Društveno-ekonomski sustavi

Ja moram odati priznanje ORaH-u, jer je nebulozni program koji su iznijeli u javnost poslužio kao odlična platforma za promoviranje zdravih ekonomskih i društvenih ideja kroz reakcije na isti.

[size=39]LJEVIČARI NE ZNAJU ŠTO SU LJUDSKA PRAVA[/size]

Modernim ljevičarima su puna usta ljudskih prava. Tako u njihovim izlaganjima možemo slušati teorije kako među ljudska prava spadaju pravo na vlastiti dom, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, rad, dostojnu plaću, pitku vodu, struju, pa i pristup internetu i još mnoge druge stvari.
Osim što je svaka od ovih navedenih stavki potpuno arbitrarna i nedefinirana, one sve pokazuju kako ljevičari ne razumiju što znače ljudska prava.
Ljudska prava su, ustvari, isključiva potraživanja na koja svaki pojedinac polaže neotuđivo pravo i koje su mu drugi dužni ispuniti, samim time što on postoji kao ljudsko biće. Prema tome, po ljevičarskoj naraciji, samim time što neki pojedinac postoji, netko je njemu dužan bezuvjetno omogućiti dom (kakav dom, drvenu daščaru ili Penthouse s bazenom?), obrazovanje (kakvo obrazovanje, dva razreda osnovne škole ili magisterij i doktorat na fakultetu prirodnih znanosti?), zdravstvenu zaštitu (kakvu zdravstvenu zaštitu?), dostojnu plaću (što je to dostojna plaća, po čijim standardima, švicarskim ili ugandskim?), pitku vodu (koliko to pitke vode, litru dnevno, pet litara dnevno, neograničene količine?), itd., bez obzira što taj pojedinac učinio u životu.
Takav oblik poimanja prava, koji podrazumijeva da samim tim što netko postoji ima pravo tražiti od drugih da mu bezuvjetno ispune neke njegove želje, neki nazivaju i pozitivna prava, odnosno, prava koja zahtjevaju aktivnost od druge strane, za razliku od tzv. negativnih prava, koja zahtjevaju pasivnost od druge strane.
Međutim, takav iskrivljeni način shvaćanja prava (kao pozitivnih prava na nešto) je u sukobu sa stvarnim ljudskih pravima – pravom pojedinca na slobodu od prisile (tzv. negativno pravo).
Po libertarijanskom shvaćanju, ne postoje nikakva pozitivna prava. Ne postoji pravo na tuđu imovinu. Nitko nije nikome dužan omogućiti neko dobro (proizvod, uslugu) samim time što netko drugi postoji. Postoji samo pravo pojedinaca na slobodu od prisile. Nitko nema pravo inicirati nasilje nad drugim i prisiljavati ga na neku činidbu. Nitko nije vlasnik drugih ljudi pa da ih ima pravo tjerati da mu čine neku uslugu, već je svaki pojedinac vlasnik sam sebe i ima pravo sam odlučivati kako će raspolagati svojom imovinom i s kim će se asocirati i na koji način. Pravo pojedinca na slobodu od prisile ne nameće nikakav trošak na nekog drugog, dok “pravo” pojedinca na zdravstvenu zaštitu nameće. Ono je u direktnom sukobu s pravom svih drugih ljudi na slobodu, jer da bi se financiralo nečije “pravo” na zdravstveno zaštitu, nekome se moraju oduzeti neka sredstva, a nekoga se mora i prisiliti da mu pruža tu zdravstvenu zaštitu. Drugim riječima, izmišljena “pozitivna” prava impliciraju pravo na tuđu imovinu i prisiljavanje drugih ljudi na neki rad. Zato pravo na slobodu od prisile jest ljudsko pravo, a pravo na zdravstvenu zaštitu to nije.
Prava su isključiva potraživanja. Dva prava ne mogu biti u sukobu. Ako su u sukobu, onda jedno od njih ne može biti pravo. Fiktivno ljudsko pravo na obrazovanje je u izravnom sukobu s ljudskim pravom na slobodu od prisile. Ta dva prava se ne mogu pomiriti, i nužno jedno od tog dvoje ne može biti pravo.
Sva ta “prava” koja ljevičari izmišljaju imaju određeni trošak koji netko u konačnici mora snositi. Kada bi bilo moguće imati besplatno školstvo i zdravstvo, ja bih bio ljevičar, barem što se toga tiče.
Međutim, to nije moguće. Ljevičari misle da se te stvari mogu riješiti upisivanjem nekakvih slova na komad papira, no, nažalost, ne mogu. Grozno je biti partibrejker, ali nema besplatnog ručka. Žao mi je, ali je tako. Sva ta dobra i usluge koje nam trebaju, netko nam mora pružiti i platiti za njih, a svaki put kad država da nešto nekome koji nije radio za to, znači da je oduzela nekome dio onoga za što je radio.
Znam, it sucks.
john galt

Nevolje u paklu

HPB je odavno trebalo privatizirati, a umjesto toga će je dokapitalizirati… država


Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje Hrvatske poštanske banke, gdje su Hrvati demonski opsjednuti domaćom bankom – nakon najavljenog islamskog i khm etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Ah, gdje početi?

Sjeća li se tko je i zašto odbio prodati HPB Erste banci? Govorim dakako o tako mi Tita pošten sam i uvodim red Slavko Linić, pa nam je tako 12. prosinca 2013. godine (prije jedva godinu dana i dva mjeseca) bilo rečeno sljedeće:

…izvijestio je da je ESB jedini podnio obvezujuću ponudu, dok je OTP banka, koja je također bila podnijela neobvezujuću ponudu, odustala i nije podnijela obvezujuću ponudu. …

Pored toga 790 milijuna kuna koliko bi ESB prema svojoj ponudio platio za kupnju HPB-a, tek je 54 posto ukupne kapitaliziranosti te banke, kazao je Linić i naglasio da je cijena daleko niža od očekivane i premala za banku koja se uspjela oporaviti od gubitaka iz 2010. i 2011. godine, koja ima sve više klijenata građana i putem koje država isplaćuje većinu socijalnih transfera.

