Abenologija

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:Uskoro će nova godina.
Kakva vam je bila ova?
Što bi voljeli promijeniti u sljedećoj?

Bila je naporna, ali nikako loša.

U slijedećoj godini bih željela: hraniti se zdravije, više se kretati, presložiti prioritete, kao i korigirati iskrivljenu percepciju vrijednosti posla i ljudi koji mi ne bi smjeli biti bitni.

Aben je rekao misao koja me proganja, a to je: postati prijatelj samom sebi.
Što ta misao u sebi sadržava, što oduzima, što pridonosi, ...i čemu stremi.

Vjerojatno je mislio odnositi se prema sebi s ljubavlju i strpljenjem koje pokazujemo prijateljima.

Prema prijateljima smo tolerantni, razumijemo ih, pazimo da ih ne uvrijedimo, dajemo im svoje vrijeme, pažnju, spremni smo pomoći bilo kada i bilo što.
Imamo li iste osjećaje prema sebi? Jesmo li sebi na prvom mjestu? Možemo li biti tolerantni prema sebi kad pogriješimo? Ili smo spremniji na najgoru osudu, goru od svih koje nam prišti okolina.  A sve zato da ne bi ispali sebični. 

Mate, ne mislim da je sebičnost pozitivna osobina, ali je ponekad neophodna. U silnom strahu da ne budemo sebični, zbog očekivanja koje ima naša okolina, ili još gore, zbog onih koja imamo sami prema sebi, idemo preko svojih granica i na kaju sami od sebe napravimo žrtvu, bez da je to itko od nas tražio ili očekivao. 

Pa sve i da je netko to tražio, normalno bi bilo da ne dozvolimo nikom da nas učini žrtvom. Mislim da sam to upravo ove godine osvijestila, vlastita očekivanja i napisala tamo na spoznajama: nema toliko teških okova koje će ti drugi nametnuti kao što su teški oni koje sam sebi staviš.

Mislila sam o tome s Metkom popričati, jer imam jedan okov koji dijelim s njom (majka koja sve može i treba učiniti za svoje potomke, čak i ako sama sebe zanemari), ali sam to prilično nespretno izvela. A i tajming je bio fuć.
Ja sam dovoljno blesava da sam prešla granicu i na poslovnom planu. Bespotrebno. Ali nema veze, nećemo cviliti za prolivenim mlijekom. :)

Zašto idemo preko svojih granica, zašto se ne volimo dovoljno da sami sebe zaštitimo od drugih ... od nas samih?
Ne znam.

Možda je to potreba da budemo prihvaćeni, strah da ćemo biti manje voljeni, cijenjeni, ovisnost o tuđem mišljenju, dokazivanje vlastitih vrijednosti (sebi i drugima)...
Možda je sve to skupa. A možda je nešto sasvim drugo.

Nisam našla prave odgovore, ali to ne znači da ne mogu mijenjati svoje ponašanje prema samoj sebi. Odgovori će možda doći sami na tom putu.

A možda jer bi svojom promjenom izazvali niz lančanih, neizvjesnih reakcija i posljedica...

I?
Dozvoljavamo da nas paralizira strah.

Promjene su normalan životni proces i mi ih izazivamo čak i kad ne reagiramo. Ne ovisi baš sve o nama, mi smo tek dio svemira. 

Zašto se toliko bojimo promjena da ćemo radje ostati u blatu nego se naći bez carevog ruha onog trenutka kad iskoračimo iz svoje zone komfora?

Mislim da se zapravo ne bojimo promjena, nego preuzimanja odgovornosti za posljedice ukoliko ne bude onako kako smo priželjkivali.

mativka wrote:
I meni je drago vidjeti osobe širokog spektra :)

Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  )

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:
Bila je naporna, ali nikako loša.

U slijedećoj godini bih željela: hraniti se zdravije, više se kretati, presložiti prioritete, kao i korigirati iskrivljenu percepciju vrijednosti posla i ljudi koji mi ne bi smjeli biti bitni.

Aben je rekao misao koja me proganja, a to je: postati prijatelj samom sebi.
Što ta misao u sebi sadržava, što oduzima, što pridonosi, ...i čemu stremi.

Vjerojatno je mislio odnositi se prema sebi s ljubavlju i strpljenjem koje pokazujemo prijateljima.

Prema prijateljima smo tolerantni, razumijemo ih, pazimo da ih ne uvrijedimo, dajemo im svoje vrijeme, pažnju, spremni smo pomoći bilo kada i bilo što.
Imamo li iste osjećaje prema sebi? Jesmo li sebi na prvom mjestu? Možemo li biti tolerantni prema sebi kad pogriješimo? Ili smo spremniji na najgoru osudu, goru od svih koje nam prišti okolina.  A sve zato da ne bi ispali sebični. 

Mate, ne mislim da je sebičnost pozitivna osobina, ali je ponekad neophodna. U silnom strahu da ne budemo sebični, zbog očekivanja koje ima naša okolina, ili još gore, zbog onih koja imamo sami prema sebi, idemo preko svojih granica i na kaju sami od sebe napravimo žrtvu, bez da je to itko od nas tražio ili očekivao. 

Pa sve i da je netko to tražio, normalno bi bilo da ne dozvolimo nikom da nas učini žrtvom. Mislim da sam to upravo ove godine osvijestila, vlastita očekivanja i napisala tamo na spoznajama: nema toliko teških okova koje će ti drugi nametnuti kao što su teški oni koje sam sebi staviš.

Mislila sam o tome s Metkom popričati, jer imam jedan okov koji dijelim s njom (majka koja sve može i treba učiniti za svoje potomke, čak i ako sama sebe zanemari), ali sam to prilično nespretno izvela. A i tajming je bio fuć.
Ja sam dovoljno blesava da sam prešla granicu i na poslovnom planu. Bespotrebno. Ali nema veze, nećemo cviliti za prolivenim mlijekom. :)

Zašto idemo preko svojih granica, zašto se ne volimo dovoljno da sami sebe zaštitimo od drugih ... od nas samih?
Ne znam.

Možda je to potreba da budemo prihvaćeni, strah da ćemo biti manje voljeni, cijenjeni, ovisnost o tuđem mišljenju, dokazivanje vlastitih vrijednosti (sebi i drugima)...
Možda je sve to skupa. A možda je nešto sasvim drugo.

Nisam našla prave odgovore, ali to ne znači da ne mogu mijenjati svoje ponašanje prema samoj sebi. Odgovori će možda doći sami na tom putu.

A možda jer bi svojom promjenom izazvali niz lančanih, neizvjesnih reakcija i posljedica...

I?
Dozvoljavamo da nas paralizira strah.

Promjene su normalan životni proces i mi ih izazivamo čak i kad ne reagiramo. Ne ovisi baš sve o nama, mi smo tek dio svemira. 

Zašto se toliko bojimo promjena da ćemo radje ostati u blatu nego se naći bez carevog ruha onog trenutka kad iskoračimo iz svoje zone komfora?

Mislim da se zapravo ne bojimo promjena, nego preuzimanja odgovornosti za posljedice ukoliko ne bude onako kako smo priželjkivali.

Ako je većini lijepo i svojim ponašanjem većini život činiš lijepim, pri tome mislim na najbliže od kojih je normalno i ne očekivati zahvalnost...ostaje pitanje mjerljivosti "sebičnosti"...

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
I meni je drago vidjeti osobe širokog spektra :)

Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  )

hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
Aben je rekao misao koja me proganja, a to je: postati prijatelj samom sebi.
Što ta misao u sebi sadržava, što oduzima, što pridonosi, ...i čemu stremi.

Vjerojatno je mislio odnositi se prema sebi s ljubavlju i strpljenjem koje pokazujemo prijateljima.

