Denkverbot

night sky wrote:4000 ljudi smjestiti na burzu? samo tak.... i nek se snađu? to može reći jedino netko mlad, i neiskusan.... i btw, to je i tuđman radio u vrijeme rata, dok j epola države ginulo,   sve rasprodati, zatvoriti, uništiti sve iz bivšeg sistema, kao da nije postojalo niti bilo vrijedno, a bilo je itekako! da i ne govorim u čijim je rukama sve najvrijednije završilo, opljačkano, od medija do agrokora.... tako mi je početkom devedesetih došla u ured osoba, smajl od uha do uha i sav ponosan veli kamo god da se okrenem moji. pitam koji to moj, ja sam moja da ne mogu više no što jesam, a on sav ozaren, p amoji-geni kameni.... tako je bilo, tako je i sada. maltene se purger trebao osjećati nepoželjenim, haha.... strašno :|.


nisam nostalgičar.... no, realno gledajući sfrj sigurno nije bila savršena ali je život u njoj bio kvalitetniji. rad je doista nešto značio, država je imala nekakav ugled u svijetu
etc..... danas više ništa nije sigurno, a život na rubu, rizik, neizvjesnost se čak promiče kao nešto poželjno.... jako poželjno za nap. četrdesetogodišnjaka s obitelji, školarci, krediti a on među onih 4000 pa nek si stvori posao, samo tak.... kao da je do sada zijevao.... hoće li ga pronaći u splitu? požegi? ili će zavšiti na novom zelandu.... i onda ti tkz domoljui pričaju o hrvatskoj.... jer nitko drugi više ni n egovori  o tome, ne spominje ustaše, partizane, srbe, jugoslaviju.... osim besposličara i uhljeba.... ostali gledaju kako obitelji obezbjediti normalan život ili jednostavno samo preživjeti jer bogami nisu ni svi genijalci pa u roku keks odsele u drugi grad, državu i izgrade novi život....

ov tekst zaslužuje detaljniju analizu.

za početak, staviti ću dvo članka, koji će rasvitliti okolnosti i postaviti fundamenat logike, čisto da razbijen neposnošljivu lakoću pisanja pizdarija.



O uspjesima privatizacije u Hrvatskoj



 
I. Kako to da danas živimo u neoliberalnom kapitalizmu?
 
Kada danas pokušavam zamisliti kako bi danas Hrvatska izgledala da je komunizam opstao, nekako mi ne ide. No problem nije u tome što meni nedostaje mašte. Imam je sasvim dovoljno. Možda nešto kao Sjeverna Koreja, ali čak je i Sjeverna Koreja bila pošteđena nekih problema kojih srednja i istočna Europa nisu.
Komunistički sustav, pa bio od nekakav “tvrdi” komunizam istočnog bloka, ili “meki” komunizam ex Jugoslavije, krajem osamdesetih došao je jednostavno do točke sloma. Kada kažem točke sloma, ne impliciram da je morao pasti, nego da se tako više nije moglo dalje bez drastičnih padova društvenih proizvoda, standarda, gladi i sličnih divota. Raspada i sve učestalijih primjena sile za održavanjem sustava.
 
Ekonomski resursi bili su kontinuirano neadekvatno alocirani – ne samo da ih planeri nisu imali mogućnosti adekvatno alocirati, nego su još i kontinuirano namjerno pogrešno alocirali resurse u tešku industriju i općenito industriju povezanu s vojnom industrijom. Ono što su komunistička gospodarska proizvodila pri tome je bilo niže tehnološke razine – drugim riječima, izvoz je bio baziran na sirovinama i poluproizvodima (prirodnim bogatstvima), a u pravilu se uvozilo ono što je bilo više tehnološke razine (i to unatoč tome što su alocirala prevelike količine kapitala u recimo strojogradnju). Komunistička gospodarstva su se, da li to dobrovoljno ili zbog toga što nisu što imala ponuditi na globalnom tržištu, razvijala autarkično – što znači da su svi pokušavali proizvoditi sve, a (dobro) su proizvodili ništa. Komunistička gospodarstva imala su kontinuirano velike zalihe proizvedene robe (zastarjele i loše kvalitete) koja nisu mogla prodati svojim radnicima, a njihovi radnici i sa plaćama koje su dobivali rijetko su kada mogli kupiti nešto od koristi.
Tu je onda i pitanje demografije, problema koji tada Sjevernu Koreju nije mučio. Demografska tranzicija se, naime, približila svojemu kraju. Na primjer, komunizam je u Hrvatskoj u i “doba svojega najvećeg poleta” 1950ih – 1970ih godina, čak i stagnacije 1980ih godina imao tu pogodnost da je broj umirovljenika koje se velikodušno obvezivao financirati bio minimalan. No stvari su se uskoro trebale radikalno primijeniti. Najbrojnije su generacije rođene 1950ih godina i od tada je broj rođenih u kontinuiranom padu (dijelom posljedica i samog komunističkog sustava). Kako bi taj zaostali i neadekvatni sustav funkcionirao sa sve većim i sve većim i sve većim udjelima umirovljenika? Sa sve manjim udjelima radno sposobnog stanovništva?
 
Kao i meni, i komunističkoj intelektualnoj vrhuški, ili bar onom inteligentnijem dijelu iste, ti problemi su bili očiti. Kada čitam ono što su pisali, a čitam ih ponešto, bili su svjesni svojih problema. Kada ih čitam, čitam projekcije demografskoga pada. Čitam hvalospjeve cjenovnom mehanizmu tržišta koje uspješno uspijeva alocirati ograničene resurse, za razliku od njihova sustava. Čitam lijepim riječima rečeno kako je čak i to društveno vlasništvo, koje je bolje od državnog vlasništva, sprdačina. Čitam o važnosti poduzetnika u alokaciji resursa i gospodarskom razvoju. Stvarno, ako ikoga zanima što nešto lijepo sročeno o kapitalizmu na hrvatskome jeziku, neka slobodno u knjižnici izvuče neke od tih tekstova iz kraja ’80ih i početka ’90ih, teško da će naći nešto bliže austrijskom pogledu na ekonomiju.
Ta komunistička elita je, čiji je bar intelektualni dio bio svjestan problema, i iz svojih razloga, zapravo i pokrenula privatizaciju. Da me se ne shvati krivo, ne vjerujem da je kapitalizam bio cilj privatizacije. Ja imam osjećaj da je njihov cilj bio transformirati sustav, svjesni nedostataka svojega sustava, na način da kapitalizam za njih proizvodi, a oni oporezuju i preraspodjeljuju. Neka socijalna država koja će omogućiti mirno zadržavanje na položaju, tako reći. No to je samo moj osjećaj. Tako nekako i bude, ili se bar čini da tako je.
 