Dodao je i da to nije sve, jer je ESB ocijenio kako bi se moglo dogoditi da rezervacije koje je HPB predvidio… “Ovako mala cijena, koja bi se još mogla umanjiti, nema svrhe. Smatramo da će HPB i dalje dobro raditi i imati dobru poziciju na tržištu”, kazao je Linić, prenosi HRT.



Danas, 17. veljače 2015. godine smo pak saznali da

Hrvatska poštanska banka pogođena je rekordnim gubitkom. Prošlogodišnji minus HPB-a dosegao je čak 631 milijun kuna, a isključivi krivac za negativno poslovanje su vrijednosna usklađivanja i rezerviranja, učetverostručena u odnosu na 2013. (s 219 milijuna kuna na 928,2 milijuna kuna) …

Zbog iskazanog gubitka znatno je oslabila kapitalna baza HPB-a. Tako je ukupni kapital smanjen na 850 milijuna kuna, a adekvatnost kapitala pala je na 6,7 posto, što je znatno niža razina od obaveznih 12 posto. Stoga će država kao većinski vlasnik HPB-a morati hitno naći rješenje za dokapitalizaciju.



I to ću reći, ovi i ovakvi podaci su lažni, HPB je u goroj situaciji nego što to pokazuju financijski izvještaji. Ne, nemam dokaza, i ne pada mi na pamet trošiti vrijeme i rovariti po njihovim financijskih izvještajima, ali neke su stvari očite:
kada god postoji motiv za kreativnim računovodstvom i pogrešnim iskazivanjem financijskog rezultata, računi se vode kreativno; ovdje motiva ima više – uprava želi sebe prikazat u boljem svjetlu, banku zakonski treba zatvoriti, država želi što manje uložiti u dokapitalizaciju itd.; ponavljam, nemam dokaza, ali uopće ne sumnjam da su svi troškovi koji su mogli biti prebačeni u budućnost, prebačeni u budućnost, da ni iskazane rezervacije nisu 100% onoga što je realno trebalo biti iskazano itd.
znamo da je ESB već krajem 2013. godine znala koje rezervacije treba napraviti i da je zato ponudila cijenu koju je ponudila (i rekla da želi refundaciju plaćenog ako otkriju još skrivenih gubitaka, tj. uopće nisu vjerovali onome što su im dali iz HPB-a), ako je to znala ESB, znala je i uprava HPB-a, i trebala je te rezervacije napravit najkasnije još krajem 2013. godine. Nisu – dakle pouzdano znamo da su financijski izvještaji HPB-a za 2013. lažni… ovaj khm, kreativni. Kreativni je riječ.



Uprava HPB-a pak optimistično kaže: HPB u 2014. ostvarila rekordnu operativnu dobit; visoke rezervacije na starom portfelju uzrokovale gubitak. U prijevodu, nikad bolje Tita mi, ali da nas nisu s….li oni nepošteni drugovi prije nas… E… Šteta nažalost što za uprave javnih poduzeća u Hrvatskoj vrijedi da su poštene i sve je super dok ne dođu nove uprave, a onda je za te nove uprave sve super i pošteno i razotkrivaju se grijesi starih uprava, a onda opet dođu novi drugovi i… Kužimo se?





Ovako.

Postoje dva poblema sa državnim vlasništvom:

Prvi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti. Nemojte me krivo razumjeti, to je problem, ali je sporedan problem.

Drugi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti nije potpun opis. Paraziti na “društvenom” “državnom” “zajedničkom” “nacionalnom” i inom vlasništvu neizbježno uništavaju kapital sa kojega se hrane, i nakon toga traže od politike da taj kapital obnavlja. Najveći problem sa postojanjem državnog kapitala je što se taj kapital kontinuirano mora obnavljati iz poreza i zaduživanja. Privatno društvo ga kontinuirano mora obnavljati.



Ne pričam samo o HPB-u. Navedeno vrijedi za bilo koji oblik imovine koji država posjeduje.

Evo, ponavljam svoj primjer iz jednoga starijega posta:

Na HACovim stranicama mogu se naći njihovi financijske izvještaje i plan poslovanja … PLAN RAČUNA DOBITI I GUBITKA HAC-a (konsolidirano) I PLAN PRIHODA I RASHODA JAVNOG DOBRA … iz njih izbaci hrpa financijskih stavki i proračunske dotacije. Tako onda dolaziš da je u 2013. godini

cca 1,5 milijardi kuna prihoda
cca 0,7 milijardi kuna rashoda prije amortizacije – zbog te se brojke vole hvalit da cestarine više nego pokrivaju održavanje i oni pozitivno posluju i štogod

cca 1,4 milijardi kuna amortizacije i ispravka vrijednosti

recimo da se amortizacija obračunava realno.

To znači da HAC bez proračunskih dotacija od subvencija i prije financijskih prihoda i rashoda ostvaruje minus od 0,6 milijardi kuna godišnje. …

Pola milijarde + kuna godišnje nestaje u crnoj rupi samo kroz HAC. U dugome roku raspoređeno kroz vrijeme to je jednako kao da godišnje u crnoj rupi nestaje 12,5 od 900 kilometara autocesta kojima upravlja HAC.



Što želim reći?