Prema prijateljima smo tolerantni, razumijemo ih, pazimo da ih ne uvrijedimo, dajemo im svoje vrijeme, pažnju, spremni smo pomoći bilo kada i bilo što.
Imamo li iste osjećaje prema sebi? Jesmo li sebi na prvom mjestu? Možemo li biti tolerantni prema sebi kad pogriješimo? Ili smo spremniji na najgoru osudu, goru od svih koje nam prišti okolina.  A sve zato da ne bi ispali sebični. 

Mate, ne mislim da je sebičnost pozitivna osobina, ali je ponekad neophodna. U silnom strahu da ne budemo sebični, zbog očekivanja koje ima naša okolina, ili još gore, zbog onih koja imamo sami prema sebi, idemo preko svojih granica i na kaju sami od sebe napravimo žrtvu, bez da je to itko od nas tražio ili očekivao. 

Pa sve i da je netko to tražio, normalno bi bilo da ne dozvolimo nikom da nas učini žrtvom. Mislim da sam to upravo ove godine osvijestila, vlastita očekivanja i napisala tamo na spoznajama: nema toliko teških okova koje će ti drugi nametnuti kao što su teški oni koje sam sebi staviš.

Mislila sam o tome s Metkom popričati, jer imam jedan okov koji dijelim s njom (majka koja sve može i treba učiniti za svoje potomke, čak i ako sama sebe zanemari), ali sam to prilično nespretno izvela. A i tajming je bio fuć.
Ja sam dovoljno blesava da sam prešla granicu i na poslovnom planu. Bespotrebno. Ali nema veze, nećemo cviliti za prolivenim mlijekom. :)

Zašto idemo preko svojih granica, zašto se ne volimo dovoljno da sami sebe zaštitimo od drugih ... od nas samih?
Ne znam.

Možda je to potreba da budemo prihvaćeni, strah da ćemo biti manje voljeni, cijenjeni, ovisnost o tuđem mišljenju, dokazivanje vlastitih vrijednosti (sebi i drugima)...
Možda je sve to skupa. A možda je nešto sasvim drugo.

Nisam našla prave odgovore, ali to ne znači da ne mogu mijenjati svoje ponašanje prema samoj sebi. Odgovori će možda doći sami na tom putu.

A možda jer bi svojom promjenom izazvali niz lančanih, neizvjesnih reakcija i posljedica...

I?
Dozvoljavamo da nas paralizira strah.

Promjene su normalan životni proces i mi ih izazivamo čak i kad ne reagiramo. Ne ovisi baš sve o nama, mi smo tek dio svemira. 

Zašto se toliko bojimo promjena da ćemo radje ostati u blatu nego se naći bez carevog ruha onog trenutka kad iskoračimo iz svoje zone komfora?

Mislim da se zapravo ne bojimo promjena, nego preuzimanja odgovornosti za posljedice ukoliko ne bude onako kako smo priželjkivali.

Ako je većini lijepo i svojim ponašanjem većini život činiš lijepim, pri tome mislim na najbliže od kojih je normalno i ne očekivati zahvalnost...ostaje pitanje mjerljivosti "sebičnosti"...

Eh Mate moja. Pitanje je činim li ja njima život ljepšim svojim nastojanjem da im bude lijepo. Znaš onu: put u pakao popločan je dobrim namjerama.

U žrtvovanju je zapravo skrivena veća sebičnost nego u otvorenoj sebičnosti kad se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda za druge.

Ja njima činim ono što mislim da bi ih trebalo i moglo usrećiti pri tome (sebično) slijedeći unutarnji naputak i vlastitu percepciju sreće, radeći sve ono njima što bi mene učinilo sretnom kad bih bila na njihovom mjestu. 

Umjesto da ih (nesebično) pitam što bi ih stvarno usrećilo i da im to ako mogu napravim, a ako ne kažem ne mogu i niti ne pokušavam kompenzirati s nečim što bi recimo usrećilo mene. 
Nesretna osoba ne može nikog usrećiti dok samu sebe ne nauči usrećivati.

Dakle, recept je jednostavan, usreći najprije sebe (barem znaš što te stvarno čini sretnim, učini to bez straha i grižnje savjesti) pa tek kad si sam sretan, kad sam imaš taj osjećaj u sebi, možeš ga dati i podijeliti s najbližima. I s cijelim svijetom.


Sve drugo je tek promašeno trošenje dragocjenih resursa.

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
I meni je drago vidjeti osobe širokog spektra :)

Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  ) 

hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

Moram priznati da sam ostala malčice otvorenih usta. 

Ali to nije ništa u odnosu na šok kad sam davno-davno pročitala "preporuku" vatrene razljućene Sare (ma gdje bila mašem joj s obje ruke ) koja je bila toliko sočna, da je nisu mogli napisati ni najhrabriji bez da pocrvene
A kasnije je postala kultna skraćenica NSK. 

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:
Vjerojatno je mislio odnositi se prema sebi s ljubavlju i strpljenjem koje pokazujemo prijateljima.

Prema prijateljima smo tolerantni, razumijemo ih, pazimo da ih ne uvrijedimo, dajemo im svoje vrijeme, pažnju, spremni smo pomoći bilo kada i bilo što.
Imamo li iste osjećaje prema sebi? Jesmo li sebi na prvom mjestu? Možemo li biti tolerantni prema sebi kad pogriješimo? Ili smo spremniji na najgoru osudu, goru od svih koje nam prišti okolina.  A sve zato da ne bi ispali sebični. 

Mate, ne mislim da je sebičnost pozitivna osobina, ali je ponekad neophodna. U silnom strahu da ne budemo sebični, zbog očekivanja koje ima naša okolina, ili još gore, zbog onih koja imamo sami prema sebi, idemo preko svojih granica i na kaju sami od sebe napravimo žrtvu, bez da je to itko od nas tražio ili očekivao. 

Pa sve i da je netko to tražio, normalno bi bilo da ne dozvolimo nikom da nas učini žrtvom. Mislim da sam to upravo ove godine osvijestila, vlastita očekivanja i napisala tamo na spoznajama: nema toliko teških okova koje će ti drugi nametnuti kao što su teški oni koje sam sebi staviš.

Mislila sam o tome s Metkom popričati, jer imam jedan okov koji dijelim s njom (majka koja sve može i treba učiniti za svoje potomke, čak i ako sama sebe zanemari), ali sam to prilično nespretno izvela. A i tajming je bio fuć.
Ja sam dovoljno blesava da sam prešla granicu i na poslovnom planu. Bespotrebno. Ali nema veze, nećemo cviliti za prolivenim mlijekom. :)

Zašto idemo preko svojih granica, zašto se ne volimo dovoljno da sami sebe zaštitimo od drugih ... od nas samih?
Ne znam.

Možda je to potreba da budemo prihvaćeni, strah da ćemo biti manje voljeni, cijenjeni, ovisnost o tuđem mišljenju, dokazivanje vlastitih vrijednosti (sebi i drugima)...
Možda je sve to skupa. A možda je nešto sasvim drugo.

Nisam našla prave odgovore, ali to ne znači da ne mogu mijenjati svoje ponašanje prema samoj sebi. Odgovori će možda doći sami na tom putu.

A možda jer bi svojom promjenom izazvali niz lančanih, neizvjesnih reakcija i posljedica...

I?
Dozvoljavamo da nas paralizira strah.

Promjene su normalan životni proces i mi ih izazivamo čak i kad ne reagiramo. Ne ovisi baš sve o nama, mi smo tek dio svemira. 

Zašto se toliko bojimo promjena da ćemo radje ostati u blatu nego se naći bez carevog ruha onog trenutka kad iskoračimo iz svoje zone komfora?

Mislim da se zapravo ne bojimo promjena, nego preuzimanja odgovornosti za posljedice ukoliko ne bude onako kako smo priželjkivali.

