeli Božji (usp. Post 28,12; Iv 1,51). Pogađa osobito način na koji papa Grgur Veliki tumači tu viziju u svojem Pastoralnom pravilu. Dobri pastir, kaže on, mora biti ukorijenjen u kontemplaciji. Samo će na taj način, naime, moći u svojoj nutrini posvijestiti potrebe drugih kao da su njegove vlastite: »per pietatis viscera in se infirmitatem caeterorum transferat«. (4) Sveti se Grgur, u tome kontekstu, poziva na svetog Pavla, koji bî ponesen do najvećih Božjih otajstava te je tako, jednom kada je ponovno sišao, bio kadar biti svima sve (usp. 2 Kor12,2-4; 1 Kor 9,22). Nadalje ukazuje na primjer Mojsija koji uvijek iznova ulazi u sveti šator, gdje se zadržava u razgovoru s Bogom, te je na taj način mogao, kada bi izašao iz šatora, služiti svome narodu: »Ulazi [u šator] da se duhom vine k Bogu, izlazi [iz šatora] kako bi pomagao onima koji trpe: intus in contemplationem rapitur, foris infirmantium negotiis urgetur.« (5)

8. Našli smo tako prvi, na neki način općenit, odgovor na dva prije spomenuta pitanja: u osnovi »ljubav« je jedna stvarnost, ali s različitim dimenzijama; ovisno o prilikama, jedna ili druga dimenzija može doći jasnije do izražaja. Tamo gdje se, međutim, te dvije dimenzije potpuno odjeljuju jedna od druge, dolazi do izobličenja odnosno bar osiromašenja ljubavi. Vidjeli smo također, vrlo sažeto, da biblijska vjera ne gradi neki paralelni svijet ili svijet koji je u suprotnosti s onim iskonskim ljudskim fenomenom koji je ljubav, već prihvaća čitava čovjeka intervenirajući u njegovu traženju ljubavi kako bi je pročistila i otkrila njezine nove dimenzije. Ta novost biblijske vjere pokazuje se osobito u dva elementa koji zavrjeđuju da ih se istakne. To su: slika Boga i slika čovjeka.

by Guest Fri 14 Sep - 8:02

Novost biblijske vjere

9. Prvo, svijet Biblije stavlja pred nas novu sliku Boga. U kulturama koje okružuju svijet Biblije, slika Boga i bogova ostaje u osnovi nejasna i u sebi kontradiktorna. U razvoju biblijske vjere postaje sve jasnije i nedvosmislenije izraženo ono što glavna molitva Izraela, Šema Jisrael, u sažetom obliku izražava u riječima: »Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan« (Pnz 6,4). Postoji samo jedan Bog, koji je Stvoritelj neba i zemlje, pa stoga i Bog svih ljudi. Dvije su činjenice u toj izjavi važne: uistinu svi ostali bogovi nisu Bog i sva stvarnost u kojoj živimo ima svoj izvor u Bogu i on ju je stvorio. Sigurno je da je ideja o stvaranju postojala i drugdje, ali je samo ovdje potpuno jasno rečeno da nije bilo koji bog, već jedini pravi Bog, on sam, tvorac cjelokupne stvarnosti; sav je svijet nastao snagom njegove stvaralačke Riječi. To znači da mu je to stvorenje drago, jer ga je upravo on sam želio, jer ga je on sam »načinio«. I tako sada izbija na površinu drugi važan element: taj Bog ljubi čovjeka. Božanska sila koju je Aristotel, na vrhuncu grčke filozofije, pokušao dokučiti putem svoje misli, doista jest ono što svako biće želi i ljubi – i kao ljubljena stvarnost to božanstvo pokreće svijet,(6)ali ona sama ne treba ništa i ne ljubi, samo je ljubljena. Jedini Bog u kojega, međutim, Izrael vjeruje ljubi osobnom ljubavlju. Njegova je ljubav, uz to, ljubav odabira: između svih naroda on izabire Izraela i ljubi ga – s namjerom da, upravo na taj način, ozdravi čitav ljudski rod. On ljubi i ta se njegova [size=16]ljubav može bez ustručavanja nazvati eros, ali je također i potpuna agape.(7)[/size]

Proroci, prije svega Hošea i Ezekiel, opisivali su tu Božju ljubav prema njegovu narodu smjelim erotskim slikama. Pri opisivanju Božjeg odnosa s Izraelom koriste se metafore zaruka i vjenčanja; idolopoklonstvo je prema tome preljub i bludništvo. Ovdje se konkretno upućuje – kao što smo vidjeli – na obrede plodnosti s njihovim zloporabama

erosa , ali se istodobno opisuje odnos vjernosti između Izraela i njegova Boga. Povijest ljubavi između Boga i Izraela sastoji se, na najdubljoj razini, u činjenici da on izabranom narodu daje Toru, otvara, naime, oči Izraelu da ovaj može vidjeti pravu čovjekovu narav te mu pokazuje put koji vodi pravom čovještvu. Ta povijest sastoji se u činjenici da čovjek, u vjernosti jednome Bogu, doživljava samoga sebe kao onoga koga Bog ljubi te otkriva radost u istini i u pravednosti – radost u Bogu koji postaje njegova osnovna sreća: »Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji… A meni je milina biti u Božjoj blizini« ( Ps 73 [72], 25.28).

10. Vidjeli smo da je Božji eros prema čovjeku ujedno u potpunosti agape. Ne samo zbog toga što se daje potpuno besplatno, bez ikakve prethodne zasluge, već[size=16] i zbog toga što je ljubav koja oprašta. Nadasve nam Hošea pokazuje tu dimenziju agape u Božjoj ljubavi prema čovjeku, koja uvelike nadilazi vidik besplatnosti. Izrael je počinio »preljub«, raskinuo je Savez; Bog bi ga morao osuditi i odbaciti. Upravo se ovdje Bog objavljuje kao Bog, a ne kao čovjek: »Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele!... Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti« (Hoš 11,8-9). Strastvena Božja ljubav prema svom narodu – prema ljudskom rodu – istodobno je ljubav koja oprašta. Ona je toliko velika da okreće Boga protiv njega samog, njegovu ljubav protiv njegove pravednosti. Kršćanin u tome već nazire nejasne obrise otajstva križa: Božja je ljubav prema čovjeku tako velika da se utjelovljuje i slijedi čovjeka čak i u smrti te tako pomiruje pravednost i ljubav.[/size]

Filozofski vidik koji treba istaknuti u toj biblijskoj viziji i njegova važnost s gledišta povijesti religija leži u činjenici da se, s jedne strane, nalazimo pred usko metafizičkom slikom Boga: Bog je apsolutni i posljednji izvor svih bića; ali to stvaralačko počelo svih stvorenja –Logos, praiskonski razum – istodobno je onaj koji ljubi svim zanosom istinske ljubavi. Na taj je način eros oplemenjen do najviše mjere, ali istodobno tako pročišćen da postaje jedno s agape. Iz toga možemo vidjeti da je uvrštavanje Pjesme nad pjesmama u kanon Svetog pisma bilo vrlo brzo tumačeno u smislu da te ljubavne pjesme, u osnovi, opisuju Božji odnos s čovjekom i čovjekov s Bogom. Na taj je načinPjesma nad pjesmama postala, i u kršćanskoj i u židovskoj literaturi, izvor mistične spoznaje i iskustva, u kojem se izražava sama bit biblijske vjere: da, čovjek doista može postati jedno s Bogom, što je čovjekov san od praiskona, ali to jedinstvo nije neko puko stapanje, neko utonuće u bezimeni božanski ocean; to je jedinstvo koje stvara ljubav, u kojem obje strane – Bog i čovjek – ostaju to što jesu a ipak postaju u punini jedno. Kao što kaže sveti Pavao: »A tko prione uz Gospodina, jedan je duh« (1 Kor 6,17).

