Chat Room....

To je ukra od drugog najvećeg hrvatskog pjesnika...
:D

Ad Astra Per Alas Porci!

John Steinbeck was supposedly once told by a grade school teacher that he would be an author “when pigs fly.” A few novels later, he took the winged pig and the latin phrase above as his personal seal. “To the stars on the wings of a pig.” - Ad Astra Per Alas Porci!

Čitajući njegov roman Nepodnošljiva lakoća postojanja stječe se dojam da je svaka izvanglazbena namjera, inkorporirana u glazbi, prema Kunderinu mišljenju, grijeh krivotvoreće ili kič-recepcije iz koje mogu proizaći, za smisao same glazbe, vrlo nezgodne posljedice. U pogledu bezbrojnih zloporaba glazbene umjetnosti u političke i ine neumjetničke svrhe i ciljeve bio je vrlo osjetljiv. Na to nas i sam upozorava: »Oduvijek sam duboko i snažno mrzio sve one koji u umjetničkom djelu žele vidjeti tzv. političko, filozofsko, vjersko i ino stajalište…«

Zato nas odveć ne čudi njegovo izričito stajalište u skladu s kojim sve one kič-recipijente koji se muzikom koriste i zlorabe je u neumjetničke svrhe svrstava u idiote muzike. A sudeći po realnoj situaciji takvih ima doista napretek, dapače previše.

O tome između ostalog kaže: »Europa je na glasu kao civilizacija utemeljena na razumu. No jednako bi se tako o njoj dalo reći da je civilizacija sentimenta: stvorila je tip čovjeka kojega nazivam sentimentalnim čovjekom. Homo sentimentalis ne može biti definiran kao čovjek koji osjeća, nego kao čovjek koji je osjećaje uzvisio kao vrijednost. U času kad se osjećaji smatraju vrijednošću, svatko želi osjećati; budući da se svi rado razmećemo svojim vrijednostima, imamo sklonost pokazivati svoje osjećaje. Nitko nije tako pronicavo razotkrio homo sentimentalisa kao Cervantes. Don Quijote odluči voljeti određenu damu, imenom Dulcinea, i to usprkos tome što je gotovo ne poznaje (to nas neće iznenaditi, jer već znamo da, kad je riječ o ‘wahre Liebe’, pravoj ljubavi, voljeni gotovo nije važan).«

Jednako je tako i Beethoven u IX. simfoniji zahtijevao zagrljaj milijuna u jedan poljubac svijeta, a da možda ni sam nije dovoljno pokazivao je li uopće bio sposoban voljeti drugu osobu, a još manje biti (za)voljen od druge osobe. Nije li to možda biografska činjenica koja se posve usputno, na Kunderinu literarnom tragu, razotkriva kao nerješiv paradoks Beethovenova života.

»U definiciji osjećaja«, nastavlja Kundera, »pripada i to da se u nama rađa bez udjela naše volje«. U trenutku kad tobože hoćemo osjećati osjećaj više nije osjećaj, nego imitacija osjećaja, njegovo prikazivanje. Što se obično naziva histerijom. Zato je tzv. homo sentimentalis u stvarnosti isto što i homo hysterikus. Posljednji takav homo hysterikus bio je Gustav Mahler, ali o njemu i njegovoj glazbi kojom drugom prigodom. Kada je riječ o umjetnički vrijednoj glazbi i njoj neprimjerenoj kič-recepciji, onda treba naglasiti ovo: ne postoji glupa glazba, nego samo naša glupa ili kič-recepcija glazbe kojom njezinu ljepotu najčešće opterećujemo bezbrojnim teško podnošljivim suvišnostima.

http://www.matica.hr/vijenac/375/glazba-u-nepodnosljivoj-lakoci-postojanja-4372/

Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima sjećamo se zatvorenika koji su predano tješili druge dajući im i posljednju koricu kruha. Možda je takvih ljudi bilo malo, ali oni su čvrst dokaz da se čovjeku može oduzeti baš sve osim njegove posljednje slobode - slobode da sam odluči kako će se ponašati u svakoj situaciji ma kako ona bila bezizgledna, sloboda da sam odluči kojim će putem krenuti 