Bilo je bolje prodati Hrvatsku poštansku banku za 1 kunu, nego je dvije godine kasnije dokapitalizirati sa milijardom kuna.

i

Bolje je prodati sve autoceste za 1 kunu ako treba, nego ih za koje desetljeće kada se počnu raspadati (hint, amortizacija) obnavljati državnim novcem.

i

Bolje je prodat Croatia Airlines za 1 kunu ako treba, poklonit ako treba, raspustit ako treba, nego ubaciti makar jednu kunu u Croatia Airlines, nego odašiljat lažne informacije u medije da nikada nije bolje, restrukturiranje funkcionira i strateški kupac samo što nije, a dok se zapravo ništa ne događa prihodi manji i gubici veći nego prethodnih godina.

i

Privatiziraj sve, po bilo kojoj cijeni, samo privatiziraj.

http://www.cato.org/sites/cato.org/files/pubs/pdf/catosletterv10n4.pdf

dobar članak.

Bran_Do wrote:

aben wrote:Economic Left/Right: 8.88
Social Libertarian/Authoritarian: -6.26

Image url :


https://i.servimg.com/u/f38/18/86/23/92/image11.jpg

Evo, detaljnije objašnjen kompas u slici. Ne znam koliko je vjerno ovo (ima glupih naziva koji se mogu odnositi na različite orijentacije, npr. "fundamentalism"), ali čini mi se da u dosta toga štima:




abene, ti bi po ovom objašnjenju bio čisti anarho-kapitalist, dok su moji rezultati u ovom kontekstu nešto umjereniji, odnosno taman ulaze u ovaj kvadrat "libertarianism". 
Volio bih da i Sora ispuni test, da vidimo gdje će ju smjestiti.

ja sam u liberalism, sredina ljuta.

All of us,
without exception, carry this inheited poison within us, in the most
varied and unexpected places and
in the most diverse forms, often defying perception. 
All of us, collectively and individually, are accessories
to this great sin of all time,
this real original sin, a hereditary
fault that can be excised and erased
only with great difficulty and slowly, by an insight into pathology, by
a will to recover, by the active remorse of all.

odličan članak, a ti kicinjo, dobrodošao na mračnu stranu.
sličan citat sam već stavljao, moldbugov ili od nekoga iz tamnog prosvijetljenja, to proces koji se može usporediti s rađanjem. bolan je, neizvjesan, krvav, niko ti ne može pomoći, ali nagrada je sve. fuck the womb.
 
samo jedna obzervacia, slažem se da državi nije u interesu povećavati ukupno bogatstvo nego ukupnu kontrolu bogatstva, ali primjer s kunpirima mi se čini promašen, svi ti plodovi se također vadu u isto vrime, ili izgnjilu.

prosvjetiteljstvo je zasljepljujuće, je li bolje učiti podatke napamet, ili učiti kako kritički razmišljati?