by Guest Fri 14 Sep - 8:05

11. Prva novost biblijske vjere sastoji se, kao što smo vidjeli, u slici Boga. Drugu, koja je bitno povezana s ovom, nalazimo u slici čovjeka. Biblijski izvještaj o stvaranju govori o samoći Adama, prvoga čovjeka, i Božjoj odluci da mu pomogne. Od svih stvorenja ne nađe se nijedno koje bi moglo čovjeku biti pomoć koju treba, premda je on svoj stoci i svim pticama nadjenuo ime te ih tako učinio sastavnim dijelom svoga životnog okružja. Tada Bog napravi ženu od čovjekova rebra. Sada Adam ima pomoć koju treba: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!« (Post 2,23). U pozadini toga izvještaja moguće je vidjeti shvaćanja koja se, primjerice, susreću u mitu koji spominje Platon, prema kojem je čovjek u početku bio okrugao, budući da je bio potpun i samodostatan. Ali da ga kazni za njegovu oholost, Zeus ga je podijelio na dva dijela, tako da sada vječno traga za svojom drugom polovicom i teži svim svojim bićem pronaći je i tako ponovno steći svoju cjelovitost.(8) Iako biblijski izvještaj ne govori o kazni, ta ideja da je čovjek na neki način nepotpun, gonjen samom svojom naravi tražiti u drugome dio koji ga može učiniti potpunim, ideja da samo u zajedništvu s drugim spolom može postati »potpun«, sigurno je prisutna. I tako se biblijski izvještaj zaključuje proroštvom o Adamu: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2,24).

Ovdje su važna dva vidika: eros je na neki način ukorijenjen u samoj čovjekovoj naravi; Adam je onaj koji traži i »ostavlja oca i majku« da pronađe ženu; samo će zajedno predstavljati čovještvo u njegovoj punini i cjelovitosti i postati »jedno tijelo«. Drugi je vidik jednako važan: s gledišta stvaranja eros usmjerava čovjeka prema braku, prema vezi koja je jedna i konačna; tako, i samo tako, ostvaruje se njegova najdublja svrha. Slici monoteističkog Boga odgovara monogamni brak. Brak utemeljen na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje slika odnosa Boga i njegova naroda i obratno: način na koji Bog ljubi postaje mjera ljudske ljubavi. Ta uska povezanost između erosa i braka u Bibliji gotovo da nema paralele u literaturi izvan Biblije.

Isus Krist – utjelovljena Božja ljubav

12. Iako smo dosad govorili uglavnom o Starome zavjetu, duboko međusobno prožimanje dvaju zavjeta kao jednoga Pisma kršćanske vjere već je postalo očito. Prava novost Novoga zavjeta nije u novim idejama, već u samom Kristovu liku, koji tim pojmovima daje tjelesni oblik – realizam je to bez presedana. Već u Starome zavjetu biblijska se novost ne sastoji jednostavno u apstraktnim pojmovima, već u nepredvidljivom i u određenom smislu besprimjernom Božjem djelovanju. To Božje djelovanje poprima sada dramatični oblik u činjenici da se, u Isusu Kristu, sam Bog daje u potragu za »izgubljenom ovcom«, izgubljenim čovječanstvom koje pati. Kada Isus u svojim prispodobama govori o pastiru koji ide za izgubljenom ovcom, ženi koja traži drahmu, ocu koji izlazi u susret i baca se u zagrljaj rasipnom sinu, to nisu samo riječi, već to predstavlja tumačenje samoga njegova bića i djelovanja. Njegova je smrt na križu vrhunac onoga okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on daje da bi ponovno podigao i spasio palog čovjeka. Ljubav je to u svome najradikalnijem obliku. Promatrajući Kristov probodeni bok, o kojem govori Ivan (usp. 19,37), možemo razumjeti ono što je polazišna točka ove enciklike: »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8). Tu se upravo može razmatrati ta istina. To mora biti polazišna točka u našem definiranju ljubavi. U tome razmatranju kršćanin otkriva put kojim se njegov život i njegova ljubav moraju kretati.

13. Tomu činu prinosa Isus je dao trajnu prisutnost ustanovljenjem euharistije na Posljednjoj večeri. On anticipira svoju smrt i uskrsnuće dajući već u tome času svojim učenicima samoga sebe u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i svoju krv kao novu ma [size=16]nu (usp. Iv 6,31- 33). Ako je antički svijet nejasno osjećao da je istinska čovjekova hrana – ono od čega on kao čovjek živi – Logos, vječna mudrost, sada je taj isti Logospostao doista za nas hrana – kao ljubav. Euharistija nas uvodi u čin Isusove žrtve. Mi ne primamo samo na statički način [/size]

[size=16]utjelovljenoga Logosa, već ulazimo u samu dinamiku njegova predanja samoga sebe. Slika braka između Boga i Izraela sada se ostvaruje na način koji je ranije bio nepojmljiv: ono što je prije značilo stajati u Božjoj prisutnosti, postaje sada sjedinjenje s Bogom po dioništvu u Isusovu žrtvenom prinosu, dioništvu u njegovu tijelu i u njegovoj krvi. »Mistika« sakramenta, koja se temelji na Božjem silasku do čovjeka, ima mnogo veću težinu i uzdiže nas mnogo više no bilo koje mistično uzdizanje čovjeka.[/size]

14. Ovdje moramo promotriti još i jedan drugi vidik: »mistika« sakramenta ima društveni karakter, jer se u sakramentalnom zajedništvu sjedinjujem s Gospodinom kao i svi pričesnici. Kao što kaže sveti Pavao: »Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (1 Kor 10,17). Postati jedno s Kristom znači istodobno postati jedno sa svima onima kojima se on daruje. Ne mogu imati Krista samo za sebe; mogu mu pripadati samo u jedinstvu sa svima onima koji su postali ili će postati njegovi. Pričest me odvaja od mene sama prema njemu i jednako tako prema jedinstvu sa svim kršćanima. Postajemo »jedno tijelo«, potpuno stopljeni u jedno postojanje. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu sada su doista sjedinjene: utjelovljeni nas Bog sve privlači k sebi. Stoga shvaćamo kako je izraz agape sada postao također naziv za euharistiju: u njoj nam Bog dolazi na tjelesan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama. Samo polazeći od toga kristološko-sakramentalnog temelja može se ispravno shvatiti Isusov nauk o ljubavi. Prijelaz koji on čini sa Zakona i prorokâ na dvostruku zapovijed ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu te zasnivanje cijeloga vjerskog života na toj zapovijedi nije samo moralno pitanje, nešto što može postojati kao samostalna stvarnost uz vjeru u Krista i njegovo sakramentalno posadašnjenje. Vjera, bogoslužje i ethosmeđusobno se prožimaju kao jedna jedina stvarnost koja se oblikuje u susretu s Božjom agape. Uobičajeno suprotstavljanje obreda i etike ovdje jednostavno pada u vodu. Sam »obred«, euharistijsko zajedništvo, uključuje obje dimenzije: biti ljubljen te sam ljubiti druge. Euharistija koja ne prelazi u konkretna djela ljubavi sama je u sebi krhka i nepotpuna. Prema tome – kao što ćemo to detaljnije vidjeti u nastavku – »zapovijed« ljubavi postaje moguća samo zato što je više od pukog zahtjeva: ljubav se može »zapovjediti « zato jer je najprije darovana.

