Asylum

Najljepše riječi hrvatskom narodu...

Antun Gustav Matoš

Mir ljudima dobre volje! Mir vama Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegova žuljevitog, krvavog križa!

Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetoga uvjerenja osvojiše svijet.

Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke Božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi!

Vjerujte u domovinu i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja!

Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite, Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgotu i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama rasplakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdesetosme za Hrvatsku i za kralja.

Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac.

Prije nekoliko mjeseci jedan dobar prijatelj odlučio je napisati knjigu.
O molitvi.
O susretu s Ocem.

Bio sam zahvalan kada me prozvao na promociju.
Tamo gdje u središte nije stavio samog sebe.
Nego Njega.

Za vrijeme te večeri,
po tko zna koji put pomislio sam na prispodobu o izgubljenom sinu.
Kako se uvijek vidim u tom liku.
U liku njegova starijeg brata.

I nikada oca.
Onoga koji je u samom njezinu središtu.

Onoga koji mi je te večeri rekao kako je lijepo što sam se vratio.
Ali kako nisam stvoren za povratak.
Da zauvijek ostanem sin.

Nego kako sam pozvan na nešto više od toga.
Da postanem otac.
.
.
Otac sa srcem Očevim.
.
.
Srcem koje „Abrahamu“ janje za žrtvu proviđa.
I koje za Žrtvu daje svoje najvrijednije.
Srcem koji traži izgubljeno. I koje tražiti ne prestaje.
Srcem koje prašta. Ono što je praštati nemoguće.
Srcem koje trpi bol.
I koje u boli ganuto biva.
.
.
Srce u koje sam bio pozvan, barem na tren.
.
Prije tri tjedna, zajedno sam sinom otišao sam na Bundek.
Igrali smo se dugo, a onda smo na povratku doma primijetili igralište na kojem nikada nismo bili.

Trideset metara dalje ostao nam je njegov biciklić. I njegove stvari.

Pitao sam ga želi li ići sa mnom ili ima želju nastaviti se igrati.
Odlučio je ostati.

Kada sam se vratio nekoliko sekundi kasnije,
vidio sam mnoštvo djece,
ali njega ne.

Tražio sam ga na svim mjestima, ali nije bio ni na jednom.

Tada sam počeo vikati njegovo ime.
I trčati.
Trčati i tražiti sina koji se izgubio.

Punih dvadeset i osam minuta…

Ne znam jesam li ikada prije osjetio takvu nemoć.
I toliku bol.

Bol od koje sam mislio kako će mi srce, kao jednom davno,
ponovno prestati raditi.

Bol koja mi je u srce donosila razne scenarije.
Posebice one koje nisam želio prihvatiti.

Trčao sam sve brže,
a onda sam u jednom trenutku izgubio dah.
U potpunosti.
.
.
Jednom sam svoju suprugu upitao što je to za nju molitva.
Odgovorila mi je:
- „Disanje.“

Boreći se za malo zraka,
odlučio sam stati.
I započeti disati.
Disati najdublju molitvu svoga života.

Molitvu koja me nekoliko trenutaka kasnije odvela u srce za kojim sam toliko čeznuo.
Srce u čijem "pogledu" nisam bio nikada.

- „Gospodine, vjerujem da tražite nekoga.
Ako je to dječak u trenirci s vojničkim uzorkom, nalazi se na drugoj strani jezera…“

- "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga." (Lk 15,20)
Nikada nisam shvaćao ove riječi.

Sve dok ga nakon gotovo pola sata,
nisam ugledao ponovno.

Nisam mu imao potrebu ništa reći.
Samo ga zagrliti.
I plakati.

Stajao je iza stupa.

Uplašen,
bojeći se što ću mu reći.

Stupa „srama“ iza kojeg je Otac jednom u susret išao i meni.
Stupa kod kojeg sam počeo ozdravljati..

Ne zbog onoga što mi je Otac rekao -

već zbog onoga što nije. +

Matej Lovrić

Još jedna predivna priča! Adventska kućica kod Fratara na Svetom Duhu u Zagrebu.

Fratri imaju pučku kuhinju i svaki dan podjele preko 300, a godišnje oko 100 000 obroka
Ova akcija pokrenuta je kako bi se pomoglo ljudima u potrebi. Ovdje možete pojesti, sarme i kobase ili popiti kuhano vino ili čaj za pristupačne cijene, a na taj način i pomoći potrebite, a svakako uz Fratre zabava je zagarantirana! Proširite ovu vijest i svakako, svratite do njih!
P. S. Kobasa je zakon!