Viktor E. Frankl

Russian Classics Aesthetics

Brothers Karamazov: orthodox monasteries, deep woods, starry nights, the sound of paper being torn, dimly lit rooms, withered roses, an unfinished letter, piles of books, the sound of shattering glass, ticking of clocks in a silent house, heavy wooden furniture, the air before a storm, the smell of earth, a crowd of people dressed in black, distant murmurs, emptied streets, the fear of walking alone in dusk
Crime and Punishment: coldness of the skin against a blade, slender pale fingers and slightly shaking hands, a red stain blooming on white fabric, lonely steps in a corridor, the slow dripping of water, looking out of the window into the thickening darkness, a single dying candle on the table, listening to one’s breath and counting heartbeats, too many stairs, the desire to be invisible, a subtle memory of kind word
The Idiot: classical statues, wealth covered with dust, a dark house tainted with inherited madness, an unsettling feeling, long walks in a park, useless chatter, a silken ribbon forgotten on a bench, a melancholic face, an unexpected spring rain, the joy of reading one’s favorite book, the clarity of mind after fully perceiving the world around, looking at cloudless sky
Anna Karenina: fields of crops, flowers brought from an early morning walk, the wind caressing a girl’s hair, a bowl of fruit, the smell of ripe pears, the clatter of a spoon against porcelain when stirring tea, children’s laughter coming from the garden, soft sunlight and white curtains, the sensation of velvet against skin, pearls from a ripped necklace spilling on marble floor, a sudden silence in a room full of people
War and Peace: a glass of wine, the brightness of  a crystal chandelier, white lace, a raging snow storm, the sound of a door being gently closed, the moment of holding one’s breath before walking in a ball room, indulging in looking at a beautiful earring against light, the sound of a saber being drawn, closing one’s eyes for a moment while dancing, the sweet smell of strawberries, a pair of gloves left on an armchair, light scent of powder
The Master and Margarita: the chaos of a lively city, ambient jazz in expensive restaurants, jumping on a moving tram, the sight of Moscow from the roof of a house, yellow flowers in a vase, leaning out of the window, shelves stacked with books, a small tin box with old photographs, strange shapes in the night sky, laughing in the middle of the night on a balcony, colorful posters for a surreptitious magician’s show floating in the wind
Eugene Onegin: a lonely mansion, reading a book in the parlor, faint piano melody lingering in falling silence, long evenings, passing seasons, discussing french novels of the moment, unspoken thoughts, leaning against the door frame, quickly averted glance, eating a peach absent-minded, bright mornings, footprints in snow, a loud gun-shot terrifying a flock of birds nearby
A Hero of Our Time: byronic boredom, getting up late in the afternoon, the hidden unspeakable sadness of existence, shakespeare’s tragedy opened next to untouched breakfast, cigarette smoke, polished boots, walking with one’s coat wide open letting the night chill break through to the bone, carved wooden chair, fading warmth of the ashes late in the evening, the thought of farewell
Fathers and Sons: birch groves, morning mist, moss covered stones near a  moor, scientific books, white roses, cheap champagne, shabby pocket-watch, light-hearted irony, a maladroit cello sonata, freshly mowed grass, leaving thoughts come and go, a slow yawn, picturesque plates and bowls filled with traditional dishes, drinking tea on the porch, longing for the future
Doctor Zhivago: a strange feeling of loss, writing poems in a diary, traveling by train, the hesitation before touching someone’s hand, the gaze of one lost in thought, the warmth of cinnamon, a scarf brightly embellished with flowers, a glass of water, two people listening each on the other side of the door, a threadbare jacket, the tempting void, the evanescent serenity of yesterday
Dead Souls: horses in a merry gallop, delicious smells mingled, grotesque and bizarre tragedy, luxurious attire cheap soul, masks, a perfumed love letter, the triumph of sarcasm, an unattached wheel rolling down a dusty road, the atmosphere of commedia dell’ arte, puzzling speeches, a baffling caricature drawn on a handkerchief
Cherry Orchard: a lone chair in an empty room, falling blossoms, old samovar, the unsettling need for change, a mirror reflecting full moon, the disappointment of a glossy object turning worthless after second glance, a piano out of tune

