Denkverbot
Page 3 of 50
Page 3 of 50 • 1, 2, 3, 4 ... 26 ... 50
Re: Denkverbot
aj, bar ne drkaš..
moja poanta je da je napredak subjektivan. ljudi razmišljaju o ljudima, velikani o događajima a genijalci o idejama..ili tako nekako... je izreka sa manom;
implicira objektivnu vrijednost razmišljanja.
onaj koji želi gledati sport i jesti kikiriki zbog čega se udeblja pa mora drkati je po meni vrhunski i jedini stručnjak koi može doniti takvu odluku, ta odluka je ispravna i samo njegova, nikako ne cibonina, franckova ili državna, kako članak sugerira. naravski, ona vuče posljedice, možda čak drkadžiji nepoželjne, al to ne mijenja na stvar. vrijeme je resurs, privatni resurs i niko ne more reći da je potrošen dobro ili loše, osim vlasnika tog vremena.
kad bi u školama barem uveli retoriku, poticali kritičko mišljenje i slične pizdarije koje tu i tamo čujemo ništa ne bi prominile, neki ljudi će uvik birati kauč i tv, to je tako i bog.
moja poanta je da je napredak subjektivan. ljudi razmišljaju o ljudima, velikani o događajima a genijalci o idejama..ili tako nekako... je izreka sa manom;
implicira objektivnu vrijednost razmišljanja.
onaj koji želi gledati sport i jesti kikiriki zbog čega se udeblja pa mora drkati je po meni vrhunski i jedini stručnjak koi može doniti takvu odluku, ta odluka je ispravna i samo njegova, nikako ne cibonina, franckova ili državna, kako članak sugerira. naravski, ona vuče posljedice, možda čak drkadžiji nepoželjne, al to ne mijenja na stvar. vrijeme je resurs, privatni resurs i niko ne more reći da je potrošen dobro ili loše, osim vlasnika tog vremena.
kad bi u školama barem uveli retoriku, poticali kritičko mišljenje i slične pizdarije koje tu i tamo čujemo ništa ne bi prominile, neki ljudi će uvik birati kauč i tv, to je tako i bog.
aben- Posts : 35492
2014-04-16
Re: Denkverbot
možda, uvijek se govorilo - mora netko kopati i kanale, ne mogu svi biti liječnici, suci, i ostali bijeli ovratnici..
kako sam za tebe već etatist neću se pravdati, ali po meni otpočetka sve ode u nepovrat kad te u osnovnoj školi u najvažnije predmete prva četiri razreda uvodi nestručnjak, prije svega matematiku, ja sam zagovornik više discipline i ozbiljnosti u početku pa poslije neka olabavi, ne može netko imati kritičko razmišljanje ako ne zna riješiti jednostavan matematički zadatak, što znači da nema sposobnosti analizirati i povezati ono što je ispred njega - ali zato se glava puni nepotrebnim stvarima kao što su biografije pisaca i glazbenika :) a starijima s politikom..
kako sam za tebe već etatist neću se pravdati, ali po meni otpočetka sve ode u nepovrat kad te u osnovnoj školi u najvažnije predmete prva četiri razreda uvodi nestručnjak, prije svega matematiku, ja sam zagovornik više discipline i ozbiljnosti u početku pa poslije neka olabavi, ne može netko imati kritičko razmišljanje ako ne zna riješiti jednostavan matematički zadatak, što znači da nema sposobnosti analizirati i povezati ono što je ispred njega - ali zato se glava puni nepotrebnim stvarima kao što su biografije pisaca i glazbenika :) a starijima s politikom..
Re: Denkverbot
ne mogu, realno, al mislin da je važnije šta ne želu to svi.
ti si etatist zato šta tražiš rješenja u okviru državne uprave, nije to za mene ili po meni. pobogu, ti misliš da učiteljice nakon 16 godina školovanja nisu kompetentne naučit nekoga 2+2, što po mon mišljenju upravo zbog tog školovanja i nisu, al ti za taj problem zahtjevaš još državne intervencije u obliku dodatne certificirane stručnosti, tj. još godina školovanja. john taylor gatto, obavezno.
kritičko mišljenje ne može imati niko ko je rođen bez te sposobnosti. nema te države koja će to razviti u pojedincu. ironično, intoksikacija sirovim podatcima je jedino dobro šta država radi, kad već radi jel, al drži da to nije dobro :)
ti si etatist zato šta tražiš rješenja u okviru državne uprave, nije to za mene ili po meni. pobogu, ti misliš da učiteljice nakon 16 godina školovanja nisu kompetentne naučit nekoga 2+2, što po mon mišljenju upravo zbog tog školovanja i nisu, al ti za taj problem zahtjevaš još državne intervencije u obliku dodatne certificirane stručnosti, tj. još godina školovanja. john taylor gatto, obavezno.
kritičko mišljenje ne može imati niko ko je rođen bez te sposobnosti. nema te države koja će to razviti u pojedincu. ironično, intoksikacija sirovim podatcima je jedino dobro šta država radi, kad već radi jel, al drži da to nije dobro :)
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35492
2014-04-16
Re: Denkverbot
iako sam etatist, jako uživam u čitanju ovih besjeda u grupi libertarijanaca na fbu, ponešto i sudjelujem ali bilo bi dobro da imate i svoju formalnu stranku, koliko god to išlo protiv vaše prirode jer svaki ima svoje mišljenje..
nisam čitao Gatta, mogao bih vidjeti to malo.
nisam čitao Gatta, mogao bih vidjeti to malo.
Re: Denkverbot
eh, i ja san tamo gušta, al su me prijavili za lažni profil, pa san više neman fb. nikad to ne bi očekiva od libertarijanaca, iako san triba naslutiti s obziron na to koliko su energije trošili na procjene ko je pravi libertarijanac a ko nije. ljudi se prelako izgube u trivijalnostima.
nego, ti si mi malo sumnjiv, iako si škrtav na davanju mišljenja, nikad nisan primjetia fašističku ili komunističku crtu kod tebe. štoviše, jasno ti je da je država loš gospodar i da su porezi pljačka što je osnova za libertarijanstvo. šta misliš, koliko tvoj posa utječe na suzdržavanje od liber. pozicije odnosno na inzistiranje na statusu kvo?
možda te krivo procjenjujem, nebitno, želim reći da ne smatram šizofrenim diskrepancu između teorije i prakse; ja bi prvi osta bez posla i statusa kad bi ideje koje dijelim postale dominanntne u društvu.
gatta čitaj s rezervom, čovjek je ljut na sebe jer je dugo bio dio establišmenta.
nego, ti si mi malo sumnjiv, iako si škrtav na davanju mišljenja, nikad nisan primjetia fašističku ili komunističku crtu kod tebe. štoviše, jasno ti je da je država loš gospodar i da su porezi pljačka što je osnova za libertarijanstvo. šta misliš, koliko tvoj posa utječe na suzdržavanje od liber. pozicije odnosno na inzistiranje na statusu kvo?
možda te krivo procjenjujem, nebitno, želim reći da ne smatram šizofrenim diskrepancu između teorije i prakse; ja bi prvi osta bez posla i statusa kad bi ideje koje dijelim postale dominanntne u društvu.
gatta čitaj s rezervom, čovjek je ljut na sebe jer je dugo bio dio establišmenta.
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35492
2014-04-16
Re: Denkverbot
pa malo je drukčija skupina ljudi, svako piše svoj blog tamo izgleda, iako me začudilo da je ono grupa gdje puštaju sve koje zanima libertarijanizam (iako se i tu moraš prijaviti pa čekati odobrenje) a onda sam otkrio da postoji nadgrupa libertarijanaca gdje su oni koji su iskreni libertarijanci? :) no ajd, neš ti fb, nije bitno.
mislim da treba vidjeti obje strane da bi se moglo davati mišljenje, zapravo, držim se one okultne: ne znaš ništa, slušaj, prestani laprdati, prihvati da si nebitan, i tek onda počinje učenje gdje moraš se skulirati i vidjeti da možeš i od najvećih gadova pokupiti korisne stvari...
u tom smislu želim reći, najbolji odvjednik kojeg sam u svom kratkom iskustvu vidio je jedan bivši sudac, on je bio na obje strane i više mu se sviđa biti odvjetnikom očito, kad on govori, svi slušaju, stoga mislim da je lakše hodati u životu ako prihvaćaš pravo na postojanje obiju strana.
ali na kraju, mislim da bi moj posao lako mogao postati obsolete da
mislim da treba vidjeti obje strane da bi se moglo davati mišljenje, zapravo, držim se one okultne: ne znaš ništa, slušaj, prestani laprdati, prihvati da si nebitan, i tek onda počinje učenje gdje moraš se skulirati i vidjeti da možeš i od najvećih gadova pokupiti korisne stvari...
u tom smislu želim reći, najbolji odvjednik kojeg sam u svom kratkom iskustvu vidio je jedan bivši sudac, on je bio na obje strane i više mu se sviđa biti odvjetnikom očito, kad on govori, svi slušaju, stoga mislim da je lakše hodati u životu ako prihvaćaš pravo na postojanje obiju strana.