Rote Learning Rocks, Critical Thinking Sucks



[size=36]The current educational dogma across the West maintains that education of all sorts is supposed to teach students how to think critically. How to reason, how to solve complex problems, how to sort through information, how to question ideas, how to communicate and develop new ideas. We are exhorted: don’t teach them what to think, teach them how to think. We call this “critical thinking.” Supposedly this is a new, enlightened form of education far superior to the old form, which stressed rote learning. We are told: rote learning is bad since memorizing facts doesn’t help anyone, what is truly important is to know how to use facts. Rote learning is, at best, misguided, at worst, propagandizing.[/size]
[size=36]I have a reactionary’s contempt for this new notion. Let’s review what critical thinking is supposed to cover:[/size]
[size=36]– Solving complex problems[/size]
[size=36]– Organizing information[/size]
[size=36]– Communicating ideas[/size]
[size=36]– Questioning dogma critically[/size]
[size=36]– Reasoning[/size]
[size=36]Interesting. It almost sounds like someone who goes through “critical thinking” education is supposed to come out intrinsically more intelligent. Reminder — the elements of an IQ test:[/size]
[size=36]– Verbal comprehension[/size]
[size=36]– Working memory[/size]
[size=36]– Processing speed[/size]
[size=36]– Perceptual reasoning[/size]
[size=36]Is it uncharitable of me to point out that it is essentially impossible to achieve any kind of appreciable personal improvements in solving complex problems, organizing information, reasoning, communicating ideas and questioning dogma without somehow increasing intelligence?[/size]
[size=36]The entire notion of critical thinking is a leftist one derived from the notion that all human beings are inherently equal. In the leftist’s view, since all individuals are perfectly equal in every way, differences in ability to solve complex problems, etc. can only be the result of insufficient education. Thus, if we want a smarter society, we must educate everyone to be smarter — and we’ll end up with a society of Einsteins and Newtons. Compare the notion that since all individuals are perfectly equal in every way, disparate outcomes between sex, ethnic or racial groups can only be the result of ephemeral “privilege.”[/size]
[size=36]The old, reactionary view was extremely different: human beings are inherently unequal in almost every way, sometimes drastically so. Some human beings are naturally more intelligent than others, some are naturally less intelligent. The most intelligent humans in society must be secluded and, through rote learning, made to memorize a vast amount of information, to give their vast intellects objects to play with and ponder. Their ability to solve complex problems, etc. is not one that can be altered through education, so instead their natural abilities shall be enhanced by giving them greater tools to use.[/size]
[size=36]Should education consist of rote learning or critical thinking? This question is not one that can be answered on its face, because the crux of the question lies in a deeper question: are human beings fundamentally all equal in ability, or unequal?[/size]
[size=36]If equal, critical thinking skills must be inculcated through education. If unequal, attempting to inculcate them is insane, and instead the purpose of education is to enhance the abilities of born critical thinkers. Rote learning, according to the leftist, is bad because students will waste time learning static facts without learning how, when and why to use them, and for what. The reactionary rebukes: rote learning is not meant for students who require an education to become good thinkers. Rote learning is for the natural good thinker, who does not need to learn how to think, but to learn some things to think about. A genius living in the woods will only ever think deeply about the trees and animals around him. An educated genius can think deeply about any topic that can be written down. This is the true benefit of education — enabling the naturally intelligent to apply their gifts for the good of society — not “producing critically thinking good citizens.”[/size]
[size=36]If equal, intelligence is not an inherent individual trait like height or race, and thus must be a skill that can be taught to anyone. If not, intelligence is unequally distributed among the population, and must be utilized within those constraints. If equal, rote learning is a pointless distraction from the greater goal of inculcating intelligence. If unequal, rote learning is the only conceivably useful learning one can undertake! Ironically, the horror with which dim leftists consider the prospect of rote learning is probably just about equal to the horror the intelligent feel when considering the prospect of going through “critical thinking” education.[/size]
[size=36]Critical thinking education for the natural good thinker is a distraction at best, and a nihilistic burden at worst. Imagine if a burly mountain man from Afghanistan was forced to take a class on hiking with twenty pale Danes. Imagine if an African man was made to go through the course “Being Black 101″ with a class of Filipinos. Imagine if a seven-foot-tall man was required to study from a textbook titled “How to Be Tall,” with a peer group composed of midgets. “Chapter 1: Standing Higher on Your Tiptoes.” Yes, the tall man thinks, I suppose that will make me slightly taller if I put in the effort. “Chapter 2: Holding Your Head Up High.” Hmm, the tall man wonders, but won’t that just give me a slight illusion of height? Meanwhile, the midgets add an inch to their natural height through some tips and tricks, and then imagine themselves all to be equally as tall as the seven-foot giant: after all, they all passed “Tallness 101″ with A+’s, who are you to say they aren’t just as good at being tall as the giant?[/size]
[size=36]It sounds ludicrous, yet it is exactly what we are supposed to believe in matters regarding intelligence and education. Replace height with intelligence, and you’ve got the West of 2015. Courses and even university degrees in “Public Speaking” and “Leadership” already exist (despite the fact that both are obviously inborn abilities) and the whole educational system from kindergarten to doctorate programs rests largely on the assumption that all students have the potential to become intelligent, and are all equally capable of doing so. Education should not be about teaching the tall man to be tall, about teaching birds to fly, or worse, as is more often the case, attempting to teach pigs to fly. Instead, it should be about teaching birds to fly in different ways. The most useful things I ever learned in school were not of the “critical thinking” variety. Cursive handwriting, proper spelling, typing, arithmetic, geography — all based on strict rote learning and repetition.[/size]
[size=36]This distinction also completely changes the nature of the debate about examination and testing. Old school and college exams with long lists of questions like “What is the longest river in Africa?” and “What is the ablative plural form of the Latin word for spear?” are perused with horror by modern liberals. “The tests only tested rote memorization and not critical thinking!” they cry. This is a valid complaint only if all the test-takers are assumed to require constant testing of their critical thinking skills, another way of saying if they are assumed to require constant testing of their intelligence. This constant testing of their intelligence only makes sense if their intelligence is expected to vary. If they were understood to be of unchanging intelligence, testing their intelligence would be pointless — memorization of rote facts would be tested instead. In bygone ages, tests were administered to students already assumed to be of ample thinking abilities. Another horrible implication is that since intelligence is unchanging, but tested constantly anyway in various ways, the educational system is testing for nothing more than a tiny set of cheap tricks of intelligence, since variation could only be possible on a scale that small. In other words, students are learning nothing and being tested on its minutiae.[/size]
[size=36]At this point, many writers would say that the debate around intelligence is very heated and controversial, with both sides having extremely good points and evidence, and that they do not yet know if intelligence is heritable or not, and that they do not care to take a side until there is scientific consensus — an outcome which might never occur due to the complex nature of the topic, they say. To this I say bollocks. Intelligence, when used to mean an individual’s ability to quickly and effectively perceive, analyze, reproduce, modify and communicate information, is so obviously an inherent (and thus highly heritable) trait that I am angered when someone even self-righteously questions this fact. The “intelligent one” in every social group is always quickly and easily identified and labelled by the rest of the group, and almost no one will dispute their status. Everyone knows an intelligent person when they meet one, and intelligent people know they are intelligent. Heartiste has often made a point that feminist leftists deny objective female beauty, yet he and his friends can enter a bar and almost always unanimously agree on the most attractive girl around. Clearly some dynamic is developing consensus there, and we call it the interaction of “objective female beauty” and “heterosexual male sexual attraction.” So too with objective intelligence.[/size]
[size=36]For the naturally intelligent, critical thinking is not something that must ever be beaten into them by two decades of state-enforced public schooling. Critical thinking is as natural as breathing. It does not require conscious thought. Solving complex problems is done using a furrowed brow. Organizing information is done automatically by the brain. Communicating ideas is easier or harder depending on the intelligence difference between the two communicators. Questioning dogma is not only not particularly frightening, but also frequently automatic. For the naturally not-so-intelligent, true critical thinking is about as impossible as professional basketball is for a midget. Attempting to “teach” it never results in an increase of critical thinking, but only an increase in self-importance and general intellectual inflation — a lowering of standards in the name of equality.[/size]
[size=36]I make all these assertions because I am myself a naturally intelligent person: as a young man I scored an 800 (a perfect score, for non-Americans) on the reading portion of the SAT, and in the high 130’s on an IQ test. I spent the first two decades of my life yawning through speeches about questioning authority and thinking critically. I was exhorted to read half the number of books that I actually read in my spare time, which was anyway still double the number of books my peers typically read — if they read at all. I could list endless personal anecdotes, but I’m sure others reading this blog are similarly astute and will be able to supply examples from their own lives.[/size]
[size=36]Leftists might decry my thinking as borne of the despair of biological determinism. I reject this completely and viciously, and charge instead that their thinking is borne of the despair of egalitarian materialism, and mine of the glory of traditionalism, wherein every person has a different natural role to fill and a mission to fill it to their greatest human abilities. To encourage a midget to nurture dreams of a professional basketball career is both ridiculous and mean. The midget will either fail miserably and waste his efforts on a fruitless mission, or professional basketball will be redefined and regulated so as to produce equality of outcome, at which point it will no longer be professional basketball. It is no less mean, and far more dangerous, to debase the meanings of intelligence and education in the suicidal quest for equality.[/size]