 
II. Kako provesti privatizaciju?
 
Najgori način za provesti privatizaciju je pokloniti poduzeće radnicima. Nešto dano je bezvrijedno, kao što će pokazati sto i jedna anegdota o skitnici koji je dobio na lutriji i ostao bez svega što je dobio. Činjenica je, da radnici ne znaju upravljati poslom. Da znaju, ne bi bili radnici. Činjenica je dalje, da nitko nema moralno pravo na dionicu nekoga poduzeća jer je radio u nekome poduzeću cijeloga života, ili radi u njemu u trenutku privatizacije. On radi za plaću. Činjenica je, da nitko nema moralno pravo na dionicu HT-a jer je ’87e platio telefonski priključak sedamsto pedeset njemačkih maraka – on je kupio nešto i kupljena roba mu je isporučena. Činjenica je, da nitko nema pravo na dionicu HEP-a jer je njegov djed ’53 dao elektri stupove da dovede struju do kuće. Činjenica je, da nitko nema moralno pravo na dionicu bilo kojega privatiziranog poduzeća samo zato jer je u trenutku privatizacije živio u Hrvatskoj. Najgori je način jer je samo gora verzija drugoga.
Drugi najgori način za provesti privatizaciju je prodati poduzeće radnicima, ako je moguće uz popust. Činjenica je, kao što sam napisao, da radnici ne znaju upravljati poslom. Činjenica je isto tako, da to ni ne trebaju znati. Činjenica je isto tako, da ih to ni ne zanima. Činjenica je, da će vlasništvo neke dionice samo izuzetno rijetke ljude potaknuti na bolji rad i više rada – u situacijama kada njihov radni učinak ima vidljiv utjecaj na rezultate poduzeća. Stvar funkcionira recimo kod partnerstava. Ne funkcionira čak ni kod menadžmenta. Radničko dioničarstvo općenito je jedan veoma glupi mit kojemu često nažalost podliježu i ljudi skloni tržištu, em zato što dobro zvuči, em zato što su opcije za dionice u SAD-u dugo bile izuzete od poreza na dohodak (možda još jesu?) pa je stvorena hrpa literatura koja će opravdati takav način izbjegavanja plaćanja poreza. Da radničko dioničarstvo stvarno funkcionira, zar se ne bi igdje javila kakva respektabilna kompanija u kojoj radnici ne bi primali plaću već dio dobiti na kraju kvartala? Eh…
 
Treći najgori način za provesti privatizaciju pokloniti ili prodati značajan udio u poduzeću ex komunističkom menadžmentu, a dio pokloniti ili prodati radnicima. Interes ex komunističkoga menadžmenta je naravno preuzeti poduzeće te ne vodi poduzeće nego troši resurse poduzeća na preuzimanje poduzeća. Traje sve do danas u Hrvatskoj.
Četvrti najgori način za provesti privatizaciju je pokloniti ili prodati poduzeće, ako je moguće uz popust, ex komunističkom menadžmentu. Ex komunistički menadžment je u pravilu nesposoban i ne zna što radi. Čak kada su mu u Hrvatskoj poklonjena poduzeća koja su imala neke rijetke resurse i zbog čega su bila profitabilna kada su preuzeta, ista su u cijelome ovome vremenu poslovala sub par. Ja ne znam niti jedan pozitivan primjer. Šokantno, ne?
 
Najbolji način za provesti privatizaciju je prodati poduzeće, za gotovinu, stranome vlasniku ako je moguće. Možda će razvijati poduzeće. Možda će izbaciti radnike na ulicu i upotrijebiti zemljište ili zgradu ili što već na ulicu na ekonomski učinkovitiji način. Nije na kraju ni bitno na koji način će se to dogoditi, ali ekonomski resursi će biti stavljeni u najprikladniju moguću uporabu. Na korist cijeloga društva. Moralno bi bilo najljepše vratiti imovinu vlasnicima kojima je oduzeta u revoluciji naroda i narodnosti, ali, budimo realni, državi treba lova, radnici imaju prava…
 
 
III. Tko je koga pokrao?
 
Moram priznati, istražujući za ovaj post, i sam sam se iznenadio jer sam imao ponešto drugačiju sliku cijeloga procesa. No idemo redom:

• Privatizacija u Hrvatskoj je bila izuzetno spora i država se izuzetno teško odricala vlasništva u poduzećima. Sredinom devedesetih je recimo većina poduzeća bila privatizirana, no privatizirana su samo najmanja poduzeća. Sva veća poduzeća i dalje su bila u državnom vlasništvu i na kraju su privatizirana samo zbog kroničnog nedostatka novca. Proces nije dovršen još ni danas, dvadeset godina nakon početaka.
  
• Usprkos kroničnoj državnoj potrebi za novcem, ipak su suprotno mitovima, možda i zbog nedostatka zainteresiranih inozemnih kupaca, provedene svakakve akcije ovakvih i onakvih podjela i prodaja dionica radnicima i ex komunističkim menadžmentima, državnim fondovima ovim i onim. Dobar dio radnika je vratio dionice kada ih nije mogao otplaćivati krajem toga desetljeća, ili su ih, oni pametniji, odmah unovčili prodajući uglavnom ex komunističkom menadžmentu ako su mogli.
  
• U onim rijetkim situacijama kada se radničko dioničarstvo održalo (često uz pomoć većinskog državnog vlasništva), ta poduzeća posluju izuzetno neefikasno i trate oskudne ekonomske resurse na neprofitabilne aktivnosti. Posljedice toga su vidljive i danas, a tko ne vjeruje neka počne otvarat financijske izvještaje na ZSE.
  
• Ex komunistički menadžment provodio je beskonačne manipulacije za stjecanje većinskog vlasništva u poduzećima. Glavni suradnik u tome im je bio s njime na ovaj ili onaj način povezan menadžment banaka, uglavnom u državnom vlasništvu.
  
• Ex komunistički menadžment izuzetno rijetko uspijeva profitabilno voditi poduzeća koja je uspio preuzeti i trati oskudne ekonomske resurse na neprofitabilne aktivnosti. Posljedice toga su vidljive i danas, a tko ne vjeruje neka počne otvarat financijske izvještaje na ZSE.
  
• HNB iza sebe ima ostavštinu kojekakvih sumnjivih mjera koje se mogu okarakterizirati kao ispomoć određenim grupama ex komunističkog menadžmenta kroz banke, sumnjive nacionalizacije banaka i sl.
  
• Rijetke uspješne privatizacijske priče uglavnom su posljedica preuzimanja većinskog vlasništva van firme.
  
• Jako puno ljudi dobilo je na poklon stambene nekretnine. Jako puno nije. Obje skupine smatrale su da su dobile premalo i tražile pravdu.
  
• Jako puno ljudi primalo je socijalne transfere, mirovine i liječenja novcem dobivenim od privatizacije. Smatrali su, i još danas smatraju, da su dobili premalo.
  

 
Nevinih je, istina budi rečena, malo.
 
 
IV. O uspjesima privatizacije u Hrvatskoj
 
U ovome trenutku, volio bih istaknuti da je privatizacija, uz samu smrt Jugoslavije naravno, najbolja stvar koja se Hrvatskoj dogodila u posljednjih možda čak i stoljeće. Volio bih također istaći da je, uzimajući u obzir uvjete u kojima je provedena, provedena prilično dobro. Volio bih također istaći da je privatizacijski proces u Hrvatskoj usporediv po svemu sa istim procesima koji su se odvijali u drugim ex komunističkim zemljama.
 
