Caffe Venus :P

Ra wrote:

Noor wrote:

Ra wrote:

prelijepa je :)

Mislila sam da aludiraš na tu sliju zato što sam je godinama imala kao avatar na starom iskonu. Zar se ne sjećaš?
I moto - Mislit ću o tome sutra. :D

ma znaš da nisam tamo pisala. ok...čitala jesam, ali izgleda nisam popamtila avatare
ma, svejedno...dobro je ispalo onda kad sam je stavila tu, jel da?

Malen je ovo grad, a veliko selo. :D

venus wrote: "poj se yebat"   

:padobranskipostmovealong:

Atlana wrote:

Ra wrote:

Atlana wrote:Sve mi se cini da nista ne ide... Pa nini prijateljstvo---Po zaslugama ilo vrijednosti

Dobro ti se čini. :D

Uvijek jedna strana više voli, više pruža, više joj je stalo... 
I to nije ništa tragično, osim ako je to 'više' ipak previše, pa jezičak na vagi ode previše u jednom smjeru. Dokle god se vrti tu negdje oko sredine, ne mora nužno biti ista količina da bi sve funkcioniralo. 


Jednako je i s dobrim djelima, ili pomoći koju dobijemo u teškim trenucima.

Najčešće nam u teškim trenucima pomognu neznanci, a oni kojima smo mi nekad pomagali jednostavno nestanu. 
Ali, to je u redu, jer kad bi pomaganje bilo uzajamno to i ne bi bila dobra djela, nego vraćanje (plaćanje) usluga i završilo bi u zatvorenom krugu. 
Ovako kad pomažemo osobi koja nas nije ničim zadužila, ili nama pomaže netko kome nismo dali nikad ništa, dobijemo lančanu reakciju i krug se širi.

Kada nekoga volis, tko ti je iskreno pomogao, onda mu zelis i vratiti tu pomoc kada se nade u teskoj situaciji...i dati ces sve od sebe. Ne jer je uzajamno.

Ostalo su samo isprike.

Kad bi se težilo reciprocitetu davanja i uzimanja, kad bi se sve tako precizno vagalo, onda bi djeca bila puno bolja prema svojim roditeljima kad ostare i postanu nemoćni. Sumnjam da bi umirali sami u nekim staračkim domovima među strancima. Tu mislim na djecu koje roditelji nisu ostavili u nekom domu za napuštenu djecu, nego su ih pazili, mazili, hranili i odgajali....  :)

Ne želim pravdati nikog, ne želim ti ni docirati, pišem isključivo svoja iskustva i molim te nemoj ovo osobno shvaćati. Znam da ni valstita iskustva ne vrijede puno kad je osoba povrijeđena, a tuđa su tada čak iritantna, ali ipak... tek toliko da znaš da nije jedinstven primjer...

Prije desetak godina sam prekinula dugogodišnje prijateljstvo zbog slične situacije i jako mi je žao zbog toga, jer danas to gledam iz sasvim drugog kuta. 
Sad znam da ljudi mogu iskreno voljeti, ali nekad ne znaju ili ne mogu priskočiti u trenutku kad ih trebaš ili na način kakav tada trebaš. 

U svakom odnosu, pa tako i prijateljskom, ljudi nesvjesno podijele uloge, pa se dogodi da netko aktivno ulaže u taj odnos, gradi ga i održava, a druga strana ga samo pasivno slijedi.  
A onda se dogodi loš period i očekujemo da ovaj put taj pasivni barem tada učini ono što mi za njega činimo godinama. 
Nebitno je što je u pitanju, jednostavno želimo da taj netko koga volimo pokaže svoju ljubav na jednak način i točka. 
Možda ju je prije pokazao na bezbroj drugih načina koji su njemu bliski  i onako kako zna, izigravajući majmuna kako bi nas nasmijao/la, pjevajući nam, slušajući nas kad smo nadrkani, šuteći s nama kad nismo bili u stanju pričati, ali nam tada nije pokazao na način kako smo mi trebali (ili očekivali) i pljas... sve padne u vodu. 

Trebalo mi je puno vremena da shvatim koliko sam zapravo dobila od osobe koje sam se odrekla samo zbog toga što nije reagirala kao ja, što nije bila kao ja, a upravo ta različitost je bila najbolji dio našeg prijateljstva, jer smo se odlično nadopunjavale.  
I danas mi nedostaje, ali je nemoguće vratiti kotač unatrag. 

Ako netko nešto nema u sebi, ne može ti to ni dati, ma koliko ti to željela. Nekad je u pitanju odgoj, nekad karakter, nekad loš tajming, jbg... 
Isto vrijedi i za tebe. Daješ ono što imaš, a imala si očito više od te druge strane (volje, empatije, topline itd.) i dala si. 
Vjeruj mi dobit ćeš sve to što daješ, ali ne od onih od kojih i kada to očekuješ. :)

venus wrote:


Meni je bilo otkriće to da sam teže oprostila sebi što su me drugi preveslali žednu preko vode. Jer uvijek imamo na putu puno znakova koje iz raznih razloga odlučimo ignorirati ili misliti "možda mi se učinilo" (koji strashni zayeb!). Postupak osobe uvijek sve pokaže, uvijek. I onda bi se ja ljutila na sebe jer kad te budala zayebe, dvostruko si zayeban. Na kraju svega bi zahvaljivala jer sam bogatija za iskustvo jer svoja iskustva volim, dio su mene.

Bingo! 

(Pametnice   )

Vidjela sam, a nisam reagirala.  Na boldanom sam. 

Noor wrote:
ma znaš da nisam tamo pisala. ok...čitala jesam, ali izgleda nisam popamtila avatare
ma, svejedno...dobro je ispalo onda kad sam je stavila tu, jel da?

Intuicija. :)

ᴍᴏxʏ wrote:Jos nesto,znam da je oprez nasa zastita,ali mislim da ne treba biti kocnica.....za mene je virtuala ko realitet,samo nekako u drugoj dimenziji.....ali nije manje vrijedno,nikako.....


Daj si vremena Ra :*


Ispricat cu vam svoju pricu kad bude vrijeme za to.....nikako se ne isplati stati u zivotu i zamrznuti,nikad ne znas da li bas iza tog iskustva sreca ceka na tebe iza sljedeceg coska

Draga moja sugrađanko, upravo to i činim. 
Kad budem sigurna da druge neću gledati s primjesom podozrivosti zbog 'toga' bit ću opet ugodno društvo.
Ovako je to forsiranje. 

Hvala :*

kic wrote:
Ra je velika osoba, moj dojam-

Bome jesam. 170 i nešto sitno. 
Veličina je prisutna sa svih strana, a pogotovo odnazad.  

Bome, lipa visina za ženu...
<3

:D

fridrih_niche wrote:Bome, lipa visina za ženu...
<3

:D

Zamisli te nesriće da recimo volim štikle. Ajme... :D

Odnazad mi je najdraza velicina!

ᴍᴏxʏ wrote:Odnazad mi je najdraza velicina!

A e. Dolazak u ratama. Zadnji trap stiže nakon par minuta. 

Ra wrote:

Atlana wrote:

Ra wrote:

Atlana wrote:Sve mi se cini da nista ne ide... Pa nini prijateljstvo---Po zaslugama ilo vrijednosti

Dobro ti se čini. :D

Uvijek jedna strana više voli, više pruža, više joj je stalo... 
I to nije ništa tragično, osim ako je to 'više' ipak previše, pa jezičak na vagi ode previše u jednom smjeru. Dokle god se vrti tu negdje oko sredine, ne mora nužno biti ista količina da bi sve funkcioniralo. 


Jednako je i s dobrim djelima, ili pomoći koju dobijemo u teškim trenucima.

Najčešće nam u teškim trenucima pomognu neznanci, a oni kojima smo mi nekad pomagali jednostavno nestanu. 
Ali, to je u redu, jer kad bi pomaganje bilo uzajamno to i ne bi bila dobra djela, nego vraćanje (plaćanje) usluga i završilo bi u zatvorenom krugu. 
Ovako kad pomažemo osobi koja nas nije ničim zadužila, ili nama pomaže netko kome nismo dali nikad ništa, dobijemo lančanu reakciju i krug se širi.