ali na kraju, mislim da bi moj posao lako mogao postati obsolete da
Re: Denkverbot
misliš na dvi sambunjakove grupe? oni su nekako konzervativni libertarijanci, prva je za general public a druga za one koji su već pročitali relevantnu literaturu. al postoji njima neka oprečna grupa, bez granica ili tako nekako se zove, ja sam tamo pa na pitanju abortusa :)
al je to okultno? al, slažen se u potpunosti. samo mislim da smo drugu stranu već dobro apsolvirali.
inače, sama filozofija je, držim, nepogrješiva. NAP je neupitan. ostaju samo detalji...i ekonomija. a ona je teška. zahtjeva užasno puno predznanja (počea san čitati misesov human action (liber. biblija) i mora san kapitulirati, ništa nisan razumia). i tu vidin problem. prezadnji post johna galta se bavi razlikama free bankera i monetarista, koi predstavlja razdor, ali niko ozbiljan valjda pod drugom stranom ne misli na plansku privredu pored očitih primjera venecuele i čilea, botcwane i zimbabwea, kine i hongkonga...
inače, pravo na postojanje, apsolutno.
al je to okultno? al, slažen se u potpunosti. samo mislim da smo drugu stranu već dobro apsolvirali.
inače, sama filozofija je, držim, nepogrješiva. NAP je neupitan. ostaju samo detalji...i ekonomija. a ona je teška. zahtjeva užasno puno predznanja (počea san čitati misesov human action (liber. biblija) i mora san kapitulirati, ništa nisan razumia). i tu vidin problem. prezadnji post johna galta se bavi razlikama free bankera i monetarista, koi predstavlja razdor, ali niko ozbiljan valjda pod drugom stranom ne misli na plansku privredu pored očitih primjera venecuele i čilea, botcwane i zimbabwea, kine i hongkonga...
inače, pravo na postojanje, apsolutno.
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35492
2014-04-16
Re: Denkverbot
Zašto su popularne nasilne video igre, filmovi i serije?
Navodno živimo u fazi povijesti kad čovjek nikad nije bio slobodniji, a društvo otvorenije i tolerantnije. Svi redom su pacifisti i tolerantni. Je li to tako ili smo to samo na prvi pogled no duboko u nama buji ocean prljavih strasti, želje za počinjenjem svetogrdnih i društveno neprihvatljivih djela? Zatomljenost želje čak i da ih iskažemo? Čovjek u biti mora biti životinja željna krvi, to čuči duboko u njemu dok uživa u filmovima kao što su razni masakri motornim pilama, masakri u filmovima kao pto je tristo i u serijama kao što su Spartak i Igra prijestolja. Sjetim se da sam samo prije desetak godina igrao prvu verziju strategije Total war. Igralo se figuricama na jednostavnoj mapi. Pri porazu neprijatelja njegova bi figurica jednostavno nestala, a tvoja ostala. Ovih godina izašla je jedna od novijih verzija, sa 3d zemljovidom (šume, brda, rijeke, umjesto figurica "živi" likovi, sve vrlo živo takorekuć). Sad tvoj "živi" lik šutne nogom u jaja protivnika, nabije mu mač u vrat do balčaka i sa uživanjem gleda kako ovaj kao košer živinče krvari do smrti. I sviđa mi se to, imam osjećaj pobjede, puca me adrenalin. Želim još toga.
Jel nikome nikad u životu nije došla potreba da ga nekom zabije do balčaka i gleda kako krvari?
Uostalom, evo jedan tekst na temu, malo detaljnije i puno bolje razjašnjava neke stvari koje sam ovdje samo u nekim kraćim crtama nabacio...
src:www.blogs.protegerse.com
Navodno živimo u fazi povijesti kad čovjek nikad nije bio slobodniji, a društvo otvorenije i tolerantnije. Svi redom su pacifisti i tolerantni. Je li to tako ili smo to samo na prvi pogled no duboko u nama buji ocean prljavih strasti, želje za počinjenjem svetogrdnih i društveno neprihvatljivih djela? Zatomljenost želje čak i da ih iskažemo? Čovjek u biti mora biti životinja željna krvi, to čuči duboko u njemu dok uživa u filmovima kao što su razni masakri motornim pilama, masakri u filmovima kao pto je tristo i u serijama kao što su Spartak i Igra prijestolja. Sjetim se da sam samo prije desetak godina igrao prvu verziju strategije Total war. Igralo se figuricama na jednostavnoj mapi. Pri porazu neprijatelja njegova bi figurica jednostavno nestala, a tvoja ostala. Ovih godina izašla je jedna od novijih verzija, sa 3d zemljovidom (šume, brda, rijeke, umjesto figurica "živi" likovi, sve vrlo živo takorekuć). Sad tvoj "živi" lik šutne nogom u jaja protivnika, nabije mu mač u vrat do balčaka i sa uživanjem gleda kako ovaj kao košer živinče krvari do smrti. I sviđa mi se to, imam osjećaj pobjede, puca me adrenalin. Želim još toga.
Jel nikome nikad u životu nije došla potreba da ga nekom zabije do balčaka i gleda kako krvari?
Uostalom, evo jedan tekst na temu, malo detaljnije i puno bolje razjašnjava neke stvari koje sam ovdje samo u nekim kraćim crtama nabacio...
Svi se danas boje povratka u srednji vijek, putem nacionalizma, fašizma ili nekog sličnog modernog imaginarnog konstrukta koji fokusira dezorijentiranost masa, a blage veze nema ni sa čim starijim od 80 godina. I onda upale TV i s guštom odgledaju “Igru prijestolja”. Ma koga vi z..ebavate truli moralisti …
src:www.blogs.protegerse.com
Danas je znak kultiviranosti i moralne „apdejtiranosti“ kad netko za sebe kaže kako nije “srednjovjekovnog” mentaliteta. Premda je ova izjava – inače jednako suvišna koliko i glupa – dostupna svakome kao poštapalica e da bi svaka budala mogla biti kulturna i moralna, u njezinoj promašenosti ima neke suptilne istine. Naime, srednji vijek je vrijeme između Uskrsnuća i Ponovnog dolaska Krista te stoga, ako se želi sačuvati pravo značenje izraza, treba biti dosljedan i istaći da smo još uvijek usred ove prezrene epohe, pa joj se onda na neki način još može mentalitetno pripadati ili ne pripadati. Da budemo točniji, još smo uvijek u dobu tranzicije. Međutim, kako je pežorativno značenje apsolutno jedino koje se danas koristi u moralizirajućem govoru, izvornik se može prepustiti onima koji vjeruju u izvorna značenja riječi. Kako ih je malo i kako ih nitko ništa ne pita, njihova mišljenja ionako imaju slabu vrijednost na tržištu ideja. Istina u laži, s druge strane, doista zvuči cool i više je nego očigledna ako se imalo zagrebe ispod površine slike koju društvo o sebi izgrađuje.
Naime, prezir spram srednjeg vijeka uglavnom proizlazi iz nesvjesnog poistovjećenja razine tehnološkog s razinom moralnog razvoja epohe. Premda na prvi pogled izgleda čudno, suvremeni čovjek zapravo uopće nema problema sa standardnim grozotama srednjeg vijeka koje na deklarativnoj razini ismijava i kojih se užasava: nasiljem, slijepom vjerom, neobuzdanom voljom za moć i nepromjenjivosti društvene stratifikacije, beznačajnošću pojedinca, itd. Iz nekog razloga, jedino praksa gradelanja vještica uvijek iskače pred oči kao najveći zločin epohe, premda je riječ prije o specijalitetu renesanse. Pritom se moralistima kao glavno jelo obično nudi Giordana Bruna, okultista, muljatora, špijuna i manipulatora zapanjujuće nalik modernim stručnjacima za politički marketing, u stilu Edwarda Bernaysa, kako je to uvjerljivo u svojoj knjizi “Eros i magija u renesansi” pokazao pokojni rumunjski filozof i religijski komparativist Ioan Coulianu.
Ali ne, suvremeni čovjek nema s time problema. Zapravo stječe se utisak da mu se sviđaju okrutna nedjela njegovog srednjovjekovnog pandana. Znači li to da je on primitivac koji čini sve te užasne stvari koje smo upravo naveli? Ne. On je samo primitivac koji zamišlja da ih čini na spektakularnoj razini. Jedino što to danas postaje manje-više ista stvar.
