Kosovo bi u UN na mala vrata

Stanojko wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

michaellcmacha wrote:koji deo republike srpske... ovaj severozapadni deo nema nameru da se prisajedinjuje... nekako im milije uz hrvatsku

Jeste. Čekaju da opet otvorite Jasenovac i poterate decu sa Kozare.

Djecu s Kozare su potjerali sami Srbi kad su digli ustanak protiv hrvatske države pa nekon propasti "borci" odmaglili. Djeca su zbrinuta u državnim domovima ili obiteljima te su se školovala. Hvalevriedan postupak, trebali biste reći "hvala, Ante, što si nas spasio kad su nas otčevi ostavili".

Jeste. Jedini logor za decu u svetskoj istoriji. Najveće zveri u vasioni.

Nikakav logor za djecu nije postojao, djeca su zbrinjavana u obiteljima, a u samom logoru djelovala je obrtna škola. Na popise ubijenih ubacivana su imena djece koja su umrla od raznih zaraznih bolestih.

Auuuuuu... Pa ti nisi cak ni za salu...

Izrazito ozbiljno shvaćam kad netko mom narodu pokušava prišiti odgovornost za nepostojeće zločine.

RayMabus wrote:AJ PUŠITE KURAC ČETNICI ....odo ja u Split prođirat malo Rivom i vidit taj nosać dok je još ovdje a ne sa vama glupanima i jednim i drugim gubit vrijeme.

hoćeš se dirti po piši kada ga budeš gledao?

Regoč wrote:Izrazito ozbiljno shvaćam kad netko mom narodu pokušava prišiti odgovornost za nepostojeće zločine.

i vi nama govorite o nekoj katarzi i o nekom osvešćenju? smešni ste, majke mi...

RayMabus wrote:Regoč a zašto se ti trudiš NJIMA išta objašnjavat oko Jasenovca i toga ?

Ne objašnjavam, iznosim činjenice, valjda su dovoljno pametni shvatiti.

Regoč wrote:

VUČIĆU PEDERU wrote:

Regoč wrote:Nikakav logor za djecu nije postojao, djeca su zbrinjavana u obiteljima, a u samom logoru djelovala je obrtna škola. Na popise ubijenih ubacivana su imena djece koja su umrla od raznih zaraznih bolestih.

ma naravno bre, sve srbočetnička i komunistička propaganda... B-)

Tako kaže Igor Vukić, Srbin iz Gradine čija je obitelj prošla kroz Jasenovac, u poglavljima Zbrinjavanje djece nakon borbi na Kozari (91. str.) i Obrtnička škola u jasenovačkom logoru (96. str.) u knjizi Jasenovački logori (istraživanja). Ako laže Hrvat, zašto bi lagao Srbin?

pa tako vi kažete, da srbi lažu-da nam je to u krvi? ili govore istinu samo kada vam odgovara ono što pričaju? :D

RayMabus wrote:AJ PUŠITE KURAC ČETNICI ....odo ja u Split prođirat malo Rivom i vidit taj nosać dok je još ovdje a ne sa vama glupanima i jednim i drugim gubit vrijeme.

A VI SA HRVATSKE STRANE ŠTA SE UOPĆE OVIMA TRUDITE OBJAŠNJAVAT NEKE POVIJESNE ISTINE O NDHa .....PA VI STE BRAJO GLUPLJI OD NJIH.

Meni je jasno ko će  danas pušiti kurac. Onaj crnački.

a dobro sad malo previše očekuješ od likova koji se diče srpstvom a 15 godina internetskog života provedoše na hrvatskim forumima.....

Regoč wrote:

Stanojko wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

michaellcmacha wrote:koji deo republike srpske... ovaj severozapadni deo nema nameru da se prisajedinjuje... nekako im milije uz hrvatsku

Jeste. Čekaju da opet otvorite Jasenovac i poterate decu sa Kozare.

Djecu s Kozare su potjerali sami Srbi kad su digli ustanak protiv hrvatske države pa nekon propasti "borci" odmaglili. Djeca su zbrinuta u državnim domovima ili obiteljima te su se školovala. Hvalevriedan postupak, trebali biste reći "hvala, Ante, što si nas spasio kad su nas otčevi ostavili".

Jeste. Jedini logor za decu u svetskoj istoriji. Najveće zveri u vasioni.