Izvor: pater Stjepan Ivan Horvat

metilda wrote:Vjerojatno se dogodilo makar jednom svakom vozaču. Znam da se mužu događalo vrlo često samo bih ga našla oblijepljena širokim selotejpom. Meni se dogodilo već drugi put u 10 dana da sam razbila retrovizor. Nisam stigla to odmah procesuirati jer sam morala po kćer i kod jednog bolesnika. Stvar je u tome što sam počela voziti prije mjesec dana, nakon 15 godina pauze kad nisam imala auto a muž mi nije dopuštao voziti njegovo. Sad mi je kćer prepustila svoje jer zbog post covid simptoma ne može voziti. Muž ne može voziti, sin zbog post covida vozi jako rijetko. Praktično su sve vozne obveze prešle na mene. Nemam se vremena prestrašiti vožnje, samo imam crashing guilt. Ako bi tko podijelio svoje iskustvo jako bi mi pomogao. 🤭

Napisala sam ti nešto prije na tu temu, no nije te se dojmilo, pa eto dozvolit ću si da se na to vratim u drugačijem obliku, kroz istinitu priču.

Prijatelj je došao po mene pred moju zgradu u kojoj sam tad živjela da idemo zajedno na duhovni seminar. Prilikom parkiranja nije spazio prepreku i zveknuo je u prepreku i oštetio auto. Kad smo došli na seminar, svatko je trebao reći koju riječ kako se osjeća, kako je spavao. Moj prijatelj je rekao da je to jutro oštetio auto ispred moje zgrade kad je došao po mene. Voditelj seminara ga je pitao koja strana auta (lijeva/desna) i koji dio auta (prednji/stražnji). I ovaj mu reče lijeva strana, prednji dio. I voditelj mu kaže: e vidiš, lijeva strana ti je ženska, odnos sa ženama, a prednji dio ti je budućnost, pazi da svojim postupkom (manevrom) ne povrijediš ženu koja ti je bitna. I nevjerovatno, u kratkom roku, moj prijatelj ponese se prema meni glupo i povređujuće ko slon u staklari. Iako bi ruku u vatru dala da se neće tako ponijeti. 

Što želim reći je to, da se naše unutarnje stanje preslikava u materiju, kroz međuodnos s njom. Razmisli malo o tome kako se ti osjećaš općenito (koja je razina tvog stresa), ljutiš li se jer ti muž nije prije dao voziti njegov auto, kako se osjećaš u vožnji napeto ili oslobađajuće. 

Meni je npr. vožnja neopisivi užitak i najveći osjećaj slobode koji meni postoji. Štete na autu sam imala samo onda kad sam bila u izrazitom stresu ili ljuta. Ovo zadnje kod mene je opasno jer mogu napraviti ljutnjom puno štete.

@Venus draga, sjećam se što si mi napisala u svakom postu, ali nije to slučaj kod mene. Radi se o najobičnijoj premorenosti. Evo, podijelit ću sa forumom jedno moje iskustvo koje me je prije tri godine sasvim promijenilo. Kao i svatko ovdje i ja imam problema svih mogućih vrsta. Obiteljskih. Neki su jako teški, pa i nerješivi, a jako opterećuju cijelu obitelj. O njima pak ne mogu pisati. Na jednoj ispovijedi župnik me je upitao znam li da mi na župi imamo udrugu ivanxxiii. Nisam naravno imala pojma. Preporučio mi je razgovor sa stručnom osobom. Prvi posjet je bio neuspjeh jer u prostorijama nisam nikoga našla. Drugi put sam čekala cijeli sat ali nisam htjela odustati. Naposljetku se pojavio savjetnik, psiholog, prijatelj mog najstarijeg sina. Nije me ni to pokolebalo jer smo kliknuli odmah. I tako sam pola godine išla na razgovore, rasplela čvorove mojih ljutnji i potpuno se promijenila. Zato kod mene nije riječ o nikakvoj potisnutoj ljutnji. Samo zamor materijala. Pružim sebi odmor, kažem si da kuća ne mora blistati i da ne moraju svaki dan biti kolači. Ali obaveze čekaju. Evo, taj razbijeni retrovizor me je sad prilično blokirao. I dalje vozim jer moram voziti, ali ne guštam. To je nešto što moram odraditi jer nema tko drugi.
Trebala mi je samo podrška, nečije iskustvo da vidim da se i drugima događa.