Ono što je stvarno negativno u toj privatizaciji da nije provedena dovoljno brzo. Da nije privatizirano dovoljno stvari. Da privatizaciju nije slijedila dovoljna liberalizacija tržišta rada i ekonomije općenito, što i predstavlja najveći kamen spoticanja hrvatskog gospodarstva danas.
I doj neki nariču za zlima privatizacije, nepravdom, a kažem nevinih stvarno je malo, ja imam dojam da nariču uglavnom ili zato što oni osobno nisu sebi ukrali dovoljno, ili zato što su izgubili sustav u kojima im je lako bilo i u kojem su se provlačili. Ne zato što je netko drugi ukrao, nego zato što je privatizacija uopće provedena. Neki ljudi vole plave pilule.
 
I kažem, kada danas pokušavam zamisliti kako bi danas Hrvatska izgledala da je komunizam opstao, nekako mi ne ide. Kliknuo je tko na onaj video o Sjevernoj Koreji?
 
Nitko nije rekao da početna alokacija resursa mora biti fer (OK, možda neki komunisti jesu…) A dinastije ionako degeneriraju i ne traju.
 
Što će reći, bila bi to jedna prolazna epizoda koja je morala biti izvršena, kojoj je najveći problem što i danas nakon 20 godina nije izvršena do kraja, i kojoj je najveći uspjeh to što je ipak većim dijelom izvršena.

aben wrote:

night sky wrote:4000 ljudi smjestiti na burzu? samo tak.... i nek se snađu? to može reći jedino netko mlad, i neiskusan.... i btw, to je i tuđman radio u vrijeme rata, dok j epola države ginulo,   sve rasprodati, zatvoriti, uništiti sve iz bivšeg sistema, kao da nije postojalo niti bilo vrijedno, a bilo je itekako! da i ne govorim u čijim je rukama sve najvrijednije završilo, opljačkano, od medija do agrokora.... tako mi je početkom devedesetih došla u ured osoba, smajl od uha do uha i sav ponosan veli kamo god da se okrenem moji. pitam koji to moj, ja sam moja da ne mogu više no što jesam, a on sav ozaren, p amoji-geni kameni.... tako je bilo, tako je i sada. maltene se purger trebao osjećati nepoželjenim, haha.... strašno :|.


nisam nostalgičar.... no, realno gledajući sfrj sigurno nije bila savršena ali je život u njoj bio kvalitetniji. rad je doista nešto značio, država je imala nekakav ugled u svijetu
etc..... danas više ništa nije sigurno, a život na rubu, rizik, neizvjesnost se čak promiče kao nešto poželjno.... jako poželjno za nap. četrdesetogodišnjaka s obitelji, školarci, krediti a on među onih 4000 pa nek si stvori posao, samo tak.... kao da je do sada zijevao.... hoće li ga pronaći u splitu? požegi? ili će zavšiti na novom zelandu.... i onda ti tkz domoljui pričaju o hrvatskoj.... jer nitko drugi više ni n egovori  o tome, ne spominje ustaše, partizane, srbe, jugoslaviju.... osim besposličara i uhljeba.... ostali gledaju kako obitelji obezbjediti normalan život ili jednostavno samo preživjeti jer bogami nisu ni svi genijalci pa u roku keks odsele u drugi grad, državu i izgrade novi život....

ov tekst zaslužuje detaljniju analizu.

za početak, staviti ću dvo članka, koji će rasvitliti okolnosti i postaviti fundamenat logike, čisto da razbijen neposnošljivu lakoću pisanja pizdarija.



O uspjesima privatizacije u Hrvatskoj



 
I. Kako to da danas živimo u neoliberalnom kapitalizmu?
 
Kada danas pokušavam zamisliti kako bi danas Hrvatska izgledala da je komunizam opstao, nekako mi ne ide. No problem nije u tome što meni nedostaje mašte. Imam je sasvim dovoljno. Možda nešto kao Sjeverna Koreja, ali čak je i Sjeverna Koreja bila pošteđena nekih problema kojih srednja i istočna Europa nisu.
Komunistički sustav, pa bio od nekakav “tvrdi” komunizam istočnog bloka, ili “meki” komunizam ex Jugoslavije, krajem osamdesetih došao je jednostavno do točke sloma. Kada kažem točke sloma, ne impliciram da je morao pasti, nego da se tako više nije moglo dalje bez drastičnih padova društvenih proizvoda, standarda, gladi i sličnih divota. Raspada i sve učestalijih primjena sile za održavanjem sustava.
 
Ekonomski resursi bili su kontinuirano neadekvatno alocirani – ne samo da ih planeri nisu imali mogućnosti adekvatno alocirati, nego su još i kontinuirano namjerno pogrešno alocirali resurse u tešku industriju i općenito industriju povezanu s vojnom industrijom. Ono što su komunistička gospodarska proizvodila pri tome je bilo niže tehnološke razine – drugim riječima, izvoz je bio baziran na sirovinama i poluproizvodima (prirodnim bogatstvima), a u pravilu se uvozilo ono što je bilo više tehnološke razine (i to unatoč tome što su alocirala prevelike količine kapitala u recimo strojogradnju). Komunistička gospodarstva su se, da li to dobrovoljno ili zbog toga što nisu što imala ponuditi na globalnom tržištu, razvijala autarkično – što znači da su svi pokušavali proizvoditi sve, a (dobro) su proizvodili ništa. Komunistička gospodarstva imala su kontinuirano velike zalihe proizvedene robe (zastarjele i loše kvalitete) koja nisu mogla prodati svojim radnicima, a njihovi radnici i sa plaćama koje su dobivali rijetko su kada mogli kupiti nešto od koristi.
Tu je onda i pitanje demografije, problema koji tada Sjevernu Koreju nije mučio. Demografska tranzicija se, naime, približila svojemu kraju. Na primjer, komunizam je u Hrvatskoj u i “doba svojega najvećeg poleta” 1950ih – 1970ih godina, čak i stagnacije 1980ih godina imao tu pogodnost da je broj umirovljenika koje se velikodušno obvezivao financirati bio minimalan. No stvari su se uskoro trebale radikalno primijeniti. Najbrojnije su generacije rođene 1950ih godina i od tada je broj rođenih u kontinuiranom padu (dijelom posljedica i samog komunističkog sustava). Kako bi taj zaostali i neadekvatni sustav funkcionirao sa sve većim i sve većim i sve većim udjelima umirovljenika? Sa sve manjim udjelima radno sposobnog stanovništva?
 