Nikakav logor za djecu nije postojao, djeca su zbrinjavana u obiteljima, a u samom logoru djelovala je obrtna škola. Na popise ubijenih ubacivana su imena djece koja su umrla od raznih zaraznih bolestih.

Auuuuuu... Pa ti nisi cak ni za salu...

Izrazito ozbiljno shvaćam kad netko mom narodu pokušava prišiti odgovornost za nepostojeće zločine.

Ustaško-nemački logor u Sisku je osnovan 3. avgusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao „Prihvatilište za decu izbeglica“. Dečiji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom „Ženske loze ustaškog pokreta“ i „Ustaške nadzorne službe“. Neposredno upravljanje „dečijim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i dr Antuna Najžera.


Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magacinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni odnosno jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi ovi objekti su bili krajnje nepripremljeni za stanovanje i život dece. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, u dvorani Rajs je bila promaja, jer je bila podešena za sušenje soli.
Deca su ovde, pa i ona najmanja, stara nekoliko meseci, morala ležati na podu, tek s tankim slojem slame, bez odeće i pokrivača.
Prvi transport u Sisak stiže 3. avgusta 1942. sa ukupno 906 mališana. Dan posle dolazi još 650 dece, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. avgusta, nalazilo se 1.272 dece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opšti sabirni logor za muškarce, žene i decu. Ovde je tokom avgusta i septembra 1942. od roditelja koji su odabirani za prisilni rad u Nemačkoj oduzeto 3.971 dete.
Tako je od 3. avgusta 1942. – 8. februara 1943.u Sisku bilo zatočeno 6.693 dečaka i devojčica, Srba sa Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.
Uprkos akciji Dijane Budisavljević i grupe neumornih pravednika – Jane Koh, Vere Luketić, Dragice Habazin Majke, Ljubice i Vere Becić, doktora Kamila Breslera, Ante Dumbovića, drugih istaknutih pojedinaca i sestara Crvenog krsta, svakodnevno je u logoru umiralo od 30 do 40 dece.
O nezamislivim uslovima na logorskim lokalitetima svedočio je i doktor Lazar Marguljes, doktor iz Osijeka: „Primetio sam da od pošiljki bolje hrane koje je slao Crveni krst iz Zagreba, ništa od toga nisu dobivala deca. Pregledavajući decu najčešće sam obilazio ova mesta: nedovršenu Sokolanu, u kojoj su deca ležala na golom betonu ili, u najboljem slučaju, na nešto malo slame. U tzv. Bolnici, u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta deca su ležala na podovima sa malo rastresene i zagađene slame, ulepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muva. Deca su bila gola i bosa, bez pokrivača. Kad je i u Sokolani izbio pegavac, doktor Najžer je naredio da se zaražena deca prenesu u tzv. Bolnicu, u kojoj još zaraze nije bilo, te je tako prouzrokovao veliki pomor dece.“
Iz obilja potresnih svedočenja izdvajamo i svedočenje Jane Koh, tadašnje sekretarice Crvenog krsta Hrvatske.
„Barake su bile povezane hodnicima na kojima su stražarili ustaše. Podalje od ambulante, iz neke druge barake, čuo se tužni plač dece. Tu je bilo smešteno na golom podu četiri stotine dece: novorođenčadi, dece od nekoliko nedelja i meseci, do deset godina starosti. Koliko je dece dolazilo, i kuda su ih otpremali, nije se više moglo saznati. Deca u dečjoj baraci su neutešo plakala i dozivala matere, koje su bile na samo nekoliko koraja udaljene od dece, ali koje do njih ne propušta fašistički zločinac. Veća djeca pričaju nam kroz suze, kako ne mogu umiriti malene, jer su gladni, nema ih tko previti i kako se boje da će svi pomreti. Ta deca još nisu navršila niti deset godina, zaklinju nas: „Ajde, sestro, dovedi nam matere, dovedi barem majke ovim malenima. Videt ćeš, ako im ne dovedeš matere, ugušit će se, već od samih suza.“
