Re: Denkverbot

by aben 28/8/2014, 21:32

Što misliš, more li država obrazovati svoje građane da prihvate neki obrazac, ono ka pedere ili srbe u našen slučaju?

by **kic** 28/8/2014, 22:26

come again?

by aben 28/8/2014, 22:38

Svaki put kad se pojavi neki putin koi zna što je najbolje za njegov narod, ako želi osigurati trajnost svojeg utjecaja mora organizirati besplatno državno obrazovanje tj preodgoj i mentalnu higijenu. Pitanje je koliko je to moguće..

by **kic** 28/8/2014, 22:48

to je uglavnom kontraproduktivno, ono što bi trebalo stvoriti je atmosferu u društvu i ekonomiji, da mladi ne gledaju preko grane, u Izraelu su dugo na emigrante gledali kao na izdajnike recimo, i to je jedna druga krajnost..

by aben 28/8/2014, 22:56

I meni se čini tako, iskreni vlastodršci su puno opasniji od običnih, obični ne uzrokuju velike tektonske poremećaje

by **kic** 29/8/2014, 13:47

"JA NISAM NIHILIST:

NIŠTA JE JOŠ NEKI PROGRAM"

Izvaci iz razgovora koji je sa Cioranom vodio Hans-Jürgen Heinrichs

Prema jednoj uporno ponavljanoj legendi Cioran je živio postrani od svijeta, bez veze s njim. I premda je u Francuskoj odbijao intervjue, ipak ih je dao mnogo, ali isključivo u inozemstvu. Prije tri godine Gallimard je objavio više od tristo stranica razgovora tog "velikog pustinjaka" s američkim, španjolskim i njemačkim novinarima i piscima. Cioran, naime, nije odbijao govoriti o svojem djelu, ali je, zbog prilično proturječnih razloga, tu mogućnost ostavljao samo stranim publikacijama. Svaki, ili gotovo svaki mjesec otkrivamo tako nove razgovore. Intervju koji je 1983. u Parizu, ali na njemačkom, napravio s njim Hans-Jürgen Heinrichs, i iz kojega donosimo izvatke grupirane po temama, bez sumnje je jedan od onih u kojima Cioran ide najdalje u analizi svojega djela i svojih temeljnih pozicija (1). U njemu ćemo naći ne samo objašnjenja o njegovoj proturječnoj vezi s francuskim jezikom i njegovim korijenima, nego i nedvosmislene izjave o njegovu odijanju etiketa koje su mu prilijepili. Izjašnjavajući se protiv nihilizma i pesimizma, za koje tvrdi da imaju karakter "školskih kategorija", Cioran se ovdje pokazuje prije svega kao pravi mislilac antidogmatizma. Dok čitamo taj dugi razgovor, slika autora Silogizama gorčine koja se pojavljuje pred nama nije slika onog pjesnika ništavila i samoubojstva kojega ustrajno ponavljanim klišejima slave njegovi lažni obožavatelji i književni leksikoni, nego slika čovjeka koji je samo pokušavao, kako u svojem životu tako i u svojem djelu, biti sve bliži svojim prvim doživljajima, razvijati se što bliže vlastitoj naravi. To znači: prije svega skeptik, gotovo pragmatik, koji odbacuje sve apriorne ideje, kao što navodi kad, grubim ali točnim riječima, govori o svojem konačnom odbacivanju velikog dijela Nietzscheova djela u korist neposrednog mišljenja života, s njegovim proturječjima i, naravno, njegovom radošću življenja: vjeran autoportret čovjeka čija je jedina preokupacija, čija je fiksna ideja bila da pokuša postati slobodan čovjek. Samo to, ali sve to.

Pariz. "Kad sam došao u Pariz odmah sam shvatio da je zanimljivost toga grada u mogućnosti koju mi pruža da živim uz u pravom smislu dokone, besposlene ljude. Ja sam i sâm primjer besposličara: nikad u životu nisam radio, nikad nisam imao neko zanimanje, osim jedanput, tijekom jedne godine u Rumunjskoj, kad sam predavao filozofiju u Brasovu. To je bilo nepodnošljivo. Zbog toga sam i došao u Pariz. U svojoj zemlji čovjek mora nešto raditi, ali nije nužno da radite kad živite u inozemstvu. Imao sam sreću da sam više od četrdeset godina svojega života proživio kao besposlen čovjek i - kako da to kažem? - bez države. Ono što je zanimljivo u Parizu je, mislim, to da u njemu možete, da u njemu morate živjeti kao potpuni stranac, tako da ne pripadate nekoj naciji nego samo jednom gradu. Osjećam se na neki način Parižaninom, ali ne Francuzom - osobitno ne Francuzom.