Ako je većini lijepo i svojim ponašanjem većini život činiš lijepim, pri tome mislim na najbliže od kojih je normalno i ne očekivati zahvalnost...ostaje pitanje mjerljivosti "sebičnosti"...

Eh Mate moja. Pitanje je činim li ja njima život ljepšim svojim nastojanjem da im bude lijepo. Znaš onu: put u pakao popločan je dobrim namjerama.

U žrtvovanju je zapravo skrivena veća sebičnost nego u otvorenoj sebičnosti kad se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda za druge.

Ja njima činim ono što mislim da bi ih trebalo i moglo usrećiti pri tome (sebično) slijedeći unutarnji naputak i vlastitu percepciju sreće, radeći sve ono njima što bi mene učinilo sretnom kad bih bila na njihovom mjestu. 

Umjesto da ih (nesebično) pitam što bi ih stvarno usrećilo i da im to ako mogu napravim, a ako ne kažem ne mogu i niti ne pokušavam kompenzirati s nečim što bi recimo usrećilo mene. 
Nesretna osoba ne može nikog usrećiti dok samu sebe ne nauči usrećivati.

Dakle, recept je jednostavan, usreći najprije sebe (barem znaš što te stvarno čini sretnim, učini to bez straha i grižnje savjesti) pa tek kad si sam sretan, kad sam imaš taj osjećaj u sebi, možeš ga dati i podijeliti s najbližima. I s cijelim svijetom.


Sve drugo je tek promašeno trošenje dragocjenih resursa.

E, moja Ra...mrzim tu izreku :)

Ne znam baš...jer život je poput kreveta na kojeg legnemo i u skladu s temperaturom se pokrivamo.

Biraš manje zlo...jedna ti naspram njih par...i nesretna osoba uvijek ima najširi osmijeh :)

Uostalom, toliko ima načina sebe učiniti sretnim makar i na trenutak, a da pri tome nitko ne ostane nesretan zbog mijene života :)

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
I meni je drago vidjeti osobe širokog spektra :)

Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  ) 

hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

Moram priznati da sam ostala malčice otvorenih usta. 

Ali to nije ništa u odnosu na šok kad sam davno-davno pročitala "preporuku" vatrene razljućene Sare (ma gdje bila mašem joj s obje ruke ) koja je bila toliko sočna, da je nisu mogli napisati ni najhrabriji bez da pocrvene
A kasnije je postala kultna skraćenica NSK. 

hahahahhaha, ma ja volim takve osebujne osobe :)
Tu nije pitanje slažem li se s mišljenjem ili ne već se divim toj osobnosti i hrabrosti izlaska iz okvira :)

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
A možda jer bi svojom promjenom izazvali niz lančanih, neizvjesnih reakcija i posljedica...

I?
Dozvoljavamo da nas paralizira strah.

Promjene su normalan životni proces i mi ih izazivamo čak i kad ne reagiramo. Ne ovisi baš sve o nama, mi smo tek dio svemira. 

Zašto se toliko bojimo promjena da ćemo radje ostati u blatu nego se naći bez carevog ruha onog trenutka kad iskoračimo iz svoje zone komfora?

Mislim da se zapravo ne bojimo promjena, nego preuzimanja odgovornosti za posljedice ukoliko ne bude onako kako smo priželjkivali.

Ako je većini lijepo i svojim ponašanjem većini život činiš lijepim, pri tome mislim na najbliže od kojih je normalno i ne očekivati zahvalnost...ostaje pitanje mjerljivosti "sebičnosti"...

Eh Mate moja. Pitanje je činim li ja njima život ljepšim svojim nastojanjem da im bude lijepo. Znaš onu: put u pakao popločan je dobrim namjerama.

U žrtvovanju je zapravo skrivena veća sebičnost nego u otvorenoj sebičnosti kad se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda za druge.

Ja njima činim ono što mislim da bi ih trebalo i moglo usrećiti pri tome (sebično) slijedeći unutarnji naputak i vlastitu percepciju sreće, radeći sve ono njima što bi mene učinilo sretnom kad bih bila na njihovom mjestu. 

Umjesto da ih (nesebično) pitam što bi ih stvarno usrećilo i da im to ako mogu napravim, a ako ne kažem ne mogu i niti ne pokušavam kompenzirati s nečim što bi recimo usrećilo mene. 
Nesretna osoba ne može nikog usrećiti dok samu sebe ne nauči usrećivati.

Dakle, recept je jednostavan, usreći najprije sebe (barem znaš što te stvarno čini sretnim, učini to bez straha i grižnje savjesti) pa tek kad si sam sretan, kad sam imaš taj osjećaj u sebi, možeš ga dati i podijeliti s najbližima. I s cijelim svijetom.


Sve drugo je tek promašeno trošenje dragocjenih resursa.

E, moja Ra...mrzim tu izreku :)

Ne znam baš...jer život je poput kreveta na kojeg legnemo i u skladu s temperaturom se pokrivamo.

Biraš manje zlo...jedna ti naspram njih par...i nesretna osoba uvijek ima najširi osmijeh :)

Uostalom, toliko ima načina sebe učiniti sretnim makar i na trenutak, a da pri tome nitko ne ostane nesretan zbog mijene života :)

Mrzim i ja, ali me (pre)često šupi u glavu. :D

Ili u skladu s duljinom pokrivača. Što ne znači da smo s time zadovoljni, činimo tek ono što možemo.

Istina je. Biramo manje zlo. To se očekuje od odgovornih odraslih osoba. 
Zapravo biramo ono zlo za koje mislimo da je manje. A nerijetko je to tek guranje glave u pijesak, opravdanje za vlastitu nemoć biranja pravog puta, bez obzira koliko je taj drugi put "veće" zlo. 

Kad već ne možeš izbjeći zlo i moraš nešto odabrati, znači da je patnja neizbježna, trebalo bi birati ono koje će u konačnici imati bolji rezultat za sve učesnike. 
Ali, to je stvar snage svakog pojedinca, ne možemo biti nešto što nismo, a ni ne trebamo činiti ništa što nećemo moći dovršiti. 
I ne trebamo se zbog toga mrziti i osuđivati. 
Jednostavno imamo svoje granice preko kojih ne možemo, prihvatimo to, vlastitu nemoć i već smo na pola puta sreći. :)

Slažem se. Velika količina malih sretnih trenutaka vrednija je od jednog velikog. Umijeće su upravo ti mali trenuci, odnosno prepoznavanje njih u gomili velikih. 

Nisam rekla da treba netko ispaštati kad smo sebični i ugađamo sebi. Stvar je samo u prioritetima, prvo sebi pa onda i svima oko sebe. 

Mate. Muči te nešto, na prekretnici si. Ćutim to. Naći ćeš rješenje, ne brini.

Možda nema veze s time što ti se trenutno događa (ili ne događa, a trebalo bi), ali ću ti napisati koju lekciju sam ja jako teško usvojila kad sam bila na jednoj životnoj prekretnici: ne možeš uvijek zaštititi druge od njihove doze nesreće koju moraju proživjeti bez obzira koliko se odricala vlastite sreće i pokušavala samo ti biti nesretna, kako ne bi bili oni. 

Jednostavno, svatko od nas treba proživjeti sve, sreću i nesreću, ljubav, rastanke, dobitke, gubitke.... Ako ne budu nesretni zbog tvojih postupaka, bit će zbog nekih drugih. Ma koliko se trudili, ma koliko bili dobri, duhovni, neiskvareni, nekim ljudima ćemo donijeti jedno, drugima drugo. To vrijedi i za najbliže, naše voljene. Dobit će od nas i ono što im nikad ne bi ni u najcrnjim snovima poželjeli. 

To se najbolje vidi kod djece kad odrastu. Sve si napravio kako treba, sve znaju, a opet prolaze sve tvoje greške. 
Imaju pravo na to. Imaju prav činiti vlastite propuste, baš kao što smo ih mi činili, biti nesretni zbog svega zbog čega smo i sami bili nesretni. 