Kada nekoga volis, tko ti je iskreno pomogao, onda mu zelis i vratiti tu pomoc kada se nade u teskoj situaciji...i dati ces sve od sebe. Ne jer je uzajamno.

Ostalo su samo isprike.

Kad bi se težilo reciprocitetu davanja i uzimanja, kad bi se sve tako precizno vagalo, onda bi djeca bila puno bolja prema svojim roditeljima kad ostare i postanu nemoćni. Sumnjam da bi umirali sami u nekim staračkim domovima među strancima. Tu mislim na djecu koje roditelji nisu ostavili u nekom domu za napuštenu djecu, nego su ih pazili, mazili, hranili i odgajali....  :)

Ne želim pravdati nikog, ne želim ti ni docirati, pišem isključivo svoja iskustva i molim te nemoj ovo osobno shvaćati. Znam da ni valstita iskustva ne vrijede puno kad je osoba povrijeđena, a tuđa su tada čak iritantna, ali ipak... tek toliko da znaš da nije jedinstven primjer...

Prije desetak godina sam prekinula dugogodišnje prijateljstvo zbog slične situacije i jako mi je žao zbog toga, jer danas to gledam iz sasvim drugog kuta. 
Sad znam da ljudi mogu iskreno voljeti, ali nekad ne znaju ili ne mogu priskočiti u trenutku kad ih trebaš ili na način kakav tada trebaš. 

U svakom odnosu, pa tako i prijateljskom, ljudi nesvjesno podijele uloge, pa se dogodi da netko aktivno ulaže u taj odnos, gradi ga i održava, a druga strana ga samo pasivno slijedi.  
A onda se dogodi loš period i očekujemo da ovaj put taj pasivni barem tada učini ono što mi za njega činimo godinama. 
Nebitno je što je u pitanju, jednostavno želimo da taj netko koga volimo pokaže svoju ljubav na jednak način i točka. 
Možda ju je prije pokazao na bezbroj drugih načina koji su njemu bliski  i onako kako zna, izigravajući majmuna kako bi nas nasmijao/la, pjevajući nam, slušajući nas kad smo nadrkani, šuteći s nama kad nismo bili u stanju pričati, ali nam tada nije pokazao na način kako smo mi trebali (ili očekivali) i pljas... sve padne u vodu. 

Trebalo mi je puno vremena da shvatim koliko sam zapravo dobila od osobe koje sam se odrekla samo zbog toga što nije reagirala kao ja, što nije bila kao ja, a upravo ta različitost je bila najbolji dio našeg prijateljstva, jer smo se odlično nadopunjavale.  
I danas mi nedostaje, ali je nemoguće vratiti kotač unatrag. 

Ako netko nešto nema u sebi, ne može ti to ni dati, ma koliko ti to željela. Nekad je u pitanju odgoj, nekad karakter, nekad loš tajming, jbg... 
Isto vrijedi i za tebe. Daješ ono što imaš, a imala si očito više od te druge strane (volje, empatije, topline itd.) i dala si. 
Vjeruj mi dobit ćeš sve to što daješ, ali ne od onih od kojih i kada to očekuješ. :)

Mogu ja, mogu ja... 

Život je previše kratak period između intervala u kojima se nastojimo iščupati iz egzistencijalnog grča, vlastitih/tuđih ispunjenih/neispunjenih očekivanja, a da bismo drugima/sebi predugo zamjerali nešto što smo očekivali, a nismo dobili...prstohvat egocentrizma nam je svima potreban da ne bismo potonuli...isplati se povremeno biti sebičan i jednostavno prestati biti ogorčen zbog nekih iznevjernih očekivanja...ispuniti tuđa/naša očekivanja je nešto što je skoro zapravo i nemoguće, često precijenjujemo našu intuitivnu povezanost s nekime prema kome osjećamo bliskost... a stvari su najčešće jednostavne, a opet komplicirane... Uglavnom, nama muškima je lakše jer uvijek imamo pivu tješiteljicu. Zapravo je to i trebala biti poanta svega, ali me je malo ponijelo... :)

ᴍᴏxʏ wrote: 

Jel ti znas da ja planiram tetovirati NE DA MI SE

Kako svemir baš ne prepoznaje negaciju, ispalo bi da ti se da   zato pažljivo s negacijom..