Dovesti matere ovoj deci nije za nas bilo jednostavno, a ipak nam je uspelo i to izvesti. Bilo je to u noći 10. na 11. oktobar kada smo sve pripremili da taj transport dece još iste noći otpremimo u Zagreb.
Trebalo je da majke zadnji put nadoje svoje dete i da ga tim umire, a onda da ga možda zauvek ostave, kako bi mi iza toga mogle lakše decu otpremiti. Ko da opiše radost dece, kad su ugledale majke. Njihove male ručice ovile su se oko majčinog vrata, a teški jecaji još dugo i dugo bili su jeka pređašnje tuge. Iz tih malih, uzbuđenih grudi izlazili su duboki i teški uzdasi. Njihova pohlepna usta pribila su se uz majčina prsa, a na kosicu dece kapale su krupne suze matera koje su ćutale. Kada je i poslednje dete, premoreno tugom, zaspalo, ostavile su matere svoju decu i tiho nestale u suprotnoj baraci. Na vratima svaka se još jednom okrenula, toplo nam e zagledala u oči i prišaptala: “Čuvaj nam decu, čuvaj ih rođena.”
Transport sa 550 dece otpremili smo u Zagreb i jedino što smo mogli kao utjehu reći tim materama, bila je adresa gde da potraže decu kad se vrate iz tuđine. Njih su sve još iste noći otpremili u Nemačku.“ (Dragoje Lukić: „Roditelj pokošenog naraštaja“ Muzej žrtava genocida, Beograd, 179 str.)
Prema evidenciji Ante Dumbovića, iz logora je vraćeno roditeljima ili najbližim rođacima 1.200 dece, dok ih je 2.200 predano građanima Siska i okoline na „prehranu“. Nikada nećemo moći sa sigurnošću utvrditi tačan broj umrle dece. Prema svedočenju grobara Franje Videca broj umrle dece u mrtvačkim sanducima je uvek bio veći od broja koji je stajao u evidenciji. Osim toga mala deca nisu niti popisivana. Više je mogućih i relevantnih izvora. Prema knjigama evidencije Ante Dumbovića u logoru je za pet meseci 1942. godine umrlo 1.630 mališana. Prema podacima mrtvozornika, dr Davida Egića u Sisku je pokopano 1.152 dece.
Istraživanja Narcise Lengel Krizman pak govore o 1.214 umrle dece sa mogućim odstupanjima u nekoliko desetaka umrlih. Na spomeniku na dečjem groblju stoji podatak da je tu sahranjeno oko 2.000 dece. U svakom slučaju broj ukopa na mesnom groblju bi bio mnogo veći da nije bilo spasilačkih akcija i „koloniziranja“ otete dece. Nekada su te akcije značile tek odgodu umiranja – bilo zbog nepovratne iscrpljenosti dece, bilo zbog povremenih ustaških akcija u kojima su tražili tu decu te ubijali i njih i njihove hranitelje. Usled izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon rata nije moguće sa sigurnošću utvrditi niti približno tačan broj umrle dece.
Krajem rata se veći broj ljudi vratio iz zarobljeništva te su krenuli u potragu za najbližima. Kartoteka koju je vodila Dijana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vreme. Na zahtev nove vlasti u Zagrebu, Odeljenja za zaštitu naroda (OZNA), Dijani Budisavljević je oduzeta „kartoteka kozaračke dece“ i albumi s fotografijama iz ustaških logora. Rad na kartoteci je ubrzo sasvim zamro, a na hiljade dece i njihovih roditelja tražit će jedni druge još dugo, najčešće bez uspeha.
Procenjuje se da je kroz logor prošlo oko 5.000-7.000 dece do njegovog zatvaranja 8. januara 1943. Prema podacima mrtvozornika u logoru su umrla 1.152 deteta, dok drugi navode da je 1.631 dete umrlo u logoru Sisak.
Građani Siska i okoline pokušavali su pomoći uzimajući iz logora najmlađu i bolesnu decu.
U istorijskim udžbenicima ne može se saznati puno o stradanju najmlađih.

VUČIĆU PEDERU wrote:

michaellcmacha wrote:jel možda ima neki podatak koliko je srba otišlo sa kosova, tamo 1999 i još koju godinu poslije...

egzodus srba sa kosova je počeo mnogo ranije, još 60-ih godina pod patronatom ustaše iz kuće cveća...

Nije počeo nikakav egzodus, nego su se ljudi selili iz ekonomskih razlogah, kako Srbi, tako i Albanci. Razlika je u tom što su Albanke rađanjem nadoknađivale iseljeno stanovištvo i nadmašivale ga, a Srbkinje nisu.

michaellcmacha wrote:a dobro sad malo previše očekuješ od likova koji se diče srpstvom a 15 godina internetskog života provedoše na hrvatskim forumima.....

