Chat Room....

Providnost je htjela da od infarkta liječim Jean Cocteaua, čovjeka koji me naprosto očarao i kojemu sam se u životu možda najviše divio. Do našeg je poznanstva došlo na zaista neobičan način. Držim da ima stvari koje se neminovno moraju dogoditi. Susret dvaju bića ne može biti puki slučaj. Do njega dolazi djelovanjem nama nepoznatih sila. A kako nas sve ono što umom ne možemo objasniti čini nespokojnima, unaprijed poričemo postojanje bilo kakvih natprirodnih pojava. Ja osobno vjerujem u predestinaciju. Dobro znam kako će netko pomisliti da sam lud, no time sebi ne razbijam mnogo glavu. Skloniji sam nekako vjerovati da su drugi ludi, a ne ja.. Zaista su veoma tošti oni koji misle da sve znaju.
Jednom je zgodom gospodin Pasquini pričao Cocteauu o meni bilo je dogovoreno da će za sedam dana doći k meni na pregled. Do njegove posjete, međutim, nije došlo i gotovo sam na to zaboravio. A onda sam se, ni sam ne znam kako, jednoga dana zatekao u šumi Fontainebleau.
Je li me onamo odveo umor, živčana iscrpljenost ili potreba za tješnjim dodirom s prirodom? Pomalo sve, rekao bih. Bilo kako bilo, pješačenje mi je neobično prijalo i ja se odjednom nađoj pred Milly-la-Foretom. Na ulazu u selo zastadoh pred dvorcem i zagledah se u crnu vodu njegovih jaraka po kojoj su lejulale duge vlati trave. Kuća je, a da to nisam ni znao, pripadala Jeanu Cocteauu.
Toga dana sve mi se činili prekrasnim, možda zato što sam se primicao istinskom čarobnjaku. Šetnja me dovede do jedne kapelice, okružene vrtom punim ljekovitih trava. Vrijeme je bilo divno i čestice prašine u zraku veselo su poigravale na suncu. Srce mi zaigra kad ugledah svoje drage biljke kako dišu na čistome zraku, a onda odlučih da uđem u kapelu, pravo mjesto na kojemu se mogu obratiti Bogu.
Unutra zatekoj Jean Cocteaua. Na sebi je imao haljetak od jelenje kože, boje uvela lišća. Stajao je na malim skelama, meni okrenut leđima, i slikarijama ukrašavao zidove. Pod njegovim kistom upravo je procvao cvijet žabnjaka ljutića, dakle one iste biljke kojom ću ga uskoro liječiti. Čudno kako se taj znamen pojavio u trenutku kad sam tamo ušao. Kako da ne vjerujem i u nevidljive stvari, kad postoje toliko znaci koji ih predskazuju. S Cocteauom nije bilo teško zapodjenuti razgovor. On se okrenuo a ja rekoh: - Ja sam Maurice Messegue.
- Očekivao sam vas.
- Ali.. ja nisam ni znao da ću doći ovamo.
- Ni ja - odvrati on sa smiješkom.
- Upravo sada slikate cvjetove s pomoću kojih vas namjeravam liječiti.
- Kako to znate?
- Često se u poslu njima koristim  predosjetio sam da će vam pomoći.
Ni s kim drugim ne bih mogao razgovarati tako prisno. Cocteau je imao moć da vas odmah pridobije. On siđe sa skela i zagleda se u mene. Pod haljetkom je imao vuneni pulover, žut poput žabnjaka ljutića.
- Raduje me šo se vaša poezija pridružuje mojoj.
- Oj, ja sam običan seljak.
- Načinjeni ste od ilovače i krvi. Kroz život nosite teško breme čovječnosti, baš kao i moj prijatelj Pablo Picasso.
Onako zanesen i nježan, podsjeti me na pticu koja se načas spustila na zemlju.
- Zar  to nije čudesno, Maurices Messegue, što ste slijedeći neki unutrašnji poriv ušli ovamo i zatekli me kako slikam vaše blagotvorne biljke koje ćete mi uskoro propisati? Možda me neka viša sila navela da ih prikažem na ovim zidovima. Ja ih uopće ne poznajem, samo ih volim. Dođite i pričajte mi malo o njima.
Stadoh nabrajati sva moguća imena koja mi je davao moj otac, no poslušajte cijelu litaniju:
- Travo protiv padova
Travo protiv posjekotina
Travo protiv groznice
Izliječite nas!
Vještičja travo
Mačja travo
Čuvajte nas!
Travo dobitka
Travo sreće
Okrenite se k nama!
Sveta travo
Travo djevice
Pritecite nam u pomoć!
Kruno svetog Ivana
Travo sa stotinu okusa
Zavolite nas!
- Želio bih da tu poemu na dan moje smrti pjevaju u ovoj kapeli.
- Onda je zabilježite.
- Ne. Zapisana je na ovim svodovima. Pjevat će mi je oni i jedini ću ja to čuti.
Jednog trenutka zastade s uzdignutim rukama i reče:
- Ne bojim se umrijeti. Plaši me jedino onaj trenutaka prijelaza, no sigurno ću biti obaviješten kad će on nastupiti.. Smrt je moja prijateljica i toliko sam je puta dovodio na pozornicu pa mi neće biti teško da se sastanem s njom i s onu stranu životnih kulisa. A sada pođimo k meni kući. Znate li da sam ja i Eiffelov toranj istih godina, a i zdravlje nam je čelično.
Malo zastade pa će sa smješkom:
- Recite mi da sam mlad. To mi godi, a i istina je. Mladost je "trik" koji sam otkrio još pred pedeset godina, a sastoji se u tome da uvijek nastupam kao početnik. Cijelog života nisam drugo ni radio. Evo što je Andre Maurois rekao na dan mog primanja u Francusku akademiju:"Ako jednog dana pristanete, Jean Costeau, da budete stari, ne bojim se ni za vas ni za nas. Značit će da ste u modu uveli starost, što će biti vrlo ugodno". Odgovorio sam mu da će ipak trebati malo pričekati do uvođenja te mode. Inače, kako vam se sviđa ova kuća?
- Zaustavio sam se malo u prolau da gledam trave u jarcima.
- Volim ih jer me podsjećaju na Ofelijinu kosu i zabranio sam da ih čupaju.
Taj vizionar nije predvidio da će nekoliko mjeseci kasnije njegova perzijska mačka Xaviere zbog njih zaglaviti. Plivajući nedaleko kuće, zaplela se u travu i utopila. Koliko god mi je vrt Luce Valore bio mrzak, toliko me ovaj Cocteauov oduševljavao. Cvijeće se slobodno ovijalo oko statua i davalo im izgled razigranih nimfa. U ovakvim vrtovima biljke, životinje, a možda i ljudi, rade što im se prohtije. Uđosmo najzad u kuću i ja je pregledah. Tijelo mu je bilo mršavo kao u dječaka i on mi objasni:
- Starim kao pustinjak, sav se pretvaram u duha...
Uz njega sam se osjećao kao nezgrapna seljačina, a ipak, lako smo pronalazili zajednički rječnik. Iz mene je tada progovarao Camilleaov sin. Iz Cocteaua je izbijala neka plemenita čistoća, baš kao iz mog oca, i upravo sam ga zato zavolio. Godinama sam, sve dok nije umro, dvaput tjedno odlazio Cocteauu u Milly, odnosno u njegov stan u Parizu, da uživam u magiji njegovih riječi.
U mojim kasnijim susretima s Cocteauom uvijek kao da je bilo nečeg nestvarnog. On je u prijateljstvo unosio žar ljubavnika. Nikada nije propuštao da me izvijesti o svakom zanimljivom događaju iz svog života i uvijek sam u njegovim pismima nalazio riječi bodrenja ili utjehe.
Cocteauu je moje liječenje s pomoću žabnjaka ljutića u tolikoj mjeri pomoglo da mi je jednog dana s oduševljenjem izjavio:"Zahvaljujući vašoj čudotvornoj vodici, sad preskačem prepone, što mnogim mladićima ne bi pošlo za rukom!"
Taj krhki zanesenjak bio je fanatično točan- Užasavala ga je i sama pomisao da bi na neki sastanak mogao zakasniti. U tome je bio sličan meni. Kad smo zajedno odlazili u kazalište, što se često događalo, obojica smo stizali s vratarkama i garderobijerkama. Čak smo na pločniku znali čekati da se otvore vrata. Jednom prilikom Jean mi je rekao:
- Maurice, moj strah od kašnjenja je prava bolest i vjerujem da će mi skratiti život. Još će mi se dogoditi da i na sastanak sa smrću dođem prerano...
11. listopada 1963. Cocteauovo duboko osjećanje prijateljstva pokazalo se kobnim. Smrt Edith Piaf bila je prejak udarac za njegovo uvijek mlado, ali istrošeno srce.
Na samih nekoliko metara od kapele Saint-Blaise-des Smiples počiva sada poeta Jean kao veliki krilati kukac. Duša mu je odletjela k zvijezdama, onim istim koje tako blistavo trepere u njegovim pjesmama i crtežima..