15. To je načelo polazište za shvaćanje Isusovih prispodoba. Bogataš (usp. Lk 16,19-31) moli iz mjesta muka da se njegovu braću obavijesti što bude s onim koji je jednostavno zanemarivao siromaha u potrebi. Isus, tako reći, uzima taj vapaj za pomoć kao upozorenje nama da nam pomogne izvesti nas na pravi put. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10,25-37) pruža dva osobito važna objašnjenja. Dok se pojam »bližnji« dotad odnosio u biti na sunarodnjake i strance koji su se trajno nastanili u Izraelu, drugim riječima na zajednice koje su čvrsto vezane s nekom zemljom i narodom, sada se to ograničavanje dokida. Tko god treba moju pomoć i ja mu mogu pomoći, moj je bližnji. Pojam bližnjega sada je poopćen, ali ipak ostaje konkretan. Unatoč tomu što se proteže na sve ljude, ne svodi se na izraz neke općenite i apstraktne ljubavi, koja sama po sebi uključuje slabu zauzetost, već traži od mene praktično zauzimanje ovdje i sada. Crkva ima zadaću uvijek iznova tumačiti tu povezanost između blizine i daljine u odnosu na svakodnevni život svojih članova. Na kraju, potrebno je ovdje posebno spomenuti veliku prispodobu o posljednjem sudu (usp. Mt 25,31-46), na kojem ljubav postaje presudni kriterij za vrednovanje ljudskog života. Isus se poistovjećuje s onima koji su u potrebi: gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima, zatvorenicima. »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25,40). Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu postaju jedno: u najmanjima susrećemo samog Isusa a u Isusu susrećemo Boga.

by Guest Fri 14 Sep - 8:06

Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu

16. Nakon razmišljanja o naravi ljubavi i njezinu značenju u biblijskoj vjeri, ostaje nam suočiti se s dva pitanja koja se tiču našeg stava i vladanja: Je li doista moguće ljubiti Boga premda ga se ne vidi? I može li se ljubavi zapovjediti? Protiv dvostruke zapovijedi ljubavi javljaju se dva prigovora, koja se mogu ovako izraziti: Nitko nikada nije vidio Boga – kako ga možemo ljubiti? I uz to: ljubav se ne može zapovjediti; ona je konačno osjećaj koji može biti i ne mora, ali ne može nipošto biti plod htijenja. Pismo kao da uzvraća na prvi prigovor riječima: »Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti« (1 Iv 4,20). Ali taj tekst nikako ne isključuje ljubav prema Bogu kao nešto što je nemoguće; naprotiv, u čitavom kontekstu upravo citirane Prve Ivanove poslanice ta se ljubav izričito zahtijeva. Ističe se neraskidiva povezanost između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Jedno je tako čvrsto povezano s drugim da tvrditi kako se ljubi Boga a zatva rati se prema bližnjemu ili ga čak mrziti znači lagati. Ivanov redak mora se radije tumačiti u smislu da je ljubav prema bližnjemu put koji vodi susretu s Bogom i da kada zatvaramo oči pred bližnjim, postajemo slijepi i za Boga.

17. Doista, nitko nikada nije vidio Boga takvim kakav je on u samom sebi. Ipak Bog za nas nije potpuno nevidljiv, nije nam potpuno nedostupan. Bog je prvo ljubio nas, kaže citirana Prva Ivanova poslanica (usp. 4,10), i ta se Božja ljubav očitovala među nama. Postala je vidljiva jer »Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu« (1 Iv 4,9). Bog se učinio vidljivim: u Isusu možemo vidjeti Oca (usp. Iv 14,9). Doista, Bog je vidljiv na mnogobrojne načine. U povijesti ljubavi koju nam Biblija prenosi, on nam izlazi ususret, pokušava osvojiti naša srca – sve do Posljednje večere, sve do srca probodena na križu, sve do njegovih ukazanja nakon uskrsnuća i velikih djela kojima je, po djelovanju apostola, vodio prvu Crkvu na njezinu putu. I u kasnijoj povijesti Crkve Gospodin nije bio odsutan: uvijek nam iznova izlazi ususret, po muževima i ženama kojih zrače njegovom prisutnošću, u svojoj riječi, u sakramentima, na osobit način u euharistiji. U liturgiji Crkve, u njezinim molitvama, u živoj zajednici vjernika, doživljavamo Božju ljubav, opažamo njegovu prisutnost i učimo na taj način prepoznati ga u svojoj svakodnevici. On je prvi nas ljubio i nastavlja nas prvi ljubiti; zbog toga i mi možemo odgovoriti s ljubavlju. Bog od nas ne zahtijeva osjećaj koji mi sami nismo kadri pobuditi u sebi. On nas ljubi, daje nam vidjeti i kušati svoju ljubav i, budući da je on nas »prvi ljubio«, na tu ljubav možemo odgovoriti ljubavlju.

Kako taj susret raste, jasno se otkriva da ljubav nije samo neki osjećaj. Osjećaji dođu i prođu. Osjećaj može biti divna početna pobuda, ali nije punina ljubavi. Ranije smo govorili o procesu čišćenja i sazrijevanja, po kojem eros postaje u punini to što jest, postaje ljubav u punom smislu te riječi. Značajka je zrele ljubavi da obuhvaća sve ljudske potencijale i zahvaća, da tako kažemo, čitava čovjeka. Susret s vidljivim očitovanjima Božje ljubavi može u nama pobuditi osjećaj radosti koji se rađa iz iskustva da smo ljubljeni. Ali taj susret uključuje također našu volju i naš razum. Upoznavanje Božjeg života put je prema ljubavi, a pristanak naše volje uz njegovu sjedinjuje naš razum, volju i osjećaj u sveobuhvatni čin ljubavi. No to nije završen proces; ljubav nije nikada »završen« i gotov čin; tijekom života ona se preobražava, sazrijeva i upravo tako ostaje vjerna samoj sebi. Idem velle atque idem nolle (9) – isto željeti, isto odbacivati – u staro se doba prepoznavalo kao autentični sadržaj ljubavi: jedan postaje sličan drugome, a to vodi jedinstvu htijenja i misli. Povijest ljubaviizmeđu Boga i čovjeka sastoji se upravo u činjenici da to zajedništvo volje prerasta u zajedništvo misli i osjećaja te se, na taj način, naše htijenje i volja sve više podudaraju s Božjom voljom: Božja volja nije više za mene neka izvanjska volja, koju mi zapovijedi izvana nalažu, već je to sada sama moja volja, što se temelji na spoznaji da je, zapravo, Bog dublje prisutan u meni od mene sama.(10) Tada raste predanje u Boga i Bog postaje naša radost (usp. Ps 73 [72], 23-28).

18. Ljubav prema bližnjemu, kakvu Isus naviješta u Bibliji, pokazuje se tako mogućom. Ona se sastoji upravo u činjenici da ljubim, u Bogu i s Bogom, i osobu koja mi se ne sviđa ili koju uopće ni ne poznajem. To se može ostvariti samo na temelju dubokog susreta s Bogom, susreta koji se pretvorio u zajedništvo volje te zahvatio čak i osjećaje. Tada naučim promatrati drugu osobu ne više samo svojim očima i svojim osjećajima, već iz perspektive Isusa Krista. Njegov prijatelj je i moj prijatelj. Ispod površine vanjskog izgleda uočavam kod drugih duboku želju za znakom ljubavi i pažnje. To im mogu ponuditi ne samo preko organizacija koje imaju tu specifičnu zadaću, prihvaćajuæi ih možda zbog političke nužnosti. Ja ih promatram Kristovim očima i mogu im dati mnogo više od njihovih izvanjskih potreba: mogu im darovati pogled ljubavi koji trebaju. Ovdje se pokazuje nužna interakcija između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, na kojoj Prva Ivanova poslanicainzistira s tolikom ustrajnošću. Ako u mome životu nedostaje svaki dodir s Bogom, mogu u drugome vidjeti samo drugoga i ne uspijevam u njemu prepoznati božansku sliku. Ako pak u svojem životu ne pridajem nikakvu pažnju drugome i želim biti samo »pobožan« i vršiti svoje »vjerske dužnosti«, i moj odnos s Bogom postat će sve neplodniji. Tada je taj odnos samo »korektan«, ali lišen ljubavi. Samo moja raspoloživost izaći ususret svomu bližnjemu, pokazati mu ljubav, čini me također osjetljivim za Boga. Samo služenje bližnjemu otvara mi oči da mogu vidjeti ono što Bog čini za mene i kako me ljubi. Sveci – uzmimo za primjer blaženu Tereziju iz Calcutte – sposobnost da ljube bližnjega na uvijek nov način crpili su iz svoga susreta s Gospodinom u euharistiji i, obratno, taj je susret zadobio svoj konkretan oblik i svoju dubinu upravo u služenju drugima. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu nerazdvojne su; tvore jednu te istu zapovijed. Ali obje se te stvarnosti napajaju na živom izvoru ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio. Tako nije više riječ o izvana nametnutoj »zapovijedi« koja nam nalaže nešto što je izvan naše moći, već radije o iskustvu ljubavi koja se slobodno i iz dubine srca daje, o ljubavi koja se, po svojoj naravi, mora dalje dijeliti s drugima. Ljubav raste po ljubavi. Ljubav je »božanska« jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom i, po tom postupnom sjedinjenju, preobražava nas u jedno »mi«, koje nadilazi naše podjele i daje da postanemo jedno, sve dok, na kraju, Bog ne bude »sve u svemu« (1 Kor15,28).