PRIJE TOČNO 167 GODINA

..papa Pija IX. bulom Ineffabilis Deus od 8.12.1854. godine biva proglašena dogma o Bezgrešnom začeću blažene Djevice Marije:

"Određujemo da je nauka koja drži da je Blažena Djevica Marija od prvoga časa svog začeća bila, posebnom milošću i privilegijem
Svemogućeg Boga, po zaslugama Krista Isusa Spasitelja ljudskog roda, sačuvana od svake ljage istočnoga grijeha..."

Neka nas Bezgrešna prepuna ljubavi uvijek zagovara i prati na našim životnim putevima!
Neka nas Bezgrešna prepuna ljubavi uvijek zagovara i prati na našim životnim putevima.


Božja milost je neizmjerna i uvijek vidljiva u našem životu i povijesti svijeta. Danas na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije Crkva stoji u divljenju pred otajstvom koje je promijenilo svijet. Otajstvom koje je promijenilo tijek povijesti.
Premda suvremeno društvo uvijek ima potrebu ismijavanja svetinja, usprkos svega ovo otajstvo koje danas slavimo ostaje snažno prisutno u srcima onih koji vjeruju neslomljivo. Zato nas ova današnja svetkovina iznova osnažuje za život. Jer tko nas bolje može razumjeti doli ona koja je svojim poniznim životom prihvatila i izvršila Božju volju bez pogovora. Naravno da ovaj svijet obučen i od zloduha opterećen ima potrebu trajno narušavati ovu harmoniju između Boga i čovjeka. No upravo u Mariji, u njezinom životu očituje se sve. Sva ljepota koja je vođena Bogom. Život koji je rastao u potpunom povjerenju u Božju svemoć i svetost. Život koji je Bogu povjeren i stavljen u njegove svete ruke. To je naš put. To je naše kršćansko poslanje. Bez ovoga ne može se niti razmišljati o otajstvu Boga i njegove svemoćne ljubavi za spasenjem svijeta. Božje odabranje je uvijek snažno. I kao što je izabrao Izraelski narod za svoj narod u Isusu Kristu izabire sve narode svijeta da budu nositelji njegove nade. No nada novog izabranog naroda je potamnjela. Gotovo iščezla. Ljubav prema Bogu se iselila. Idoli, srebro i zlato postali su njihov Bog. Moć, vlast, novac potamnjeli su lice Božje. Razvratan život u svakovrsnoj neumjerenosti glorificira se. Grčevito se žele osloboditi kako kažu Božje represije. „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“

Današnja svetkovina poziva nas da navratimo k Mariji. Da s njom podijelimo sve naše životne situacije koje su nam obilježile život i što nas je odvojilo od ljubavi Božje. Biti u njezinom društvu, društvu žene prepune životnog iskustva postaje nadahnuće za konkretnost života. Jer Marijin život, premda je od Boga odabrana, mogla je prihvatiti ili ne prihvatiti Božje odabranje. U slobodnoj volji mogla se oglušiti, živjeti svojim životom. Kod Boga nema prisile. Naše življenje je hirovito, sve smo podvrgli svome komoditetu. Sve podređujemo svojim željama i opakim htijenjima. Vršimo represiju na sve oko nas i svojim egoizmom gušimo svakoga oko nas. Takav život samo je krik našeg unutarnjeg stanja u kojem vlada opće nezadovoljstvo sa svim. Naravno da se teško s tim svakodnevno nositi. No kršćani nisu poslani očajavati. Nisu poslani ovom svijetu sebe promovirati. Već vršiti Božju volju. U spoznanju to postaje težina jer je u pitanju odricanje od svoje sebičnosti i samodostatnosti. Odricanja od svojih iskompleksiranih želja i osobnosti koje truju sve oko sebe jer sve mora biti onako kako je bolesni iskompleksirani um zamislio. Takvi su u većini oslonjeni na svoju moć manipuliranja, na svoju žalost bolesne duše koja nema ništa u sebi osim otrova koji širi. To je svijet bez Boga. Tužni i promašeni svijet sa promašenim životima. Takav svijet onda izgrađuje i opće mnijenje jer im je lakše tako sebe opravdavati i služiti se đavolskom floskulama: “To svi čine. Tako svi žive. To nije ništa.“ Marija nas čupa iz tih ralja ljudske osrednjosti i polovičnosti. Otima nas očaju i beznađu. Upućuje nas na život vjere i potpunog povjerenja u Boga. Ona svoje izabranje nije ni znala do onoga trenutka koji je učinio prolomni događaj anđeoskog pohoda. Nije odgajana od svojih roditelja kao izdvojena od svijeta. Odgajana je u pobožnosti i vjeri, u neznatnosti i poslušnosti. A nam svima sve to nedostaje.

