Ako muslimanka želi nositi hidžab, njoj se to treba omogućiti. Isto vrijedi ako katolik želi nositi križ.

Histerična sekularnost u Francuskoj ubrala je novu žrtvu, u vidu spomenika pokojnom papi. Kakve veze ima sekularizam sa spomenikom podignutim prije devet godina kojim se nikoga i ništa ne vrijeđa, ničija uvjerenja niti religija, za razliku od “Je suis Charlie” ekipe kad je u obranu “slobode vrijeđanja” ustao velik dio svijeta? Teško je dokučiti. Mjestašce od svega 9.200 stanovnika, ali duge i slavne povijesti koja seže duboko u srednji vijek, smješteno na rubu “čarobne šume” koja je po legendi rodno mjesto mitskog čarobnjaka Merlina, našlo se u središtu burnih polemika. To mjestašce doduše ima predivnu i impozantnu staru crkvu Saint-Armel, koja je i velika turistička atrakcija tog dijela Francuske, srednjovjekovni centar grada, još nekoliko crkvi u mjestu i okolici koje svjedoče o povijesti grada, ali spomenik podignut 2006., poklon gradiću ruskog kipara Zuraba Tseretlija, mora otići. Kaže to presuda donesena prošloga tjedna, od strane Upravnog suda u Rennesu. On je naredio uklanjanje iz javnog prostora spomenika s likom pape pod sljedećim obrazloženjem: “Kip pape Ivana Pavla II. podignut 2006. godine na javnom trgu grada Ploërmel okružen je lukom s križem na vrhu, simbolom kršćanske vjere, koji po svojoj dispoziciji i veličini ima razmetljiv karakter”. Sud ističe da je spomenik i u suprotnosti s odredbama Ustava i Zakona iz 1905. kojim je razdvojena crkva od države.

“Ova presuda nužno podrazumijeva da spomenik posvećen papi Ivanu Pavlu II., instaliran u Ploërmelu, mora biti uklonjen s današnjeg mjesta”, kaže sud u svojoj odluci od prošlog četvrtka. Sud je presudio, nakon iznošenja činjenica, da izgradnja samog kipa nije bila nezakonita, ali je luk iznad njega, visok osam metara i s križem na vrhu, nezakonit. Križarski sveti rat protiv spomenika povela je “nacionalna federacija za slobodu misli“, koja se doduše više bavi suzbijanjem islama, ali im ni suzbijanje kršćanstva nije mrsko. Oni se pozivaju na Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina od 26. kolovoza 1789.: “Nitko ne bi trebao biti maltretiran zbog svojih stavova, čak i vjerskih, pod uvjetom da njihovo manifestiranje ne remeti javni red uspostavljen zakonom.” Kako znamo, “sekularna” Francuska uspostavljena nakon revolucije obilato je kršila sva prava čovjeka i građanina, kao i sve principe koje je sama proglasila, podarila čovječanstvu riječ “teror”. Program dekristijanizacije Francuske započeo je konfiskacijom svih crkvenih imanja odmah po revoluciji, a slijedilo je uništenje križeva, kipova, zvona i svake kršćanske ikonografije, te uspostava “revolucionarnih i građanskih” kultova poput “Kulta razuma” i “Kulta vrhovnog bića” zamišljenih da zamijene kršćansku kulturu i tradiciju. Vrhunac progona vjere dosegnut je 21. listopada 1793., kada je donesen “sekularni” zakon kojim su svi svećenici koji su odbili abdicirati i pismeno prisegnuti novom režimu, tj. koji su i dalje naučavali kršćanstvo, mogli biti ubijeni na licu mjesta bez suđenja, kao i oni koji su ih eventualno skrivali. Promijenjeni su i svi nazivi mjesta koja su sadržavala svece u nazivu pa je tako St. Tropez postao “Heraclee”, u maniri koju su kasnije kopirali komunisti.