S tim se treba pomiriti čim prije, oprostiti si nesreću koju ćeš donijeti onima koji te vole i naučiti živjeti s tim.  E to zna biti teško. Ali ide.

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
I meni je drago vidjeti osobe širokog spektra :)

Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  ) 

hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

Moram priznati da sam ostala malčice otvorenih usta. 

Ali to nije ništa u odnosu na šok kad sam davno-davno pročitala "preporuku" vatrene razljućene Sare (ma gdje bila mašem joj s obje ruke ) koja je bila toliko sočna, da je nisu mogli napisati ni najhrabriji bez da pocrvene
A kasnije je postala kultna skraćenica NSK. 

hahahahhaha, ma ja volim takve osebujne osobe :)
Tu nije pitanje slažem li se s mišljenjem ili ne već se divim toj osobnosti i hrabrosti izlaska iz okvira :)

Da. treba imati jajca za takve iskorake. :)

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:
I?
Dozvoljavamo da nas paralizira strah.

Promjene su normalan životni proces i mi ih izazivamo čak i kad ne reagiramo. Ne ovisi baš sve o nama, mi smo tek dio svemira. 

Zašto se toliko bojimo promjena da ćemo radje ostati u blatu nego se naći bez carevog ruha onog trenutka kad iskoračimo iz svoje zone komfora?

Mislim da se zapravo ne bojimo promjena, nego preuzimanja odgovornosti za posljedice ukoliko ne bude onako kako smo priželjkivali.

Ako je većini lijepo i svojim ponašanjem većini život činiš lijepim, pri tome mislim na najbliže od kojih je normalno i ne očekivati zahvalnost...ostaje pitanje mjerljivosti "sebičnosti"...

Eh Mate moja. Pitanje je činim li ja njima život ljepšim svojim nastojanjem da im bude lijepo. Znaš onu: put u pakao popločan je dobrim namjerama.

U žrtvovanju je zapravo skrivena veća sebičnost nego u otvorenoj sebičnosti kad se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda za druge.

Ja njima činim ono što mislim da bi ih trebalo i moglo usrećiti pri tome (sebično) slijedeći unutarnji naputak i vlastitu percepciju sreće, radeći sve ono njima što bi mene učinilo sretnom kad bih bila na njihovom mjestu. 

Umjesto da ih (nesebično) pitam što bi ih stvarno usrećilo i da im to ako mogu napravim, a ako ne kažem ne mogu i niti ne pokušavam kompenzirati s nečim što bi recimo usrećilo mene. 
Nesretna osoba ne može nikog usrećiti dok samu sebe ne nauči usrećivati.

Dakle, recept je jednostavan, usreći najprije sebe (barem znaš što te stvarno čini sretnim, učini to bez straha i grižnje savjesti) pa tek kad si sam sretan, kad sam imaš taj osjećaj u sebi, možeš ga dati i podijeliti s najbližima. I s cijelim svijetom.


Sve drugo je tek promašeno trošenje dragocjenih resursa.

E, moja Ra...mrzim tu izreku :)

Ne znam baš...jer život je poput kreveta na kojeg legnemo i u skladu s temperaturom se pokrivamo.

Biraš manje zlo...jedna ti naspram njih par...i nesretna osoba uvijek ima najširi osmijeh :)

Uostalom, toliko ima načina sebe učiniti sretnim makar i na trenutak, a da pri tome nitko ne ostane nesretan zbog mijene života :)

Mrzim i ja, ali me (pre)često šupi u glavu. :D

Ili u skladu s duljinom pokrivača. Što ne znači da smo s time zadovoljni, činimo tek ono što možemo.

Istina je. Biramo manje zlo. To se očekuje od odgovornih odraslih osoba. 
Zapravo biramo ono zlo za koje mislimo da je manje. A nerijetko je to tek guranje glave u pijesak, opravdanje za vlastitu nemoć biranja pravog puta, bez obzira koliko je taj drugi put "veće" zlo. 

Kad već ne možeš izbjeći zlo i moraš nešto odabrati, znači da je patnja neizbježna, trebalo bi birati ono koje će u konačnici imati bolji rezultat za sve učesnike. 
Ali, to je stvar snage svakog pojedinca, ne možemo biti nešto što nismo, a ni ne trebamo činiti ništa što nećemo moći dovršiti. 
I ne trebamo se zbog toga mrziti i osuđivati. 
Jednostavno imamo svoje granice preko kojih ne možemo, prihvatimo to, vlastitu nemoć i već smo na pola puta sreći. :)

Slažem se. Velika količina malih sretnih trenutaka vrednija je od jednog velikog. Umijeće su upravo ti mali trenuci, odnosno prepoznavanje njih u gomili velikih. 

Nisam rekla da treba netko ispaštati kad smo sebični i ugađamo sebi. Stvar je samo u prioritetima, prvo sebi pa onda i svima oko sebe. 

Mate. Muči te nešto, na prekretnici si. Ćutim to. Naći ćeš rješenje, ne brini.

Možda nema veze s time što ti se trenutno događa (ili ne događa, a trebalo bi), ali ću ti napisati koju lekciju sam ja jako teško usvojila kad sam bila na jednoj životnoj prekretnici: ne možeš uvijek zaštititi druge od njihove doze nesreće koju moraju proživjeti bez obzira koliko se odricala vlastite sreće i pokušavala samo ti biti nesretna, kako ne bi bili oni. 

Jednostavno, svatko od nas treba proživjeti sve, sreću i nesreću, ljubav, rastanke, dobitke, gubitke.... Ako ne budu nesretni zbog tvojih postupaka, bit će zbog nekih drugih. Ma koliko se trudili, ma koliko bili dobri, duhovni, neiskvareni, nekim ljudima ćemo donijeti jedno, drugima drugo. To vrijedi i za najbliže, naše voljene. Dobit će od nas i ono što im nikad ne bi ni u najcrnjim snovima poželjeli. 

To se najbolje vidi kod djece kad odrastu. Sve si napravio kako treba, sve znaju, a opet prolaze sve tvoje greške. 
Imaju pravo na to. Imaju prav činiti vlastite propuste, baš kao što smo ih mi činili, biti nesretni zbog svega zbog čega smo i sami bili nesretni. 

S tim se treba pomiriti čim prije, oprostiti si nesreću koju ćeš donijeti onima koji te vole i naučiti živjeti s tim.  E to zna biti teško. Ali ide.

Da, prečesto ali ipak ne možeš razumijeti do kraja :)

Možemo i želimo....

Nije to guranje glave u pijesak već se to zove ići u korak s svakodnevnim izazovima. Ljudi su neiskreni, jako. Većina želi ostaviti dojam svoje samosvjesnosti i jakog stava, iako i nije baš tako.
Nismo mi slabi nitko, slab je onaj tko ide lakšim putem, tj. zadovoljavanju svojih nekih potreba nauštrb svjesno stvorenih osoba. Imam toliko primjera u blizini koji odustaju od obitelji radi svoje mladosti i kao samosvjesnosti koja ne vodi dobrome.
Što danas znači obitelj?
Kakve su to osobe koje će ti reći, gledaj sebe i zajebi muža, djecu?
Ti si slaba ako se ne boriš za sebe, zaslužila si bolje?
Čini mi se kao da se na "žrtvovanje" tj. davanje sebe radi već dobra gleda podrugljivo. Postalo je nenormalno misliti šire.

Opet bih postavila pitanje, odgovaramo li za svoje korake?

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
Ako je većini lijepo i svojim ponašanjem većini život činiš lijepim, pri tome mislim na najbliže od kojih je normalno i ne očekivati zahvalnost...ostaje pitanje mjerljivosti "sebičnosti"...