by Guest Fri 14 Sep - 8:07

II DIO

https://w2.vatican.va/content/benedict-xvi/hr/encyclicals/documents/hf_ben-xvi_enc_20051225_deus-caritas-est.html

by Guest Sun 16 Sep - 18:55

Svetice koje su bile majke

U današnjem svijetu, trebamo žene koje drugima daju primjer svojim vrlinama te prihvaćaju žrtvu i darove majčinstva. Na sreću, naša je Crkva blagoslovljena sveticama koje su bile majke. One nas potiču da živimo svetim pozivom. Postoje svetice za samohrane majke, majke radnice, duhovne majke i sve ostale. Pronađite neku od njih na ovom popisu i zatražite njezin zagovor!

Sveta Monika

Sv. Monika jedna je od svetica koje su bile majke. Bila je nepokolebljiva u molitvi. Njezin sin, sv. Augustin, nije uvijek bio svetac! Mnogo je godina patila i molila za svog buntovnog i nerazumnog sina. Slijedila ga je iz Afrike u Rim kako bi pazila na njega. Sv. Monika nije nikada odustala od svoga sina. Ona je primjer svim majkama da naš krajnji cilj bude spasenje naše djece.
Vrlina: Ustrajnost
Uzor za: majke neposlušne djece; majke djece koja su izgubila vjeru; majke koje se brinu za svoje stare roditelje ili staratelje.
Citat: “Sinko, ništa na ovom svijetu sada mi ne daje zadovoljstvo. Ne znam što sada moram učiniti ili zašto sam još uvijek ovdje, jer sve su moje nade na ovom svijetu sada ispunjene. ”

Marija, Majka Božja

Marija, Majka Božja, model je svega što majčinstvo obuhvaća. Njezina vjernost, njezina poniznost, njezina čistoća, ljubav prema Kristu i njezin požrtvovni duh su ključni aspekti majčinstva kojima svakodnevno trebamo težiti. Marija je majka svih nas, nježno nam nudi svoju pomoć i zaštitu dok rastemo u razumijevanju onoga što znači i sama biti majkom.
Vrlina: Sve
Uzor za: Sve žene
Citat: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“

Blažena Majka Tereza iz Kalkute

Majka Tereza možda nije imala svoju biološku djecu, ali imala je tisuće duhovne djece. Brinula se za one koje su njihove majke ostavile i napustile. Zadovoljavala je njihove fizičke, emocionalne i duhovne potrebe, njegujući ih Kristovom ljubavlju. Njezina samilost i suosjećanje primjer su svim majkama.
Vrlina: Dobročinstvo
Uzor za: majke usvojiteljice, majke duhovne djece
Citat: “Nemojte misliti da ljubav kako bi bila istinita mora biti izvanredna. Ono što trebamo je neumorno ljubiti. Budite vjerni malim stvarima jer u njima leži vaša snaga. “- Majka Tereza

Sveta Gianna Molla

Sv. Gianna bila je žena, majka i liječnica. Svakodnevno je živjela svoju katoličku vjeru. Suočena s visokorizičnim trudnoćom, kada su joj liječnici rekli da bi joj samo pobačaj mogao spasiti život, odabrala je život svoje bebe.
Vrlina: Vjera
Uzor za: majke radnice; majke koje imaju tešku trudnoću; majke koje su bolesne.
Citat: “Tajna sreće je živjeti trenutak po trenutak i zahvaljivati Bogu za sve što nam On, u svojoj dobroti, šalje dan za danom”.

Blažena Zelie Martin

Blažena Zelie Martin i njezin muž, Louis, bit će kanonizirani od strane pape Franje u listopadu. Zelie je najpoznatija kao majka sv. Terezije, no svih njenih petero djece ušlo je u religijski život. To nam daje uvid u njihov dom gdje je naglasak bio na životu za Boga.
Vrlina: Pobožnost
Uzor za: majke koje pate od glavobolja; aajke koje boluju od raka; majke koje su izgubile dijete (četvero njihove djece umrlo je tijekom djetinjstva); majke kućanice

Jokabeda (Mojsijeva majka)

Jokabeda je primjer istinske žrtve za dobro djeteta. Sigurno je bilo teško staviti dijete u košaru i čekati da bude spašen. Jokabedu treba pohvaliti zbog mudrosti u izradi plana, ne samo da spasi svoju bebu, već i da nađe način da bude pored nje. Njena kreativnost i spremnost na žrtvu radi djetetove dobrobiti svakodnevno nas inspiriraju.
Vrlina: Mudrost
Uzor za: majke čija se djeca nalaze u teškim ili opasnim situacijama; majke koje trebaju razvijati požrtvovnost
Citat: “Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke. Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti.“ Izl 2, 2-4

Sveta Emilija

Nije poznato puno o životu svete Emilije, ali znamo da je zasigurno radila dobar posao u odgajanju svoje djece. Četvero od desetoro njene djece uvršteno je među svece Katoličke crkve: sv. Makrina, sv. Bazilije, sv. Petar iz Sebaste i sv. Grgur iz Nise. Sv. Emilija je prekrasan primjer stvaranja kulture molitve i svetosti u vlastitom domu.
Vrlina: Pobožnost
Uzor za: majke velikih obitelji; majke djece u vjerskim zvanjima
Citat: “Tebi, o Gospodine, dajem prve plodove i desetinu svoje utrobe. Prvi plod je moja prva kći, a desetina je ovo, moj najmlađi sin. Neka ti budu prihvatljiva žrtva, i neka svetost tvoja bdije nad njima! “- Sv. Emilija

Ana (Samuelova majka)

Ana je dugo godina čekala na dijete, ali nikada nije odustala od vjerne molitve Bogu. Nakon mnogo godina čežnje za vlastitim djetetom, vjerujemo da je za Anu bilo teško život svog djeteta posvetiti Bogu. Ona je primjer onoga što svaka majka treba učiniti. Moramo imati povjerenja u Božji plan za naše dijete i vjerovati da će mu pružiti više nego što možemo.
Vrlina: Poslušnost
Uzor za: majke koje se suočavaju s tjeskobom brigom za djecu; majke koje žive odvojeno od svoje odrasle djece.
Citat: “Oh, gospodaru! Dok tvoj duša živi, gospodaru, ja stojim pored tebe, moleći se Gospodinu. Za ovog dječaka sam se molila, i Gospodin je uslišao moju molitvu. Stoga sam ga posvetila Gospodinu; sve dok živi, posvećen je Gospodinu. ”

Elizabeta (majka Ivana Krstitelja)