Nju kako ni nas nije svijet mazio. Nije bila lišena ničega. Ni jednog detalja života. Ništa joj nije bilo strano. Ni predani rad domaćice, ni otvoreno srce pomaganja, ni ljubav prema svakom u potrebi. Upravo u kvalitetama se isticala i bila očita smetnja svojih prijateljica ali i ljubomornih majki jer je iskakala od svih njihovih miljenica koje su ljubile polovičnost i osrednjost. Živjeti u tom i takvom okružju ni najmanje nije lako. Živjeti pod povećalom okoline kako bi se našla i najmanja zamjerka za uništiti dobar glas. „Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.“ Koliko li je samo Marija bila zbunjena na sve ovo. Pitanja u njezinoj glavi i njezinom srcu su se izmjenjivala: „O čemu se ovo radi? Otkud ja u takvom Božjem naumu? Što će reći obitelj, prijatelji? Mnogi ovo neće razumjeti? Bit će potanja sa svih strana? Kako drugima sve ovo objasniti? A Josip, hoće li me zbog svega ovog ostaviti? Kako, Bože? Kako? Ja sam tek obična žena!“ No koliko god je bilo teško nositi se sa svim sa okolinom sa svim što bi mogli ljudi izmisliti o njoj njezinom životu oslonila se na Boga i njegov promisao.

Uputimo se u život koji obiluje Božjom milošću i ljubavlju. Ne vodimo se onim što svijet misli i što bi netko htio da mi živimo. Ovaj svijet teži za karakterima osebujnosti. Otvorimo se osebujnosti vjere. Budimo primjetni živeći ono što nas usrećuje i što nam život čini neponovljivim. Nikad se ne osvrćimo za onim što bi netko mogao misliti. Tada se zatvaramo Božjoj milosti. Tada sebe osakaćujemo za jedno iskustvo koje se ne može s ničim opisati. Bog doista prebiva u srcu koje u sebi ima beskonačne ljubavi. On ne može biti tamo gdje je samovolja i prezir. Tamo gdje je ravnodušnost i odbacivanje. Kad se oslonimo na ljude onda i sami vidimo kako lako propadamo a ako smo se oslonili na Boga tada uz sve naše padove pobjeđujemo. Otvorimo se Bogu koji svojom ljubavlju naš život može učiniti plodonosnim i svetim. Najteže se u životu oporavljamo od razočaranja i laži ljudi kojima smo najviše vjerovali a kojima smo dali sebe u potpunosti. I upravo zbog svoje ranjenosti postajemo laka meta za sve što đavao može iskoristiti.

Danas Bogu u ruke stavite svoj životni problem. Danas Bogu u ruke darujte svoj najstrašniji grijeh. Dopustite da vas zahvati njegovo svijetlo milosti. Neka nas sve zahvati njegovo odabranije da u ovom svijetu postanemo sol zemlje i svijetlo narodima upravo po primjeru Marije neznatne službenice. Poniznost i samo poniznost to je Marijina škola. Krenimo zajedno i budimo dobri učenici velike učiteljice vršenja Božje volje. A ona Majka prepuna ljubavi neka nas zagovara i uvijek prati na životnim putevima vadeći nas od svih stranputica svojom majčinskom ljubavlju vodeći nas prema sinu svome Isusu Kristu.

don Damir Bistrić

Razmišljam još i o Cioranu. Takve ljudske sudbine i životna načela uvijek me ispune tugom na dulje staze. Kako dan protječe sjetim ga se. Pa onda znam zašto izbjegavam takvu literaturu. Ne donosi ništa životno lijepo osim poticaja da ne želim tako živjeti i razmišljati. Ali tu je i spoznaja o njegovoj duhovnoj bijedi. Možda @kic zna nešto više budući da ga čita. Voljela bih kad bi prokomentirao ovaj post.