Sve je to Srbija.

Stanojko wrote:

Regoč wrote:

Stanojko wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

michaellcmacha wrote:koji deo republike srpske... ovaj severozapadni deo nema nameru da se prisajedinjuje... nekako im milije uz hrvatsku

Jeste. Čekaju da opet otvorite Jasenovac i poterate decu sa Kozare.

Djecu s Kozare su potjerali sami Srbi kad su digli ustanak protiv hrvatske države pa nekon propasti "borci" odmaglili. Djeca su zbrinuta u državnim domovima ili obiteljima te su se školovala. Hvalevriedan postupak, trebali biste reći "hvala, Ante, što si nas spasio kad su nas otčevi ostavili".

Jeste. Jedini logor za decu u svetskoj istoriji. Najveće zveri u vasioni.

Nikakav logor za djecu nije postojao, djeca su zbrinjavana u obiteljima, a u samom logoru djelovala je obrtna škola. Na popise ubijenih ubacivana su imena djece koja su umrla od raznih zaraznih bolestih.

Auuuuuu... Pa ti nisi cak ni za salu...

Izrazito ozbiljno shvaćam kad netko mom narodu pokušava prišiti odgovornost za nepostojeće zločine.

Ustaško-nemački logor u Sisku je osnovan 3. avgusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao „Prihvatilište za decu izbeglica“. Dečiji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom „Ženske loze ustaškog pokreta“ i „Ustaške nadzorne službe“. Neposredno upravljanje „dečijim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i dr Antuna Najžera.


Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magacinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni odnosno jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi ovi objekti su bili krajnje nepripremljeni za stanovanje i život dece. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, u dvorani Rajs je bila promaja, jer je bila podešena za sušenje soli.
Deca su ovde, pa i ona najmanja, stara nekoliko meseci, morala ležati na podu, tek s tankim slojem slame, bez odeće i pokrivača.
Prvi transport u Sisak stiže 3. avgusta 1942. sa ukupno 906 mališana. Dan posle dolazi još 650 dece, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. avgusta, nalazilo se 1.272 dece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opšti sabirni logor za muškarce, žene i decu. Ovde je tokom avgusta i septembra 1942. od roditelja koji su odabirani za prisilni rad u Nemačkoj oduzeto 3.971 dete.
Tako je od 3. avgusta 1942. – 8. februara 1943.u Sisku bilo zatočeno 6.693 dečaka i devojčica, Srba sa Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.
Uprkos akciji Dijane Budisavljević i grupe neumornih pravednika – Jane Koh, Vere Luketić, Dragice Habazin Majke, Ljubice i Vere Becić, doktora Kamila Breslera, Ante Dumbovića, drugih istaknutih pojedinaca i sestara Crvenog krsta, svakodnevno je u logoru umiralo od 30 do 40 dece.
O nezamislivim uslovima na logorskim lokalitetima svedočio je i doktor Lazar Marguljes, doktor iz Osijeka: „Primetio sam da od pošiljki bolje hrane koje je slao Crveni krst iz Zagreba, ništa od toga nisu dobivala deca. Pregledavajući decu najčešće sam obilazio ova mesta: nedovršenu Sokolanu, u kojoj su deca ležala na golom betonu ili, u najboljem slučaju, na nešto malo slame. U tzv. Bolnici, u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta deca su ležala na podovima sa malo rastresene i zagađene slame, ulepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muva. Deca su bila gola i bosa, bez pokrivača. Kad je i u Sokolani izbio pegavac, doktor Najžer je naredio da se zaražena deca prenesu u tzv. Bolnicu, u kojoj još zaraze nije bilo, te je tako prouzrokovao veliki pomor dece.“
Iz obilja potresnih svedočenja izdvajamo i svedočenje Jane Koh, tadašnje sekretarice Crvenog krsta Hrvatske.
„Barake su bile povezane hodnicima na kojima su stražarili ustaše. Podalje od ambulante, iz neke druge barake, čuo se tužni plač dece. Tu je bilo smešteno na golom podu četiri stotine dece: novorođenčadi, dece od nekoliko nedelja i meseci, do deset godina starosti. Koliko je dece dolazilo, i kuda su ih otpremali, nije se više moglo saznati. Deca u dečjoj baraci su neutešo plakala i dozivala matere, koje su bile na samo nekoliko koraja udaljene od dece, ali koje do njih ne propušta fašistički zločinac. Veća djeca pričaju nam kroz suze, kako ne mogu umiriti malene, jer su gladni, nema ih tko previti i kako se boje da će svi pomreti. Ta deca još nisu navršila niti deset godina, zaklinju nas: „Ajde, sestro, dovedi nam matere, dovedi barem majke ovim malenima. Videt ćeš, ako im ne dovedeš matere, ugušit će se, već od samih suza.“
Dovesti matere ovoj deci nije za nas bilo jednostavno, a ipak nam je uspelo i to izvesti. Bilo je to u noći 10. na 11. oktobar kada smo sve pripremili da taj transport dece još iste noći otpremimo u Zagreb.
Trebalo je da majke zadnji put nadoje svoje dete i da ga tim umire, a onda da ga možda zauvek ostave, kako bi mi iza toga mogle lakše decu otpremiti. Ko da opiše radost dece, kad su ugledale majke. Njihove male ručice ovile su se oko majčinog vrata, a teški jecaji još dugo i dugo bili su jeka pređašnje tuge. Iz tih malih, uzbuđenih grudi izlazili su duboki i teški uzdasi. Njihova pohlepna usta pribila su se uz majčina prsa, a na kosicu dece kapale su krupne suze matera koje su ćutale. Kada je i poslednje dete, premoreno tugom, zaspalo, ostavile su matere svoju decu i tiho nestale u suprotnoj baraci. Na vratima svaka se još jednom okrenula, toplo nam e zagledala u oči i prišaptala: “Čuvaj nam decu, čuvaj ih rođena.”
Transport sa 550 dece otpremili smo u Zagreb i jedino što smo mogli kao utjehu reći tim materama, bila je adresa gde da potraže decu kad se vrate iz tuđine. Njih su sve još iste noći otpremili u Nemačku.“ (Dragoje Lukić: „Roditelj pokošenog naraštaja“ Muzej žrtava genocida, Beograd, 179 str.)
Prema evidenciji Ante Dumbovića, iz logora je vraćeno roditeljima ili najbližim rođacima 1.200 dece, dok ih je 2.200 predano građanima Siska i okoline na „prehranu“. Nikada nećemo moći sa sigurnošću utvrditi tačan broj umrle dece. Prema svedočenju grobara Franje Videca broj umrle dece u mrtvačkim sanducima je uvek bio veći od broja koji je stajao u evidenciji. Osim toga mala deca nisu niti popisivana. Više je mogućih i relevantnih izvora. Prema knjigama evidencije Ante Dumbovića u logoru je za pet meseci 1942. godine umrlo 1.630 mališana. Prema podacima mrtvozornika, dr Davida Egića u Sisku je pokopano 1.152 dece.
Istraživanja Narcise Lengel Krizman pak govore o 1.214 umrle dece sa mogućim odstupanjima u nekoliko desetaka umrlih. Na spomeniku na dečjem groblju stoji podatak da je tu sahranjeno oko 2.000 dece. U svakom slučaju broj ukopa na mesnom groblju bi bio mnogo veći da nije bilo spasilačkih akcija i „koloniziranja“ otete dece. Nekada su te akcije značile tek odgodu umiranja – bilo zbog nepovratne iscrpljenosti dece, bilo zbog povremenih ustaških akcija u kojima su tražili tu decu te ubijali i njih i njihove hranitelje. Usled izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon rata nije moguće sa sigurnošću utvrditi niti približno tačan broj umrle dece.
Krajem rata se veći broj ljudi vratio iz zarobljeništva te su krenuli u potragu za najbližima. Kartoteka koju je vodila Dijana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vreme. Na zahtev nove vlasti u Zagrebu, Odeljenja za zaštitu naroda (OZNA), Dijani Budisavljević je oduzeta „kartoteka kozaračke dece“ i albumi s fotografijama iz ustaških logora. Rad na kartoteci je ubrzo sasvim zamro, a na hiljade dece i njihovih roditelja tražit će jedni druge još dugo, najčešće bez uspeha.
Procenjuje se da je kroz logor prošlo oko 5.000-7.000 dece do njegovog zatvaranja 8. januara 1943. Prema podacima mrtvozornika u logoru su umrla 1.152 deteta, dok drugi navode da je 1.631 dete umrlo u logoru Sisak.
Građani Siska i okoline pokušavali su pomoći uzimajući iz logora najmlađu i bolesnu decu.
U istorijskim udžbenicima ne može se saznati puno o stradanju najmlađih.