Eh Mate moja. Pitanje je činim li ja njima život ljepšim svojim nastojanjem da im bude lijepo. Znaš onu: put u pakao popločan je dobrim namjerama.

U žrtvovanju je zapravo skrivena veća sebičnost nego u otvorenoj sebičnosti kad se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda za druge.

Ja njima činim ono što mislim da bi ih trebalo i moglo usrećiti pri tome (sebično) slijedeći unutarnji naputak i vlastitu percepciju sreće, radeći sve ono njima što bi mene učinilo sretnom kad bih bila na njihovom mjestu. 

Umjesto da ih (nesebično) pitam što bi ih stvarno usrećilo i da im to ako mogu napravim, a ako ne kažem ne mogu i niti ne pokušavam kompenzirati s nečim što bi recimo usrećilo mene. 
Nesretna osoba ne može nikog usrećiti dok samu sebe ne nauči usrećivati.

Dakle, recept je jednostavan, usreći najprije sebe (barem znaš što te stvarno čini sretnim, učini to bez straha i grižnje savjesti) pa tek kad si sam sretan, kad sam imaš taj osjećaj u sebi, možeš ga dati i podijeliti s najbližima. I s cijelim svijetom.


Sve drugo je tek promašeno trošenje dragocjenih resursa.

E, moja Ra...mrzim tu izreku :)

Ne znam baš...jer život je poput kreveta na kojeg legnemo i u skladu s temperaturom se pokrivamo.

Biraš manje zlo...jedna ti naspram njih par...i nesretna osoba uvijek ima najširi osmijeh :)

Uostalom, toliko ima načina sebe učiniti sretnim makar i na trenutak, a da pri tome nitko ne ostane nesretan zbog mijene života :)

Mrzim i ja, ali me (pre)često šupi u glavu. :D

Ili u skladu s duljinom pokrivača. Što ne znači da smo s time zadovoljni, činimo tek ono što možemo.

Istina je. Biramo manje zlo. To se očekuje od odgovornih odraslih osoba. 
Zapravo biramo ono zlo za koje mislimo da je manje. A nerijetko je to tek guranje glave u pijesak, opravdanje za vlastitu nemoć biranja pravog puta, bez obzira koliko je taj drugi put "veće" zlo. 

Kad već ne možeš izbjeći zlo i moraš nešto odabrati, znači da je patnja neizbježna, trebalo bi birati ono koje će u konačnici imati bolji rezultat za sve učesnike. 
Ali, to je stvar snage svakog pojedinca, ne možemo biti nešto što nismo, a ni ne trebamo činiti ništa što nećemo moći dovršiti. 
I ne trebamo se zbog toga mrziti i osuđivati. 
Jednostavno imamo svoje granice preko kojih ne možemo, prihvatimo to, vlastitu nemoć i već smo na pola puta sreći. :)

Slažem se. Velika količina malih sretnih trenutaka vrednija je od jednog velikog. Umijeće su upravo ti mali trenuci, odnosno prepoznavanje njih u gomili velikih. 

Nisam rekla da treba netko ispaštati kad smo sebični i ugađamo sebi. Stvar je samo u prioritetima, prvo sebi pa onda i svima oko sebe. 

Mate. Muči te nešto, na prekretnici si. Ćutim to. Naći ćeš rješenje, ne brini.

Možda nema veze s time što ti se trenutno događa (ili ne događa, a trebalo bi), ali ću ti napisati koju lekciju sam ja jako teško usvojila kad sam bila na jednoj životnoj prekretnici: ne možeš uvijek zaštititi druge od njihove doze nesreće koju moraju proživjeti bez obzira koliko se odricala vlastite sreće i pokušavala samo ti biti nesretna, kako ne bi bili oni. 

Jednostavno, svatko od nas treba proživjeti sve, sreću i nesreću, ljubav, rastanke, dobitke, gubitke.... Ako ne budu nesretni zbog tvojih postupaka, bit će zbog nekih drugih. Ma koliko se trudili, ma koliko bili dobri, duhovni, neiskvareni, nekim ljudima ćemo donijeti jedno, drugima drugo. To vrijedi i za najbliže, naše voljene. Dobit će od nas i ono što im nikad ne bi ni u najcrnjim snovima poželjeli. 

To se najbolje vidi kod djece kad odrastu. Sve si napravio kako treba, sve znaju, a opet prolaze sve tvoje greške. 
Imaju pravo na to. Imaju prav činiti vlastite propuste, baš kao što smo ih mi činili, biti nesretni zbog svega zbog čega smo i sami bili nesretni. 

S tim se treba pomiriti čim prije, oprostiti si nesreću koju ćeš donijeti onima koji te vole i naučiti živjeti s tim.  E to zna biti teško. Ali ide.

Da, prečesto ali ipak ne možeš razumijeti do kraja :)

Možemo i želimo....

Nije to guranje glave u pijesak već se to zove ići u korak s svakodnevnim izazovima.  Ljudi su neiskreni, jako. Većina želi ostaviti dojam svoje samosvjesnosti i jakog stava, iako i nije baš tako.
Nismo mi slabi nitko, slab je onaj tko ide lakšim putem, tj. zadovoljavanju svojih nekih potreba nauštrb svjesno stvorenih osoba. Imam toliko primjera u blizini koji odustaju od obitelji radi svoje mladosti i kao samosvjesnosti koja ne vodi dobrome.
Što danas znači obitelj?
Kakve su to osobe koje će ti reći, gledaj sebe i zajebi muža, djecu?
Ti si slaba ako se ne boriš za sebe, zaslužila si bolje?
Čini mi se kao da se na "žrtvovanje" tj. davanje sebe radi već dobra gleda podrugljivo. Postalo je nenormalno misliti šire.

Opet bih postavila pitanje, odgovaramo li za svoje korake?

odgovoromo

aben wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:
Eh Mate moja. Pitanje je činim li ja njima život ljepšim svojim nastojanjem da im bude lijepo. Znaš onu: put u pakao popločan je dobrim namjerama.

U žrtvovanju je zapravo skrivena veća sebičnost nego u otvorenoj sebičnosti kad se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda za druge.

Ja njima činim ono što mislim da bi ih trebalo i moglo usrećiti pri tome (sebično) slijedeći unutarnji naputak i vlastitu percepciju sreće, radeći sve ono njima što bi mene učinilo sretnom kad bih bila na njihovom mjestu. 

Umjesto da ih (nesebično) pitam što bi ih stvarno usrećilo i da im to ako mogu napravim, a ako ne kažem ne mogu i niti ne pokušavam kompenzirati s nečim što bi recimo usrećilo mene. 
Nesretna osoba ne može nikog usrećiti dok samu sebe ne nauči usrećivati.

Dakle, recept je jednostavan, usreći najprije sebe (barem znaš što te stvarno čini sretnim, učini to bez straha i grižnje savjesti) pa tek kad si sam sretan, kad sam imaš taj osjećaj u sebi, možeš ga dati i podijeliti s najbližima. I s cijelim svijetom.


Sve drugo je tek promašeno trošenje dragocjenih resursa.

E, moja Ra...mrzim tu izreku :)

Ne znam baš...jer život je poput kreveta na kojeg legnemo i u skladu s temperaturom se pokrivamo.

Biraš manje zlo...jedna ti naspram njih par...i nesretna osoba uvijek ima najširi osmijeh :)

Uostalom, toliko ima načina sebe učiniti sretnim makar i na trenutak, a da pri tome nitko ne ostane nesretan zbog mijene života :)

Mrzim i ja, ali me (pre)često šupi u glavu. :D

Ili u skladu s duljinom pokrivača. Što ne znači da smo s time zadovoljni, činimo tek ono što možemo.

Istina je. Biramo manje zlo. To se očekuje od odgovornih odraslih osoba. 
Zapravo biramo ono zlo za koje mislimo da je manje. A nerijetko je to tek guranje glave u pijesak, opravdanje za vlastitu nemoć biranja pravog puta, bez obzira koliko je taj drugi put "veće" zlo. 

Kad već ne možeš izbjeći zlo i moraš nešto odabrati, znači da je patnja neizbježna, trebalo bi birati ono koje će u konačnici imati bolji rezultat za sve učesnike. 
Ali, to je stvar snage svakog pojedinca, ne možemo biti nešto što nismo, a ni ne trebamo činiti ništa što nećemo moći dovršiti. 
I ne trebamo se zbog toga mrziti i osuđivati. 
Jednostavno imamo svoje granice preko kojih ne možemo, prihvatimo to, vlastitu nemoć i već smo na pola puta sreći. :)

Slažem se. Velika količina malih sretnih trenutaka vrednija je od jednog velikog. Umijeće su upravo ti mali trenuci, odnosno prepoznavanje njih u gomili velikih. 

Nisam rekla da treba netko ispaštati kad smo sebični i ugađamo sebi. Stvar je samo u prioritetima, prvo sebi pa onda i svima oko sebe. 

Mate. Muči te nešto, na prekretnici si. Ćutim to. Naći ćeš rješenje, ne brini.

Možda nema veze s time što ti se trenutno događa (ili ne događa, a trebalo bi), ali ću ti napisati koju lekciju sam ja jako teško usvojila kad sam bila na jednoj životnoj prekretnici: ne možeš uvijek zaštititi druge od njihove doze nesreće koju moraju proživjeti bez obzira koliko se odricala vlastite sreće i pokušavala samo ti biti nesretna, kako ne bi bili oni. 

Jednostavno, svatko od nas treba proživjeti sve, sreću i nesreću, ljubav, rastanke, dobitke, gubitke.... Ako ne budu nesretni zbog tvojih postupaka, bit će zbog nekih drugih. Ma koliko se trudili, ma koliko bili dobri, duhovni, neiskvareni, nekim ljudima ćemo donijeti jedno, drugima drugo. To vrijedi i za najbliže, naše voljene. Dobit će od nas i ono što im nikad ne bi ni u najcrnjim snovima poželjeli. 

To se najbolje vidi kod djece kad odrastu. Sve si napravio kako treba, sve znaju, a opet prolaze sve tvoje greške. 
Imaju pravo na to. Imaju prav činiti vlastite propuste, baš kao što smo ih mi činili, biti nesretni zbog svega zbog čega smo i sami bili nesretni. 

S tim se treba pomiriti čim prije, oprostiti si nesreću koju ćeš donijeti onima koji te vole i naučiti živjeti s tim.  E to zna biti teško. Ali ide.

Da, prečesto ali ipak ne možeš razumijeti do kraja :)

Možemo i želimo....

Nije to guranje glave u pijesak već se to zove ići u korak s svakodnevnim izazovima.  Ljudi su neiskreni, jako. Većina želi ostaviti dojam svoje samosvjesnosti i jakog stava, iako i nije baš tako.
Nismo mi slabi nitko, slab je onaj tko ide lakšim putem, tj. zadovoljavanju svojih nekih potreba nauštrb svjesno stvorenih osoba. Imam toliko primjera u blizini koji odustaju od obitelji radi svoje mladosti i kao samosvjesnosti koja ne vodi dobrome.
Što danas znači obitelj?
Kakve su to osobe koje će ti reći, gledaj sebe i zajebi muža, djecu?
Ti si slaba ako se ne boriš za sebe, zaslužila si bolje?
Čini mi se kao da se na "žrtvovanje" tj. davanje sebe radi već dobra gleda podrugljivo. Postalo je nenormalno misliti šire.

Opet bih postavila pitanje, odgovaramo li za svoje korake?

odgovoromo

Da...

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
Ako je većini lijepo i svojim ponašanjem većini život činiš lijepim, pri tome mislim na najbliže od kojih je normalno i ne očekivati zahvalnost...ostaje pitanje mjerljivosti "sebičnosti"...

Eh Mate moja. Pitanje je činim li ja njima život ljepšim svojim nastojanjem da im bude lijepo. Znaš onu: put u pakao popločan je dobrim namjerama.

U žrtvovanju je zapravo skrivena veća sebičnost nego u otvorenoj sebičnosti kad se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda za druge.

Ja njima činim ono što mislim da bi ih trebalo i moglo usrećiti pri tome (sebično) slijedeći unutarnji naputak i vlastitu percepciju sreće, radeći sve ono njima što bi mene učinilo sretnom kad bih bila na njihovom mjestu. 

Umjesto da ih (nesebično) pitam što bi ih stvarno usrećilo i da im to ako mogu napravim, a ako ne kažem ne mogu i niti ne pokušavam kompenzirati s nečim što bi recimo usrećilo mene. 
Nesretna osoba ne može nikog usrećiti dok samu sebe ne nauči usrećivati.

Dakle, recept je jednostavan, usreći najprije sebe (barem znaš što te stvarno čini sretnim, učini to bez straha i grižnje savjesti) pa tek kad si sam sretan, kad sam imaš taj osjećaj u sebi, možeš ga dati i podijeliti s najbližima. I s cijelim svijetom.


Sve drugo je tek promašeno trošenje dragocjenih resursa.

E, moja Ra...mrzim tu izreku :)

Ne znam baš...jer život je poput kreveta na kojeg legnemo i u skladu s temperaturom se pokrivamo.

Biraš manje zlo...jedna ti naspram njih par...i nesretna osoba uvijek ima najširi osmijeh :)

Uostalom, toliko ima načina sebe učiniti sretnim makar i na trenutak, a da pri tome nitko ne ostane nesretan zbog mijene života :)

Mrzim i ja, ali me (pre)često šupi u glavu. :D

Ili u skladu s duljinom pokrivača. Što ne znači da smo s time zadovoljni, činimo tek ono što možemo.

Istina je. Biramo manje zlo. To se očekuje od odgovornih odraslih osoba. 
Zapravo biramo ono zlo za koje mislimo da je manje. A nerijetko je to tek guranje glave u pijesak, opravdanje za vlastitu nemoć biranja pravog puta, bez obzira koliko je taj drugi put "veće" zlo. 

Kad već ne možeš izbjeći zlo i moraš nešto odabrati, znači da je patnja neizbježna, trebalo bi birati ono koje će u konačnici imati bolji rezultat za sve učesnike. 
Ali, to je stvar snage svakog pojedinca, ne možemo biti nešto što nismo, a ni ne trebamo činiti ništa što nećemo moći dovršiti. 
I ne trebamo se zbog toga mrziti i osuđivati. 
Jednostavno imamo svoje granice preko kojih ne možemo, prihvatimo to, vlastitu nemoć i već smo na pola puta sreći. :)

Slažem se. Velika količina malih sretnih trenutaka vrednija je od jednog velikog. Umijeće su upravo ti mali trenuci, odnosno prepoznavanje njih u gomili velikih. 

Nisam rekla da treba netko ispaštati kad smo sebični i ugađamo sebi. Stvar je samo u prioritetima, prvo sebi pa onda i svima oko sebe. 

Mate. Muči te nešto, na prekretnici si. Ćutim to. Naći ćeš rješenje, ne brini.

Možda nema veze s time što ti se trenutno događa (ili ne događa, a trebalo bi), ali ću ti napisati koju lekciju sam ja jako teško usvojila kad sam bila na jednoj životnoj prekretnici: ne možeš uvijek zaštititi druge od njihove doze nesreće koju moraju proživjeti bez obzira koliko se odricala vlastite sreće i pokušavala samo ti biti nesretna, kako ne bi bili oni. 

Jednostavno, svatko od nas treba proživjeti sve, sreću i nesreću, ljubav, rastanke, dobitke, gubitke.... Ako ne budu nesretni zbog tvojih postupaka, bit će zbog nekih drugih. Ma koliko se trudili, ma koliko bili dobri, duhovni, neiskvareni, nekim ljudima ćemo donijeti jedno, drugima drugo. To vrijedi i za najbliže, naše voljene. Dobit će od nas i ono što im nikad ne bi ni u najcrnjim snovima poželjeli. 

To se najbolje vidi kod djece kad odrastu. Sve si napravio kako treba, sve znaju, a opet prolaze sve tvoje greške. 
Imaju pravo na to. Imaju prav činiti vlastite propuste, baš kao što smo ih mi činili, biti nesretni zbog svega zbog čega smo i sami bili nesretni. 

S tim se treba pomiriti čim prije, oprostiti si nesreću koju ćeš donijeti onima koji te vole i naučiti živjeti s tim.  E to zna biti teško. Ali ide.

Da, prečesto ali ipak ne možeš razumijeti do kraja :)

Možemo i želimo....

Nije to guranje glave u pijesak već se to zove ići u korak s svakodnevnim izazovima.  Ljudi su neiskreni, jako. Većina želi ostaviti dojam svoje samosvjesnosti i jakog stava, iako i nije baš tako.
Nismo mi slabi nitko, slab je onaj tko ide lakšim putem, tj. zadovoljavanju svojih nekih potreba nauštrb svjesno stvorenih osoba. Imam toliko primjera u blizini koji odustaju od obitelji radi svoje mladosti i kao samosvjesnosti koja ne vodi dobrome.
Što danas znači obitelj?
Kakve su to osobe koje će ti reći, gledaj sebe i zajebi muža, djecu?
Ti si slaba ako se ne boriš za sebe, zaslužila si bolje?
Čini mi se kao da se na "žrtvovanje" tj. davanje sebe radi već dobra gleda podrugljivo. Postalo je nenormalno misliti šire.

Opet bih postavila pitanje, odgovaramo li za svoje korake?

Ljudi su neiskreni, ali nisu svi takvi. 
Što danas znači obitelj?
Kako kome. Nekome je utočište, nekome smisao života, nekome inspiracija, ljubav, sigurnost...
A nekima je i teret. 

Kakogod, u toj obitelji svi članovi imaju pravo na sreću, pa i taj koji se muči takvim pitanjima i koji je navikao biti taj koji je dežurni žrtvenik.

Boldano: racionalne koje se ne obaziru na druge i uvijek idu najkraćim putem. I savjet je kratak bez da se upuštaju u dublju analizu.

Ovo zajebi muža i djecu je bespotrebno. Zašto bi bilo koga morala zajebati da tebi bude bolje?


Zašto poistovjećuješ davanje sebe i žrtvovanje? To nije isto. Dati se možemo bez da postanemo žrtva. Nema tu podrugljivosti, čini mi se da je upravo u tome širina pogleda. 


Da, odgovaramo za svoje korake. Odgovaramo i za svoje mirovanje, ne činjenje ničeg. 

Odgovaramo čak i kad nismo svjesni da odgovaramo. Odgovaraju i oni za koje nam se čini da su se izvukli lišo. 
I to je u redu. Treba odgovarati za ono što činimo (ili ne činimo, a trebali bi).

U redu je izabrati po vlastitim mogućnostima za što ćemo odgovarati i pri tom biti svjestan da si samo čovjek koji može pogriješiti pri odabiru.

Samo čovjek i ništa drugo.


A sad odoh u horizontalu.

Pretjerala sam u sjedenju danas. 

Hvala za razgovor. :)

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:
Eh Mate moja. Pitanje je činim li ja njima život ljepšim svojim nastojanjem da im bude lijepo. Znaš onu: put u pakao popločan je dobrim namjerama.

U žrtvovanju je zapravo skrivena veća sebičnost nego u otvorenoj sebičnosti kad se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda za druge.

Ja njima činim ono što mislim da bi ih trebalo i moglo usrećiti pri tome (sebično) slijedeći unutarnji naputak i vlastitu percepciju sreće, radeći sve ono njima što bi mene učinilo sretnom kad bih bila na njihovom mjestu. 

Umjesto da ih (nesebično) pitam što bi ih stvarno usrećilo i da im to ako mogu napravim, a ako ne kažem ne mogu i niti ne pokušavam kompenzirati s nečim što bi recimo usrećilo mene. 
Nesretna osoba ne može nikog usrećiti dok samu sebe ne nauči usrećivati.

Dakle, recept je jednostavan, usreći najprije sebe (barem znaš što te stvarno čini sretnim, učini to bez straha i grižnje savjesti) pa tek kad si sam sretan, kad sam imaš taj osjećaj u sebi, možeš ga dati i podijeliti s najbližima. I s cijelim svijetom.


Sve drugo je tek promašeno trošenje dragocjenih resursa.

E, moja Ra...mrzim tu izreku :)

Ne znam baš...jer život je poput kreveta na kojeg legnemo i u skladu s temperaturom se pokrivamo.

Biraš manje zlo...jedna ti naspram njih par...i nesretna osoba uvijek ima najširi osmijeh :)

Uostalom, toliko ima načina sebe učiniti sretnim makar i na trenutak, a da pri tome nitko ne ostane nesretan zbog mijene života :)

Mrzim i ja, ali me (pre)često šupi u glavu. :D

Ili u skladu s duljinom pokrivača. Što ne znači da smo s time zadovoljni, činimo tek ono što možemo.

Istina je. Biramo manje zlo. To se očekuje od odgovornih odraslih osoba. 
Zapravo biramo ono zlo za koje mislimo da je manje. A nerijetko je to tek guranje glave u pijesak, opravdanje za vlastitu nemoć biranja pravog puta, bez obzira koliko je taj drugi put "veće" zlo. 

Kad već ne možeš izbjeći zlo i moraš nešto odabrati, znači da je patnja neizbježna, trebalo bi birati ono koje će u konačnici imati bolji rezultat za sve učesnike. 
Ali, to je stvar snage svakog pojedinca, ne možemo biti nešto što nismo, a ni ne trebamo činiti ništa što nećemo moći dovršiti. 
I ne trebamo se zbog toga mrziti i osuđivati. 
Jednostavno imamo svoje granice preko kojih ne možemo, prihvatimo to, vlastitu nemoć i već smo na pola puta sreći. :)

Slažem se. Velika količina malih sretnih trenutaka vrednija je od jednog velikog. Umijeće su upravo ti mali trenuci, odnosno prepoznavanje njih u gomili velikih. 

Nisam rekla da treba netko ispaštati kad smo sebični i ugađamo sebi. Stvar je samo u prioritetima, prvo sebi pa onda i svima oko sebe. 

Mate. Muči te nešto, na prekretnici si. Ćutim to. Naći ćeš rješenje, ne brini.

Možda nema veze s time što ti se trenutno događa (ili ne događa, a trebalo bi), ali ću ti napisati koju lekciju sam ja jako teško usvojila kad sam bila na jednoj životnoj prekretnici: ne možeš uvijek zaštititi druge od njihove doze nesreće koju moraju proživjeti bez obzira koliko se odricala vlastite sreće i pokušavala samo ti biti nesretna, kako ne bi bili oni. 

Jednostavno, svatko od nas treba proživjeti sve, sreću i nesreću, ljubav, rastanke, dobitke, gubitke.... Ako ne budu nesretni zbog tvojih postupaka, bit će zbog nekih drugih. Ma koliko se trudili, ma koliko bili dobri, duhovni, neiskvareni, nekim ljudima ćemo donijeti jedno, drugima drugo. To vrijedi i za najbliže, naše voljene. Dobit će od nas i ono što im nikad ne bi ni u najcrnjim snovima poželjeli. 