Elizabeta je Marijina rođakinja i majka Ivana Krstitelja. Sveti Luka nam govori da su Elizabeta i njezin muž “oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. ” (Lk 1, 6-7). Marija je morala pomno razmišljati o Elizabeti da žuri da je vidi i provede tri mjeseca trudnoće s njom. Pismo nam govori da je Elizabeta bila ispunjena Duhom Svetim. Elizabeta je trebala biti upravo takva majka kako bi odnjegovala Ivana Krstitelja da bude kakvim ga je Bog stvorio.
Vrlina: nada
Uzor za: majke koje su neplodne; starije prvorotkinje; majke djece koja imaju jedinstvenu osobnost
Citat: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“

Sveta Elizabeta Ana Seton

Sv. Elizabeta Ana Seton bila je posvećena supruga i majka petero djece. Kada je njezin muž preminuo, ostala je samohrana majka bez novca. Otvorila je školu u svojoj kući koja je s vremenom dovela do osnivanja prve katoličke škole u SAD-u. Ona je primjer prevladavanja prepreka i teškoća s kojima se suočavamo u našim životima.
Vrlina: Čvrstoća
Uzor za: samohrane majke; majke radnice
Citat: “Koja je bila prva zapovijed našeg Spasitelja? Da vršimo volju Oca Njegova. Dakle, prva zadaća našeg svakodnevnog rada jest da vršimo Božju volju, druga, da to činimo na način na koji On zapovijeda i treća, da to činimo jer je to Njegova volja. Znamo da nas Bog poziva na svet život, znamo da nam daje svaku milost, obilje milosti i iako smo sami tako slabi, ta nas milost nosi kroz svaku prepreku i poteškoću. ” – Sv. Elizabeta Ana Seton

Becky Roach – Catholic Link
Prevela: Lucija Stepanić

by Guest Mon 17 Sep - 17:14

O inspiraciji (nadahnuću)

Svijet je prepun riječi, a nutrina srca neiskazanih misli. Sve u svijetu počiva na riječi, kao i u svačijem životu. Sve u ljudskom društvu i osobnom životu ovisi o inspiraciji (nadahnuću).

Znanost, kultura, umjetnost, školstvo, politika, gospodarstvo, razgovori, šale i dosjetke, zablude i mudre spoznaje, optužbe i opravdanja, molitve i kletve svakodnevno pregrijavaju društvenu atmosferu pa se kaos povećava, nasilje raste do neslućenih razmjera, moral propada i kod mnogih vjera mlači, gasi i nestaje.

Tek malo stado mudrih i dobronamjernih duša čuva i obnavlja izvorno ljudsko lice i smisao života u sebi. Još im je stalo do čovjeka i opstanka čovječanstva.

Među svima medijima mislî i riječî, najsnažniji utisak ostavljaju umjetnička djela i kolektivistički rituali kulture. Po njima se stvara i okrupnjava mentalitet i mijenjaju životni nazori. Zato valja u svemu tome biti budan, provjeravajući duhove, jer ne dolaze svi od Boga.

*

Na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji imao sam dva zanimljiva profesora. Književnik i veoma aktivni kazališni čovjek, Ranko Marinković, predavao mi je dramaturgiju; a glumac Drago Krča, scenski govor. Uzimam ih ovdje zbog jednog slučajnog razgovora.

Osim glumstvenosti profesora Drage, koji svoj profesorski rad nije pretvarao u glumu, i književnik Ranko je u scenskom smislu imao redovit i neuobičajen profesorski nastup. Zapravo zagonetni duhovni ritual kojim bi, kao u kazalištu, duhovnom silom lako osvojio pažnju svoje studentske „publike“. Njegova je scena bila katedra.

Na svaki svoj sat on je redovito kasnio točno pola vremena. Ušao bi šuteći. Sjeo za katedru. Izvadio tabakeru. Iz nje cigaretu. Žiletom ju prerezao na pola. Usporedio te polovice, držeći ih teatralno iznad očiju pa, zadovoljan što mu uvijek uspijeva pogoditi sredinu, stavio bi u cigaršpic samo jednu polovicu, zapalio i povukao dim. Za to vrijeme mi smo čekali.

A onda bi svaku rečenicu svoga kratkog predavanja izrekao dvaput pa na vrijeme završio sat. Na kraju bi opet tiho napustio katedru i nas. Nedostajao je samo poklon pa da to bude kazališni čin.

Kroz moj bi život ta dva profesora prošli uobičajeno prema zaboravu ili povremeno blijedoj uspomeni da se nije dogodio jedan moj kratki razgovor s Dragom Krčom. Bio je to ujedno i posljednji susret s njim, koji je kao gost moga kazališta u glumačkoj garderobi s ogledalima sjedio za stolom pokraj moga stola. Tako smo se mogli dvostruko gledati: izravno u oči i posredno kroz naša trokrilna ogledala.

Nametnuo sam temu o važnosti i moći inspiracije, bez koje nema umjetničkog čina.

Rekao sam mu da je umjetničko djelo zapravo vlasništvo nekog duha koji daje takvo nadahnuće, a da smo mi tek majstori svog zanata koji u svom tijelu i u svojoj duši ostvaruju nacrt toga duha. Pa ako se glumac mimo savjesti sasvim preda nekoj ulozi, nije začuđujuće što iz te uloge u nekim slučajevima više nikad ne izlazi. To je dokaz da se duh te uloge nastanio u njega. Zato on više nema svoje volje ni vlastitog života, nego vrši volju toga duha i doživotno postaje njegova uloga. Uloge su zapravo duhovi, a scensko djelo svojevrsni duhovni svijet.

Na isti način taj duh po opsjednutom glumcu nastanjuje se u publiku pa ni ti ljudi u gledalištu više nisu oni, nego nastavljaju živjeti preobraženi u te njima neodoljivo privlačne uloge. Scensko djelo snagom svoga duha ili duhova tako mijenja mentalitet i umjetnika i publike. Naposljetku i cijeloga društva što se takvoj kulturi i umjetnosti bez razbora klanja.

Zato se ja, kao umjetnik, smatram odgovornim za povjerenje što mi ga daje moja publika i za život svih koji me gledaju pa i za šire društvo na koji moja umjetnost ima tako moćan utjecaj da ih snagom svoga scenskog nastupa mogu povesti u pravcu nekog zajedničkog dobra, ali i u pravcu osobne im i društvene propasti.

Umjetnost je, s jedne strane, kruh kojim se duše mogu nahraniti krepostima istinskog života, ali i oružje od kojega se može „poginuti“.

Svidjelo se ovo Krči pa je usput dodao:

„Pitao sam jednom Ranka Marinkovića kako on dolazi do inspiracije, kada piše uvijek jednako snažna i zanimljiva djela. Odgovorio mi je:

‘Veoma jednostavno. Navijem budilicu da mi zvoni nakon 20 minuta. Uzmem bilo koje novine; može i stare. Prepisujem iz njih kroz tih 20 minuta bilo što, sve dok mi budilica ne zazvoni. A onda uzimam papir i olovku pa nastavljam pisati što mi tada padne na pamet ne razmišljajući pri tom ni o čemu. Jednostavno ruka mi sama ispisuje retke.’ “

Zbog poziva na scenu, razgovor smo time završili. I od tog se dana nismo više sreli jer naskoro je moj profesor i kolega umro.

Taj mi detalj našeg razgovora ne silazi s uma.

*

Otvoriti se bilo kojem duhu da on svoje djelo po meni ostvari, to nipošto nije razborito. To me podsjeća na šamanske rituale, čiji nastupi su zbilja potresni. Ali u umjetnosti, koja ima tako silan utjecaj na duše, to ne smatram korisnim ni dobrim, bez obzira na bogatstvo i svjetovnu slavu.

Istinski se život može izgubiti kad se duša otvori zloj riječi i zlome nadahnuću.

A osobito što se tiče onih koji se drsko i bezuvjetno prizivaju na takozvanu umjetničku slobodu, to nikako ne smatram korisnim. U svemu što čini, čovjek mora biti odgovoran jer utječe na tuđe živote.