(") Postoje dvije knjige koje, za mene, predstavljaju, izražavaju Pariz. Ponajprije, Rilkeova knjiga Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, a zatim prva knjiga Henryja Millera, Rakova obratnica, koja prikazuje drugačiji Pariz nego što je onaj Rilkeov, čak njegovu suprotnost, Pariz bordela, prostitutki i makroa, Pariz razvrata. I to je onaj Pariz koji sam ja upoznao: (") Pariz osamljenih ljudi i prostitutki.

Istinu govoreći, to isto sam već doživio u Rumunjskoj: život bordela bio je na Balkanu vrlo intenzivan. A jednako je bilo i u Parizu, barem prije rata ("). Kad sam došao ovamo, vodio sam duge razgovore s mnogima od tih dama. Početkom rata stanovao sam u jednom hotelu nedaleko od bulevara Saint Michel i tamo sam se sprijateljio s jednom prostitutkom, nekom starom gospođom sijede kose. Postali smo jako dobri prijatelji; hoću reći: bila je prestara za mene. No, bila je nevjerojatna glumica, s izrazitim talentom za tragediju. Sretao sam je gotovo svake noći oko dva, tri sata ujutro, jer uvijek sam se jako kasno vraćao u svoj hotel. Bilo je to početkom rata, 1940. godine - ili, zapravo ne, bilo je to prije rata, jer se za vrijeme rata nije moglo izlaziti poslije ponoći. Šetali smo zajedno i ona mi je pripovijedala o svojem životu, ispričala mi je cijeli svoj život - a kako je o tome govorila, kakvim se riječima služila: bio sam opčinjen! (") Iz iskustava koja sam u životu imao s tom vrstom ljudi mnogo sam više naučio nego iz susreta s intelektualcima."

Francuski jezik. "Održavam vrlo kompleksan odnos s francuskim jezikom. Kad sam počeo pisati na francuskom, rekao sam sebi da to nije jezik za mene. Osjećao sam se u njemu kao u luđačkoj košulji. Ali sad, posljednjih nekoliko godina, otkad francuski jezik tone, osjećam se na neki način vezanim uz sudbinu tog propadajućeg jezika. Francuzi, rekao bih, nisu ravnodušni prema opadanju svojega jezika, ali ga prihvaćaju - ja ne. I što više svijet bojkotira francuski jezik, to mu se ja osjećam bliži. Razlog je možda i u tome što sve što propada, što se raspada i nestaje ima za mene snažnu privlačnu moć. I ta izolacija francuskog me fascinira. Dodir s francuskim bio je za mene u početku beskrajno težak" (") U Rumunjskoj, svi su govorili francuski i druge jezike, a ja sam dolazio iz Transilvanije, gdje se govorio samo njemački ili mađarski. Tu promjenu jezika shvatio sam vrlo ozbiljno, i sve što sam napisao na francuskom prerađivao sam i iznova pisao nekoliko puta, recimo, Kratak pregled raspadanja prepravljao sam četiri puta. Za mene, bio je to zaista izazov, ta ideja da moram pisati kao Francuz, takmičiti se s Francuzima u upotrebi njihova jezika - možda pomalo luda ideja. (") Po svojem temperamentu, trebao sam prije pisati na španjolskom, na mađarskom ili ruskom. Jer strogost francuskog jezika nespojiva je s mojim temperamentom. Ali upravo je to ono što mi se u njemu sviđa""

Žene. "Imam jednu zajedničku crtu sa Sartreom. Sartre je, nedugo prije svoje smrti, rekao da se uvijek bolje slagao sa ženama nego s muškarcima. To je slučaj i sa mnom: dajem prednost ženama pred muškarcima. A znate li zašto? Zato što je žena neuravnoteženija od muškarca. Ona je biće beskrajno morbidnije i bolesnije od muškarca. Ona osjeća stvari jače nego što ih može osjetiti neki muškarac. Primijetio sam da su žene obično bile bliže mojem pisanju nego muškarci. Snažno me se dojmilo kad sam pročitao da je Sartre rekao da više voli razgovarati sa ženama nego s muškarcima.