Popularna TV serija Igra prijestolja dobar je primjer u koliko su mjeri suvremeni ljudi fascinirani srednjim vijekom. Doduše, ne srednjim vijekom Tome Akvinskog ili Meistera Eckharta, nego baš izmaštanom erom izdaje, nasilja, odsijecanja glava, roštiljanja ljudi i surove igre moći. Sve je to jako prihvatljivo kao izmaštani prizor koji se promatra na zaslonu i, na prvi pogled, potpuno bezopasno, dok “stvarni život” teče kako treba, nitko ni mrava ne gazi niti daje homofobne izjave. Ali onda, čovjek baci još jedan pogled i zabrine se. Jer prosvijećena društva nisu osvijetljena svijetlom razuma – inače eminentno srednjovjekovni, dakle danas odbačeni, izraz – nego upravo neonskim svjetlom zaslona i spektakla koji se na njima odigrava. Doduše, društvo spektakla je već dobrano ofucana sintagma. Ne jer govori nešto pogrešno, nego zato što je se gotovo nikad ne shvaća doslovno, kako bi se je zapravo trebalo shvatiti. Pravi je raison ‘d etre suvremenog društva pružiti priliku da se vidi i da se bude viđen, bez ikakvih ograničenja. Ono brižljivo otklanja stvarnu bol i patnju na vlastite margine, pridajući pritom izabranim grupama izmišljenih ili stvarnih žrtava auru svetosti, i ubrizgava u središte čistu sliku u pokretu. Biti u slici, biti zamišljen u mašti, metastazira sve brže u smisao postojanja. Čovjek ne treba Heideggera ili Deleuzea da shvati. Samo uzmite Igru prijestolja.
Popularna je serija savršen okvir za postmodernu stvarnost. Ogromno igralište pojedinaca i grupa u beskonačnoj međusobnoj borbi, koji pokazuju beskonačan raspon emocija, motiva i moralnih stajališta, i uvijek izdaju očekivanja gledatelja. Plemenite se ubija na najokrutniji način, dok se zli, poslije samo par epizoda, pokazuju kao ne baš tako zli, štoviše: oni postaju plemenitiji od vlastitih žrtava; zaplet se obično rješava potpuno nasumice, odbacujući pravila drame i stvarnosti što bi je ona trebala zrcaliti. Ali koje stvarnosti? Sve se to odigrava u izmaštanom srednjovjekovnom svijetu mačeva, spaljivanja na lomačama, kastracije, silovanja, ludih religija, zmajeva i sličnog. Zaplet se nasumice račva u svim pravcima, kroz živote brojnih likova kojima je teško popamtiti imena, uvijek ukazujući na nešto novo što je odmah iza ugla, i onda razočarava gledateljeva očekivanja. A gledatelj uživa u tome. Sva ta brutalnost, surova ljubav izdana za par novčića, prijateljstvo što strada zbog političkog oportunizma, kastracija lika čiji je „stojko“ mogao obaviti toliko božjeg posla u budućim epizodama. Srednji vijek. Tragedija. Komedija. Stvarni život gdje su grupe-žrtve stvarne žrtve grupirane u gomilu unakaženih tijela i sve ono zabranjeno voće rasizma, “seksizma” i “homofobije“ ponuđeno je besplatno na pladnju, sve za užitak gledatelja. On sebe zamišlja usred svega toga. Ne možemo to dokazati, ali ipak: svatko sebe zamišlja među herojima i heroinama ove krvave anti-drame. Svatko pravi male misaone eksperimente u stilu:”Što bih ja učinio?”, “Nije li ovo kao u stvarnom životu?”, “Ja bih ga podržao”, “Ja bih ga izdao”. Bez uživljavanja spektakl ne vrijedi ništa. A danas, kad se sredstva uživljavanja usavršavaju kako bi savršeno asimilirala život u imitaciju, spektakl postaje zbilja. Ništa nova u tome, samo jedna stvar nije jasna.
Zašto svaka budala toliko voli srednji vijek?
U prvom redu, da se ne zaboravi: srednji vijek nešto je sasvim drugo od slike koju suvremeni ljudi o njemu imaju, posebno ako su je dobili od „History“ Channela. Međutim, pitanje ostaje, zašto je, makar i u iskrivljenoj slici, toliko popularan kod vjernika političke korektnosti u Americi i Europi? Da to nije možda znak pobune? Ne. Svašta može biti čin pobune, ali gledanje TV-a teško. Naprotiv, na djelu je podčinjavanje, čin prihvaćanja svijeta koji mutira u virtualnost i asimilacija političkoj korektnosti što gledatelja priprema za prihvaćanje politički korektnog nasilja. Nije uopće bitno što se prihvaćanje nasilja odvija u mašti, ako znamo da je tendencija da se svi parametri zbilje presele upravo tamo.
Neobično je kako se značenja riječi preokreću kroz povijest. ‘Virtualno’ zapravo znači ‘zbiljsko’ kao suprotnost ‘izmaštanom’, ‘nesavršenom’ ili ‘iluzornom’, slično kao što ‘dinamičnost’ izvorno označava inerciju tvari i modalnu kategoriju mogućnosti, dok se danas pod tim misli na izraz aktivnosti i energije, dakle na nešto dijametralno oprečno. Čini se, međutim, da je svijet napravio puni krug jer virtualno ponovo postaje ono što jest. I tako, ako živimo u virtualnom svijetu, znači li to, recimo, da možemo prolaziti kroz zidove? Da. Doduše, ne baš ovih dana, ali svakako do 2050. godine, kako nam obećava Ray Kurzweil. Posthumani san je prikladan izraz za opisati postmodernu stvarnost jer ona je upravo to: san bez onoga koji sanja. Istinska sposobnost da se svijet nanovo stvori, odnosno izmašta, u materijalnom smislu – da ga se pretvori u ono što gledatelj želi da bude, kako posthumanisti obećavaju – priča je, naravno, za potrošače kojima treba prodati globalni politički i ekonomski sistem postmoderne. No to je ne čini proturječnom, jer iznevjeravanje očekivanja je bit imaginarnog, čega je Igra prijestolja dobar primjer. Sve je uvijek „gotovo tu, samo ne još“, rješenje je iza ugla, ali – ah! – eto još jednog ugla i krivog puta, i tako dalje i tako bliže. Ništa čudno, sve je to samo dobra stara logika sna. Sv. Augustin zahvaljivao je Bogu što nije odgovoran za svoje snove. Platon je isticao „mnogoglavu zvijer“ u čovjeku koja se budi tijekom sna, i koju tirani vole njegovati u umovima svojih podanika putem glazbe i slike. Što za sebe ima reći postmoderni promatrač? Njegovi su snovi projicirani na zaslone, da ih svi vide, oni postaju posredovana, medijska stvarnost. I on je itekako odgovoran za njih. Što kad izmaštani moral nazvan „politička korektnost“ bude nanovo izmaštam u skladu s izmaštanim srednjim vijekom? Želja postoji, mogućnosti su sve veće i veće. Svatko se želi vidjeti u svijetu pravog nasilja i beskrajnog grananja zapleta, brisanja identiteta, rastvaranju dobra i zla, lijepog i ružnog. Pod uvjetom, naravno, da ne zaprlja ruke. Bez brige. Ako Kurzweill može učiniti da ljudi prolaze kroz zidove – a kaže da može – onda može stvoriti i novi par ruku, ako je stari previše prljav. Međutim, neće biti potrebe za tim. Moral se već rastvorio, kao što se vidi iz sveprisutnosti slika i simbola koje čovjek srednjeg vijeka ne bi mogao ni zamisliti bez da automatski poduzme neku vrstu pokore. Prikaz užasa projicira se na zaslone kao istinski sadržaj duše postmodernog čovjeka, a ne kao nešto iz vanjskog svijeta. U stvarnosti svi su korektni. Međutim zaslon će zamijeniti stvarnost, što tranzicija u posthumani svijet zahtjeva. A igra slika koja će se odigravati na njemu bit će projekcija duša žitelja postmoderne, kontroliranih, promatranih i ponekad kažnjavanih građana svijeta koji je uvijek na rubu ponora, ali ujedno uvijek „ne još“ i preko njega. Jasno se vidi kakve su to slike. One su destilirana esencija nasilja projicirana u prezreni srednjovjekovni svijet, virtualno doba tranzicije što se zauvijek odigrava i zauvijek izigrava očekivanja. Cenzura umjetnosti u najširem smislu, koja danas postoji isključivo u smislu da nametne prihvatljivo i neprihvatljivo, nije u prošlosti bila nužno čin represije. Mogla je biti i čin zaštite. Jer, dok u prošla vremena nitko nije mogao cenzurirati stvarnost, uvijek prisutnu u neograničenim količinama, simboli i misli ljudskog bića bili su suptilni, brižljivo izraženi, i zaštićeni. Emocionalni i filozofijski sadržaj srednjovjekovne romanse danas bi ismijao svaki prosječan konzument pornografije. Sve je to njemu, prokušanom u virtualnoj bestijalnosti od malih nogu, tako nestvarno. Treba li zbog toga vjerovati da ljudi srednjeg vijeka nikad nisu otkrili težinu i tragediju egzistencije? Da nisu poznavali bol postojanja i dubine do kojih okrutnost ide? Možda stvarno nisu. Sjećam se prije par