(Source: https://lennuieternel.tumblr.com/post/172518251958/russian-classics-aesthetic)

Najs!
:D

A misteriozne žene s početka je sve manje. Njen glas je šum, smetnja i na koncu nestane. Ona ostaje skica, a zaplet je vezan uz njenu sudbinu. Htio sam da se ljudi osjete iznevjerenima od mene, izdanim od knjige.

Iznevjeravanje zakona žanra i izdaja pravila forme su, dakle, pravi sadržaj i tema djela?

Izdaja i iznevjeravanje dominiraju međuljudskim odnosima. Odnosi su uzročno-posljedično vezani s prirodom društvenog konteksta. Vidite, svijet je ispražnjen od suštine. Probitak i društveno legitimiranje počivaju na ispunjavanju forme. Sve što je nekada imalo funkciju postalo je ljuštura

https://www.portalnovosti.com/marko-tomas-svijet-je-ispraznjen-od-sustine

Na tečaju kreativnog pisanja, kad san isa prije 7-8 godina u Splitu, je bija gostova i Marko Tomas...
Dobar lik...
Bija je i Renato Baretic i još neki...
Bilo je lipo iskustvo...
;)

pišeš sad šta?

DRUGI SAN O MARTI



Usnio sam kolodvor, ubojicu

kako odnosi ljude

kako proždire djevojčicu

koja je s torbom u ruci

čekala autobus na peronu broj 10

Kolodvor koji ostavlja tuberkulozne ožiljke

kao od zgaženih opušaka s njegovog poda

Mučilište udaljenih ljubavnika

uprljano teškim naslagama napuštanja.

Jedna je stara žena

obavljala uzaludan posao

pokušavajući sve to

oribati mokrom krpom.


Marko Tomaš

Trenutno samo u glavi...
Iman desetke stihova i naslov...
Al zelin da ima bar sto stihova...
<3

samo kuhaj

https://www.xxzmagazin.com/covek-koji-je-pismima-ubio-svoju-zenu

Pošlo im je za rukom tek da me prebace u kaznenu zonu, što je, samo po sebi, slutilo na zlo. Ali zašto se mu­čiti i razmišljati o nečemu Što ne može da se popravi.

Znao sam, naravno, da se mora biti izu­zetno oprezan u razgovorima i u ponašanju: ja ipak nisam fatalista. Doduše, šta se menja time što sve znam, sve predviđam? Čitav svoj život nisam mogao sebe da prisilim da pod­laca nazovem časnim čovekom. A mislim da ne vredi živeti ako ne možeš uopšte da razgo­varaš s ljudima, ili moraš da govoriš suprotno od onog što misliš.

Šta čoveku vredi iskustvo, pitao sam se dok sam sedeo na zemlji pod zatamnjenim Fjodorovljevim prozorima. Kakvog smisla ima znati, osećati, naslućivati da je ovaj čovek dostavljač, cinkaroš, da je onaj podlac, a onaj tamo osvetoljubiva kukavica? I da bi bilo mnogo "bolje, korisnije, spasonosnije za mene, da se s njim sprijateljim nego da se sukobim? Ili bar — da ćutim. Treba samo lagati, i njih i sebe, a to je nepodnošljivo teško, kudikamo teže nego govoriti isitinu. Šta vredi ako ne mo­gu da promenim svoj karakter i svoje pona­šanje? Šta će mi onda uopšte to glupo isku­stvo?

https://www.xxzmagazin.com/ubijanje-je-bilo-tradicija-tih-godina

neka nas sve obmanjuje, samo ne i mi sami!