Sotonistički je postulat „radi što hoćeš“, a kršćanski zahtjev: „čini ono što je dobro pa time čuvaj sebe i svoj ljudski rod.“

Dar slobodne volje i slobode u Bogu i u ljudskom rodu neodvojiv je od odgovornosti za vlastiti i tuđe živote.

Inspiracija (nadahnuće) je najvažniji pojam, ne samo u umjetnosti, nego i općenito u ljudskom životu. Bez nadahnuća se ne događa ništa osobito ni u umjetnosti niti u životu.

Nažalost, mnogi umjetnici na to ni ne misle. Upravo po nadahnuću, odnosno duhovima koji stoje iza njega, kultura i umjetnost naglo i snažno oblikuju mentalitet publike, neke sredine pa i cijelog društvenog poretka koji svoje političke rituale redovito začînjâ nekim činom što snažnijeg umjetničkog nadahnuća.

Rajko Bundalo

by Guest Tue 18 Sep - 15:08

Ljudi moga kraja

Nas 42 dječaka moje generacije otišli smo iz našega zaseoka radi školovanja na razne strane države i svijeta i nikad se nismo vratili. Čak ne znamo ni gdje se tko nalazi. I roditelji su naši pošli za nama. Ostali su samo starci pa i oni pomrli. Na kraju su i posljednji od živih završili u ratnom progonstvu.

Tako nam je opustio zaseok i zarastao u šikaru. Između njenih grana i stabala, poput zastrašujućih aveti u noći, vire polu urušena krovišta i pod njima zidovi bez prozora i vrata. Još više pogled straše prognjili podovi s puno smeća, što su ga nanijeli vjetrovi i kiše u ta, nekoć svima nama draga i jedina, obiteljska staništa. Na dovratku u sred šume još uvijek se u emajlu jednako sjaji stari kućni broj, što jedini se nije promijenio.

Danas tamo nema nikoga, osim jednog mlađega od mene koji živi sa psom i lovačkom puškom, da se brani od vukova i medvjeda kad se spuste iz planine do zapuštenih naših voćnjaka. I polja su nekadašnja progutale šikare i šume. A i grobovi se naših pradjedova s golemim stablima bespomoćno ‘rvaju otkad nema nikog da ih obiđe. Tko će koga iskorijeniti, to zna samo Bog.

Kraj izgleda kao da tu nikad nikog nije bilo. A pjevalo se – znam – u ono doba, svetkovalo i kitilo svatove. Na nakićenim konjima s nakićenim našim mladoženjama stizale su među nas neke do tad neviđene lijepe mlade djevojke, da već od tog raspjevanog dana budu među nama neke nove supruge i majke. Božić zimi na planinskoj studeni grijao je iznutra naše prste promrzle. Na Petrovdan u sred ljeta gorjeli su krjesovi; od goruće kore trešnjine na rascijepljenom štapu čiji miris u sjećanju sve do danas omamljuje dušu svojim divnim kadom. Na brdima u daljini one ljetne noći činilo se da nam plešu zvijezde, jer glasove s onih brda nismo mogli čuti.

U što nam se pretvorio taj nebeski i zemaljski na osobit način uređeni kraj? Je l’ se Boga itko spominje? Je l’ svoj svoga više želi čuti, kad čak i brakovi danas traju poput tuluma u obiteljskom hramu, kad sutradan osim smeća više ničeg nema? Gdje su svi ti ljudi nestali?

Neke od njih iskorijenile su nevjera i psovka. A druge su – poput Lota prije ognja nad Sodomom – s blagoslovom na sigurno izveli sveti Božji anđeli. To su oni što se na svetkovine i blagdane nisu htjeli do bezumlja napiti, potući se baš pred crkvom i psovati Boga.

Zato tamo danas živi još jedino vječna nebeska tišina, kao na početku kad je zemlja bila (prije ljudi) stvorena.

*

Nije žalopojka ovo što govorim, nego živa istina, što ju sveti Božji prijatelji prihvaćaju poput Joba kad ono na vrhuncu muka uzvrati svojoj ženi na zli savjet da prokune Boga pa umre:

„Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?“ (Job 2,10) Ili što reče prije toga, kad ostade bez svega imanja pa mu još izginuše svi sinovi i kćeri: „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1,21b)

Nisu ljudi moga kraja ni bolji ni gori od ostalih stanovnika svijeta. Jer i drugi su u ratnom vihoru u mnogo čemu prošli jednako; neki bolje – neki gorê.

Svugdje i svagda to je ona ista stara zemlja i na njoj su od početka isti duhovi i ljudi.

Bez Duha Svetog, ne bi bilo mudre riječi ni svetoga djela, po kojemu se ljudsko biće razlikuje od bezumne i bešćutne zvijeri, nego po njemu iznutra neki od njih nalikuju svetim anđelima, a najvjerniji čak i samom Bogu.

Jednako ni bez zlih duhova, ne bi bilo ni bezumlja ni zlodjela među ljudima niti bi se itko svega vijeka i kroz svu povijest uzaludno „borio“ za mir.

Među duhovima se odlučuje o čovječjoj sudbini. A čovjek odlučuje samo o jednome – kojemu će duhu i njegovoj riječi svoju dušu zauvijek predati.

Tako je i ratni vihor zahvatio, zahvaćao i zahvaćat će mnoge duše, rodove i narode kroz misli i riječi. One su ih pokrenule na zlo zvjerskog djelovanja protiv vlastitoga ljudskog roda, da u srcu ubiju svoju vječnu Ljubav. Da nakon toga krepavaju poput prokletih. Da im djela budu uzaludna, jer zlikovac iz zla ne izlazi. I tako je kroz sva vremena i bilo gdje na svijetu; rađaju se dva tabora – svetih i prokletih. Odnosno oni koji slijede Duha Svetoga. I oni što se Duhu Svetom opiru radi samovolje i svojih idola.

Jednako se i tamo – u kraju moga djetinjstva – i ovdje – u kraju moga životnog poslanja – događala ona ista tajna prošla i buduća – da neki žive, a neki nestaju. Da neki žive i kad ih ubiju. A da neki već su nestali i kad živi zemljom hodaju. Jer „nema ništa novo pod suncem.“ (Prop 1,9)

Sve nevolje, pa i smrt, božanski su dokaz da nikome nije vječno biti ovdje, nego u Istini. I tko nije u Istini, toga nema, makar bio vidljiv. Čije ime Ljubav ne upiše u vječnu knjigu živih na nebesima, toga nema, makar danas spaljivao sve narode na svijetu kataklizmičnom snagom raznovrsnog oružja što ga ima svugdje i u svemu od svemira do morskoga dna.

Po Istini su na svijet došli ljudi. Ali nisu svi od Istine. Pa ipak i u krajevima gdje – zbog grijeha – ljudi nestane, u tim krajevima ostaje Istina, jer: „Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

U svom djelu Bog zauvijek ostaje. A ovisno o slobodnoj volji, čovjek može „biti ili ne biti“. To, naravno, Hamlet ne razumije, a niti onaj koji ga je izmislio i koji mu je svoje riječi dao. Ne gledaju sveti pokornici njegove zločine, da im duše ne otruje koja zlobna riječ.