kapitalac u sridu.
pazi se sam, pa će te i bog paziti. prepusti pažnju državi, ne će ti bog moći pomoći :)


Ukidanjem regulative ukidamo i probleme!



[size=35]Ima jedna škola na Novom Zelandu, zove se “Swanson primary school“, i po jednoj stvari je posebna – odbacila je sva sigurnosna pravila i zabrane vezane za igru učenika i slobodno vrijeme koje provode oko škole.[/size]
[size=35]Swansonovim školarcima danas je dozvoljeno da oko škole jure svojim biciklima, da se penju na drveće, igraju bull-rush (to je neka vrsta dječjeg rugbyja karakteristična za sva društva u kojima je rugby “nacionalni sport”), mačevaju štapovima, ljuljaju na stojećki, da grade skloništa, ili rade što god žele raditi. Pravila igre djeca kreiraju sama, ona se mijenjaju iz minute u minutu ovisno o situaciji, što se većini može činiti kao kaotično stanje koje zahtjeva restrikcije. Uostalom, restrikcije i jesu uvedene zbog takvih opažanja.[/size]
[size=35]Međutim stvar se u praksi pokazala kao nešto sasvim suprotno. Ozljeda je manje, djeca pokazuju bolji psihomotorički napredak, bolje procjenjuju rizik, ostvaruju bolje rezultate učenja, stopa vršnjačkog nasilja (bullying) je drastično pala, te su ona vidljivo sretnija. Zbog sretne djece sretni su i njihovi roditelji i učitelji, sretan je mudri ravnatelj škole, ali i cijela zajednica koja će od ovakvog pristupa odgoju i obrazovanju vrlo brzo osjetiti korist. Pravila koja vrijede u njihovoj slobodnoj igri su intuitivna, kako ravnatelj škole kaže: “djeci nije dozvoljeno da se međusobno poubijaju“.[/size]
[size=35]Non-aggression princip na djelu.[/size]
[size=35]Ova priča naravno nije došla iznebuha.University of Otago i Auckland Technical Schoolpokrenuli su projekt pod nazivom “Play Study” s ciljem da se kroz poticanje na slobodnu igru utječe na zdraviji život i prevenira vršnjačko nasilje. Većina škola koje su se uključile u projekt, a radi se o preko 900 škola, odlučile su se na pristup uvođenja aktivnijih ali nadziranih oblika igre, međutim Swanson se odlučio na potpuno slobodan pristup i ostvario rezultate koji znatno odskaču od ostalih.[/size]


[size=35]Djeci treba prostora. Znatno više nego što je većina roditelja svome djetetu spremna omogućiti. Roditeljsko lebdjenje nad djecom, tzv. “helicopter parenting”, i njihovo nastojanje da pod svaku cijenu spriječe mogućnost njihovog ozljeđivanja realno su vrlo kontraproduktivni postupci. Slobodna igra djeci pruža priliku da nauče što je to rizik. Osim toga kroz slobodnu igru oni se uče nositi sa posljedicama, bilo pozitivnim ili negativnim.[/size]