metilda wrote:@Venus draga, sjećam se što si mi napisala u svakom postu, ali nije to slučaj kod mene. Radi se o najobičnijoj premorenosti. Evo, podijelit ću  sa forumom jedno moje iskustvo koje me je prije tri godine sasvim promijenilo. Kao i svatko ovdje i ja imam problema svih mogućih vrsta. Obiteljskih. Neki su jako teški, pa i nerješivi, a jako opterećuju cijelu obitelj. O njima pak ne mogu pisati. Na jednoj ispovijedi župnik me je upitao znam li da mi na župi imamo udrugu ivanxxiii. Nisam naravno imala pojma. Preporučio mi je razgovor sa stručnom osobom. Prvi posjet je bio neuspjeh jer u prostorijama nisam nikoga našla. Drugi put sam čekala cijeli sat ali nisam htjela odustati. Naposljetku se pojavio savjetnik, psiholog, prijatelj mog najstarijeg sina. Nije me ni to pokolebalo jer smo kliknuli odmah. I tako sam pola godine išla na razgovore, rasplela čvorove mojih ljutnji i potpuno se promijenila. Zato kod mene nije riječ o nikakvoj potisnutoj ljutnji. Samo zamor materijala. Pružim sebi odmor, kažem si da kuća ne mora blistati i da ne moraju svaki dan biti kolači. Ali obaveze čekaju. Evo, taj razbijeni retrovizor me je sad prilično blokirao. I dalje vozim jer moram voziti, ali ne guštam. To je nešto što moram odraditi jer nema tko drugi.
Trebala mi je samo podrška, nečije iskustvo da vidim da se i drugima događa.

Zapravo se razumijemo, nažalost mora biti taj nesretni ali između koji kaže da razmišljamo različito.

Premorenost, zamor i to što ne guštaš u vožnji su u uskoj povezanosti sa događajima. Retrovizor je "mala opomena" da se bolje brineš o samoj sebi, da se iznutra opustiš i prestaneš se kinjiti ako ne stižeš sve što si sebi zadala. Znam, lako je to reći. Ja vjerujem u tebe i da ćeš naći načina. Također, ako imaš otpor prema ovome što pišem, samo pusti i zaboravi, sve ok. Naravno da ti dajem podršku, pa imamo sličnih iskustava i izazovnih perioda u životu kad nas život stisne do krajnjih granica. Hoću reći, opuštanje, makar nekakvo, pomaže.

Ma, mila , nemam nikakav otpor prema ovome što mi savjetuješ, dapače, to isto mi govore obje kćeri, znači da ste sve tri u pravu. Naravno da se opuštam koliko mogu, evo i pisanje i traženje fotografija me opušta.
Najviše me je usrećio mužev najnoviji nalaz. Tumori su se smanjili na pola što znači da je terapija pogođena. On se sad izvrsno oporavlja, a s novom turom kemo će započeti iza Božića tako da ćemo imati i opušten Božić. Znam da mi pokušavaš pomoći i razumjeti me, ne sumnjam u to. Možda bih prije mjesec dana tražila tvoje skrivene namjere, ali sad više nije tako.
Hvala ti.

metilda wrote:Ma, mila , nemam nikakav otpor prema ovome što mi savjetuješ, dapače, to isto mi govore obje kćeri, znači da ste sve tri u pravu. Naravno da se opuštam koliko mogu, evo i pisanje i traženje fotografija me opušta.
Najviše me je usrećio mužev najnoviji nalaz. Tumori su se smanjili na pola što znači da je terapija pogođena. On se sad izvrsno oporavlja, a s novom turom kemo će započeti iza Božića tako da ćemo imati i opušten Božić. Znam da mi pokušavaš pomoći i razumjeti me, ne sumnjam u to. Možda bih prije mjesec dana tražila tvoje skrivene namjere, ali sad više nije tako.
Hvala ti.

Divno! Bravo za nalaze! 

Bit će to sve dobro, već je. 

Metilda, jako mi je drago što čitam krasne vijesti o muževom zdravlju

Hvala ti, Noor, vijesti su baš ohrabrujuće.

ziva istina, treba se potruditi, ako ne sve, vecinu ih dostici :)

metilda wrote:Razmišljam još i o Cioranu. Takve ljudske sudbine i životna načela uvijek me ispune tugom na dulje staze. Kako dan protječe sjetim ga se. Pa onda znam zašto izbjegavam takvu literaturu. Ne donosi ništa životno lijepo osim poticaja da ne želim tako živjeti i razmišljati. Ali tu je i spoznaja o njegovoj duhovnoj bijedi. Možda @kic zna nešto više budući da ga čita. Voljela bih kad bi prokomentirao ovaj post.

bar je sam izabrao, što misliti i kako formulirati to, meni to ne liči na siromaštvo, njegovo mahinejstvo je vrlo balkansko i staro..

Radujem se ozdravljenju tvojeg supruga! :)