tko bi gore sad...

Katkad se samo ta netrpeljivost izražava šapatom, dlanom pokrivajući zluradi osmijeh, “gle, i Srpkinje kupuju u nas”, a katkad, u gorim vremenima, kriva se imena i prezimena izvikuju na ulici. Predstavnici redarstva odsječnim ih glasovima čitaju s čisto otipkanih popisa, a nositelji krivih imena i prezimena vezanih ruku ulaze u crna kola, posrćući pod udarcima kundaka. Njima se oduzimaju pokretna i nepokretna imovina, vile, namještaj, dijamantno prstenje, srebreni beštek, limuzine, dućani, građanska prava, a često i sam život.
Narodnom poslaniku Zlatku Hasanbegoviću takvo što, pretpostavljam, nije zazorno. Kao neskriveni i oduševljeni obožavatelj Nezavisne Države Hrvatske, kakav je bio u pustopašnoj mladosti, dok se s pukovnikom Markom Skejomi prijateljem Bujancem igrao ustaša na splitskoj rivi, Hasanbegović je valjda smatrao normalnim da se osobe druge nacionalnosti i vjere hapsi, zatvara, batina ili čak strijelja u podrumu kerestinečkog zatvora i po gajevima na Dotrščini. Pa ni kasnije, kad je odrastao i postao nešto zreliji i oprezniji, on nije pretjerano osuđivao okrutnost s kojom su se u NDH obračunavali s političkim neprijateljima. Naprotiv, kad ogolite njegovo političko djelovanje, ono je desetljećima dosljedno i nepokolebljivo, uvijek je to jednako toksično sranje kako se neki među nama krivo zovu i kako su oni trajna prijetnja nama s ispravnim imenima i prezimenima.

Enivej, Hasanbegović se namjerio na politički neusporedivo talentiranijeg, spremnijeg i iskusnijeg protivnika i naum mu je prdnuo u rosu. Ako i niste glasač Milana Bandića, morate se pokloniti njegovoj vještini. Premda ozlijeđen, sestru mu jebem, opet je pobijedio. Manje od šest dana prije toga, u petak navečer, gotovo je umro od plućne embolije, a u četvrtak ujutro je došao ambulantnim kolima pred Gradsku skupštinu, znojan i uspuhan na štakama se dovukao u dvoranu i razbio blajburške pikzibnere kao beba zvečku.
Nije to bila oku ugodna, poštena, džentlmenska borba, ali nije, s druge strane, za naše prilike, bila ni bogzna kako prljava. Davor Bernardić šmira kako je konsterniran, ali meni se čini da njegovo držanje zubima i noktima za mjesto šefa Esdepea nije ni trun poštenije? Pretpostavljam da se Bandić negdje diskretno dogovorio s trojicom do jučer opozicijskih zastupnika. Momci su od njega zauzvrat dobili nekakav novac, ili robu, ili usluge, ili toplu ljudsku riječ. Nemam pojma, niti mi je zapravo stalo da saznam. Čak i da pojedinosti dogovora požele podijeliti s javnošću, nisam siguran da želim čuti tu pornografsku ispovijed.