Otac kvantne fizike o religiji i Bogu...

Speare Shaker wrote:

melkior wrote:

Treće, prouči malo zoroastrizam pa ćeš doći do zaključka da je eshatologija zoroastrizma poprilično slična eshatologiji kršćanstva i da eshatologija kršćanstva puno toga duguje eshatologiji zoroastrizma (Ahriman poistovjećen s Đavolom, sudnji dan, konačna pobjeda dobra nad zlim, postojanje raja i pakla, itd.)

Četvrto, nemam namjere raspravljati o etičkim konceptima i vrijednosnim sudovima, osim nekog ideološkog zatupljivanja, ne vidim po čemu je to kršćanski moral i etika superiornija ratničkom moralu i časti. Kršćanstvo je u trpljenju nepravde, zla i mirenju s istim suviše fatalističko za moj ukus.

Treće: Dovoljno poznajem mazdaizam da bih odavno shvatio kako su eshatologije te religije i kršćanstva zaista jako slične.
Međutim, to je samo eshatologija, a ako se zapjenimo oko nalaženja sličnosti eshatologije kršćanstva sa drugim religijama, kako je to danas prilično popularno, naći ćemo ih čak i bez prevelikog napora.
No, što je sa dualizmom mazdaizma?
Pa u toj religiji zlo ima apsolutan karakter, postoji oduvijek i u vječnost.
Sad možemo postaviti ono tvoje ranije pitanje, ako su Dobro i Zlo u stalnoj borbi, kako uopće išta može nastati uz takvu jednako snažnu oporbu bilo kojem riješenju?
Sad možeš reći da na kraju Dobro zapravo pobijedi, ali teško se oteti dojmu kako je Zaratustra tu podlegao vlastitoj usmjerenosti ka nekom patetičnom happy endu.
To mi je malo previše infantilno da bi mi bilo prihvatljivo.

Četvrto: Poštujem osobnu odluku o prihvaćanju nekog ratničkog modela etike odnosno časti.
No, tu nastaje jedan ne tako minoran problem.
Naime, bilo koji od takvih modela podrazumjeva neprekidno ratovanje po onom prastarom ratničkom riješenju poznatom kao "bolje da mi prvi napadnemo njih nego da oni prvi napadnu nas" jer ćemo si tako povećati izgleda na pobjedu.
Taj model i njegove posljedice još od prvih vremena homo sapiens sapiensa je odlično opisao Steven Pinker u svojoj "Praznoj ploči" i nekako čisto sumnjam da će se čovječanstvo kolektivno vratiti na taj model jer on kao konačno riješenje podrazumjeva samo-uništenje vrste, jedino je pitanje kad, u kakvim okolnostima i na koji način.
Već samo po tome je kršćanstvo kao etika generalno superironije bilo kojoj od ratničkih etika, makar prihvaćam kako postoji mogućnost koegzistencije neke od takvih u pretežito kršćanskoj kulturi odnosno kulturi koja prihvaća temeljna kršćanska načela ljubavi prema bližnjemu i Bogu. Makar pri tome Boga promatrali po modelu Ludwiga Feuerbacha (ispunjen moralni zakon).
Uz sve to, kršćanstvo je postavilo mamac kojim je željelo promovirati takvo ponašanje, a koji se zove vječni život odnosno život u vječnosti, u istobitnosti s Bogom.
Bolje nagrade od takve je teško i zamisliti, druga je priča je li uopće realna i ako jeste, u kojoj mjeri.