Ra wrote:

venus wrote:


Meni je bilo otkriće to da sam teže oprostila sebi što su me drugi preveslali žednu preko vode. Jer uvijek imamo na putu puno znakova koje iz raznih razloga odlučimo ignorirati ili misliti "možda mi se učinilo" (koji strashni zayeb!). Postupak osobe uvijek sve pokaže, uvijek. I onda bi se ja ljutila na sebe jer kad te budala zayebe, dvostruko si zayeban. Na kraju svega bi zahvaljivala jer sam bogatija za iskustvo jer svoja iskustva volim, dio su mene.

Bingo! 

(Pametnice   )

Vidjela sam, a nisam reagirala.  Na boldanom sam. 

Ljutnja na samog sebe "kisa telo" što prouzroči razne poremećaje. Nema smisla se ljutit na nešto što je prošlo, bilo. Živit sad i ovdje, najbolje što se da, bez zamjerki sebi, pravo olakšanje.

Ra wrote:

kic wrote:
Ra je velika osoba, moj dojam-

Bome jesam. 170 i nešto sitno. 
Veličina je prisutna sa svih strana, a pogotovo odnazad.  

Ja sam sitna džepna 165, kad bi me zagrlila taman bi ti nosom bila u ređipetu. 

jasambrend wrote:


Mogu ja, mogu ja... 

Život je previše kratak period između intervala u kojima se nastojimo iščupati iz egzistencijalnog grča, vlastitih/tuđih ispunjenih/neispunjenih očekivanja, a da bismo drugima/sebi predugo zamjerali nešto što smo očekivali, a nismo dobili...prstohvat egocentrizma nam je svima potreban da ne bismo potonuli...isplati se povremeno biti sebičan i jednostavno prestati biti ogorčen zbog nekih iznevjernih očekivanja...ispuniti tuđa/naša očekivanja je nešto što je skoro zapravo i nemoguće, često precijenjujemo našu intuitivnu povezanost s nekime prema kome osjećamo bliskost... a stvari su najčešće jednostavne, a opet komplicirane... Uglavnom, nama muškima je lakše jer uvijek imamo pivu tješiteljicu. Zapravo je to i trebala biti poanta svega, ali me je malo ponijelo... :)

Super post Brende. Izuzev pive. Doduše, ako dodaš slova u piva (Pi..a) dobije se sasvim drugačija perspektiva tješenja. 

Ra wrote:

kic wrote:
Ra je velika osoba, moj dojam-

Bome jesam. 170 i nešto sitno. 
Veličina je prisutna sa svih strana, a pogotovo odnazad.  

stanu dvije manje osobe ako se pametno uklope :P

venus wrote:

jasambrend wrote:


Mogu ja, mogu ja... 

Život je previše kratak period između intervala u kojima se nastojimo iščupati iz egzistencijalnog grča, vlastitih/tuđih ispunjenih/neispunjenih očekivanja, a da bismo drugima/sebi predugo zamjerali nešto što smo očekivali, a nismo dobili...prstohvat egocentrizma nam je svima potreban da ne bismo potonuli...isplati se povremeno biti sebičan i jednostavno prestati biti ogorčen zbog nekih iznevjernih očekivanja...ispuniti tuđa/naša očekivanja je nešto što je skoro zapravo i nemoguće, često precijenjujemo našu intuitivnu povezanost s nekime prema kome osjećamo bliskost... a stvari su najčešće jednostavne, a opet komplicirane... Uglavnom, nama muškima je lakše jer uvijek imamo pivu tješiteljicu. Zapravo je to i trebala biti poanta svega, ali me je malo ponijelo... :)

Super post Brende. Izuzev pive. Doduše, ako dodaš slova u piva (Pi..a) dobije se sasvim drugačija perspektiva tješenja. 

:^O

Ra wrote:

fridrih_niche wrote:Bome, lipa visina za ženu...
<3

:D

Zamisli te nesriće da recimo volim štikle. Ajme... :D

Jebe ti se...
Nosiš šta ti se voli...
Ja u kopačkama iden na pireve...
:^O