godina kako sam, dok sam radio kao fizikalac na arheološkim iskopavanjima, iskopao grob iz 14. stoljeća. Ništa posebno, samo metar i nešto centimetara duboka rupa trapezoidnog oblika, rubova popločanih plosnatim kamenjem i poklopljena s tri kamene ploče po kojima je nasuta zemlja. Stvarno ništa posebno, nikakve keramike, nikakvih priloga unutra, nikakvih komada metala, samo ženski kostur i na njemu kostur malog djeteta. Mala dječja lubanja bila je raskoljena na vrhu jer je dijete umrlo prije nego što su se kosti stigle skrutiti, a mali mliječni zubi, bijeli kao reklama za zubnu pastu, još su bili u vilici. Možda je bila riječ o majci i sinu ili kćeri. Ili se njihovim bližnjima jednostavno nije dalo kopati novi grob za tuđe dijete, pa su ga istovarili tuđoj majci na grudi. Bili su to seljaci iz od Boga zaboravljene zemlje između Istoka i Zapada, proživljavali su svoje živote na golom kršu Dalmatinske zagore, koju se čak i danas smatra od Boga zaboravljenom, tijekom posljednjeg, i vjerojatno najmračnijeg, doba pravog srednjeg vijeka. Palo mi je tada na pamet pitanje, što bi mi oni mogli reći o sebi, ti moji preci koji su zagnojili ovu zemlju, kad bi im postavio pitanje da li je bilo ikakvog smisla u njihovom životu i smrti. Mislim da bi žena samo slegnula ramenima i prešla šutke preko pitanja, kako to žene obično rade kad muškarci počnu igrati svoje igre osvajanja, pa makar i intelektualne. Ili bi se možda, vidjevši moju egzistencijalnu tjeskobu, smekšala i dala mi odgovor. Najvjerojatnije bi pokazala prstom prema nebu, jer u to doba na tom prostoru nije bilo katedrala, nikakvih razrađenih prikaza srednjovjekovne metafizike, ugrađenih u arhitekturu ili oslikanih u mozaicima i obojenom staklu. Morala bi dakle projekciju vlastite duše pokazati izravno i neposredno, u nadi da ću skopčati stvar. Ako bi to bio odgovor srednjovjekovne žene postmodernom simulakrumu, koji sjedi i zamišljeno puši cigaretu na rubu njezina groba, onda smatram sebe poraženim zagonetkom te Sfinge. Jer naše je nebo postalo zaslon luđačke virtualne mašte, igralište sklepanih anđela koji bdiju nad virtualnim dušama, sve nekim stvarima u koje se ne isplati ni upirati prstom. Skoro besmrtni, ali ne još; skoro savršeni, ali ne još; skoro mrtvi, ali ne još; skoro na kraju puta, ali zauvijek ne još. Samo nasilje, nasilje duše koja projicira svoj san o surovosti na zaslon svijeta, preoblikuje ga kroz milijarde gadgeta, čineći ga surovijim nego što bi ikad sam od sebe mogao postati – a opet sigurnim da se u njemu može nesmetano uživati – bez homofobnih izjava i ijednog mrava zgaženog, žeđ za krvlju je veća nego što je ikad bila. Naravno, jer na Zapadu krvi je sve manje.
Ako je ovo budućnost, a postmoderna je implicitno zamišlja upravo na ovaj način, onda molim bez Kurzweilovih nano robota, transplantacije organa, cyber sexa i besmrtnosti za mene. Tražim samo priliku da opet iskopam onaj grob, popušim još jednu cigaretu za put, i onda u njega pokopam sebe i svoj sram. Jer ako je ova vječna predigra prijestolja konačni komentar čovjeka na vlastitu povijest, ako je ovo što imamo danas trijumf ljudskog roda – beskonačni, CGI efektima obogaćeni spektakl divljaštva i nedosljednosti – onda su ona dva kostura dobro društvo za vječnost. Ako neki metafizički psihopat kao Kurzweil stvarno pronađe način da preoblikuje svijet na vlastitu sliku, onda plitki grob srednjovjekovne seljanke ne izgleda kao tako loš stambeni izbor, prikladno sklonište pred uvredom u koju se ljudsko biće pretvorilo. Dobro mjesto za odložiti sram posljednjeg čovjeka. Za čovjeka-gledatelja, bol života nikad nije bila manja, a želja da je sam nanosi … također ništa manja. Možda nikad veća? Ruke su čiste od krvi, duše su okupane u njoj. Tako to ide s dušom, ona zadržava pravo vlastitog suda o samoj sebi, sviđalo se to njezinom vlasniku ili ne. Prezreni srednjovjekovni čovjek poznavao je ljepotu, to znamo jer je njegova duša ostavila svoj trag u kamenu. Kakav će trag ostaviti postmoderni čovjek? Nikakav. Jer njegova je strast brisanje svih tragova. To je jedini način da ubije vrijeme i sam sebe prevari na vrhunski način, da sam sebi proda metafizička muda pod bubrege – zamijeni vječnost s beskonačnim ponavljanjem istog, inače jednom od glavnih teoloških odrednica Pakla.
To je dakle predigra prijestolja. Štakori u labirintu uzašli u sliku, u pokretnu ikonu. Beskonačno odgađanje Posljednjeg suda u neprekidnoj trci kroz tunele koji se beskonačno granaju. Kakav ludi kraj svijeta. Beskonačna TV emisija za trutove, koja samo što ne počne. Ali ne još.
Ali, što se može. Napravi mi mjesta, kostur-djevojko. Stvarno je tijesno ovdje. Zagrli ovog razmetnog sina, jer umire od stida zato što je čovjek … skoro je mrtav …
… samo ne još.
Guest- Guest
Re: Denkverbot
ja bih ovako rekao, tekst je vrlo dobar posebno kraj s grobom , malo spor i ponavlja se u uvodu, ali mislim da je u ovom stvar kod fantasya srednjeg vijeka, a ovaj kao arheolog-povijesničar je i to trebao primijetiti; današnje države i društvena uređenja država Zapada čiji stanovnici gutaju GoT, su ona u kojima su se gotovo sve danas živuće generacije rodile, odrasle i sad rade, ljudi ne poznaju i ne sjećaju se drugačijeg sustava, a srednji vijek izgleda tako drugačije u partikularnosti svojih prava, gradova, velikaša i dr, sve se čini tako promjenjivo u tom svijetu, svijet na koji čovjek može utjecati nekim svojim podvigom i kvalitetom izbora, što je suptilno uzeto danas / kao što je pisao Y.Mishima ..
Re: Denkverbot
Ima u tome nešto, uvijek nas privlači ono o čemu malo ili ništa ne znamo, uživljavati se u ulogu nekoga tko je živio u srednjem vijeku, nešto od čega nas dijele tolika stoljeća... Nego, meni se nekako činilo da je tu snažnije izražena ona komponenta o slobodi i moralnosti, vidimo u srednjem vijeku slobodu koju danas nemamo, granice koje postoje danas, a tada ih nije bilo...naslađujemo se scenama nasilja jer ih barem u mislima činimo i tako se oslobađamo na neki način...što je rečeno u tekstu "Ruke su čiste od krvi, duše su okupane u njoj" ...kic wrote:ja bih ovako rekao, tekst je vrlo dobar posebno kraj s grobom , malo spor i ponavlja se u uvodu, ali mislim da je u ovom stvar kod fantasya srednjeg vijeka, a ovaj kao arheolog-povijesničar je i to trebao primijetiti; današnje države i društvena uređenja država Zapada čiji stanovnici gutaju GoT, su ona u kojima su se gotovo sve danas živuće generacije rodile, odrasle i sad rade, ljudi ne poznaju i ne sjećaju se drugačijeg sustava, a srednji vijek izgleda tako drugačije u partikularnosti svojih prava, gradova, velikaša i dr, sve se čini tako promjenjivo u tom svijetu, svijet na koji čovjek može utjecati nekim svojim podvigom i kvalitetom izbora, što je suptilno uzeto danas / kao što je pisao Y.Mishima ..
Guest- Guest
Re: Denkverbot
Hrvatsko 'novo srednjovjekovlje' i Žižekovo 'ustaško kršćanstvo'
Proteklog tjedna su gotovo svi naši mediji prenijeli da je u jednom intervjuu slovenski filozofski superstar, Slavoj Žižek, naveo Hrvatsku kao primjer svoje apokaliptične vizije svijeta koji se vraća u "mračni srednji vijek". Prema Žižeku, tako, uzvišene vrijednosti prosvjetiteljstva, oličene u socijalizmu i radničkoj solidarnosti, nužno slabe, a sve više jačaju sile mraka – nacionalizam i religijski fundamentalizam, uz asistenciju nezaobilaznog liberalnog kapitalizma.
Naime, ono što je za Žižeka ključno uvidjeti jest da je ova "etnička regresija" samo naličje globalnog kapitalizma, njegovo ružno lice. Na taj je način uspostavljena stara ljevičarska antifašistička matrica kritike kapitalizma – kapitalizam je onaj svjetsko-povijesni proces koji stoji iza fašizma, odnosno etničkog nacionalizma. Ako kritiziramo samo fašizam, a ne dotičemo se kapitalizma, po Žižeku, mislimo prekratko. U Žižekovim riječima odzvanja stari dictum jednog od kardinala moderne ljevice, Maxa Horkheimera: "Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu!"