Kao i meni, i komunističkoj intelektualnoj vrhuški, ili bar onom inteligentnijem dijelu iste, ti problemi su bili očiti. Kada čitam ono što su pisali, a čitam ih ponešto, bili su svjesni svojih problema. Kada ih čitam, čitam projekcije demografskoga pada. Čitam hvalospjeve cjenovnom mehanizmu tržišta koje uspješno uspijeva alocirati ograničene resurse, za razliku od njihova sustava. Čitam lijepim riječima rečeno kako je čak i to društveno vlasništvo, koje je bolje od državnog vlasništva, sprdačina. Čitam o važnosti poduzetnika u alokaciji resursa i gospodarskom razvoju. Stvarno, ako ikoga zanima što nešto lijepo sročeno o kapitalizmu na hrvatskome jeziku, neka slobodno u knjižnici izvuče neke od tih tekstova iz kraja ’80ih i početka ’90ih, teško da će naći nešto bliže austrijskom pogledu na ekonomiju.
Ta komunistička elita je, čiji je bar intelektualni dio bio svjestan problema, i iz svojih razloga, zapravo i pokrenula privatizaciju. Da me se ne shvati krivo, ne vjerujem da je kapitalizam bio cilj privatizacije. Ja imam osjećaj da je njihov cilj bio transformirati sustav, svjesni nedostataka svojega sustava, na način da kapitalizam za njih proizvodi, a oni oporezuju i preraspodjeljuju. Neka socijalna država koja će omogućiti mirno zadržavanje na položaju, tako reći. No to je samo moj osjećaj. Tako nekako i bude, ili se bar čini da tako je.
 
 
II. Kako provesti privatizaciju?
 
Najgori način za provesti privatizaciju je pokloniti poduzeće radnicima. Nešto dano je bezvrijedno, kao što će pokazati sto i jedna anegdota o skitnici koji je dobio na lutriji i ostao bez svega što je dobio. Činjenica je, da radnici ne znaju upravljati poslom. Da znaju, ne bi bili radnici. Činjenica je dalje, da nitko nema moralno pravo na dionicu nekoga poduzeća jer je radio u nekome poduzeću cijeloga života, ili radi u njemu u trenutku privatizacije. On radi za plaću. Činjenica je, da nitko nema moralno pravo na dionicu HT-a jer je ’87e platio telefonski priključak sedamsto pedeset njemačkih maraka – on je kupio nešto i kupljena roba mu je isporučena. Činjenica je, da nitko nema pravo na dionicu HEP-a jer je njegov djed ’53 dao elektri stupove da dovede struju do kuće. Činjenica je, da nitko nema moralno pravo na dionicu bilo kojega privatiziranog poduzeća samo zato jer je u trenutku privatizacije živio u Hrvatskoj. Najgori je način jer je samo gora verzija drugoga.
Drugi najgori način za provesti privatizaciju je prodati poduzeće radnicima, ako je moguće uz popust. Činjenica je, kao što sam napisao, da radnici ne znaju upravljati poslom. Činjenica je isto tako, da to ni ne trebaju znati. Činjenica je isto tako, da ih to ni ne zanima. Činjenica je, da će vlasništvo neke dionice samo izuzetno rijetke ljude potaknuti na bolji rad i više rada – u situacijama kada njihov radni učinak ima vidljiv utjecaj na rezultate poduzeća. Stvar funkcionira recimo kod partnerstava. Ne funkcionira čak ni kod menadžmenta. Radničko dioničarstvo općenito je jedan veoma glupi mit kojemu često nažalost podliježu i ljudi skloni tržištu, em zato što dobro zvuči, em zato što su opcije za dionice u SAD-u dugo bile izuzete od poreza na dohodak (možda još jesu?) pa je stvorena hrpa literatura koja će opravdati takav način izbjegavanja plaćanja poreza. Da radničko dioničarstvo stvarno funkcionira, zar se ne bi igdje javila kakva respektabilna kompanija u kojoj radnici ne bi primali plaću već dio dobiti na kraju kvartala? Eh…
 
Treći najgori način za provesti privatizaciju pokloniti ili prodati značajan udio u poduzeću ex komunističkom menadžmentu, a dio pokloniti ili prodati radnicima. Interes ex komunističkoga menadžmenta je naravno preuzeti poduzeće te ne vodi poduzeće nego troši resurse poduzeća na preuzimanje poduzeća. Traje sve do danas u Hrvatskoj.
Četvrti najgori način za provesti privatizaciju je pokloniti ili prodati poduzeće, ako je moguće uz popust, ex komunističkom menadžmentu. Ex komunistički menadžment je u pravilu nesposoban i ne zna što radi. Čak kada su mu u Hrvatskoj poklonjena poduzeća koja su imala neke rijetke resurse i zbog čega su bila profitabilna kada su preuzeta, ista su u cijelome ovome vremenu poslovala sub par. Ja ne znam niti jedan pozitivan primjer. Šokantno, ne?
 
Najbolji način za provesti privatizaciju je prodati poduzeće, za gotovinu, stranome vlasniku ako je moguće. Možda će razvijati poduzeće. Možda će izbaciti radnike na ulicu i upotrijebiti zemljište ili zgradu ili što već na ulicu na ekonomski učinkovitiji način. Nije na kraju ni bitno na koji način će se to dogoditi, ali ekonomski resursi će biti stavljeni u najprikladniju moguću uporabu. Na korist cijeloga društva. Moralno bi bilo najljepše vratiti imovinu vlasnicima kojima je oduzeta u revoluciji naroda i narodnosti, ali, budimo realni, državi treba lova, radnici imaju prava…
 
 
III. Tko je koga pokrao?
 
Moram priznati, istražujući za ovaj post, i sam sam se iznenadio jer sam imao ponešto drugačiju sliku cijeloga procesa. No idemo redom:

• Privatizacija u Hrvatskoj je bila izuzetno spora i država se izuzetno teško odricala vlasništva u poduzećima. Sredinom devedesetih je recimo većina poduzeća bila privatizirana, no privatizirana su samo najmanja poduzeća. Sva veća poduzeća i dalje su bila u državnom vlasništvu i na kraju su privatizirana samo zbog kroničnog nedostatka novca. Proces nije dovršen još ni danas, dvadeset godina nakon početaka.
  
• Usprkos kroničnoj državnoj potrebi za novcem, ipak su suprotno mitovima, možda i zbog nedostatka zainteresiranih inozemnih kupaca, provedene svakakve akcije ovakvih i onakvih podjela i prodaja dionica radnicima i ex komunističkim menadžmentima, državnim fondovima ovim i onim. Dobar dio radnika je vratio dionice kada ih nije mogao otplaćivati krajem toga desetljeća, ili su ih, oni pametniji, odmah unovčili prodajući uglavnom ex komunističkom menadžmentu ako su mogli.
  
• U onim rijetkim situacijama kada se radničko dioničarstvo održalo (često uz pomoć većinskog državnog vlasništva), ta poduzeća posluju izuzetno neefikasno i trate oskudne ekonomske resurse na neprofitabilne aktivnosti. Posljedice toga su vidljive i danas, a tko ne vjeruje neka počne otvarat financijske izvještaje na ZSE.
  
• Ex komunistički menadžment provodio je beskonačne manipulacije za stjecanje većinskog vlasništva u poduzećima. Glavni suradnik u tome im je bio s njime na ovaj ili onaj način povezan menadžment banaka, uglavnom u državnom vlasništvu.
  
• Ex komunistički menadžment izuzetno rijetko uspijeva profitabilno voditi poduzeća koja je uspio preuzeti i trati oskudne ekonomske resurse na neprofitabilne aktivnosti. Posljedice toga su vidljive i danas, a tko ne vjeruje neka počne otvarat financijske izvještaje na ZSE.
  
• HNB iza sebe ima ostavštinu kojekakvih sumnjivih mjera koje se mogu okarakterizirati kao ispomoć određenim grupama ex komunističkog menadžmenta kroz banke, sumnjive nacionalizacije banaka i sl.
  
• Rijetke uspješne privatizacijske priče uglavnom su posljedica preuzimanja većinskog vlasništva van firme.
  
• Jako puno ljudi dobilo je na poklon stambene nekretnine. Jako puno nije. Obje skupine smatrale su da su dobile premalo i tražile pravdu.
  
• Jako puno ljudi primalo je socijalne transfere, mirovine i liječenja novcem dobivenim od privatizacije. Smatrali su, i još danas smatraju, da su dobili premalo.
  

 
Nevinih je, istina budi rečena, malo.
 
 
IV. O uspjesima privatizacije u Hrvatskoj
 
U ovome trenutku, volio bih istaknuti da je privatizacija, uz samu smrt Jugoslavije naravno, najbolja stvar koja se Hrvatskoj dogodila u posljednjih možda čak i stoljeće. Volio bih također istaći da je, uzimajući u obzir uvjete u kojima je provedena, provedena prilično dobro. Volio bih također istaći da je privatizacijski proces u Hrvatskoj usporediv po svemu sa istim procesima koji su se odvijali u drugim ex komunističkim zemljama.
 
Ono što je stvarno negativno u toj privatizaciji da nije provedena dovoljno brzo. Da nije privatizirano dovoljno stvari. Da privatizaciju nije slijedila dovoljna liberalizacija tržišta rada i ekonomije općenito, što i predstavlja najveći kamen spoticanja hrvatskog gospodarstva danas.
I doj neki nariču za zlima privatizacije, nepravdom, a kažem nevinih stvarno je malo, ja imam dojam da nariču uglavnom ili zato što oni osobno nisu sebi ukrali dovoljno, ili zato što su izgubili sustav u kojima im je lako bilo i u kojem su se provlačili. Ne zato što je netko drugi ukrao, nego zato što je privatizacija uopće provedena. Neki ljudi vole plave pilule.
 
I kažem, kada danas pokušavam zamisliti kako bi danas Hrvatska izgledala da je komunizam opstao, nekako mi ne ide. Kliknuo je tko na onaj video o Sjevernoj Koreji?
 
Nitko nije rekao da početna alokacija resursa mora biti fer (OK, možda neki komunisti jesu…) A dinastije ionako degeneriraju i ne traju.
 
Što će reći, bila bi to jedna prolazna epizoda koja je morala biti izvršena, kojoj je najveći problem što i danas nakon 20 godina nije izvršena do kraja, i kojoj je najveći uspjeh to što je ipak većim dijelom izvršena.

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

night sky wrote:4000 ljudi smjestiti na burzu? samo tak.... i nek se snađu? to može reći jedino netko mlad, i neiskusan.... i btw, to je i tuđman radio u vrijeme rata, dok j epola države ginulo,   sve rasprodati, zatvoriti, uništiti sve iz bivšeg sistema, kao da nije postojalo niti bilo vrijedno, a bilo je itekako! da i ne govorim u čijim je rukama sve najvrijednije završilo, opljačkano, od medija do agrokora.... tako mi je početkom devedesetih došla u ured osoba, smajl od uha do uha i sav ponosan veli kamo god da se okrenem moji. pitam koji to moj, ja sam moja da ne mogu više no što jesam, a on sav ozaren, p amoji-geni kameni.... tako je bilo, tako je i sada. maltene se purger trebao osjećati nepoželjenim, haha.... strašno :|.


nisam nostalgičar.... no, realno gledajući sfrj sigurno nije bila savršena ali je život u njoj bio kvalitetniji. rad je doista nešto značio, država je imala nekakav ugled u svijetu
etc..... danas više ništa nije sigurno, a život na rubu, rizik, neizvjesnost se čak promiče kao nešto poželjno.... jako poželjno za nap. četrdesetogodišnjaka s obitelji, školarci, krediti a on među onih 4000 pa nek si stvori posao, samo tak.... kao da je do sada zijevao.... hoće li ga pronaći u splitu? požegi? ili će zavšiti na novom zelandu.... i onda ti tkz domoljui pričaju o hrvatskoj.... jer nitko drugi više ni n egovori  o tome, ne spominje ustaše, partizane, srbe, jugoslaviju.... osim besposličara i uhljeba.... ostali gledaju kako obitelji obezbjediti normalan život ili jednostavno samo preživjeti jer bogami nisu ni svi genijalci pa u roku keks odsele u drugi grad, državu i izgrade novi život....

i drugi je od usporedbi i analogija;

Radi se o raširenom mišljenju da je privatizacija odrađena loše onda kada su firme za sumnjive iznose dospjele u ruke sumnjivih likova. Pritom pitanje pravične kompenzacije dotadašnjih vlasnika (države/radnika/naroda) nije najvažnije; ono što se ponajviše zamjera takvoj privatizaciji je propast oddržavljenih firmi i posljedični gubitak desetaka tisuća radnih mjesta.
Moje je mišljenje uvijek bilo da je “svačije i ničije” firme bilo najvažnije privatizirati, a tko će ih inicijalno kupiti i za koliko novca je sporedno pitanje. Malo ekstremniju verziju takvog pogleda je nedavno ostavio komentator Antun na blogu Eclectica:

Zamislite da netko izađe na TV i kaže “Hvala Bogu da je Tuđman uvalio Kutli sve te firme koje su ionako bile u teškoj banani (pred stečajem) jer danas da nije bilo toga Grčka bi bila uzoran dužnik u odnosu na Hrvatsku”, to je danas u Hrvatskoj zabranjeno reći a ja sam siguran da je to istina…, ili da kažete da je Kutle Hrvatskoj uštedio milijarde eura? Zamislite još da to kaže Čačić? Da netko ne misli da ja pokušavam abolirati kriminal, ne, upravo suprotno, ja želim razdvojiti kriminal i ekonomsku istinu jer mi smo te dvije stvari potpuno pobrkali i još smo uvjereni da su firme 90-tih propale zato što su opljačkane …

Za one koji ne znaju, Kutle je najpoznatiji hrvatski tajkun iz devedesetih. Postao je simbol uništavatelja poklonjenih firmi. U hrvatskoj kolektivnoj svijesti on je opredmećenje ideje lošeg gospodara. Pogledajmo kako taj opći tip opisuju dva protržišna blogera.
Nekompetentni Reakcionar piše:

Da li će u tako nesigurnom sustavu, u kojem je pojedinac dobio tvornicu za 1 kn, zbog dobrog poznanstva s vlašću, koja je pak na toj poziciji 4 godine i možda ni dana više, imati istu motivaciju i poticaj kao netko tko je počeo kao šegrt i ostavio kičmu na poslu da bi za 30 godina imao tvornicu? Teško. Dobio ju je zbog kaosa, i toga je svjestan, i zato iz njegove perspektive nije iracionalno da digne kredit na pola milijuna maraka koje si strpa u džep i pusti da tvornica propadne, iako bi možda za 10 godina bio i milijarder … 

Tome prisnažuje i bloger Kapitalac:

Pohlepa s druge strane može biti loša kada osoba X od države otkupi tvrtku za 1 HRK, preuzme obveze prema vjerovnicima i radnicima i onda sustavno uništava njenu strukturu i izvlači korist. Prema tvrtci dobivenoj za 1 HRK vlasnik će se ponašati kao prema 1 HRK, a interes će prebaciti na realnu vrijednost koja se nalazi u infrastrukturi tvrtke i od iste se okoristiti. Građani ovu pojavu nazivaju kapitalizmom neznajući da se u stvari radi o kleptokraciji i kronizmu …

U čemu je problem s ovim pogledima? Prepuštam prvo mikrofon domaćem ljevičaru (rekao bih da je obični marksist, marxis domesticus cannabis, ali možda je i neka druga podvrsta, ne pratim tu scenu) Stipi Ćurkoviću koji usred lamentiranja zbog deindustrijalizacije kaže:

U uvjetima u kojima industrijski sektor posluje s vrlo niskim profitima ili čak s gubicima, a cijena zemljišta i nekretnina na kojima se pogoni nalaze kontinuirano raste, s gledišta vlasnika ekonomski racionalnije može biti gašenje ili namjerno razaranje poduzeća ako prodaja nekretnina i zemljišta obećaje veću i sigurniju dobit. U medijima, te se prakse u pravilu tretira kao aspekt “nesposobnosti” ili balkanski specifične kriminalnosti ovdašnjih kapitalista. No, takvim moralističkim kriterijima riskira se zakloniti dublja razina problema, a ta je da je s u takvim makroekonomskim uvjetima takvo postupanje s gledišta profita doista često najracionalnije. Ako zadnja rečenica nekome zvuči skandalozna, onda treba shvatiti i da je ono što je tu “skandalozno” prije svega inherentna logika kapitalističkog načina proizvodnje, u kojemu je profitni motiv jedini kriterij …

Ćurković je ovdje hladnokrvniji od mojih kolega i uspio je ispravno zaključiti da firme nisu uništavane zbog zemljišta, nego su propale onda kada su bile bezvrijedne. Možebitne nepoželjne karakterne osobine novopečenih vlasnika (sklonost krađi, nerazumjevanje proizvodnog procesa, destruktivna pohlepa) su pritom igrale vrlo malu ulogu.
Da bismo došli do tog zaključka moramo dopustiti minimum racionalnosti kod novih vlasnika. Ne, oni ne moraju biti niti akademski genijalci niti bistri ulični mangupi; da bismo ih oslobodili krivnje za propast tvrtki moramo dopustiti samo da nisu apsolutne budaletine od vrste koja osvaja Darwinove nagrade.
Sama činjenica da su se nekakvim spletkama izborili da im se firme poklone za (navodno) manje od njihove realne vrijednosti sugerira određenu inteligenciju. Nemojmo misliti da socijalna inteligencija nije inteligencija — problematika međuljudskih odnosa je toliko kognitivno zahtjevna da imamo “koprocesore” za određene rutine. Međutim, nije potrebno da zamišljamo tajkune niti kao natprosječno sposobne navigatore kroz hodnike moći.
Dovoljno je da dopustimo da su svjesni da je dva veće od jedan i da nisu toliko lakovjerni da im možete prići na ulici i otkupiti njihov automobil za kutiju cigareta.
Ako dopustimo taj minimum, onda Kapitalčev prigovor odmah pada u vodu. Promatrajući ponašanje ljudi koji su dobili nešto besplatno van privatizacije, recimo, nasljedili nekretnine, vidimo da se oni ne odnose prema njima kao da ništa ne vrijede. Ukoliko nisu zainteresirani za njihovo korištenje, oni će ih prodati, a prije toga možda i okrečiti kako bi podigli cijenu. Ono što sigurno neće napraviti je zapaliti ih, ili dolaziti vikendom da iščupaju iz zidova kablove i prodaju bakar. Da bi prigovor o uništenju zbog nemara stajao, moramo povjerovati da su tajkuni nadprosječno destruktivni prema svojoj imovini.
Reakcionarov prigovor da će vlasnik uništiti tvrtku jer nije dugoročno orjentiran ne stoji iz razloga što se buduće poslovanje tvrtke može u svakom trenutku izraziti u protuvrijednosti današnjeg novca. Trenutna vrijednost tog poslovanja nije precizno odredljiva, ali nije ni potpuno arbitrarna. U rasponu od minus do plus beskonačno, vrijednost tvrtke se određuje svođenjem (diskontiranjem) svih budućih profita na njihovu trenutnu vrijednost. To ne znači da je vrijednost poslovanja tvrtke potpuno objektivna kategorija (i sama kamatna stopa kojom diskontiramo je nešto subjektivno i promjenjivo). Poanta je u tome da postoji način da se budući prihodi svedu na novčani iznos.
To znači da se vrijednost tvrtke našeg tajkuna sastoji u svakom trenutku od vrijednosti zemljišta (A) i vrijednosti tih budućih profita (B). Ukupna vrijednost je A + B. Dok god je B veće od nule, tajkun neće zatvoriti (uništiti) firmu. Dva je veće od jedan. Primjetite da firma neće biti zatvorena ako je vrijednost zemljišta veća od vrijednosti firme, niti ako vrijednost zemljišta raste. 1.1 je i dalje veće od 1.
Stvar je možda lakše vizualizirati na primjeru. Zamislite najglupljeg tajkuna kojeg možete, kojem je droga toliko pojela mozak da razmišlja samo o sljedećem šutu. I sad zamislite da mu je Steve Jobs oporučno ostavio Apple, najvrjedniju firmu na svijetu. Hoće li tajkun uništavati firmu, otpuštati radnike i rasprodavati strojeve?
Ako smo dopustili da je još uvijek dovoljno svjestan da zna da su dva šuta više nego jedan šut, onda kratkoročno orjentirani vlasnik neće uništavati firmu da bi ju prodao za A, nego će ju odmah prodati za A + B. U slučaju Applea B je enormno veći od A, ali to nije bitno: bitno je primjetiti poantu, a to je da tvrtka neće biti zatvorena. Dovoljan je minimum racionalnosti da ne propadnu radna mjesta koja nešto vrijede. Dugoročna orjentacija nije potrebna.
Sama činjenica što je navodno uništavanje firmi u našoj nedavnoj povijesti nerijetko bilo proces koji je trajao godinama nam otkriva nešto zanimljivo. Ako je tajkun dobio besplatno tvrku, i nije se htio bakćati s njom, zašto ju nije odmah prodao dalje nekome tko bi htio? Pazite, čak i ako je firmu samo trebalo ugasiti i prodati zemljište, to predstavlja određeni trošak. Tajkun je svoj profit proizveo vezama s politikom. Njemu bi nakon toga trebalo biti svejedno hoće li on osobno gubiti vrijeme gaseći firmu ili će to prepustiti drugima. Ako je A vrijednost zemljišta, B vrijednost budućih profita od poslovanja, a C trošak gašenja firme, tajkun je trebao prodati firmu za A + B – C firmi ili pojedincu koji se specijalizirao za gašenje. Svejedno mu je umanji li cijenu za C ili sam potroši C kroz likvidaciju. On bi se trebao posvetiti svojoj specijalnosti: dobivanju vrijednih firmi za kunu. Ili ako je to iscrpio, oročiti novac i uživati.
To što se to nije događalo sugerira da je B bio ne samo negativan nego i ogroman. Firme ne samo da nisu bile uništavane zbog zemljišta nego je zemljište vrijedilo manje od troškova likvidacije i gubitaka koji bi bili generirani u tome periodu!
U tom smislu, Antunova tvrdnja da su tajkuni uštedjeli državi novac koji bi otišao na vječne sanacije ne izgleda tako nerazumno. Štoviše, vjerojatno je dobar dio tih tajkuna i minitajkuna koji su dobili tvrtke za male svote zapravo na njima izgubio novac. Drugi, koji su uspjeli profitirati, često su zasluženo zaradili taj novac raspetljavajući nejasne pravne odnose i racionalizirajući poslovanje. Taj posao nije bio samo težak za radnike, nego i kompliciran, dugotrajan, neizvjesan i skup.
Popularno mišljenje o tajkunima je jednostavno logički neodrživo. S jedne strane im pripisuje dovoljno lukavosti da zakulisnim igrama dobiju vrijedne tvrtke i dovoljno promućurnosti da shvate da one imaju vrijedno zemljište, a s druge strane im pripisuje nevjerojatnu iracionalnost, nesposobnost da shvate da poslovanje tvrtki također ima određenu vrijednost, te mazohističku želju da uništavaju takvu svoju imovinu.
Kada čak i jedan marksist priznaje da je bilo racionalno da firme propadaju, gotovo da nije potrebno trošiti više vrijeme na to. Ali ipak da podsjetim na jednu stvar. Pripisivanje propasti firme lošem vođenju je uobičajeno, ali pretpostavlja determinizam koji na tržištu ne postoji. Dobro vodstvo ne znači uspješnu firmu! Tek nakon što je firma uspješna, možemo proglasiti vodstvo dobrim. U skladu s tim, propast firme ne znači nužno da je vodstvo bilo loše. 
Nokia, moj omiljeni primjer, se približava vrijednosti svojih patenata (propada). Jedan od članaka koje sam pročitao o tome tvrdi da je to zato jer je viši menadžment previše delegirao odluke, da je naglasak bio previše na konsenzusu a premalo na čvrstom vodstvu. Da je pak Nokia imala čvrsto vodstvo i propala, novine bi pisale o tome kako menadžment nije dovoljno slušao niže rangirane koji su upozoravali na neodrživost ovoga ili onoga. 
Primjetite u tom kontekstu bizarnost jadikovanja o tome kako su razne naše tekstilne i strojarske firme sa tehnologijom iz pedesetih godina prošlog stoljeća “uništene”. Ako jedna hipermoderna Nokia može u tri godine doći od tržišnog lidera do ruba propasti, a tome smo svjedočili, kako se nekome više da pričati o tome da su naši mastodonti imali “sigurna tržišta” ali su uništeni zbog nekretnina? Smiješno.
Niti jedna od bivših jugoslavenskih firmi nije morala propasti. Ali okolnosti su bile objektivno loše. Ne zaboravimo da su divovi koji su bili ponos naše privrede često poslovali na tržištu štićenom carinama od 100%, da su drugi bili obilno subvencionirani, da su treći radili sa istočnim blokom za kompenzacije, itd. Sigurna tržišta, međunarodni ugled… to su bajke.
Možda je prerano da našim tajkunima podignemo spomenik ili po njima nazovemo ulicu ili trg. Ali stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine na prvi pogled. Nije zlato sve što sija, ali nije bome ni ne-zlato sve što ne sija