[size=35]Spust biciklom niz brdo može donijeti bolno ali i ugodno iskustvo. Radi se o lekcijama koje roditelj svome djetetu ne može dati pričajući mu “priče za laku noć” niti ih ono može naučiti gledajući “mlade znanstvenike” ili vrckastu “Pipi dugu čarapu” na TV-u. Što je to rizik i što je posljedica svatko mora naučiti na vlastitoj koži. Da, to znači da će dijete vrlo često pasti i imati modricu nasred čela, ali će se podići i krenuti dalje. Nakon druge ili treće modrice naučit će lekciju. Pričanje o skliskim pločicama i šizofreni roditeljski ispadi pred djetetom koje ne shvaća što mu se to točno brani, jer se zahvaljujući “helikopter-roditelju” u životu nikad nije okliznulo, nema nikakvog efekta. Štoviše, djeluje razarajuće na njegovo samopouzdanje, a samopouzdanje je vjerojatno najvažnija stvar koju mu roditelj može usaditi i zbog koje će ga danas-sutra iskreno poštivati.[/size]
[size=35]Kad tad dijete će se suočiti s rizikom i bolje je da se s njime suoči u ranijoj nego u kasnijoj životnoj dobi. Bolje mu je padne na dječjem igralištu i zaradi tri šava na koljenu, nego da mu netko u osamnaestoj u birtiji razbije bocu na glavi, ili da u tridesetoj uzme kredit kojeg nikad neće biti u stanju vratiti.[/size]
[size=35]Priča o slobodnoj igri Swansonovih školaraca može se u potpunosti preslikati na ekonomiju. Ekonomija koja je ograničena državnim intervencionizmom je troma, neučinkovita, nekonkurentna i u svemu tome rasipna, razbacuje se resursima gdje treba i gdje ne treba, rezultati su joj nikakvi, a posljedično takvo i društvo. Slobodna ekonomija, gdje vrijede intuitivna pravila za koja po prirodi stvari ne možemo reći da pripadaju ekonomiji već svemu, pravila poput non-agression principa, poštivanja prava vlasništva svakog pojedinog čovjeka i dobrovoljne suradnje ljudi kao metode uzajamnog ostvarenja interesa i potreba, jest ekonomija po svemu suprotna od one prve, regulirane. To je ekonomija spoznaje, napretka, konkurentnosti i racionalnosti, ekonomija u kojoj svaki komadić stvorene vrijednosti odlazi tamo gdje treba, a ne gdje mu se naređuje da ide.[/size]
[size=35]Pokušavam današnju Hrvatsku zamisliti kao jedno školsko dvorište ali umjesto toga pred oči mi stalno dolazi slika nekog tmurnog zatvorskog košarkaškog igrališta, ograđenog bodljikavom žicom i sivim, mokrim zidovima, uz čiji rub na kiši stoje postrojeni okorjeli kriminalci koji jedva čekaju da jedan drugome zariju nož pod rebra. Vidim hrpu jada od pamtivijeka tretiranog kao stoku, nekoć djecu lišenu svake mogućnosti da iskušaju život onakvim kakav treba biti, naučenu da zauzmu gard onda kada treba širom otvoriti ruke, isfrustriranu i nesvjesnu uzroka svoje mizerije, ni u ludilu sposobnu da se promijene jer za to je odavno prošlo vrijeme.[/size]
[size=35]Ljudi koji imaju sreću biti dio slobodne (ili slobodnije) ekonomije su sretniji ljudi, a sretniji ljudi čine tkivo sretnijeg društva. Malo je razloga za optimizam ali ne dajmo da to malo zdravog tkiva što je ostalo tako lako istrune.[/size]
[size=35]Svako dobro,
vaš Kapitalac[/size]

video s prikazom kako se dica u školi igraju ko majmunčići je na njegovon blogu.

da je malo kraći, ovaj tekst bi tetovira na leđa:)


[size=39]MPARATIVNE PREDNOSTI I PROTEKCIONIZAM[/size]

David Ricardo (1772-1823), engleski ekonomist i političar, u svojoj knjizi Principles of Political Economy and Taxation, prvi je došao do zakona o komparativnim prednostima. Ricardo je inače znao dolaziti i do nekih prilično promašenih zaključaka na drugim područjima, ali što se tiče komparativnih prednosti, tu je logika besprijekorna i tu mu dugujemo priznanje.