Kad su me jednoga dana upitali kako sam mogao živjeti a da nisam imao nikakvo "zanimanje", odgovorio sam: "zato što sam bio makro". To je, naravno, šala, ali iza te izjave skriva se i nešto istine. Za mene, "makro" je jako univerzalan pojam. Hoću reći, kad neki pisac živi sa ženom koja se brine za život njih oboje, onda je taj pisac makro. Mnogi poštovani pisci koje poznajem u Parizu živjeli su kao paraziti na račun svoje žene. U tom smislu, iako nikad nisam bio oženjen, i ja sam također bio makro""

Rumunjska, veza s korijenima. "Odvojio sam se od svojih korijena. Ipak, i dalje me snažno privlače bogumili, ti balkanski manihejci, i njihova ideja da je rođenje katastrofa. Bilo je gotovo neizbježno da se tako, na nesvjestan način, vratim svojim korijenima. Ideja da svijet nije stvorio Bog nego Sotona, jedan mali Sotona, Satanael, ta ideja oduvijek me privlačila. Zato sam i napisao knjigu Zli demijurg, koja je bila pomalo nadahnuta bogumilskom teorijom. Držim značajnim da sam se tako u Parizu, nakon toliko godina, vratio svojoj prvoj domovini, duhovnom svijetu Dunava. Karpata. Ideja jedne mistike pred-rođenja pripada tom svijetu: Orijentu. Iako sam se želio osloboditi svojih korijena, moji napori nisu, dakle, bili stvarno uspješni. Sve te ideje, maniheizam, pa i gnoza, ili barem jedna pomalo izrođena gnoza, potječu dijelom s Balkana. Čovjek se ne oslobađa svojega podrijetla, svojih korijena, svojeg početka. Mnogo sam pisao protiv svoje rodne zemlje. Na primjer: tvrdio sam da je biti Rumunj smiješno, beznačajno, ali istodobno moram priznati da sam u životu veliki fatalist. A fatalizam je nacionalna religija u Rumunjskoj, svatko je tamo fatalist u svakodnevnom životu i uopće u svemu. Dakle: čovjek se ne može osloboditi samoga sebe""

Proturječja. "Uvijek sam živio u proturječjima i nisam zbog toga nikad patio. Da sam bio sistematično stvorenje, bio bih morao lagati, jer bih morao naći neko rješenje. No, ne samo da sam prihvatio taj nerješivi karakter stvari, nego sam u njemu čak, moram reći, našao neku slast, slast nerješivog. Nikad nisam pokušavao izravnati, ujediniti ili, kako kažu, Francuzi, pomiriti nepomirljivo. Uvijek sam primao proturječja onako kako su dolazila, kako u svojem privatnom životu tako i u teorijskom. Nikad nisam imao cilj, nisam pokušavao doći ni do kakvog rezultata. Mislim da, ni općenito ni kad je riječ o sebi, ne može biti ni rezultata ni cilja. Sve je, ne bez smisla - te riječi se pomalo grozim, nego bez nužnosti.(")

Normalno, da sam bio potpuno dosljedan sâm sebi, ne bih smio uopće ništa raditi. Budući da sam ipak nešto radio, proturječio sam sebi, živio sam u proturječju. No, svaki je život, vjerujem, u osnovi osuđen na proturječje.

Htio bih ispričati nešto pomalo glupo: kad odete na groblje - to je sasvim banalna stvar - i kad vidite da je neki prijatelj s kojim ste se još prije dva ili tri dana smijali nestao bez traga, kako nakon toga još možete graditi neki sistem? Za mene, to je nezamislivo! Jedan od mojih znananca, kojega sam jako volio, jedan poljski Židov, vrlo simpatičan i zanimljiv čovjek, s kojim sam se mnogo smijao svemu - bio je inače mnogo veći nihilist od mene - ali pred njegovim grobom, za mene je to bilo, kako da kažem"? To je banalno, svi su ljudi doživjeli taj osjećaj" Ali kad se to prevede u filozofiju - kakav je zaključak? Zaključak je sljedeći: čak je i nihilizam dogma. Sve je smiješno, bez supstancije, čista fikcija. Eto zašto ja nisam nihilist, zato što je ništa još neki program. U osnovi, sve je bez važnosti. Ništa ne postoji drukčije nego površinski, sve je moguće, sve je drama.

Naravno, postoji ljubav - i ja sam se često pitao: kad smo sve prozreli, sve proniknuli, kako se još netko može zaljubiti u bilo što? Pa ipak, to se događa ("). To je čak ono što je u životu istinito i zanimljivo. Želio bih završiti ovo razmišljanje jednom optimističkom notom: život je stvarno zanimljiv i privlačan, zato što, iznad svega, nema nikakvog smisla. A u vezi s tim navodim uvijek sljedeći primjer: možete sumnjati apsolutno u sve, potvrditi se kao savršeni nihilist, a ipak se zaljubiti kao najveći idiot. Ta teorijska nemogućnost strasti, ali koju stvarni život neprestano izigrava, razlog je što život ima sigurnu, neospornu, neodoljivu draž. Patimo, smijemo se svojim patnjama, radimo što god hoćemo, ali to osnovno proturječje je na kraju možda ono zbog čega život još vrijedi truda da bude proživljen"

Cinizam. "Nikad nisam pisao kao autor; vjerujte mi, ja ne tražim slavu, ne smatram sebe autorom i ne podnosim to ni od drugih. Nikad nisam bio nimalo promišljen i naprosto sam govorio ono što mi je prolazilo glavom. Na neki način, pokušavao sam demaskirati život, i zbog toga me smatraju cinikom. No, ako sam cinik u onome što pišem, uglavnom uopće nisam, cinik u životu. Pa ipak, priznajem vrijednost cinizma, kao taksonomijsko gledište.