Komunisti i ustaše. Ista klika. Dve strane iste medalje.

VUČIĆU PEDERU wrote:

Rego wrote:Srbi nisu izišli kao pobjednici zbog podrške Južnih Slavenah, koja je među Hrvatima i Slovencima bila znatna, već zbog francuske podrške, Francuska ih je opremila i uvježbala na Krfu te im svojim topništvom omogućila osvajanje Kajmakčalana, da i oni imaju koju pobjedu u ratu.

braća su prešla na pravu stranu onda kada im je bilo jasno da oni čije konjiće timare po jajcima počinju da gube rat... B-)

Jugoslavenstvo među Hrvatima je posebna priča (ako te zanima pročitaj Korunićevu Jugoslavensku ideologiju u hrvatskoj i slovenskoj politici u 19. stoljeću), a simpatije za Srbiju bile su snažne, osobito među inteligencijom. To ne znači da su Hrvati u većini podržavali Srbiju, samo da je postojala znatna skupina tih ljudih s prosrbskim osjećajem među Hrvatima.

Stanojko wrote:

Regoč wrote:

Stanojko wrote:Ovaj regoc je, u ostroj konkurenciji na forumu, jedan od glupljih...

Ispitao si mi inteligenciju pa znaš? Ili lupetaš jer ti činjenice koje iznosim ne idu u prilog pa po srbskom običaju lažeš?

Ti si toliko neinteligentan da ne znas ni kada si kontradiktoran... Procitaj sta si napisao pa probaj da nadjes kontradikciju...

Daj mi objasni, evo sam neinteligentan.

Regoč wrote:

Stanojko wrote:

Regoč wrote:

Stanojko wrote:Ovaj regoc je, u ostroj konkurenciji na forumu, jedan od glupljih...

Ispitao si mi inteligenciju pa znaš? Ili lupetaš jer ti činjenice koje iznosim ne idu u prilog pa po srbskom običaju lažeš?

Ti si toliko neinteligentan da ne znas ni kada si kontradiktoran... Procitaj sta si napisao pa probaj da nadjes kontradikciju...

Daj mi objasni, evo sam neinteligentan.

Objasnio sam ti u jednom od prethodnih postova...

Svjetlana Zorić

29. prosinca 2010.

ZAGREBAČKA PRAVEDNICA DIANA BUDISAVLJEVIĆ: Hrvatski Oscar Schindler bila je žena
Kažu da rat iz ljudi izvlači sve najgore i sve najbolje. Jedan od sporednih likova srpskog filma 'Lepa sela lepo gore' na ovu tvrdnju postavlja pitanje: "Bogati, šta je to najbolje?" Ovaj tekst pravi je odgovor na cinizam sporednog filmskog lika. Drugi svjetski rat ono najbolje u Zagrebu je našao i liku Diane Budisavljević, žene koja je od sigurne smrti spasila 12.000 djece s Kozare i Korduna. Riječ je o najvećem humanitarnom poduhvatu onog vremena, što ga je poduzeo neki pojedinac, možda i u svjetskim okvirima. Stoga nikako ne propustite upoznati jednu od najplemenitijih Zagrepčanki u povijesti grada
Ove godine pokrenuta je inicijativa da se jedna od zagrebačkih ulica nazove u čast Diane Budisavljević, koja je svoju ulicu nedavno dobila i u Beogradu. Široj javnosti ona je praktički nepoznata, premda bi u nekim povoljnijim vremenima zasluživala sve društvene počasti. Za čitatelje Lupige ime Diane Budisavljević i nije tako nepoznato, budući da smo ju spominjali u tekstu Kultura zaborava - upoznavanje nepoznatog Zagreba. Na ovom mjestu proširit ćemo gradivo. Tko je bila ta Zagrepčanka?
Diana Budisavljević (rođena Obexer) bila je Austrijanka rođena u Innsbrucku 1891. godine. U Zagreb je doselila 1919. godine kada se udala za zagrebačkoga kirurga i profesora Medicinskog fakulteta Julija Budisavljevića. U Zagrebu je dočekala Drugi svjetski rat kada započinje njena djelatnost kao humanitarke zaslužne za spašavanje tisuća djece. Iskoristivši svoje austrijsko porijeklo i društveni ugled, organizirala je ono što će postati poznato pod imenom "Akcija Diane Budisavljević" - opsežnu akcija spašavanja djece iz ustaških logora. Ponajviše se radilo o srpskoj djeci s Kozare i Korduna.  
Odjevena u uniformu Crvenoga križa, zajedno sa suradnicima obilazila je logore i opskrbljivala bi ih hranom, sanitetom i ostalim potrebnim stvarima, a nakon toga bi djecu izvlačila dobrim vezama i prebacivala ih u Zagreb gdje su ih brojni Zagrepčani udomljavali na taj način spašavajući im živote. Diana je čitavo vrijeme rata vodila i dnevnik iz kojega se vidi sva strava vremena:

"Tijekom vožnje nisam se u vagonu mogla maknuti, kako ne bih na nekog nagazila. Veća su djeca stalno sjedila na noćnim posudama, a mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dječjih glista. Nastojala sam koliko sam mogla djecu premještati kako bi ih izvadila iz blata. Pred jutro, na stanicama su dolazili ljudi, vidjeli jad, dodavali nam vode. Prilikom duljih zaustavljanja zdrava djeca su izlazila iz vagona. Sestre su se iscrpile spuštajući djecu iz vagona i dižući ih opet natrag. Mnogi vagoni nisu imali stepenicu. Kod slabih u zadnja dva vagona, nije se moglo ni pomišljati da ih se vadi iz vagona. Uspjela sam dobiti grablje, tako da sam barem mogla izbaciti gliste. Činilo se da prije nego što neko dijete umre gliste napuštaju tijelo, jer prema jutru, kako su mi neka djeca bivala slabija, čitava su klupka glista napuštala tijelo."
U Zagrebu su djeca najprije bila smještena u razne bolnice i zavode, a potom odvedena u dječja prihvatilišta u Jastrebarskom, Sisku i Gornjoj Rijeci, od kojih je ono u Sisku bio pravi logor za djecu - jedini dječji logor u Europi. Tek u kolovozu 1942. dobivena je dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti u obiteljima. Udomljavanje se obavljalo preko "Caritasa" Zagrebačke nadbiskupije. Mnoga od spašene djece koja su izgubili roditelje u ratu, ostala su kod udomiteljskih obitelji i nakon rata.    
Akcija je imala veliku mrežu suradnika, od kojih su neki to platili i životom. Brojni poznati Zagrepčani također su bili uključeni u akciju spašavanja. Bilo je tu mnogo liječnika i medicinskih sestara, a u svome dnevniku kao najbliže suradnike Diana Budisavljević izdvaja Marka Vidakovića, Kamila Brösslera, Đuru Vukosavljevića, Ljubicu Becić, inače suprugu slikara Vladimira Becića i njihove dvije kćerke Miru i Veru, te Veru Černe i Dragicu Habazin. I kardinal Alojzije Stepinac je od 1942. godine pomagao akciju.
Diana Budisavljević pokrenula je akciju koja je bez presedana. Akcija je tijekom rata, a naročito tijekom 1942. godine, po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na području NDH i čitave okupirane Europe. Prema transportnim listovima, bolničkim datotekama, te ispisujući sve detalje i opis djece Diana Budisavljević sa suradnicima izradila je opsežnu kartoteku, odnosno bazu s fotografijama. Podaci su unošeni kako bi se nakon rata olakšalo njihovo pronalaženje, ali i kako bi se sačuvao njihov identitet.
Neposredno nakon oslobođenja 1945. godine na zahtjev Odjeljenja zaštite naroda (OZNE) morala je predati čitavu kartoteku. Nakon toga se povlači iz javnog života, a kasnije se i vraća u rodni Innsbruck gdje i umire 1978. godine bez da je ikada primila bilo kakvo priznanje za svoj humanitarni rad.
Humanitarno djelovanje Diane Budisavljević tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata pridonijelo je i uspostavljanju socijalnog rada kao profesije u Hrvatskoj. Njezin rad smatra se pretečom svih značajnih aspekata Konvencije o pravima djeteta kada se radi o djeci u ratu. No unatoč nedvojbenim zaslugama, njeno se ime danas još uvijek ne spominje u nijednoj enciklopediji ni školskim udžbenicima u Hrvatskoj.    
Oscar Schindler spasio je 1200 Židova i zahvaljujući filmu za njega zna čitav svijet. Diana Budisavljević spasila je 12.000 djece i praktički je nepoznata. Za kraj ostaje nam pitanje, nije li ta velika Zagrepčanka zaslužila da se barem spomene u hrvatskim školskim udžbenicima?

Vecna joj slava i hvala!

Stanojko wrote:Vecna joj slava i hvala!

Pa onda kad tako kažeš onda shati neke stvari. Citaj šta piše : Hrvatski karitas kojeg je pomagala zagrebacka nadbiskupija i ALojzije Stepinac.

JEBEN VAS GLUPAVE.

Stanojko wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

michaellcmacha wrote:koji deo republike srpske... ovaj severozapadni deo nema nameru da se prisajedinjuje... nekako im milije uz hrvatsku

Jeste. Čekaju da opet otvorite Jasenovac i poterate decu sa Kozare.

Djecu s Kozare su potjerali sami Srbi kad su digli ustanak protiv hrvatske države pa nekon propasti "borci" odmaglili. Djeca su zbrinuta u državnim domovima ili obiteljima te su se školovala. Hvalevriedan postupak, trebali biste reći "hvala, Ante, što si nas spasio kad su nas otčevi ostavili".

Jeste. Jedini logor za decu u svetskoj istoriji. Najveće zveri u vasioni.

Nikakav logor za djecu nije postojao, djeca su zbrinjavana u obiteljima, a u samom logoru djelovala je obrtna škola. Na popise ubijenih ubacivana su imena djece koja su umrla od raznih zaraznih bolestih.

Ali hajde da ti pomognem, posto od cekanja na tebe nema leba... Boldovano...

U čemu je kontradikcija? Očito ne znaš kakav je to logor bio, vjerojatno ga doživljavaš kako se tamo dotjeruju logoraši, a ustaše sa srbosjecima stoje na obali Save i kolju redom. E pa, nije bilo tako. Logor su bili industrijski kompleksi (ovaj pojam stavi u malo mjesto predratne Jugoslavije) koje je podignuo Ozren Bačić, a oduzeti su mu kao dioniku četničkoga pokreta. Logoraši su radili u pogonima i nakon odslužene kazne (a neki i ranije kroz pomilovanja i oproste) puštani kućama. U sklopu toga logora osnovana je i navedena škola jer su učenici imali praktičnu nastavu na licu mjesta. Pročitaj knjigu, i meni je razbila mnoge predrasude.

Kakav je logor bio pise ti gore....

dzango wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

Regoč wrote:

dzango wrote:

michaellcmacha wrote:koji deo republike srpske... ovaj severozapadni deo nema nameru da se prisajedinjuje... nekako im milije uz hrvatsku

Jeste. Čekaju da opet otvorite Jasenovac i poterate decu sa Kozare.

Djecu s Kozare su potjerali sami Srbi kad su digli ustanak protiv hrvatske države pa nekon propasti "borci" odmaglili. Djeca su zbrinuta u državnim domovima ili obiteljima te su se školovala. Hvalevriedan postupak, trebali biste reći "hvala, Ante, što si nas spasio kad su nas otčevi ostavili".

Jeste. Jedini logor za decu u svetskoj istoriji. Najveće zveri u vasioni.

Nikakav logor za djecu nije postojao, djeca su zbrinjavana u obiteljima, a u samom logoru djelovala je obrtna škola. Na popise ubijenih ubacivana su imena djece koja su umrla od raznih zaraznih bolestih.

Ajde samo slika da te ne teram u kurac:

Tko, kada i gdje je snimio ovu sliku? Možda je iz Jajinacah? Ne zaboravi da su u pobunjeničkim krajevima bili nehigijenski uvjeti, da je vladala glad pa su ljudi koji su dovođeni nakon vojnoredarstvenih operacijah često bili poluleševi na rubu smrti. Bilo je mnogo oboljelih od tifusa pa su neki i umrli. Pročitaj knjigu, i meni je razbila mnoge predrasude.

džabe pišeš, ljubi te brat-znaju oni to dobro, garantujem ti da se u slobodno vreme i ponose poduhvatima svojih predaka...