Pod prijetnjom smrti ili zatvora, oko dvadeset tisuća svećenika je pristalo abdicirati i odreći se kršćanstva, predavši to u pisanom obliku pod prisilom. Šest tisuća je pristalo, ili bilo prisiljeno, oženiti se. Neki su u tajnosti nastavili obavljati svećenićke dužnosti. Do kraja zadnje dekade 19. stoljeća, oko trideset tisuća svećenika bilo je prisiljeno napustiti Francusku, a oni koji su odbili su pogubljeni. Do Uskrsa 1794., tek je nekolicina od četrdesetak tisuća crkvi u Francuskoj ostala otvorena; ostale su zatvorene, prodane, uništene ili prenamijenjene. Teror je odnio između 20 000 i 40 000 života, a među ubijenima je, procjenjuje se, bilo osam posto pripadnika aristokracije, šest posto su bili svećenici, 14 posto srednja klasa (buržoazija), a ostalih oko 70 % radnici i seljaci. Od svih tih društvenih grupa, katolički kler je pretrpio najteže gubitke. Stav je većine povjesničara da je kampanja dekristijanizacije bila prvenstveno motivirana pljačkom crkvenog zlata i imanja, ali i eksploatiranjem niskih strasti u narodu od strane novih populističkih vladara. Vraća li se s agresivnim sekularizmom nešto od tih revolucionarnih vremena? Teži li se ponovo istjerivanju katolika iz svih javnih prostora, odnosno traži li se zabrana bilo kakvog javnog iskazivanja bilo kakvih uvjerenja i bilo kakvog kulturnog identiteta, osim eventualno homoseksualnog?

Vratimo se Ploërmelu i njegovom slučaju. U priopćenju, Federacija slobodne misli , koja je uz dva stanovnika Ploërmela, prijavila papin spomenik vlastima kao nezakonit, pozdravila je ovu “novu pobjedu”. Krajem prošle godine, ta udruga je u ime svoje akcije za “bezuvjetnu obranu” Ustava iz 1905., isposlovala povlačenje nekoliko kršćanskih jaslica postavljenih na javnim mjestima. A još 2010. su tužili grad zbog subvencije od 4.500 eura za postavljanje spomenika pa je tako u siječnju 2010. Upravni sud Rennes proglasio tu donaciju iz 2006. nezakonitom. Bila je to njihova prva sudska pobjeda u ratu protiv spomenika, ali kako vidimo ne i posljednja. A prošle godine je proslava “nacionalnog dana sekularnosti” u Francuskoj protekla uz oduševljenje odlukom suda u Nantesu, koji je 1. prosinca odlučio da kipići bebe Isusa, koji su tradicionalno postavljani povodom Božića uklonjeni iz javnih prostora jer oni “ne smiju služiti za promicanje religije”. Tada je Robert Ménard, gradonačelnik Béziersa, i bivši predsjednik novinarske organizacije “Reporteri bez granica” koja se zalaže za slobodu i istinitost tiska, javno obznanio odluku da neće ukloniti jaslice na pisani zahtjev Župana  iz gradske vijećnice, rekavši: “To je dio naše kulture i identiteta. Sve ima religijske konotacije. Sljedeća stvar koju će nam zabraniti će biti reći točan datum, jer naš kalendar počinje s rođenjem Krista. […] mi imamo posla sa sekularnim ajatolasima.”

Gradonačelnika Ploërmela, Patrick Le Diffon, brani spomenik podignut uz koledž “Srca Isusovog”: “On je bio svećenik, ali i državnik kojem smo odali počast spomenikom na javnom trgu.” Najavljuje nastavak pravne borbe: kaže, ima šest mjeseci da pokuša promijeniti sudsku odluku. On ukazuje na jedan aspekt problema koji je (možda) promakao Upravnom sudu: kip Ivana Pavla II. je djelo umjetnika Zuraba Tserelija. Kao takav, on je zaštićen zakonom o intelektualnom vlasništvu. Stoga je nemoguće ukloniti dio spomenika bez pristanka kipara koji ga je stvorio. “Ako uklonimo križ, time zapravo napadamo autora i njegovu umjetničku slobodu”, upozorava gradonačelnik i napominje da bi se radilo o ozbiljnoj povredi intelektualnog vlasništva. A prethodni gradonačelnik, Paul Anselin, za čijeg je gradonačelnikovanja spomenik i postavljen, još je oštriji. Kaže da će pokrenuti proizvodnju i prodaju replika spomenika kojem prijeti uklanjanje, uz dozvolu autora spomenika, s tim da će sav prihod dati u dobrotvorne svrhe, udruzi Jomath koja organizira radionice za invalide i osobe s teškoćama. Što se tiče budućnosti spomenika, on ostaje optimističan, ističući da još uvijek postoje potencijalni pravni lijekovi. Patrick Le Diffon također najavljuje da će iskoristiti sve moguće lijekove, do samog vrha države. U međuvremenu, nama ostaje da se zapitamo što se događa s osnovnim ljudskim pravima u Francuskoj u što spada i sloboda govora i shodno tome iskazivanja vjere: dok je sud u Italiji nedavno presudio u korist raspela u učionicama, a u Munchenu se Perkoviću sudi u sudnici kojom dominira veliki križ na zidu, Francuska očito želi prednjačiti u antikršćanskom fanatizmu.