Uvijek sam govorio da treba pisati ono što u nekom trenutku doživljavamo kao istinu, čak i ono što ne bismo trebali reći, koliko god to mučno, beznačajno ili drsko bilo. Kad nešto pišem ili kad razmišljam ne postavljam nikakvu granicu izražavanju osjećaja istine. Nikad, nikad nisam mislio na posljedice. I nitko se nikad nije ubio zbog mene. Naprotiv, poznajem mnoge ljude koji mi kažu: zahvaljujući vama nisam počinio samoubojstvo. A ljudi koji pate od depresije, kad čitaju moje knjige, shvaćaju da mogu još dublje uroniti u svoju depresiju. Da kažem poput Kierkegaarda: depresija je jedan stadij na životnom putu. Nemam niti dojam da sam, ako mogu tako reći, napravio "negativnu" karijeru. A, uostalom, znate, sve je na kraju krajeva svejedno, zar ne?""

Pesimizam. "Za mene kažu da sam pesimist - to nije istina! Te školske kategorije su smiješne. Ja točno znam što je pesimizam. No, kao što ste upravo rekli: postoji bitna razlika između pesimizma kao sistema i svakidašnjeg iskustva pesimizma, koje se rađa naprosto iz činjenice da ste živo biće. Ne možete biti pesimist u životu, čim živite: to nema nikakvog smisla. Čovjek ste poput drugih, i ja ovdje govorim o onome što sam doživio. Pokušao sam iznijeti apologiju skepticizma i također apologiju pesimizma, ali - to nije važno. Važno je ono što živimo, ono što pokušavamo, i kako to osjećamo."

Nietzsche. "Nietzsche je izvršio vrlo velik utjecaj na mene u mojoj mladosti. No, danas se osjećam jako daleko od njega. Zašto? Zato što je on konstruirao svoju teoriju. Nietzsche ima jedan ideal, jednu ideju o ljudima, o vrijednosti, s obzirom na koju je pisao, oblikovao, razrađivao cijelo svoje djelo. I tako se u meni postupno razvio dojam da je sve to pomalo lažno. Kao prorok ili analitičar - jer, čak i kad želi biti analitičar, on ostaje prorok - Nietzsche hoće "donijeti" nešto apsolutno, stvoriti nešto, igrati neku ulogu u kulturi, itd. Zbog toga danas mogu s užitkom čitati samo njegova pisma, jer se u pismima pokazuje kao suprotnost onome što je u svojim spisima. U pismima vidimo Nietzschea onakvog kakav je zaista bio: jadan čovjek. I svi oni heroji, oni heroji mišljenja koji igraju neku ulogu u njegovim knjigama, sva ta velika iluzija pokazuje mi se tada lažnom. Iako je, razumije se, genijalan; Nietzsche, na neki način, nije istinit. Za mene, pravi je Nietzsche u pismima, u njima je uistinu on sâm. Zbog toga sam se udaljio od velikog dijela njegova djela. Nietzsche je sâm sebi dao jedan Weltanschauung, jedno shvaćanje svijeta. Nije se oslobodio svojih ideja i svojih projekata, ostao je ovisan o njima, rob svojih ideja. Za mene, on nije postao slobodan čovjek, barem ne u svojim knjigama. (") Možda malo pretjerujem; no, čini mi se da ima istine u tome što tvrdim. Nietzsche je bio heroj moje mladosti, ali danas više nije: iako je genijalno zajedljiv i ciničan, za mene je sad previše juvenilan, previše prostodušan""