Nije prvi puta da Žižek uzima Hrvatsku kao primjer navodne fašizacije Europe. Prije dvije godine je na Subversive festivalu u Zagrebu rekao da "Europi ne treba ustaško kršćanstvo". Naravno, Europi kakvom ju on vidi – kao prosvijećeno, od tradicionalnog morala emancipirano, socijalno osjetljivo, tolerantno, multietničko društvo. Hrvatska bi, dakle, bila antipod Europi – čisti primjer ksenofobnog, zatvorenog društva, prožetog vrijednostima tradicionalnog kršćanskog morala i nacionalizma, koje odbacuje tekovine socijalizma, ne brine o radničkim pravima, potpuno prepuštena divljanju neobuzdanog neoliberalnog kapitalizma.
Ne daje li Žižeku za pravo i prošlotjedni, doduše zabranjeni, skup Autohtone hrvatske stranke prava, čiji su članovi javno prisegnuli da će se boriti protiv Europske unije? Je li Hrvatska doista fašistička zemlja? Vjerojatno jest, ako prihvatimo Žižekovo viđenje svijeta i ignoriramo okolnost da je skup A-HSP-a zabranjen pod izlikom da se radi o fašističkom skupu, pri čemu su svi oni stali u jedan omanji sobičak. Ili ako ignoriramo okolnost da je unatoč referendumskom izjašnjavanju o braku kao zajednici muškarca i žene, hrvatska vlada ipak progurala zakon koji legalizira homoseksualni brak pod nazivom "životnog partnerstva".
Naravno da se radi samo o aveti fašizma, a ne o hrvatskoj stvarnosti. Hrvatska nam, u stvari, prije daje sliku lijevog fašizma, gdje lijevo-liberalna vlada pokušava nedemokratskim zakonodavnim mjerama utjerati hrvatskom društvu vrijednosti progresivne ljevičarske kulture silom u glavu. Ako u Hrvatskoj imamo kakav sukob, onda je to sukob navodno prosvijećene države protiv tradicionalnim vrijednostima zatrovanog društva. To je slika koja sasvim odgovara Žižekovim standardima borbe protiv fašizma. Naime, prema ovoj slici, društvo je to koje je leglo konzervativizma, autoritarizma i svakovrsnog sujevjerja, a zadatak prosvijećene vlade nije što vjernije artikulirati volju društva, već to društvo mijenjati u skladu s uzusima njene prosvijećene elite.
Žižek je, ipak, u jednom u pravu – ali samo napola. U pravu je kada kaže da se pad komunizma odvio u znaku sinteze ideja etničkog nacionalizma i liberalnog kapitalizma. Nacionalisti su ti, kao što znamo, koji su izvojevali pobjedu nad komunizmom i prihvatili liberalni kapitalizam. Tu pobjedu nad komunizmom možemo zvati povratkom u "mračni srednji vijek" samo ako smo prethodno položili prisegu prosvjetiteljskim vrijednostima ateističkog i socijalističkog totalitarnoga dvadesetog stoljeća.
Ruski je religiozni mislilac, Nikolaj Berđajev, reflektirajući usred totalitarnog kaosa koji je zahvatio svijet, sanjao o preporodu čovječanstva, koji je on nazvao "novim srednjovjekovljem". On ga nije opisao kao puki povratak u Srednji vijek, već kao neku vrstu "sinteze paganskih i kršćanskih vrijednosti". Pa, nije li svijet koji odbacuje totalitarno naslijeđe 20. stoljeća, u kome pobjeđuje ideja nacionalne države nad nadnacionalnim imperijama, u kome se vraćamo kršćanskim vrijednostima a obacujemo ljevičarsku ateističku kulturu i u kome prihvaćamo liberalni kapitalizam a obacujemo socijalističke ekonomske politike, upravo ta "nova sinteza" o kojoj je sanjao ruski mistik? Nije li Berđajevljeva slika novog srednjovjekovlja kao moralnog preporoda čovječanstva puno primjereniji opis onoga što se zaista događa od Žižekove apokaliptične slike povratka u "mračni srednji vjek"? I ne samo opis, nego i propis.
Proteklog tjedna su gotovo svi naši mediji prenijeli da je u jednom intervjuu slovenski filozofski superstar, Slavoj Žižek, naveo Hrvatsku kao primjer svoje apokaliptične vizije svijeta koji se vraća u "mračni srednji vijek". Prema Žižeku, tako, uzvišene vrijednosti prosvjetiteljstva, oličene u socijalizmu i radničkoj solidarnosti, nužno slabe, a sve više jačaju sile mraka – nacionalizam i religijski fundamentalizam, uz asistenciju nezaobilaznog liberalnog kapitalizma.
Naime, ono što je za Žižeka ključno uvidjeti jest da je ova "etnička regresija" samo naličje globalnog kapitalizma, njegovo ružno lice. Na taj je način uspostavljena stara ljevičarska antifašistička matrica kritike kapitalizma – kapitalizam je onaj svjetsko-povijesni proces koji stoji iza fašizma, odnosno etničkog nacionalizma. Ako kritiziramo samo fašizam, a ne dotičemo se kapitalizma, po Žižeku, mislimo prekratko. U Žižekovim riječima odzvanja stari dictum jednog od kardinala moderne ljevice, Maxa Horkheimera: "Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu!"
Nije prvi puta da Žižek uzima Hrvatsku kao primjer navodne fašizacije Europe. Prije dvije godine je na Subversive festivalu u Zagrebu rekao da "Europi ne treba ustaško kršćanstvo". Naravno, Europi kakvom ju on vidi – kao prosvijećeno, od tradicionalnog morala emancipirano, socijalno osjetljivo, tolerantno, multietničko društvo. Hrvatska bi, dakle, bila antipod Europi – čisti primjer ksenofobnog, zatvorenog društva, prožetog vrijednostima tradicionalnog kršćanskog morala i nacionalizma, koje odbacuje tekovine socijalizma, ne brine o radničkim pravima, potpuno prepuštena divljanju neobuzdanog neoliberalnog kapitalizma.
Ne daje li Žižeku za pravo i prošlotjedni, doduše zabranjeni, skup Autohtone hrvatske stranke prava, čiji su članovi javno prisegnuli da će se boriti protiv Europske unije? Je li Hrvatska doista fašistička zemlja? Vjerojatno jest, ako prihvatimo Žižekovo viđenje svijeta i ignoriramo okolnost da je skup A-HSP-a zabranjen pod izlikom da se radi o fašističkom skupu, pri čemu su svi oni stali u jedan omanji sobičak. Ili ako ignoriramo okolnost da je unatoč referendumskom izjašnjavanju o braku kao zajednici muškarca i žene, hrvatska vlada ipak progurala zakon koji legalizira homoseksualni brak pod nazivom "životnog partnerstva".
Naravno da se radi samo o aveti fašizma, a ne o hrvatskoj stvarnosti. Hrvatska nam, u stvari, prije daje sliku lijevog fašizma, gdje lijevo-liberalna vlada pokušava nedemokratskim zakonodavnim mjerama utjerati hrvatskom društvu vrijednosti progresivne ljevičarske kulture silom u glavu. Ako u Hrvatskoj imamo kakav sukob, onda je to sukob navodno prosvijećene države protiv tradicionalnim vrijednostima zatrovanog društva. To je slika koja sasvim odgovara Žižekovim standardima borbe protiv fašizma. Naime, prema ovoj slici, društvo je to koje je leglo konzervativizma, autoritarizma i svakovrsnog sujevjerja, a zadatak prosvijećene vlade nije što vjernije artikulirati volju društva, već to društvo mijenjati u skladu s uzusima njene prosvijećene elite.
Žižek je, ipak, u jednom u pravu – ali samo napola. U pravu je kada kaže da se pad komunizma odvio u znaku sinteze ideja etničkog nacionalizma i liberalnog kapitalizma. Nacionalisti su ti, kao što znamo, koji su izvojevali pobjedu nad komunizmom i prihvatili liberalni kapitalizam. Tu pobjedu nad komunizmom možemo zvati povratkom u "mračni srednji vijek" samo ako smo prethodno položili prisegu prosvjetiteljskim vrijednostima ateističkog i socijalističkog totalitarnoga dvadesetog stoljeća.
Ruski je religiozni mislilac, Nikolaj Berđajev, reflektirajući usred totalitarnog kaosa koji je zahvatio svijet, sanjao o preporodu čovječanstva, koji je on nazvao "novim srednjovjekovljem". On ga nije opisao kao puki povratak u Srednji vijek, već kao neku vrstu "sinteze paganskih i kršćanskih vrijednosti". Pa, nije li svijet koji odbacuje totalitarno naslijeđe 20. stoljeća, u kome pobjeđuje ideja nacionalne države nad nadnacionalnim imperijama, u kome se vraćamo kršćanskim vrijednostima a obacujemo ljevičarsku ateističku kulturu i u kome prihvaćamo liberalni kapitalizam a obacujemo socijalističke ekonomske politike, upravo ta "nova sinteza" o kojoj je sanjao ruski mistik? Nije li Berđajevljeva slika novog srednjovjekovlja kao moralnog preporoda čovječanstva puno primjereniji opis onoga što se zaista događa od Žižekove apokaliptične slike povratka u "mračni srednji vjek"? I ne samo opis, nego i propis.