David Ricardo
Zakon jednostavno objašnjava da, promatrajući dvije zemlje i dva proizvoda, jedna može biti učinkovitija u proizvodnji oba dobra, ali opet imati koristi od međunarodne trgovine. On objašnjava kako za korist od međunarodne razmjene nisu bitne apsolutne prednosti (tj. koja zemlja proizvodi neko dobro s manjim utroškom resursa), već relativne (tko proizvodi s manjim oportunitetnim troškom).
Što to konkretno znači, pogledajmo na primjeru.
Jednostavnosti radi, uzet ćemo dvije zemlje (npr. Hrvatska i Italija) i dva dobra (npr. vino i pšenica), ali logika ostaje ista i ako se analiza proširuje na više zemalja i više dobara, kao što je i situacija u stvarnosti.
Pretpostavimo da za proizvodnju jedne litre vina Hrvatima treba 5 sati, a Talijanima za istu količinu treba samo 3 sata.
Nadalje, pretpostavimo da za proizvodnju jednog kilograma pšenice Hrvatima treba 4 sata, dok Talijani istu količinu proizvedu za 2 sata.
Dakle, vidimo da su Talijani djelotvorniji i u proizvodnji vina, i u proizvodnji pšenice. Oba dobra proizvode s manjim utroškom rada nego Hrvati i imaju apsolutnu prednost. Prema tome, zar nije logično da onda Talijanima nema nikakve svrhe trgovati s Hrvatima kad oni to ionako proizvode bolje?
Ne.
Problem u tom zaključivanju je što zanemaruje oportunitetni trošak, tj. trošak propuštene prilike. Iako Talijani proizvode oba dobra s manjim utroškom rada, Hrvati imaju komparativnu prednost u proizvodnji vina!
Da bi Talijani proizveli jednu litru vina, oni moraju odustati od 1,5 kilograma pšenice, ali da bi Hrvati proizveli jednu litru vina, moraju se odreći samo 1,25 kilograma pšenice. Dakle, Talijani imaju veći trošak propuštene prilike u proizvodnji vina.
Zamislimo sada situaciju gdje zemlje međusobno ne trguju nego svatko proizvodi za sebe, i pretpostavimo, jednostavnosti radi, da zemlje imaju na raspolaganju po 60 sati rada za svaki proizvod.
U 120 sati rada, Hrvati proizvedu 12 litara vina i 15 kilograma pšenice.
U isto vrijeme, Talijani proizvedu 20 litara vina i 30 kilograma pšenice.
Ukupno je proizvedeno 32 litre vina i 45 kilograma pšenice.
A sada uzmimo slučaj da se Hrvati u potpunosti posvete proizvodnji vina u kojoj imaju komparativnu prednost, a Talijani se preusmjere u proizvodnju pšenice:
U 120 sati rada na vinu, Hrvati proizvedu 24 litre vina.
U 120 sati rada na pšenici, Talijani proizvedu 60 kilograma pšenice.
Ukupno je proizvedeno 24 litre vina i 60 kilograma pšenice. Dakle, u odnosu na prethodnu situaciju imamo 8 litara vina manje, ali 15 kilograma pšenice više. S obzirom da vino u Italiji ima “tečaj” u odnosu na pšenicu 3/2, a u Hrvatskoj 5/4, evidentno je da je nakon specijalizacije ukupan output veći.
Ako, pak, želimo zadržati jednaku količinu proizvodnje vina kao i na početku, onda Talijani mogu ipak odvojiti, recimo, 24 sata za proizvodnju vina. U tom slučaju, situacija je sljedeća:
U 120 sati rada na vinu, Hrvati proizvedu 24 litre vina.
U 96 sati rada na pšenici i 24 na vinu, Talijani proizvedu 8 litara vina i 48 kilograma pšenice.
Ukupno je proizvedeno 32 litre vina i 48 kilograma pšenice. U odnosu na stanje bez trgovine imamo istu količinu vina, ali tri kilograma pšenice više za isto radno vrijeme!
Uvid Davida Ricarda nam objašnjava kako specijalizacija na temelju komparativnih prednosti i međunarodna razmjena dovodi do porasta standarda stanovništva svih zemalja koje sudjeluju u razmjeni, iz čega proizlazi da protekcionizam nužno dovodi do pada životnog standarda građana, ceteris paribus.
Ipak, dobar dio stanovništva i dalje vjeruje u protekcionizam, smatra da bi država ipak trebala određivati uvozne kvote, propisivati carine, nekako štititi domaće proizvođače, poticati industriju, i slično. Zašto je to tako?
Meni se čini da je jedino objašnjenje za takve stavove jednostavno – nacionalizam. I to ne bi bilo nešto loše, da takav nacionalizam nije kontraproduktivan. Zagovaranjem protekcionističkih mjera, ekonomski nacionalisti, djeluju upravo suprotno interesima svojih građana, odnosno osiromašuju ih.
Jeste li ikad čuli nekoga kako zagovara uvođenje uvoznih kvota na razini svog grada?
Jeste li ikad vidjeli nekoga kako kori svoje susjede nakon što su naručili sportsku opremu preko eBaya, jer tako ugrožavaju platnu bilancu svoje ulice?
Zamislite neku obitelj koja odluči raskinuti trgovanje izvan obitelj jer im druge obitelji kradu poslove i proglasi autarkiju, dakle, odbijaju kupovati hranu u susjednoj trgovini, odbijaju usluge gradskog vodovoda, počnu proizvodit sami sebi odjeću, vlastite kućanske potrepštine, alat, aparate, itd. Možete li uopće zamisliti na što bi to izgledalo? Mislim, definitivno bi stopa zaposlenosti u obitelji itekako porasla, ali što bi se dogodilo s njihovim standardom života, koliko bi uopće proživjeli? Zamislite da četveročlana obitelj mora sama za svoje potrebe proizvoditi sve što im treba (hrana, voda, odjeća, grijanje, zdravstvo, školstvo, itd.)? Očito je suludo pomišljati uopće na takve nebuloze.
Ako protekcionizam očito nije baš poželjan na razini jedne obitelji ili jedne ulice, ili jednog grada, zašto bi bio poželjan na razini države? Kod koje granice se počinju mijenjati tržišne zakonitosti? Zašto, odjednom, kad dođemo do državnih granica, ljudi napuštaju logiku i prepuste se nekakvoj emotivnoj retorici?
Ovdje je izvrsni Šimun taj fenomen jako dobro opisao metodom pomičnih granica.
Ako prepustimo stvari tržištu, pojedinci će se specijalizirati tamo gdje imaju komparativne prednosti i razmjenjivati dobra i usluge s drugima. Trgovina je uvijek win-win razmjena (u ex antesmislu), da dvije strane prije razmjene nisu vjerovale da će imati korist od nje, razmjena se ne bi dogodila. Ako stranci proizvode nešto uz manji trošak, po jeftinijim crijema, to je domaćim potrošačima dobro, jer dobijaju proizvod povoljno i ostaje im više dohotka za ostale potrebe, njihov životni standard se povećava, domaće stanovništvo je bogatije. Carine su ništa drugo nego pljačka građana kojom se štite samo privilegirani proizvođači. Uvoz se ionako plaća izvozom, jer moramo strancima dati nešto u zamjenu za kupljene proizvode.
Hrvatskoj ne trebaju tvornice automobila, imamo dalmatinske tvornice automobila na Jadranu.Međunarodna trgovina je svojevrsna tvornica. Svakog ljeta milijuni turista dolaze na jadransku obalu i ostavljaju nekakve komade papira sa slikama mrtvih američkih predsjednika ili poznatih europskih građevina koje Hrvati potom šalju dioničarima uglavnom njemačkih korporacija, te, uz malo logistike, u hrvatskim garažama se stvaraju pravi pravcati automobili!
Neki će onda navoditi neke primjere zemalja u povijesti koje su se obogatile u razdoblju kada su imale protekcionizam, ali oni ne shvaćaju da korelacija ne znači kauzaciju. Ekonomska logika je jasna. Niti jedna zemlja se nije obogatila zbog protekcionizma, nego isključivo usprkos protekcionizmu. Ne samo to, nego bi te zemlje bile još bogatije da nisu imale protekcionizam. Protekcionizam su imale i bogate i siromašne zemlje.
Također, rijetko se u tom kontekstu spominje nekadjedna od najbogatijih i najprosperitetnijih država svijeta kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, koja je svu svoju slavu stekla upravo slobodnim tržištem, posredništvom i trgovinom s međunarodnim silama, dok je domaća industrija bila praktički zanemariva, a ta je država danas u sastavu Hrvatske.