To se najbolje vidi kod djece kad odrastu. Sve si napravio kako treba, sve znaju, a opet prolaze sve tvoje greške. 
Imaju pravo na to. Imaju prav činiti vlastite propuste, baš kao što smo ih mi činili, biti nesretni zbog svega zbog čega smo i sami bili nesretni. 

S tim se treba pomiriti čim prije, oprostiti si nesreću koju ćeš donijeti onima koji te vole i naučiti živjeti s tim.  E to zna biti teško. Ali ide.

Da, prečesto ali ipak ne možeš razumijeti do kraja :)

Možemo i želimo....

Nije to guranje glave u pijesak već se to zove ići u korak s svakodnevnim izazovima.  Ljudi su neiskreni, jako. Većina želi ostaviti dojam svoje samosvjesnosti i jakog stava, iako i nije baš tako.
Nismo mi slabi nitko, slab je onaj tko ide lakšim putem, tj. zadovoljavanju svojih nekih potreba nauštrb svjesno stvorenih osoba. Imam toliko primjera u blizini koji odustaju od obitelji radi svoje mladosti i kao samosvjesnosti koja ne vodi dobrome.
Što danas znači obitelj?
Kakve su to osobe koje će ti reći, gledaj sebe i zajebi muža, djecu?
Ti si slaba ako se ne boriš za sebe, zaslužila si bolje?
Čini mi se kao da se na "žrtvovanje" tj. davanje sebe radi već dobra gleda podrugljivo. Postalo je nenormalno misliti šire.

Opet bih postavila pitanje, odgovaramo li za svoje korake?

Ljudi su neiskreni, ali nisu svi takvi. 
Što danas znači obitelj?
Kako kome. Nekome je utočište, nekome smisao života, nekome inspiracija, ljubav, sigurnost...
A nekima je i teret. 

Kakogod, u toj obitelji svi članovi imaju pravo na sreću, pa i taj koji se muči takvim pitanjima i koji je navikao biti taj koji je dežurni žrtvenik.

Boldano: racionalne koje se ne obaziru na druge i uvijek idu najkraćim putem. I savjet je kratak bez da se upuštaju u dublju analizu.

Ovo zajebi muža i djecu je bespotrebno. Zašto bi bilo koga morala zajebati da tebi bude bolje?


Zašto poistovjećuješ davanje sebe i žrtvovanje? To nije isto. Dati se možemo bez da postanemo žrtva. Nema tu podrugljivosti, čini mi se da je upravo u tome širina pogleda. 


Da, odgovaramo za svoje korake. Odgovaramo i za svoje mirovanje, ne činjenje ničeg. 

Odgovaramo čak i kad nismo svjesni da odgovaramo. Odgovaraju i oni za koje nam se čini da su se izvukli lišo. 
I to je u redu. Treba odgovarati za ono što činimo (ili ne činimo, a trebali bi).

U redu je izabrati po vlastitim mogućnostima za što ćemo odgovarati i pri tom biti svjestan da si samo čovjek koji može pogriješiti pri odabiru.

Samo čovjek i ništa drugo.


A sad odoh u horizontalu.

Pretjerala sam u sjedenju danas. 

Hvala za razgovor. :)

Hvala tebi, iako ne dijelim mišljenje :)
Naime, mi smo izgrađeni....i trebamo misliti na one koje izgrađujemo.

Pitala si me što me muči, i zbog čega ova sva moja promišljanja.
Zbog brata koji je u braku tek dvije godine i njegove žene koja na šok svima želi se rastati.
Odjednom, kada su prošle tri godine tj. periodu u kojem osoba mora biti u Njemačkoj da bi ostvarila sva socijalna prava želi rastavu.
Do 500 eura država plaća stan i režije, dobije doplatak, plaćen vrtić, alimentaciju i soc. pomoć ako ne radi.
I to sve pod izlikom samosvjesnosti koju ne bi mogla realizirati bez da gazi druge osobe.

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
I meni je drago vidjeti osobe širokog spektra :)

Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  ) 

hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

Moram priznati da sam ostala malčice otvorenih usta. 

Ali to nije ništa u odnosu na šok kad sam davno-davno pročitala "preporuku" vatrene razljućene Sare (ma gdje bila mašem joj s obje ruke ) koja je bila toliko sočna, da je nisu mogli napisati ni najhrabriji bez da pocrvene
A kasnije je postala kultna skraćenica NSK. 

ahaha...ustajale?

Noor wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
I meni je drago vidjeti osobe širokog spektra :)

Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  ) 

hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

Moram priznati da sam ostala malčice otvorenih usta. 

Ali to nije ništa u odnosu na šok kad sam davno-davno pročitala "preporuku" vatrene razljućene Sare (ma gdje bila mašem joj s obje ruke ) koja je bila toliko sočna, da je nisu mogli napisati ni najhrabriji bez da pocrvene
A kasnije je postala kultna skraćenica NSK. 

ahaha...ustajale?

Meni je ona simpa i samo pratim širinu vokabulara :)

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:
Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  ) 

hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

Moram priznati da sam ostala malčice otvorenih usta. 

Ali to nije ništa u odnosu na šok kad sam davno-davno pročitala "preporuku" vatrene razljućene Sare (ma gdje bila mašem joj s obje ruke ) koja je bila toliko sočna, da je nisu mogli napisati ni najhrabriji bez da pocrvene
A kasnije je postala kultna skraćenica NSK. 

hahahahhaha, ma ja volim takve osebujne osobe :)
Tu nije pitanje slažem li se s mišljenjem ili ne već se divim toj osobnosti i hrabrosti izlaska iz okvira :)

Da. treba imati jajca za takve iskorake. :)

nemrem nikak složiti neki špic od tvog nicka  a da nije barica,korabica...nebi štela otići u drugu krajnost tipa Ra .
To nikak ne bi bilo dobro .... potvrdila bi T.-ovu teoriju statističke manjine, a što bi bilo u suprotnosti sa maloprije izrečeom tvrdnjom ...

mativka wrote:

Noor wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:
Pazi da ti mortalka ne preporuči tlocrtno geometrijsko napušavanje (pročitah na info- nacrt tlocrt i bokocrt  ) 

hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

Moram priznati da sam ostala malčice otvorenih usta. 

Ali to nije ništa u odnosu na šok kad sam davno-davno pročitala "preporuku" vatrene razljućene Sare (ma gdje bila mašem joj s obje ruke ) koja je bila toliko sočna, da je nisu mogli napisati ni najhrabriji bez da pocrvene
A kasnije je postala kultna skraćenica NSK. 

ahaha...ustajale?

Meni je ona simpa i samo pratim širinu vokabulara :)

tko? mortal? rabarbara? sara?
jesi prepoznala o kojoj se preporuci radi?

orion wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:

Rabarbara wrote:

mativka wrote:
hahahahaha,
ovisi o preferencama ;)

Moram priznati da sam ostala malčice otvorenih usta. 

Ali to nije ništa u odnosu na šok kad sam davno-davno pročitala "preporuku" vatrene razljućene Sare (ma gdje bila mašem joj s obje ruke ) koja je bila toliko sočna, da je nisu mogli napisati ni najhrabriji bez da pocrvene
A kasnije je postala kultna skraćenica NSK. 

hahahahhaha, ma ja volim takve osebujne osobe :)
Tu nije pitanje slažem li se s mišljenjem ili ne već se divim toj osobnosti i hrabrosti izlaska iz okvira :)

Da. treba imati jajca za takve iskorake. :)

nemrem nikak složiti neki špic od tvog nicka  a da nije barica,korabica...nebi štela otići u drugu krajnost tipa Ra .
To nikak ne bi bilo dobro .... potvrdila bi T.-ovu teoriju statističke manjine, a što bi bilo u suprotnosti sa maloprije izrečeom tvrdnjom ...

Barbi