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35492
2014-04-16
Re: Denkverbot
ristić ili žižek?
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35492
2014-04-16
Re: Denkverbot
ma slavuj, stvarno je nekad žalosno da će ostati zapamćen u povijesti filozofije, i njegovo ime će se nabrajati među onima koju su bili aktivni u ovoj epohi..
Re: Denkverbot
Enoch Powell's 'Rivers of Blood' speech, in Birmingham on April 20 1968.
The supreme function of statesmanship is to provide against preventable evils. In seeking to do so, it encounters obstacles which are deeply rooted in human nature.
The supreme function of statesmanship is to provide against preventable evils. In seeking to do so, it encounters obstacles which are deeply rooted in human nature.
One is that by the very order of things such evils are not demonstrable until they have occurred: at each stage in their onset there is room for doubt and for dispute whether they be real or imaginary. By the same token, they attract little attention in comparison with current troubles, which are both indisputable and pressing: whence the besetting temptation of all politics to concern itself with the immediate present at the expense of the future.
Above all, people are disposed to mistake predicting troubles for causing troubles and even for desiring troubles: "If only," they love to think, "if only people wouldn't talk about it, it probably wouldn't happen."
Perhaps this habit goes back to the primitive belief that the word and the thing, the name and the object, are identical.
At all events, the discussion of future grave but, with effort now, avoidable evils is the most unpopular and at the same time the most necessary occupation for the politician. Those who knowingly shirk it deserve, and not infrequently receive, the curses of those who come after.
A week or two ago I fell into conversation with a constituent, a middle-aged, quite ordinary working man employed in one of our nationalised industries.
After a sentence or two about the weather, he suddenly said: "If I had the money to go, I wouldn't stay in this country." I made some deprecatory reply to the effect that even this government wouldn't last for ever; but he took no notice, and continued: "I have three children, all of them been through grammar school and two of them married now, with family. I shan't be satisfied till I have seen them all settled overseas. In this country in 15 or 20 years' time the black man will have the whip hand over the white man."
I can already hear the chorus of execration. How dare I say such a horrible thing? How dare I stir up trouble and inflame feelings by repeating such a conversation?
The answer is that I do not have the right not to do so. Here is a decent, ordinary fellow Englishman, who in broad daylight in my own town says to me, his Member of Parliament, that his country will not be worth living in for his children.
I simply do not have the right to shrug my shoulders and think about something else. What he is saying, thousands and hundreds of thousands are saying and thinking - not throughout Great Britain, perhaps, but in the areas that are already undergoing the total transformation to which there is no parallel in a thousand years of English history.
In 15 or 20 years, on present trends, there will be in this country three and a half million Commonwealth immigrants and their descendants. That is not my figure. That is the official figure given to parliament by the spokesman of the Registrar General's Office.
There is no comparable official figure for the year 2000, but it must be in the region of five to seven million, approximately one-tenth of the whole population, and approaching that of Greater London. Of course, it will not be evenly distributed from Margate to Aberystwyth and from Penzance to Aberdeen. Whole areas, towns and parts of towns across England will be occupied by sections of the immigrant and immigrant-descended population.
As time goes on, the proportion of this total who are immigrant descendants, those born in England, who arrived here by exactly the same route as the rest of us, will rapidly increase. Already by 1985 the native-born would constitute the majority. It is this fact which creates the extreme urgency of action now, of just that kind of action which is hardest for politicians to take, action where the difficulties lie in the present but the evils to be prevented or minimised lie several parliaments ahead.
The natural and rational first question with a nation confronted by such a prospect is to ask: "How can its dimensions be reduced?" Granted it be not wholly preventable, can it be limited, bearing in mind that numbers are of the essence: the significance and consequences of an alien element introduced into a country or population are profoundly different according to whether that element is 1 per cent or 10 per cent.
The answers to the simple and rational question are equally simple and rational: by stopping, or virtually stopping, further inflow, and by promoting the maximum outflow. Both answers are part of the official policy of the Conservative Party.
It almost passes belief that at this moment 20 or 30 additional immigrant children are arriving from overseas in Wolverhampton alone every week - and that means 15 or 20 additional families a decade or two hence. Those whom the gods wish to destroy, they first make mad. We must be mad, literally mad, as a nation to be permitting the annual inflow of some 50,000 dependants, who are for the most part the material of the future growth of the immigrant-descended population. It is like watching a nation busily engaged in heaping up its own funeral pyre. So insane are we that we actually permit unmarried persons to immigrate for the purpose of founding a family with spouses and fiancés whom they have never seen.
Let no one suppose that the flow of dependants will automatically tail off. On the contrary, even at the present admission rate of only 5,000 a year by voucher, there is sufficient for a further 25,000 dependants per annum ad infinitum, without taking into account the huge reservoir of existing relations in this country - and I am making no allowance at all for fraudulent entry. In these circumstances nothing will suffice but that the total inflow for settlement should be reduced at once to negligible proportions, and that the necessary legislative and administrative measures be taken without delay.
I stress the words "for settlement." This has nothing to do with the entry of Commonwealth citizens, any more than of aliens, into this country, for the purposes of study or of improving their qualifications, like (for instance) the Commonwealth doctors who, to the advantage of their own countries, have enabled our hospital service to be expanded faster than would otherwise have been possible. They are not, and never have been, immigrants.
I turn to re-emigration. If all immigration ended tomorrow, the rate of growth of the immigrant and immigrant-descended population would be substantially reduced, but the prospective size of this element in the population would still leave the basic character of the national danger unaffected. This can only be tackled while a considerable proportion of the total still comprises persons who entered this country during the last ten years or so.
Hence the urgency of implementing now the second element of the Conservative Party's policy: the encouragement of re-emigration.
Nobody can make an estimate of the numbers which, with generous assistance, would choose either to return to their countries of origin or to go to other countries anxious to receive the manpower and the skills they represent.
Nobody knows, because no such policy has yet been attempted. I can only say that, even at present, immigrants in my own constituency from time to time come to me, asking if I can find them assistance to return home. If such a policy were adopted and pursued with the determination which the gravity of the alternative justifies, the resultant outflow could appreciably alter the prospects.
The third element of the Conservative Party's policy is that all who are in this country as citizens should be equal before the law and that there shall be no discrimination or difference made between them by public authority. As Mr Heath has put it we will have no "first-class citizens" and "second-class citizens." This does not mean that the immigrant and his descendent should be elevated into a privileged or special class or that the citizen should be denied his right to discriminate in the management of his own affairs between one fellow-citizen and another or that he should be subjected to imposition as to his reasons and motive for behaving in one lawful manner rather than another.
There could be no grosser misconception of the realities than is entertained by those who vociferously demand legislation as they call it "against discrimination", whether they be leader-writers of the same kidney and sometimes on the same newspapers which year after year in the 1930s tried to blind this country to the rising peril which confronted it, or archbishops who live in palaces, faring delicately with the bedclothes pulled right up over their heads. They have got it exactly and diametrically wrong.
The discrimination and the deprivation, the sense of alarm and of resentment, lies not with the immigrant population but with those among whom they have come and are still coming.
This is why to enact legislation of the kind before parliament at this moment is to risk throwing a match on to gunpowder. The kindest thing that can be said about those who propose and support it is that they know not what they do.
Nothing is more misleading than comparison between the Commonwealth immigrant in Britain and the American Negro. The Negro population of the United States, which was already in existence before the United States became a nation, started literally as slaves and were later given the franchise and other rights of citizenship, to the exercise of which they have only gradually and still incompletely come. The Commonwealth immigrant came to Britain as a full citizen, to a country which knew no discrimination between one citizen and another, and he entered instantly into the possession of the rights of every citizen, from the vote to free treatment under the National Health Service.
Whatever drawbacks attended the immigrants arose not from the law or from public policy or from administration, but from those personal circumstances and accidents which cause, and always will cause, the fortunes and experience of one man to be different from another's.
But while, to the immigrant, entry to this country was admission to privileges and opportunities eagerly sought, the impact upon the existing population was very different. For reasons which they could not comprehend, and in pursuance of a decision by default, on which they were never consulted, they found themselves made strangers in their own country.
They found their wives unable to obtain hospital beds in childbirth, their children unable to obtain school places, their homes and neighbourhoods changed beyond recognition, their plans and prospects for the future defeated; at work they found that employers hesitated to apply to the immigrant worker the standards of discipline and competence required of the native-born worker; they began to hear, as time went by, more and more voices which told them that they were now the unwanted. They now learn that a one-way privilege is to be established by act of parliament; a law which cannot, and is not intended to, operate to protect them or redress their grievances is to be enacted to give the stranger, the disgruntled and the agent-provocateur the power to pillory them for their private actions.
In the hundreds upon hundreds of letters I received when I last spoke on this subject two or three months ago, there was one striking feature which was largely new and which I find ominous. All Members of Parliament are used to the typical anonymous correspondent; but what surprised and alarmed me was the high proportion of ordinary, decent, sensible people, writing a rational and often well-educated letter, who believed that they had to omit their address because it was dangerous to have committed themselves to paper to a Member of Parliament agreeing with the views I had expressed, and that they would risk penalties or reprisals if they were known to have done so. The sense of being a persecuted minority which is growing among ordinary English people in the areas of the country which are affected is something that those without direct experience can hardly imagine.