Među dubrovačkom vlastelom očito nije bilo glasnih protekcionista. Sreća.
Zakon o komparativnih prednostima vrijedi i na individualnim razinama. Pojedinci se specijaliziraju tamo gdje im je namanji trošak propuštene prilike i razmjenjuju dobra i usluge s drugima. Liječnik u ordinaciji će zaposliti tajnicu ili pomoćnicu da se bavi papirologijom i javlja na telefon, iako bi on vjerojatno bio produktivniji na tom radnom mjestu, međutim, baveći se tim poslovima, on propušta priliku liječiti pacijente u čemu je puno produktivniji. Njegov oportunitetni trošak bi tu bio ogroman.
Još je jedan popularan argument u korist protekcionizma takozvani infant industry argument. Navodno, industrije koje su tek u začetku u nekoj zemlji nisu ostvarile dovoljne ekonomije opsega, pa se nalazi opravdanim da država nekim mjerama štiti te industrije od strane konkurencije dok ona ne stane na noge.
Prvo, kako će država znati koje su to industrije, kada će i hoće li uopće stati na noge, te, shodno tome, koliko dugo će trajati te “protekcionističke” mjere? I odakle uopće državi pravo da pljačka i osiromašuje svoje građane kako bi povlaštenoj manjini financirala poslovne poduhvate?
Ali, mimo toga, što je još važnije, ovaj argument implicira nepostojanje kreditnog tržišta. Ako postoji neki industrijski projekt u nastajanju koji ima realne izglede poslovnog uspjeha, lako će naći kreditore. Postoje banke, privatne institucije, emisija vrijednosnica, itd., pa ako projekt izgleda izvedivo, naći će se privatni investitori koji će ga rado financirati, a ako projekt ne može naći dovoljno kreditora koji su voljni dobrovoljno financirati njegovo pokretanje, zašto bi onda to financirala država koja ne odgovara za njega i to prisilnim otimanjem tuđeg novca? Ako projekt ne može naći dobrovoljnog investitora, onda očito nije baš obećavajući. Da državni birokrati znaju prepoznati profitabilne projekte, zarađivali bi bogatstvo trgujući na burzama, a ne bi se bavili politikanstvom.

https://youtu.be/LO2eh6f5Go0

hrvatska u današnjoj tužnoj analizi daniela mitchella

https://danieljmitchell.wordpress.com/2015/05/03/why-is-america-richer-than-kazakhstan-and-why-has-estonia-surpassed-croatia/#comments

aben wrote:hrvatska u današnjoj tužnoj analizi daniela mitchella

https://danieljmitchell.wordpress.com/2015/05/03/why-is-america-richer-than-kazakhstan-and-why-has-estonia-surpassed-croatia/#comments

"To be fair, tax money will go back into the economy, but with a high bias toward immediate consumption vs. investment. In the private economy, investment will be hit the hardest, with profits disappearing.
It’s no wonder that growth slows as the burden of government is increased."

Nemoguće je to objasniti našim političkim kriptosocijalistima (možda je "kleptosocijalisti" bolji izraz)... Sve u svemu, što prije država bankrotira to bolje.

zato oni nama neumorno objašnjavaju :)

https://tkojejohngalt.wordpress.com/2015/05/04/cije-misli-bi-trebalo-napustiti/#more-2619

brando, pročitaj i komentare na ovaj gornji post ako imaš vrimena, i želudac, pogotovo.

mi se čudimo našim socijalistima kao da su iznimke, al socijalizam je globalna zarazna bolest. od 90 komentara slobodarskog bloga, velika većina je socijalistička:)

Ja najviše žalim što moja kćer nije imala prilike biti primljena u pionire.

Second, once it is realized that the Industrial Revolution was fi rst and foremost the outcome of the evolutionary growth of human intelligence (rather than the mere removal of institutional barriers to growth), the role of the State can be recognized as fundamentally diff erent under Malthusian vs. post-Malthusian conditions. Under Malthusian conditions the State doesn’t  matter much, at least as far as macroeff ects are concerned. A more exploitative State will simply lead to a lower population number (much like a pest would), but it does not aff ect per capita income. In  fact, in lowering the population density, income per capita may even rise, as it did after the great pestilence in the mid-fourteenth century. And in reverse: a “good,” less-exploitative State will allow for a growing number of people, but per capita incomes will not rise or may even fall, because land per capita is reduced. All this changes with the Industrial Revolution. For if productivity gains continuously outstrip population increases and allow for a steady increase in per capita incomes, then an exploitative institution such as the State can continuously grow  without lowering per capita income and reducing the population number. Th e State then becomes a permanent drag on the economy and per capita incomes. T h ird, whereas under Malthusian conditions positive eugenic eff ects reign: the economically successful produce more surviving off spring and the population stock is thus gradually bettered (cognitively improved). Under post-Malthusian conditions the existence and the growth of the State produces a two-fold dysgenic eff ect, especially under democratic welfare-state conditions.15  For one, the “economically challenged,” as the principal “clients” of the welfare State,produce more surviving off spring, and the economically successful less. Second, the steady growth of a parasitic State, made possible by  a growing underlying economy, systematically aff ects the requirements of economic success. Economic success becomes increasingly dependent on politics and political talent, i.e., the talent of using the State to enrich oneself at others’ expense. In  any case, the population stock becomes increasingly worse (as far as the cognitive requirements of prosperity and economic growth are concerned), rather than better. Finally, it is important to note in conclusion, then, that just as the Industrial Revolution and the attendant escape from the Malthusian trap was by  no means a necessary development in human history so its success and achievements are also not irreversible.

hans herman hoppe, kratka poviest čovjeka, uspon i pad iz austrijske perspektive