Nijemci. "Nietzsche nije izrazio svoje iskustvo života, on je uvijek imao samo jednu misao u glavi: teba prevladati, prevladati, prevladati - to je u osnovi jako njemački. Možda je čak u tome osnovna zabluda Nijemaca i njemačke misli: treba prevladati, treba konstruirati, treba graditi. To je razlog da je njemačka povijest besprimjeran brodolom, katastrofa, jer Nijemci su htjeli graditi svoju povijest. Nijemcima nedostaje mudrosti; oni imaju genija, ali ni najmanje mudrosti. Oni ne žive ni povijest, ni sâm život: oni žele uvijek i iznova graditi, podizati. A u filozofiji se to može učiniti samo posredstvom sistema. Da sve mora biti homogeno, to je, rekao bih, glup grijeh, mana. Nijemci su previše sistematični, oni su eksperimentirali i izgradili su sebi jednu sistematičnu povijest i izvukli su iz toga konsekvence. Nijemci su uvijek bili izvan života. (") Ima nešto nestvarno u cijeloj njemačkoj sudbini. Zbog toga su oni i tragičan narod, jer su Nijemci postali strašno ozbiljni i nikad nisu uspjeli naučiti smijati se sami sebi: ne postoji njemačka ironija. Nijemci su pisali o ironiji, ali nikad se nisu sami u njoj okušali, ili je prakticirali - samo su o njoj govorili ili razmišljali na apstraktan način. I to je uzrok njemačkog brodoloma. Jer, na kraju, kad pomislimo da je njemački narod bio najgenijalniji u Europi, ili u svakom slučaju najdarovitiji, velik je poraz to da je takav narod mogao pasti tako nisko, gotovo besprimjeran poraz; i to ne samo za vrijeme Drugog svjetskog rata nego već za vrijeme Prvog rata. Njemačka povijest, njemački duh bili su na neki način s one strane, jer oboje su bili promišljani na suviše sistematičan način, bez mudrosti""

Prednost nesigurnosti. "Razdijelivši cijelo svoje bogatstvo, Wittgenstein se duhovno spasio. Znate, bilo mi je mnogo bolje, s duhovnog gledišta, živio sam intenzivnije, kad sam imao samo jedan mali kovčeg i cijelu godinu nosio samo dva odijela, čak samo jedno. Danas - nisam bogat, plaćam sasvim mali porez, trošim vrlo malo, ali živim prilično dobro, mogu jesti što hoću, putovati, itd. - ukratko, moj život je na neki način postao sigurniji. I to je bacilo teške sjene na mene - duhovne sjene. Prije, živio sam u Parizu od danas do sutra, ali bio sam duhovno svježiji, također mlađi, i, ne treba ni reći: bio sam drugi čovjek. Nikad nisam znao kakav će mi biti sutrašnji dan. Dvadeset pet godina živio sam u hotelima i uvijek sam bio kao životinja, kao divlja zvijer ("). Sigurnost je nevjerojatna opasnost na duhovnom planu, kao što je savršeno zdravlje katastrofa za duh. (") Zato intelektualac, ili recimo pisac, mora zadržati osjećaj da nema tla na koje se može odloniti. Ako se, naprotiv, počne smještati i, kako da kažem, kućiti se, izgubljen je. Onda počinje stvarati djelo ili postaje - ne znam - veliki pisac, "netko". Ali sve je to jadno. (") Nesigurnost je apsolutna nužnost: pisac čiji život postaje siguran izgubljen je pisac."

Španjolska. "Osjećam, moram to reći, duboku ljubav prema Španjolskoj, jedinoj zemlji doslovce opsjednutoj mišlju o dekadenciji. I to već vrlo rano, nakon Conquiste, nakon slavne epohe, kraja osvajanjâ. Nakon toga uslijedila su dva, tri stoljeća u kojima je prevladavala ideja dekadencije, koja je postala središnji pojam španjolske historiografije. To je razlog zašto sam osjećao tako veliku slabost prema Španjolskoj, zašto Španjolska ima za mene takvu privlačnu snagu. Prije rata, htio sam otići u Španjolsku da bih slušao predavanje Ortege y Gasseta, i možda se tamo nastanio. Predao sam molbu za španjolsku stipendiju i čekao sam odgovor. Onda je izbio građanski rat, i moj je život krenuo postpuno drugim smjerom. Možda bih, da nije bilo rata, postao Španjolac i proživio ostatak života u Španjolskoj. Fascinira me da jedan tako izvanredan narod kao što su Španjolci ima tako snažnu svijest o dekadenciji. (") Narodi koji su dopustili da im izmakne vlastita sudbina uvijek su me silno privlačili. To je slučaj i s Nijemcima. Nijemci nisu imali povijest kakvu su mogli zaslužiti. S jednim Bachom, Hegelom, Kantom ili pak Hölderlinom, Njemačka je trabala imati drugačiju povijest. Ali ona je svoju povijest promašila. Njemačka nije uspjela postati ono što je trebala biti. Ta patetična dimenzija povijesti mi se sviđa. Engleska me nikad nije zanimala kao sudbina - ona nema nikakvu sudbinu, jednako kao, u osnovi, ni Francuska. Ali Njemačka je imala tu sudbinu: kao neki genij koji nije ostvarila"

Heidegger. "Heidegger je previše vjerovao riječima. (") On nije rješavao probleme, on ih je samo prevladavao stvarajući riječi. Smatram to krajnje nečasnim. Ne osporavam da je Heidegger bio genij, ali ja ga gledam i kao varalicu. Umjesto da rješava pitanja, on se zadovoljio time da ih postavlja, da stvara riječ, da premješta probleme, da na njih odgovara - kako bih rekao? Proizvodnjom vokabulara. (") Za mene, Heidegger je zaista bio previše naivan, iako istodobno lukav poput kakva seljaka (") Bio je, usudio bih se reći, nesvjesno beskrupulozan čovjek""

Aforizmi i roman. "Sve što sam napisao je rezultat - aforizme ne pišem najprije kao aforizme: "napišem jednu stranicu " zatim sve bacim i počnem iznova. Da biste napisali roman, morate izabrati detalje. Mene ne zanimajun detalji, ja idem odmah na zaključak. Kad bih pisao kazališni komad, počeo bih ga od petog čina, jer od početka bilo čega ja već nazirem kraj. S takvim shvaćanjem stvari ne možete ni napisati knjigu, ni baviti se književnošću, ni, općenito, njegovati bilo koji književni rod. Zato ja nisam pisac, ja sam" ne znam" čovjek fragmenta""

(1) Ovaj razgovor Hansa-Jürgena Heinrichsa sa Cioranom nedavno je integralno objavljen u Njemačkoj u obliku CD-a, pod vrlo cioranovskim naslovom "Cafard". (E.M. Cioran: Cafard. Originaltonaufnahmen 1974-1990, hg. von Thomas Knöfel und Klaus Sander, mit einem Nachwort von Peter Sloterdijk, Köln 1998, izd, Supposé, Knoefl, Boekkstrasse 15, 76137 Karlsruhe).

(Prevedeno iz časopisa "Magazine littéraire", veljača 1999.)

Izbor i prijevod s francuskog Bosiljka Brlečić

by Iknar 30/8/2014, 23:10

kic wrote:da, mislim da naše društvo ne vidi drugi put.

je li ta dvojba tako velika i važna? pa nije, sve je ovo čavrljanje, konfliktna sam osoba i ne slažem se da vaganje između dvije strane koje imaju podjednako dobre argumente dovodi, po Kantu, do eutanazije čistog uma..

slažem se da smo nesavršena bića, socijalizacija nas je i izvukla iz taloga ne-civilizacije, ali s brojnim manama...

pa ajmo ovkao za pocetak,ljudi jesu niza bica,sa ne previse znanja itd,ali imaju potencijal spoznati Istinu i to svi,dakle za zivota na zemlji

e sada sto se tice politike,danasnja politika se vrti ne oko pravde i logike,murdosti,ne go je bitno samo tko je jaci,bilo vojno ,ekonomski itd
dakle po meni je bedasto vagati između necijih recimo dvijus trana,covjek ima slobodnu voljua to znaci ima svojus tranu,moze misliti,zasto da netko drugi misli za nekoga akos e ne slaze treba iznijeti i svojus tranu
a sada stos e tice eutanazije ljudskog uma,dakle tos e događa,psot se bedaste stvari danas uce rpetezno,dakle ne toliko vazne,i nakon nekoga vremena se izgubi pravo znanje,dolazi do zaborava te se moze nauciti samo onos tos e zapamtilo,dakle nekada je bilo bolje recimo az vrijeme Atlantice,od onda je recimo degradacija ljudskog Uma,ma bolje receno Bg je dao istinu,a sada tko hoce prihvatiti hoce,a tko nece,taj nece,nazalsot nisu svi razumni,ima budala koliko hoces,a sto si veca budala danas si na boljem polozaju u strukturi civilizacije kojoj Um nije primaran,nego cak i problem,dakle danas se ne trazi da netko misli,nego samo da izvrsava
ali svijest se ponovno budi,da covjek iskoristi svoj pravi potencijal,ono zaboravljeno,ali mnog je prepreka na putu i samo oni najmudriji to shvate,a sada sto to ostavljam vama da si mislite

by **kic** 12/10/2014, 23:52

by Sora 13/10/2014, 07:55

Nemaš pojma ali zato ima onih koji znaju.
Nisu drustvo izvlačili prosječni brbljivci i. Nadobudni klinci sa svojim pretencioznom mudrovanjima.
Postoje veliki i genijalni .
Postoje oni kojima je jasno.
Samo oni nisu tu....Haha

by Sora 13/10/2014, 07:58

Sad vidim zapravo koliko je negativna moć interneta tj pisanevrijeci na njemu.
Dovodi u istu ravninu budale i pametne, one koji znaju i one koji samo prepisuje, zle i dobre...
Bezvz
Glupo :cherry:

by **kic** 13/10/2014, 16:01

Sora wrote:Sad vidim zapravo koliko je negativna moć interneta tj pisanevrijeci na njemu.
Dovodi u istu ravninu budale i pametne

iako ima nešto u ovome, ne slažem se, pisana riječ je baš ono što odvaja ljude s malo vica i pameti od kako veliš "prepisivača", oni nisu neki bauk, vrlo brzo se identificiraju - problem je prepoznati ovu prvu vrstu, starozavjetnim rječnikom: proroka ili ljudi ispred svog vremena..

P.K.Dick je takva sorta, totalno nepriznat za svoga života, svjedočio je publiciranju tek jedne svoje knjige!! moderno društvo je već prije interneta izgubilo kompas za autoritete.

by Guest 13/10/2014, 16:11

Sloboda govora se danas, recimo, tumači ili vrlo selektivno ili previše široko...problem gdje povući granicu.

by **kic** 21/11/2014, 19:22

by Guest 28/11/2014, 00:28

Jel meni itko ovo može prevesti? Čisto da se uključim u raspravu na narodnom jeziku.Zašto ljudi kompliciraju kada postoji toliko riječi koje svi razumiju.Dakle,što je cilj i svrha uvodnog posta? Trenutno osjećam da je svrha izazvati osjećaj retardiranosti uz disleksiju i ostale otegotne okolnosti razumijevanja pročitanog teksta.Hvala,lijepa...i hvala na razumijevanju :whistle

by aben 28/11/2014, 10:15

selica wrote:Jel meni itko ovo može prevesti? Čisto da se uključim u raspravu na narodnom jeziku.Zašto ljudi kompliciraju kada postoji toliko riječi koje svi razumiju.Dakle,što je cilj i svrha uvodnog posta? Trenutno osjećam da je svrha izazvati osjećaj retardiranosti uz disleksiju i ostale otegotne okolnosti razumijevanja pročitanog teksta.Hvala,lijepa...i hvala na razumijevanju

nije mu to svrha, kad bi ti ode počela govoriti o svojoj profesii ka da govoriš s kolegon, govorila bi meni nerazumljivin jezikon, pa taman da si i domaćica i da objašnjavaš kako frigati jaje.

uvodni post pokušava pronaći zakonitosti u visokoj politici, pretpostavljajući da postoji idealni razvoj i onda mjeri koliko je današnje stanje daleko od toga.

kaže da je politika kakvu znamo, ideološka, i ocjenjuje ju autentičnom (najvjerojatnije jer je ona didaktična, uči društvo što je dobro a što zlo), a ova u kakvu se polako pretvara, dakle profesija stručnog mirenja različitih interesa, naziva tehnološkom.

by **kic** 10/5/2015, 18:57

Millions of people right now are glued to a screen watching their fantasies play out in front of them; toned, muscled bodies on camera performing just for them- sweating and grunting with exertion. The viewers are totally invested in the action, waiting with baited breath, their sweaty hands moist with anticipation of the main star making penetration…into the endzone.

This similarity between professional sports and porn does not end there- both take in billions of dollars each year, both create celebrity status for their participants which they use to market product, and both contribute to a sickness that is weakening (predominantly) males across the world. That sickness is mediation.

With sports, this is seen even in the language fans use to refer to their chosen team- “we,” “us,” words of identity, grouping themselves in with a team of humans they have never, and likely will never meet, who they roar support for in the coliseum, wear jerseys branded with their favorite players name and number, and debate endlessly with other fans about how good “our program is this year.” Sports fans participate in trivia nights at their local bars, citing endless statistic and minutiae- here’s a statistic: studies show that self-identifying sports fans are on average more unhealthy and in worse shape than those who are not.

The answer for this? Mediation. So much time spent sitting and watching others perform leads to a lack of desire to perform oneself. So too, with pornography- statistically, habitual pornography users are more likely to experience sexual dysfunction like ED, and have less grey matter in the brain areas related to sexual stimulation- like any drug, its continued use demands more and higher types of stimulation in order to achieve the same levels of interest.

Observation instead of participation is the name of the game in the modern world. Video games, sports, pornography, movies, reality television, even the news- it all leads systematically to becoming a “receiver” instead of a “sender,” which is, of course, what the leaders of Empire have in mind for you. If your switch is constantly set to “receive,” your brain becomes open, malleable, like a spongy mush ready to mop up and dribble out every bit of sewage they spew into it, a fucking invertebrate fit only for couch-ridden outbursts of approval or dismay at “your” team’s escapades, “your” representative’s political decisions, or to weakly leak out your pathetic seed as you savage yourself to another false representation of sexual contact between two slabs of painted meat slamming their surgically altered bodies together in feigned ecstasy.

This is not the life we were meant for: to wither or bloat like drowned corpses as the overminds dangle pretty distractions in front of our milky eyes, working for our whip-holders for a pitiful wage or a massive sum, either way to be spent on frivolous trinket or bourgeois comforts. We were meant to bite that hand that seeks to distract us! To tear free of that leash of mediation and docility, to rend the throats of those who would keep us in thrall!

Next time you sit down to play-off or jerk-off- consider what that time might be better spent doing- are you content to live in the cage that they’ve constructed for you, or would you rather bed down tonight after a real fight and a real fuck, with blood in your mouth, rebellion in your mind, and glory in your heart?

Denkverbot - Page 2 Tumblr_inline_nj689pY3VU1r2qao0

http://grimnir.tumblr.com/tagged/wolves

by aben 14/5/2015, 14:20

empire:)
strašni su ti teoretičari urota, reptili čak upravljaju sa sportskom i porno industrijon.

al i bez reptila, u tekstu je zapravo izvrnuta teza, ljude ne tovi gledanje sporta i ne kastrira pornografija, nego to što su ljenčine i drkadžije in first place.
porno i sportska indaustrija reagiraju na želje svoje publike, i da ovi nemaju takvih želja, te industrije ne bi postojale.

nevjerojatno je koliko malo se drži do slobodne volje i sposobnosti pojedinca da odluči šta želi napraviti od svog života.

by **kic** 14/5/2015, 21:30

zapravo je to isprepleteno.

by aben 14/5/2015, 22:06

nije;
jučer je na otvorenon bio odličan primjer isprepletenosti, razgovarali su o ipsos plusu i rejting efendiji. direktor ipsosa se brania da njega ne zanimaju ni analize rezultata ni predikcija izbora, dok je hristić inzistira na utjecaju anketa na birače.
istina je da objavljivanje anketa direktno utječe na biračke preferencije, koje direktno utječu na ankete.
to je tipičan popperovski primjer kakp se društvu ne more pristupat fizikalnom metodom, ali držin da je primjer pornjave i sporta drukčiji.
oni ne dobivaju novu informaciju na temelju koje korigiraju svoju akciju, oni samo upražnjavaju svoj hard wired unutarnji program zvan karakter koi ne ovisi o ponudi lakih materijala.

by **kic** 14/5/2015, 23:24

opet gradimo epicikle na epiciklama, eh, aj nismo dugo.

otvoreno nisam gledao, zapravo TV gledam možda 1-2h tjedno, uglavnom Peti dan pogledam ili ovako Ligu Prvaka i to je praktički to (i ja sam nesavršen, gledam sport!).

Popper je svet, ali ako ćemo u samu srž, sve što nam oduzima vrijeme a da ne postižemo neki napredak na sebi ili ne stvaramo ili mijenjamo nešto u svijetu oko nas je - ta pornjava i sport.

često se kaže, pročitajte ili pogledajte nešto o čemu nikad niste razmišljali! sloboda koju ni ne zamišljate! ali mislim da se čovjek nikad neće pronaći u tim idejama, zapravo sudim po sebi ali nema veze, zatekne me kad u nekim velikim djelima nabasam na ideje o kojima sam sam razmišljao prije i dok sam ja došao do približnih zaključaka nakon par sati razmišljanja - ali opet samo u obrisima, netko je to istraživao i razmišljao o tome 10, 20 godina!! i onda imam cijelo područje za proučavati narednih mjesec dana :)

by aben 15/5/2015, 00:55

aj, bar ne drkaš..

moja poanta je da je napredak subjektivan. ljudi razmišljaju o ljudima, velikani o događajima a genijalci o idejama..ili tako nekako... je izreka sa manom;
implicira objektivnu vrijednost razmišljanja.
onaj koji želi gledati sport i jesti kikiriki zbog čega se udeblja pa mora drkati je po meni vrhunski i jedini stručnjak koi može doniti takvu odluku, ta odluka je ispravna i samo njegova, nikako ne cibonina, franckova ili državna, kako članak sugerira. naravski, ona vuče posljedice, možda čak drkadžiji nepoželjne, al to ne mijenja na stvar. vrijeme je resurs, privatni resurs i niko ne more reći da je potrošen dobro ili loše, osim vlasnika tog vremena.

kad bi u školama barem uveli retoriku, poticali kritičko mišljenje i slične pizdarije koje tu i tamo čujemo ništa ne bi prominile, neki ljudi će uvik birati kauč i tv, to je tako i bog.

by Sponsored content