I am going to allow just one of those hundreds of people to speak for me:
“Eight years ago in a respectable street in Wolverhampton a house was sold to a Negro. Now only one white (a woman old-age pensioner) lives there. This is her story. She lost her husband and both her sons in the war. So she turned her seven-roomed house, her only asset, into a boarding house. She worked hard and did well, paid off her mortgage and began to put something by for her old age. Then the immigrants moved in. With growing fear, she saw one house after another taken over. The quiet street became a place of noise and confusion. Regretfully, her white tenants moved out.
“The day after the last one left, she was awakened at 7am by two Negroes who wanted to use her 'phone to contact their employer. When she refused, as she would have refused any stranger at such an hour, she was abused and feared she would have been attacked but for the chain on her door. Immigrant families have tried to rent rooms in her house, but she always refused. Her little store of money went, and after paying rates, she has less than £2 per week. “She went to apply for a rate reduction and was seen by a young girl, who on hearing she had a seven-roomed house, suggested she should let part of it. When she said the only people she could get were Negroes, the girl said, "Racial prejudice won't get you anywhere in this country." So she went home.
“The telephone is her lifeline. Her family pay the bill, and help her out as best they can. Immigrants have offered to buy her house - at a price which the prospective landlord would be able to recover from his tenants in weeks, or at most a few months. She is becoming afraid to go out. Windows are broken. She finds excreta pushed through her letter box. When she goes to the shops, she is followed by children, charming, wide-grinning piccaninnies. They cannot speak English, but one word they know. "Racialist," they chant. When the new Race Relations Bill is passed, this woman is convinced she will go to prison. And is she so wrong? I begin to wonder.”
The other dangerous delusion from which those who are wilfully or otherwise blind to realities suffer, is summed up in the word "integration." To be integrated into a population means to become for all practical purposes indistinguishable from its other members.
Now, at all times, where there are marked physical differences, especially of colour, integration is difficult though, over a period, not impossible. There are among the Commonwealth immigrants who have come to live here in the last fifteen years or so, many thousands whose wish and purpose is to be integrated and whose every thought and endeavour is bent in that direction.
But to imagine that such a thing enters the heads of a great and growing majority of immigrants and their descendants is a ludicrous misconception, and a dangerous one.
We are on the verge here of a change. Hitherto it has been force of circumstance and of background which has rendered the very idea of integration inaccessible to the greater part of the immigrant population - that they never conceived or intended such a thing, and that their numbers and physical concentration meant the pressures towards integration which normally bear upon any small minority did not operate.
Now we are seeing the growth of positive forces acting against integration, of vested interests in the preservation and sharpening of racial and religious differences, with a view to the exercise of actual domination, first over fellow-immigrants and then over the rest of the population. The cloud no bigger than a man's hand, that can so rapidly overcast the sky, has been visible recently in Wolverhampton and has shown signs of spreading quickly. The words I am about to use, verbatim as they appeared in the local press on 17 February, are not mine, but those of a Labour Member of Parliament who is a minister in the present government:
'The Sikh communities' campaign to maintain customs inappropriate in Britain is much to be regretted. Working in Britain, particularly in the public services, they should be prepared to accept the terms and conditions of their employment. To claim special communal rights (or should one say rites?) leads to a dangerous fragmentation within society. This communalism is a canker; whether practised by one colour or another it is to be strongly condemned.'
All credit to John Stonehouse for having had the insight to perceive that, and the courage to say it.
For these dangerous and divisive elements the legislation proposed in the Race Relations Bill is the very pabulum they need to flourish. Here is the means of showing that the immigrant communities can organise to consolidate their members, to agitate and campaign against their fellow citizens, and to overawe and dominate the rest with the legal weapons which the ignorant and the ill-informed have provided. As I look ahead, I am filled with foreboding; like the Roman, I seem to see "the River Tiber foaming with much blood."
That tragic and intractable phenomenon which we watch with horror on the other side of the Atlantic but which there is interwoven with the history and existence of the States itself, is coming upon us here by our own volition and our own neglect. Indeed, it has all but come. In numerical terms, it will be of American proportions long before the end of the century.
Only resolute and urgent action will avert it even now. Whether there will be the public will to demand and obtain that action, I do not know. All I know is that to see, and not to speak, would be the great betrayal.
A week or two ago I fell into conversation with a constituent, a middle-aged, quite ordinary working man employed in one of our nationalised industries.
After a sentence or two about the weather, he suddenly said: "If I had the money to go, I wouldn't stay in this country." I made some deprecatory reply to the effect that even this government wouldn't last for ever; but he took no notice, and continued: "I have three children, all of them been through grammar school and two of them married now, with family. I shan't be satisfied till I have seen them all settled overseas. In this country in 15 or 20 years' time the black man will have the whip hand over the white man."
I can already hear the chorus of execration. How dare I say such a horrible thing? How dare I stir up trouble and inflame feelings by repeating such a conversation?
The answer is that I do not have the right not to do so. Here is a decent, ordinary fellow Englishman, who in broad daylight in my own town says to me, his Member of Parliament, that his country will not be worth living in for his children.
I simply do not have the right to shrug my shoulders and think about something else. What he is saying, thousands and hundreds of thousands are saying and thinking - not throughout Great Britain, perhaps, but in the areas that are already undergoing the total transformation to which there is no parallel in a thousand years of English history.
In 15 or 20 years, on present trends, there will be in this country three and a half million Commonwealth immigrants and their descendants. That is not my figure. That is the official figure given to parliament by the spokesman of the Registrar General's Office.
There is no comparable official figure for the year 2000, but it must be in the region of five to seven million, approximately one-tenth of the whole population, and approaching that of Greater London. Of course, it will not be evenly distributed from Margate to Aberystwyth and from Penzance to Aberdeen. Whole areas, towns and parts of towns across England will be occupied by sections of the immigrant and immigrant-descended population.
As time goes on, the proportion of this total who are immigrant descendants, those born in England, who arrived here by exactly the same route as the rest of us, will rapidly increase. Already by 1985 the native-born would constitute the majority. It is this fact which creates the extreme urgency of action now, of just that kind of action which is hardest for politicians to take, action where the difficulties lie in the present but the evils to be prevented or minimised lie several parliaments ahead.
The natural and rational first question with a nation confronted by such a prospect is to ask: "How can its dimensions be reduced?" Granted it be not wholly preventable, can it be limited, bearing in mind that numbers are of the essence: the significance and consequences of an alien element introduced into a country or population are profoundly different according to whether that element is 1 per cent or 10 per cent.
The answers to the simple and rational question are equally simple and rational: by stopping, or virtually stopping, further inflow, and by promoting the maximum outflow. Both answers are part of the official policy of the Conservative Party.
It almost passes belief that at this moment 20 or 30 additional immigrant children are arriving from overseas in Wolverhampton alone every week - and that means 15 or 20 additional families a decade or two hence. Those whom the gods wish to destroy, they first make mad. We must be mad, literally mad, as a nation to be permitting the annual inflow of some 50,000 dependants, who are for the most part the material of the future growth of the immigrant-descended population. It is like watching a nation busily engaged in heaping up its own funeral pyre. So insane are we that we actually permit unmarried persons to immigrate for the purpose of founding a family with spouses and fiancés whom they have never seen.
Let no one suppose that the flow of dependants will automatically tail off. On the contrary, even at the present admission rate of only 5,000 a year by voucher, there is sufficient for a further 25,000 dependants per annum ad infinitum, without taking into account the huge reservoir of existing relations in this country - and I am making no allowance at all for fraudulent entry. In these circumstances nothing will suffice but that the total inflow for settlement should be reduced at once to negligible proportions, and that the necessary legislative and administrative measures be taken without delay.
I stress the words "for settlement." This has nothing to do with the entry of Commonwealth citizens, any more than of aliens, into this country, for the purposes of study or of improving their qualifications, like (for instance) the Commonwealth doctors who, to the advantage of their own countries, have enabled our hospital service to be expanded faster than would otherwise have been possible. They are not, and never have been, immigrants.
I turn to re-emigration. If all immigration ended tomorrow, the rate of growth of the immigrant and immigrant-descended population would be substantially reduced, but the prospective size of this element in the population would still leave the basic character of the national danger unaffected. This can only be tackled while a considerable proportion of the total still comprises persons who entered this country during the last ten years or so.
Hence the urgency of implementing now the second element of the Conservative Party's policy: the encouragement of re-emigration.
Nobody can make an estimate of the numbers which, with generous assistance, would choose either to return to their countries of origin or to go to other countries anxious to receive the manpower and the skills they represent.
Nobody knows, because no such policy has yet been attempted. I can only say that, even at present, immigrants in my own constituency from time to time come to me, asking if I can find them assistance to return home. If such a policy were adopted and pursued with the determination which the gravity of the alternative justifies, the resultant outflow could appreciably alter the prospects.