Rajko Bundalo

by Guest Wed 19 Sep - 13:53

Tuđa laž im razorila brak

U jednom razgovoru nakon majčine smrti pitao sam oca što bi mogao istaknuti kao najteže u svome životu. Potonuo je nakratko u duboku šutnju. A onda su mu iz očiju naresile suze govoreći silno potresen:

„Najteže mi je bilo kad su nam se u djetinjstvu roditelji svađali, a nas trojica izgubljenih u žalosti nismo znali što bismo sa sobom. Stisnuli bismo se u strahu jedan uz drugoga kao da nemamo nikoga na svijetu. (Duga šutnja)

Eto, to mi je bilo najteže. I danas mi je to najteže, iako ih nema odavno a meni je već osamdeset treća. To ne mogu nikad prežaliti. Ja sam ih pokopao jedno kraj drugoga, jer su moji roditelji, iako to oni možda ne bi htjeli. Sad im bar grobove gledam zajedno, kako sam ih u djetinjstvu želio gledati.“

Pitao sam ga kako su i zašto počele te svađe. On mi odgovori:

„Počelo je to svađanje od jedne laži koju je izrekla majka onog Branka s kojim ni ja nemam dobre odnose, jer je opak čovjek. On je toliko ljut i opak da sam jednom gledao kako svoga konja ugriza za usnu, upire mu prst u oko pa mu bijesno govori: ‘Iskoči oko! Iskoči oko! Iskoči oko!’ Sina su mu ubili u Njemačkoj. Njegova je majka oklevetala moga dobrog oca da se mota oko neke žene, zbog čega mi je mati bila tako strašno ljubomorna da je ljubomora nije nikad prošla. A to nije bila istina. Moj je otac bio jako pošten, vjeran, bogobojazan i dobar čovjek. Ni tuđu travku ne bi uzeo, a kamoli nekom ženu. Nikad ništa loše o njemu se nije govorilo. Sve što ima, sve bi dao svakom siromahu. Toliko je imao srca za druge. A i nas je tako odgajao. Od mnogih je bio cijenjen upravo zato što je bio tako čvrsto moralan, vjeran, pravedan i čist. Ali, eto, zbog najobičnije laži te lajave žene život im je bio nemoguć, a nama, evo, žalostan do smrti.“

Teški zločin kolektivne laži

Naredne sam ga godine zamolio da mi priča o svome životu i o našim precima, sve čega se sjeća i što je čuo od drugih. Dok sam ga pažljivo slušao, dotle sam mu čitav život i sve te događaje i duše u svom srcu predavao Bogu. Doslovce sam vidio da mu Netko nevidljiv skida s duše bolne terete.

Kad su se u sred razgovora među nas spustili beskrajna tišina i njezin vječni mir, dodao sam najkraće što mogu da ne ometam tako snažnu Božju prisutnost: „Reci mi još samo jedno. Koji ti je u životu bio najteži dan?“

I opet mu je od boli zatitrala donja vilica. I opet mu je u jednako blagom i pravednom zelenkastom oku zablista ona bolna suza. A u glasu miješalo se nešto kao da istodobno i plače i viče povrijeđenim gnjevom zbiljskog pravednika:

„Znaš li koji mi je dan bio najteži u životu? Onaj kad ste se vas dvojica potajno krstili, kad su ti mater i baba u našu kuću dovele popa, a ja pred komunistima iz sela glumio kao da imam nekog posla u planini i kao da ne znam što mi to žena i majka rade iza leđa. Ja sam u onoj šumi u suzama urlikao kao ranjena zvijer od žalosti što ne smijem ni potajno u vlastitoj kući biti na krštenju svoje djece. To mi je bila rana najljuća, ali je nisam imao kome povjeriti, jer bila su to takva vremena. Eto, ni to političko zlo, najveće od svih zala moga vremena, neću nikad zaboraviti.“

Pomiren s Bogom u 85. godini s ovoga je svijeta pošao u miru. I pogreb mu je svjedočio da je bio pravednik koji svjesno nikad nikom nije ni želio ni činio zlo.

Već kao malu djecu, brata i mene je odgajao ovako: „Djeco moja! Ako bi vam bilo koji čovjek druge vjere ili drugog naroda učinio ne znam kako tešku nepravdu, nemojte mu se osvećivati da se bar po vama ne poveća zlo. Ono što ste u osveti naumili učiniti njemu, dođite pa učinite meni, a ne njemu. Jer previše je krvi proliveno. Jer previše je krvi proliveno. Jer previše je krvi proliveno.

Tuđom nesrećom se nikad nitko nije usrećio. Svaka suza jednako je teška. Živite od svoga poštenoga rada, makar gladni bili, i od svoje dobrote pa vam u životu neće biti loše, makar takvi bili jedini na svijetu. Samo tako ćete preživjeti i najgora vremena.“

I bilo nam je tako u posljednjem ratu. S ponosom je ponavljao mnogima: „Moj je Boško svojim vojnicima govorio. ‘Ako te neprijateljski vojnik ne napada, ne napadaj ni ti njega, jer i njega je neka majka rodila. I za njim će neko dijete, žena, rodbina i prijatelji zaplakati.’ “

Da. Pravo veliš, oče. Nemoj da te čija suza osudi!

Eto, u to malo riječi stalo mu je cijelo sveto evanđelje.

Rajko Bundalo

by Guest Thu 20 Sep - 18:14

Najteže je propovijedati čovječnost u najnečovječnijoj epohi, primijetio je jednom genijalni Berdjajev. Najteže, no ne i nemoguće. Na to nas uostalom potiče i Torkington koji nas poziva da nasljedujemo prve kršćane – mistike – koji su znali kako pobijediti surovi poganski svijet antike i koji pred nas stavlja izbor svih izbora, da jednom za svagda odlučimo, tko nas vara: Isus ili sekularni revolucionari?

Pametna izreka kaže da će kršćani 21. stoljeća biti mistici ili ih uopće neće biti.

Zato vam svakako preporučujem knjigu Davida Torkingtona “Mudrost kršćanskih mistika” koja seže u sam korijen kršćanske povijesti kada su darovi tako obilno tekli da je gotovo svaki kršćanin bio ujedno i mistik. Naravno da je trebalo Božje pomoći da se izdrže grozne muke i progoni, ali ono što ova knjiga otkriva je nešto senzacionalno: kako su se prvi kršćani međusobno podržavali i znali su točno koje “faze” ima misticizam, da nakon prvotne milosti dođe tamna noć duše – o kojoj je tako nadahnuto pisao sv. Ivan od Križa – ali o misticizmu također i sv. Terezija Avilska. Ako se ta tamna noć prebrodi ustrajnošću u molitvi (a to može potrajati godinama i godinama), poslije kreću rijeke milosti. No, tamna noć je ujedno najčešći kamen spoticanja gdje mnogi posustanu zauvijek, ostanu na ravnoj crti.

Torkington dakle piše o misticima, ali i o današnjem čovjeku, kada su mistici rijetkost, no to nije zato što On manje daje, nego zato što smo mi zatvorili svoje umove i srca nadnaravnim spoznajama, nismo više u stanju razmjenjivati iskustva, jer, ili ih nemamo ili nas je sram – ili smo ponizni pa se sramimo iz tog osjećaja nedostojnosti.

Poruka knjige je divna – svatko od nas je sposoban primiti prekrasne darove s kojima možemo raspolagati samo za opće dobro i na slavu Božju, nikad na svoju jer to je oholost. Ne spominjem ovu knjigu slučajno, jer smatram da su kršćani, posebno oni na Zapadu, izgubili doticaj sa samom esencijom kršćanstva.

Zaista, mistik se krije u svakome od nas. Još je sveti Toma Akvinski naučavao kako razum i objava nisu u proturječju i da jedan drugoga služe. Teško se oteti dojmu da se u današnje vrijeme i kler i laici u sve većoj mjeri oslanjaju isključivo na razum. Na portalu katoličkih teologa pronašla sam odličnu definiciju mistika koja ide otprilike ovako: mistik je osoba koja želi boraviti u Božjoj prisutnosti, osoba koja vlastitim naporima vježba kreposti i kontemplacijom i razmatranjem se primiče svojevrsnom ljubavnom sjedinjenju s Bogom. Po ovome opisu bismo svi trebali barem nastojati postati mistici, a ipak to ne činimo jer smo pogrešno prihvatili uvjerenje da su rijetki odabrani postati mistici.

Pravi katolički mistici (sv. Augustin, sv. Katarina Sijenska, sv. Franjo i sv. Terezija Avilska i mnogi drugi) svoja su duboka mistična iskustva pretvorili u pravu škrinju s blagom Katoličke Crkve, no to ne znači da oni pripadaju jednom ekskluzivnom klubu, već da smo svi mi pozivnice dobili krštenjem, ali smo ih izgubili i zanemarili.

Osoba koja posjeduje mistična iskustva prolazi kroz pročišćenje svih osjetila i s vremenom kod njih dolazi do sve jače želje za napuštanjem svih svjetovnih ugoda i jakom željom za svetošću. Razne redovničke zajednice po ovom su pitanju u povlaštenom položaju jer imaju bogatstvo tekstova kako postići svetost i uroniti u mistiku, dok su vjernici laici u znatno težem položaju iako smo i mi pozvani ne biti od svijeta.

Što se nudi, dakle, laicima?

Previše ugode, previše udovoljavanja čovjeku, prevelika koncentracija na senzacije i senzacionalizam. Laicima su potrebni tekstovi koji bi na neki način njihove živote uredili da budu što sličniji redovničkima, a opet ih ostavili svjetovnima (ovu sam misao posudila jer me se izrazito dojmila). Tu je svakako i filozofija pobune protiv vjere kojoj smo svi izloženi – kao nečega što je potpuno nazadno i što guši ljudske slobode (posebno se to manifestira u posljednje vrijeme na području ljudske spolnosti). Posebno se to odnosi na „kršćanski“ Zapad jer je kršćanstvo na Zapadu omlitavilo, izgubilo oštricu, muževnost, feminiziralo se da ne upotrijebim težu riječ, nema više hrabrosti i misijske prodornosti. Evangelizacija? Bog zna da nam je potrebna, no misije sve više nalikuju na dobrotvorne usluge socijalno-karitativnog tipa kojima je preče napuniti želudac nego donijeti živoga Boga. Zapad više nije sposoban evangelizirati nikoga, jer da bi to učinio, potrebno mu je prvo da reevangelizira sebe. Pogledajte migrante u predvorju Hrvatske. Brojna su svjedočanstva lokalaca da su u dobroj vjeri i puna srca pakirali u kutije ne od viška, nego od manjka svoje sirotinje, da bi stotinjak metara dalje našli te iste kutije bačene u kontejnere.

Da Zapad nije dekristijaniziran u mjeri u kojoj jest, svećenici koji se u svojstvu humanitaraca brinu isključivo za materijalne potrebe doseljenika stavili bi velum humerale, uzeli Presveto u ruke i prošli kampovima s Bogom visoko dignutim u zrak (kao što su to hrabro činili svećenici stotinama godina ranije) – vjerovali ili ne, možda je to tim ljudima jedina prilika životu da se licem u lice susretnu sa živim Bogom. Evangelizaciji nije cilj borba protiv nevjere, već širenje Radosne vijesti, istine o otkupiteljstvu Gospodina našega Isusa Krista.

Tradicija se raspala na atome, svijest o svemogućem Bogu bačena je u zapećak, katolici ne da više nisu mistici, nego se svoje vjere srame – sjetimo se njemačkih biskupa koji su posakrivali svoje križeve – istinu samu – da ne bi uvrijedili muslimane i da ih i dalje održe u laži da Isus nije Bog, nego prorok.

Koga će oni evangelizirati?

Europa je na najboljem putu da doživi sudbinu sjeverne Afrike koja je nekoć bila kršćanska. Europa iz svojih institucija izbacuje križeve, Europljane smeta zvonjava crkvenih zvona, Europa je duhovno anestezirana. Pitanje poreza pobijedilo je pitanje Boga – živimo u uvjerenju da smo nikad slobodniji, a zapravo su nam mozgovi isprani onako kako valjda u povijesti nikada nisu ni bili. Živimo u zatvoru duha – iako zidove ćelija možda ne vidimo, one su itekako tu, sagrađene ne od cigala nego od naše samodostatnosti i oholosti.

Što je prosječnom modernom Europljaninu Bog? Puka fraza, relikt praznovjerne prošlosti; možemo ga sami definirati i skrojiti ga po svojoj želji – on može biti sve što mi sami zamislimo, kao hlače koje smo dali skrojiti kod krojača po našoj mjeri. Boga smo krivotvorili i demistificirali i zato je tema ovog teksta povratak mističkim korijenima koji su stvorili kršćansku civilizaciju od poganskog svijeta, a može ju stvoriti i opet od ovoga novopoganskog svijeta u kojemu sada živimo. Ironija je da su društvena elita, moćnici, nositelji pop kulture zapravo ljudi s moralnog dna i margine – oni koji direktno utječu na stanje svijesti milijardi ljudi – novi su bogovi svijet novca, slave i laži, ikone koje vode totalnoj dehumanizaciji čovjeka.

Isus je ljudima danas nerazumljiviji nego ikada prije – da bi ga mogli prividno nasljedovati i citirati, trebalo ga je prije svega redefinirati kao dobrog, ali dobrog u smislu da čovjeku dopušta slobodu u užitku i hedonizmu – tako imamo najnoviju stečevinu nazvanu moralni relativizam. Čovjek modernog doba pokušava stvoriti vlastitu etiku i sukladno njoj donositi moralno iskrivljene zakone na koje se onda neopozivo poziva kao na krajnji argument oko kojeg nema rasprave. Kao hrvatski Ustavni sud po pitanju pobačaja gdje su jasno i glasno rekli: oko zabrane pobačaja nema rasprave. Žrtvovali smo istinu zbog prava na pravo!

Najteže je propovijedati čovječnost u najnečovječnijoj epohi, primijetio je jednom genijalni Berdjajev. Najteže, no ne i nemoguće. Na to nas uostalom potiče i Torkington koji nas poziva da nasljedujemo prve kršćane – mistike – koji su znali kako pobijediti surovi poganski svijet antike i koji pred nas stavlja izbor svih izbora, da jednom za svagda odlučimo, tko nas vara: Isus ili sekularni revolucionari?

Katoličanstvo je jedina brana uspostavi kulture novog poretka, novog svijeta koji briše granice i zatire osjećaj nacionalnog ponosa – to je paradoksalno jer riječ katolik znači univerzalan, ali i paradoksi postoje da bi potvrdili istinu (jednog su Chestertona zvali “princem paradoksa”).

Mnoge sekte i lažne religije čovjeka stavljaju u središte, što je čista egocentričnost i samoljublje – što su pak pojmovi dijametralno suprotni kršćanstvu. Iako se to može činiti kao lakši put, nema slobode bez herojskih duhovnih napora na koji nas pozivaju znani i neznani mistici. Nema prave slobode bez Boga.

Pozvani smo Boga vratiti u ovaj postkršćanski svijet. Vikati Njegovo ime s krovova kao nadoknadu onima koji su šutjeli. Prestati gledati ludilo koje nam se nudi vani i zagledati se konačno u sebe, unutra. Postati mistici, baš poput prvih kršćana. Vratimo se ponovno do Chestertona i do toga što je on imao reći o misticima:

No, za sada je, na isti čisto praktičan način, moguće dati opći odgovor koji se tiče toga što ljude kroz samu povijest odražava pri zdravom razumu. Misticizam odražava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misterije, postoji i duševno zdravlje. Kada ih uništite, stvarate morbidnost. Običan je čovjek oduvijek zdrav, jer je običan čovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji, a drugu u carstvu čuda. On je sebi uvijek dopuštao slobodu sumnje u svoje bogove, ali (za razliku od današnjeg agnostika) također i slobodu da u njih vjeruje. On se uvijek više brine za istinu nego za dosljednost.

Ovo je možda najljepša i najpotpunija definicija čiste i potpune slobode koju sam pročitala.

Ne dajte, ni pod koju cijenu ne dajte svijetu da vas uvjeri u suprotno.

Nikolina Nakić

by Yehudim Fri 21 Sep - 12:26

by Guest Fri 21 Sep - 14:27

Yehudim wrote:

by Sponsored content