kic wrote:
podjela kruznice na 360 stupnjeva je cisto proizvoljna i ostatak iz Mezopotamije :|

To svjedoči o snazi konvencije odnosno društvenog dogovora u pojedinim segmentima ljudske djelatnosti pa tako i u znanosti (matematici).
Nekada davno struka je postigla određeni dogovor oko riješenja koje je u međuvremenu prevladalo odnosno nadvladalo ona konkurentska, nebitno na koji način i to se zadržalo do danas.
Inače je uobičajeno objašnjenje vezano uz broj dana tijekom godine u to staro doba koji je bio 360 pa se pomak koji se dogodio na nebu tijekom godine dana analogno tome vezao za 360 mjernih jedinica nečega (stupnjeva).
Nebitno što je preciznost izračuna kalendara u međuvremenu jako pooboljšana pa ispada da je dogovor postignut ne temelju pogrešnog izračuna kalendara odnosno broja dana u godini.

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

https://strasilo.wordpress.com/2012/07/08/o-uspjesima-privatizacije-u-hrvatskoj/

znači kolega  aben je jako aktivan .. poštovanje... 

metilda wrote:

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

https://strasilo.wordpress.com/2012/07/08/o-uspjesima-privatizacije-u-hrvatskoj/

znači kolega  aben je jako aktivan .. poštovanje... 

Na taj komentar sam i ciljao. :)

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

pa ne ću valjo citati prevoditi:)

aben wrote:

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

pa ne ću valjo citati prevoditi:)

Ma nisam se referirao na taj citat, ali ajd'. :)

aben wrote:

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

pa ne ću valjo citati prevoditi:)

pa nema potpisa na stranici, znači da je to tvoj originalni tekst...  :))

Što se tiče Uljanika, njegova sudbina se do sada vezala za ambicije Danka Končara kao strateškog partnera za ako ne baš gašenjem, a ono barem izmještanjem Uljanika na drugu lokaciju (što bi realno prije ili kasnije ipak rezultiralo gašenjem) kako bi on mogao razvijati svoje turističke projekte.
No, Danko Končar sam naravno ne bi imao dovoljno snage ostvariti takve planove kada iza njega ne bi stajala lokalna (regionalna) politika, a nije nikakva tajna da je i Jakovčić kao glavni lokalni (istarski) šerif bio na njegovoj platnoj listi.
Dakle, sudbinu Uljanika je već odredio Jakovčićev IDS, a ovo što sada govore Miletić i Flego samo predstavlja PR kojim se krivica za vjerojatno propast tisuća radnih mjesta u brodogradilištu želi prebaciti na državu koju se zadužuje za posao sanacije praktički vječitog gubitaša još tamo od kraja sedamdesetih, uz tek poneku godinu završenu na pozitivnoj nuli ili minimalnom dobitku. Što je logično, ako se uzme u obzir neprestano političko ratovanje istarske politike sa Zagrebom, ali je vrlo dvojbeno hoće li proći i u ovom konkretnom slučaju.
Lako je moguće da se bijes lokalnog stanovništva okrene prema Jakovčiću zbog njegove tijesne suradnje sa Končarom za koju je bio i financijski nagrađen, a onda naravno i prema IDS-u, ali svaka prognoza tko bi tu stranku mogao zamijeniti u vlasti na lokalnoj razini bi bila preuranjena.

night sky wrote:4000 ljudi smjestiti na burzu? samo tak.... i nek se snađu? to može reći jedino netko mlad, i neiskusan.... i b

mlod i neiskusan?
ajmo viti ča predložu stariji i mudriji;
"4 iljade ljudi tribo nastaviti roditi u organizaciji u koj njihov trud i pot vridi puno manje nego da su samo sidili i ne činili nišće."


inače, 4 iljade ljudi je stvarno puno. moj savjet van je da učinite ko ono s hanzaplastom- potegnite joko i naglo- nojmanje će boliti. ali, budući da znun da ste socojalisti celi svoj život, i da ste ovisni o državi ko molo dica o materami, jo bi prihvati tj ne bi se buni da ispoalujete s ndh prijelazno rješenje, u vidu polugodišnje naknade u zamjenu za rad. dakle, dobri stori keynes solution. podiliti metle i via, čistiti ceste. jo znun da to ni ekstra produktivno, ali mi jednostavno ne moremo očekivati da država organiziro nešto bolje.

Speare Shaker wrote:

aben wrote:

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

pa ne ću valjo citati prevoditi:)

Ma nisam se referirao na taj citat, ali ajd'. :)

unda ne razumin

metilda wrote:

aben wrote:

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

pa ne ću valjo citati prevoditi:)

pa nema potpisa na stranici, znači da je to tvoj originalni tekst...  :))

a, misliš da sun jo strašilo? 
nis ne.

aben wrote:

metilda wrote:

aben wrote:

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

pa ne ću valjo citati prevoditi:)

pa nema potpisa na stranici, znači da je to tvoj originalni tekst...  :))

a, misliš da sun jo strašilo? 
nis ne.

:D nis strašilo, ali je tvoj tekst inače bi stavio izvor odakle si citirao :P

night sky wrote: i btw, to je i tuđman radio u vrijeme rata, dok j epola države ginulo,   sve rasprodati, zatvoriti, uništiti sve iz bivšeg sistema, kao da nije postojalo niti bilo vrijedno, a bilo je itekako! da i ne govorim u čijim je rukama sve najvrijednije završilo, opljačkano, od medija do agrokora....

jo nis sigur je li privatizacija mogla čekati kraj rata. kad se razmišljo o povijesti, ljudi imaju tendenciju zaburaviti da 93 niko ni zno koliko će rat trjati i kako će svršiti.

kad se nešto rasprodo, unda se nešto otprilike jednako vridno dobije ko protuvridnost. zoč ti misliš da su tajkuni dovali vridnost u bescjenje? 

na ovo pitanje nikad niko ne će dobiti odgovor ako se pito levičare. ko nas bre zavadi...

aben wrote:

night sky wrote: i btw, to je i tuđman radio u vrijeme rata, dok j epola države ginulo,   sve rasprodati, zatvoriti, uništiti sve iz bivšeg sistema, kao da nije postojalo niti bilo vrijedno, a bilo je itekako! da i ne govorim u čijim je rukama sve najvrijednije završilo, opljačkano, od medija do agrokora....

jo nis sigur je li privatizacija mogla čekati kraj rata. kad se razmišljo o povijesti, ljudi imaju tendenciju zaburaviti da 93 niko ni zno koliko će rat trjati i kako će svršiti.

kad se nešto rasprodo, unda se nešto otprilike jednako vridno dobije ko protuvridnost. zoč ti misliš da su tajkuni dovali vridnost u bescjenje? 

na ovo pitanje nikad niko ne će dobiti odgovor ako se pito levičare. ko nas bre zavadi...

Inače nije nepoznato da je rodonačelnik našeg modela privatizacije bio Franjo Gregurić još iz vremena kada je bio premijer na čelu koalicije nacionalnog jedinstva.
Tuđman s tim nije imao puno veze, jer on nije imao pojma o ekonomskoj sferi i slušao je savjete onih koji su to područje poznavali poput Gregurića. Realno, tada je velika većina ekonomista zagovarala takav model bez obzira na stranačke boje. Jedinu realnu konkurenciju je imao u Markovićevom modelu privatizacije koji nije mogao proći na državnoj razini prvenstveno iz političkih razloga.

metilda wrote:

aben wrote:

metilda wrote:

aben wrote:

Speare Shaker wrote:

Aben govori standardnim hrvatskim! :)

pa ne ću valjo citati prevoditi:)

pa nema potpisa na stranici, znači da je to tvoj originalni tekst...  :))

a, misliš da sun jo strašilo? 
nis ne.

:D nis strašilo, ali je tvoj tekst inače bi stavio izvor odakle si citirao :P

nemo potribe. ot tekst s pripadajućin linkon sun jo mećo više puti.

evo, prvi put vode ( pod industrija)
https://www.ex-iskon-pleme.com/t736p620-drustveno-ekonomski-sustavi#48907

Speare Shaker wrote:

aben wrote:

night sky wrote: i btw, to je i tuđman radio u vrijeme rata, dok j epola države ginulo,   sve rasprodati, zatvoriti, uništiti sve iz bivšeg sistema, kao da nije postojalo niti bilo vrijedno, a bilo je itekako! da i ne govorim u čijim je rukama sve najvrijednije završilo, opljačkano, od medija do agrokora....

jo nis sigur je li privatizacija mogla čekati kraj rata. kad se razmišljo o povijesti, ljudi imaju tendenciju zaburaviti da 93 niko ni zno koliko će rat trjati i kako će svršiti.

kad se nešto rasprodo, unda se nešto otprilike jednako vridno dobije ko protuvridnost. zoč ti misliš da su tajkuni dovali vridnost u bescjenje? 

na ovo pitanje nikad niko ne će dobiti odgovor ako se pito levičare. ko nas bre zavadi...

Inače nije nepoznato da je rodonačelnik našeg modela privatizacije bio Franjo Gregurić još iz vremena kada je bio premijer na čelu koalicije nacionalnog jedinstva.
Tuđman s tim nije imao puno veze, jer on nije imao pojma o ekonomskoj sferi i slušao je savjete onih koji su to područje poznavali poput Gregurića. Realno, tada je velika većina ekonomista zagovarala takav model bez obzira na stranačke boje. Jedinu realnu konkurenciju je imao u Markovićevom modelu privatizacije koji nije mogao proći na državnoj razini prvenstveno iz političkih razloga.

ali ot mit o pljački, i moralni superioritet- da ne rečen točniju riječ supremacitet, i tako preko konotacije pobliže opišen o čemu se tu rodi- ki si autori pripisuju je u neshvatljivon raskoroku sa stvarnošću, a konstantno bižanje od jednostavnih pitanja na koje bi pristaše toga pogljeda tribali odgovoriti, kaživo puno

morun pojti roditi, dekknstrukcija nightsky teksta malo posli:)

tko će čitat, najlakše je vrijeđat.

Ne mora se vise ni citati, ni vrijedjati sugovornike jer ovo nikada i nisu pravi, stalozeni razgovori. Dovoljno je zamijetiti zluradost kojom se docekuje sudbina skverana da bi se zakljucilo s kakvim ljudima ne zelimo razmjenjivati misli. Cak i one o vremenskim prilikama.

Pa prijatno vam svima bilo.