The third element of the Conservative Party's policy is that all who are in this country as citizens should be equal before the law and that there shall be no discrimination or difference made between them by public authority. As Mr Heath has put it we will have no "first-class citizens" and "second-class citizens." This does not mean that the immigrant and his descendent should be elevated into a privileged or special class or that the citizen should be denied his right to discriminate in the management of his own affairs between one fellow-citizen and another or that he should be subjected to imposition as to his reasons and motive for behaving in one lawful manner rather than another.
There could be no grosser misconception of the realities than is entertained by those who vociferously demand legislation as they call it "against discrimination", whether they be leader-writers of the same kidney and sometimes on the same newspapers which year after year in the 1930s tried to blind this country to the rising peril which confronted it, or archbishops who live in palaces, faring delicately with the bedclothes pulled right up over their heads. They have got it exactly and diametrically wrong.
The discrimination and the deprivation, the sense of alarm and of resentment, lies not with the immigrant population but with those among whom they have come and are still coming.
This is why to enact legislation of the kind before parliament at this moment is to risk throwing a match on to gunpowder. The kindest thing that can be said about those who propose and support it is that they know not what they do.
Nothing is more misleading than comparison between the Commonwealth immigrant in Britain and the American Negro. The Negro population of the United States, which was already in existence before the United States became a nation, started literally as slaves and were later given the franchise and other rights of citizenship, to the exercise of which they have only gradually and still incompletely come. The Commonwealth immigrant came to Britain as a full citizen, to a country which knew no discrimination between one citizen and another, and he entered instantly into the possession of the rights of every citizen, from the vote to free treatment under the National Health Service.
Whatever drawbacks attended the immigrants arose not from the law or from public policy or from administration, but from those personal circumstances and accidents which cause, and always will cause, the fortunes and experience of one man to be different from another's.
But while, to the immigrant, entry to this country was admission to privileges and opportunities eagerly sought, the impact upon the existing population was very different. For reasons which they could not comprehend, and in pursuance of a decision by default, on which they were never consulted, they found themselves made strangers in their own country.
They found their wives unable to obtain hospital beds in childbirth, their children unable to obtain school places, their homes and neighbourhoods changed beyond recognition, their plans and prospects for the future defeated; at work they found that employers hesitated to apply to the immigrant worker the standards of discipline and competence required of the native-born worker; they began to hear, as time went by, more and more voices which told them that they were now the unwanted. They now learn that a one-way privilege is to be established by act of parliament; a law which cannot, and is not intended to, operate to protect them or redress their grievances is to be enacted to give the stranger, the disgruntled and the agent-provocateur the power to pillory them for their private actions.
In the hundreds upon hundreds of letters I received when I last spoke on this subject two or three months ago, there was one striking feature which was largely new and which I find ominous. All Members of Parliament are used to the typical anonymous correspondent; but what surprised and alarmed me was the high proportion of ordinary, decent, sensible people, writing a rational and often well-educated letter, who believed that they had to omit their address because it was dangerous to have committed themselves to paper to a Member of Parliament agreeing with the views I had expressed, and that they would risk penalties or reprisals if they were known to have done so. The sense of being a persecuted minority which is growing among ordinary English people in the areas of the country which are affected is something that those without direct experience can hardly imagine.
I am going to allow just one of those hundreds of people to speak for me:
“Eight years ago in a respectable street in Wolverhampton a house was sold to a Negro. Now only one white (a woman old-age pensioner) lives there. This is her story. She lost her husband and both her sons in the war. So she turned her seven-roomed house, her only asset, into a boarding house. She worked hard and did well, paid off her mortgage and began to put something by for her old age. Then the immigrants moved in. With growing fear, she saw one house after another taken over. The quiet street became a place of noise and confusion. Regretfully, her white tenants moved out.
“The day after the last one left, she was awakened at 7am by two Negroes who wanted to use her 'phone to contact their employer. When she refused, as she would have refused any stranger at such an hour, she was abused and feared she would have been attacked but for the chain on her door. Immigrant families have tried to rent rooms in her house, but she always refused. Her little store of money went, and after paying rates, she has less than £2 per week. “She went to apply for a rate reduction and was seen by a young girl, who on hearing she had a seven-roomed house, suggested she should let part of it. When she said the only people she could get were Negroes, the girl said, "Racial prejudice won't get you anywhere in this country." So she went home.
“The telephone is her lifeline. Her family pay the bill, and help her out as best they can. Immigrants have offered to buy her house - at a price which the prospective landlord would be able to recover from his tenants in weeks, or at most a few months. She is becoming afraid to go out. Windows are broken. She finds excreta pushed through her letter box. When she goes to the shops, she is followed by children, charming, wide-grinning piccaninnies. They cannot speak English, but one word they know. "Racialist," they chant. When the new Race Relations Bill is passed, this woman is convinced she will go to prison. And is she so wrong? I begin to wonder.”
The other dangerous delusion from which those who are wilfully or otherwise blind to realities suffer, is summed up in the word "integration." To be integrated into a population means to become for all practical purposes indistinguishable from its other members.
Now, at all times, where there are marked physical differences, especially of colour, integration is difficult though, over a period, not impossible. There are among the Commonwealth immigrants who have come to live here in the last fifteen years or so, many thousands whose wish and purpose is to be integrated and whose every thought and endeavour is bent in that direction.
But to imagine that such a thing enters the heads of a great and growing majority of immigrants and their descendants is a ludicrous misconception, and a dangerous one.
We are on the verge here of a change. Hitherto it has been force of circumstance and of background which has rendered the very idea of integration inaccessible to the greater part of the immigrant population - that they never conceived or intended such a thing, and that their numbers and physical concentration meant the pressures towards integration which normally bear upon any small minority did not operate.
Now we are seeing the growth of positive forces acting against integration, of vested interests in the preservation and sharpening of racial and religious differences, with a view to the exercise of actual domination, first over fellow-immigrants and then over the rest of the population. The cloud no bigger than a man's hand, that can so rapidly overcast the sky, has been visible recently in Wolverhampton and has shown signs of spreading quickly. The words I am about to use, verbatim as they appeared in the local press on 17 February, are not mine, but those of a Labour Member of Parliament who is a minister in the present government:
'The Sikh communities' campaign to maintain customs inappropriate in Britain is much to be regretted. Working in Britain, particularly in the public services, they should be prepared to accept the terms and conditions of their employment. To claim special communal rights (or should one say rites?) leads to a dangerous fragmentation within society. This communalism is a canker; whether practised by one colour or another it is to be strongly condemned.'
All credit to John Stonehouse for having had the insight to perceive that, and the courage to say it.
For these dangerous and divisive elements the legislation proposed in the Race Relations Bill is the very pabulum they need to flourish. Here is the means of showing that the immigrant communities can organise to consolidate their members, to agitate and campaign against their fellow citizens, and to overawe and dominate the rest with the legal weapons which the ignorant and the ill-informed have provided. As I look ahead, I am filled with foreboding; like the Roman, I seem to see "the River Tiber foaming with much blood."
That tragic and intractable phenomenon which we watch with horror on the other side of the Atlantic but which there is interwoven with the history and existence of the States itself, is coming upon us here by our own volition and our own neglect. Indeed, it has all but come. In numerical terms, it will be of American proportions long before the end of the century.
Only resolute and urgent action will avert it even now. Whether there will be the public will to demand and obtain that action, I do not know. All I know is that to see, and not to speak, would be the great betrayal.
Re: Denkverbot
govoriti materijalnim bićima da budu manje materijalni :) odličan način za povećavanje naklade; pokažeš in da im novac zapravo smeta, a kad ga se već rješavaju, nek kupe knjigu :)
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35492
2014-04-16
Re: Denkverbot
jel se obogatia ili nije?
koji još može biti razlog sotoniziranja materijalnog nego prevariti jadne nestabilne duše?
ima san fazu čitanja nereligiske duhovne publicistike, i vidim, matrica se nije prominila od 27. otrov za kućanice i mladiće koi žele ferari a nemaju love.
koji još može biti razlog sotoniziranja materijalnog nego prevariti jadne nestabilne duše?
ima san fazu čitanja nereligiske duhovne publicistike, i vidim, matrica se nije prominila od 27. otrov za kućanice i mladiće koi žele ferari a nemaju love.
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35492
2014-04-16
Re: Denkverbot
umro je kao sufist u egiptu, tako da ne vjerujem da je bio bogat.
heh opet taj elitisticki pogled, ne vidim ovdje nikakvo sotoniziranje, podjela plijena u drustvu je sve o cemu se i prica kod nas u sustini, i onda se cudis kad netko da ocjenu da naglasak na materijanome vodi do sukoba?! heh
heh opet taj elitisticki pogled, ne vidim ovdje nikakvo sotoniziranje, podjela plijena u drustvu je sve o cemu se i prica kod nas u sustini, i onda se cudis kad netko da ocjenu da naglasak na materijanome vodi do sukoba?! heh
Page 3 of 50 • 1, 2, 3, 4 ... 26 ... 50
Page 3 of 50
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum