DIREKTIVA IZ BRUXELLESA KOJA ĆE PROMIJENITI SVE 'Morate kazneno goniti sve koji poriču fašističke zločine!'

“Uzoriti statut sastavljen je kako bi ga usvojile nacionalne legislative europskih država. Svrha mu je ispuniti vakuum: premda su sve europske države posvećene načelu tolerancije, ono nigdje nije definirano tako da ga se može provoditi po sili zakona. Osnovni je izazov u sastavljanju Uzoritog statuta bilo otići korak dalje od retorike i poopćavanja, navodeći konkretne i zakonski utjerive obaveze koje osiguravaju toleranciju i uklanjaju netoleranciju.“

Dakle, ponovimo, MESPT je prijedlog zakona koji je sastavilo pet ljudi iz jedne nevladine organizacije da bi ga implementirale države članice EU i učinile obaveznim, prisilnim, okvirom za mišljenje, govorenje i djelovanje svojih građana. Tolerancija je temeljno načelo iz kojeg i poradi kojeg bi trebali nastati zakoni koji će činiti taj okvir. Ono se odnosi, bez kvalifikacije, na društvene grupe, a na pojedince isključivo kao pripadnike grupa. Da bi shvatili definiciju ove kardinalne vrline moramo prvo istaći kako MESPT definira grupu:

“Grupa” znači: stanoviti broj ljudi sjedinjen rasnim ili kulturalnim korijenima, etničkim porijeklom, religijskom pripadnošću ili jezičnim vezama, rodnim identitetom ili seksualnom orijentacijom, te bilo kojom drugom značajkom takve naravi.” (MESPT, 1.(a))
Tolerancija se, pak, definira kao:
… poštovanje i prihvaćanje izražavanja, očuvanja i razvoja osobitog identiteta grupe (…). Ova definicija je nužna pretpostavka načela koegzistencije različitih grupa unutar jednog društva.” (MESPT, 1. (d))

Dignitet čovjeka ovdje se gotovo neprimjetno pomiče u pravcu digniteta grupe. Naime, MESPT ne govori o dignitetu osobe u smislu da je svaki čovjek vrijedan sam po sebi, pa ga se zbog toga treba tolerirati, odnosno ne dopustiti da mu se na neki način nezakonito naškodi. Ne, ništa slično tome. Dignitet osobe ne leži u identitetu nego u diferenciji, odnosno pripadnosti nekoj grupi koja samu sebe definira razlikom prema nekoj drugoj grupi. Na taj način, gotovo neprimjetno, ispada iz igre pojedinac i njegovo mjesto zauzima pripadnik grupe. On pak posjeduje dignitet utoliko što je njegova grupa različita od drugih, a on sam samo utoliko što je njezin član. To mu naravno ne daje pravo da, sačuvaj Bože, bude netolerantan unutar grupe. Neće ići, Tolerancija obavezuje sve i da bi se to osiguralo potrebno je, naravno, da je se na neki način utjera, odnosno učini prisilnom. I tu počinje pičvajz:

“Važno je istaći kako toleranciju moraju prakticirati ne samo državna tijela nego jednako tako i pojedinci, uključujući pripadnike pojedine grupe međusobno.

Garanciju tolerancije ne treba razumjeti isključivo kao vertikalni odnos (Država prema pojedincima) nego također i kao horizontalni odnos (grupa prema grupi i osoba prema osobi). Obaveza je države osigurati da se netolerancija ne prakticira ni u vertikalnim ni u horizontalnim odnosima.” (MESPT, 3. iii, iv)

Nadzor i kazna Regulirati odnose među osobama može se samo na način da ih se nadzire i u trenucima kad iz topline svog krda pobjegnu u intimu ispovjedaonice, šume, bračnog kreveta ili, kome je draže, mračnog haustora. Vidimo da autori imaju veoma konkretne prijedloge kako taj represivni aparat treba biti strukturiran, ali i bez toga može se usput istaći jednu često zanemarenu osobinu postmodernih boraca za socijalnu pravdu koji ovakav legalistički proljev konzumiraju kao da je sladoled i koji će biti njegovi nositelji, njegovi civilni špiclovi i špijuni. Oni su naime potpuni, stopostotni rasisti, seksisti i kolektivisti pri čemu se od svojih nacističkih i komunističkih prethodnika razlikuju samo po površnoj sklonosti mladenačkoj transgresiji bez obzira na to što ih je dobar dio već zagazio u godine. Optužbe za rasizam upravljene prema pojedincima koji se samo usude iz nekog razloga primijetiti da im neka grupa ide na živce, od strane politički korektnih fanatika obično je pišanje uz vjetar. Jer kristalno je jasno da oni, kao i počinitelji moralnog delikta, crnca, homoseksualca ili muslimana nisu u stanju promatrati kao osobu nego isključivo kao bezlični fragment grupnog identiteta. U tom smislu totalitarna Tolerancija je cementiranje razlika među ljudima, njihovo trpanje u geta i suprotstavljanje jednih prema drugima. Jedini most između ljudskih bića koji može savladati razliku između radikalno različitih grupa je upravo to što su oni osobe, dakle bića koja imaju intrinzični, premda nipošto uvijek razvijeni, dignitet kao pojedinci. Osnova sućuti za drugo ljudsko biće je transponiranje percepcije vlastite vrijednosti na njega, jednostavna istina što ju ovaj dokument okreće na glavu. Jer Tolerancija propisuje, unatoč svim faktima iskustva, da se vlastita vrijednost stiče lijepljenjem tuđe vrijednosti na samog sebe, dakle čini je se potpuno heteronomnom i podložnom beskonačnim reinterpretacijama od strane institucija. Nadalje, definirajući ljude kroz grupe najmanji se zajednički nazivnik ljudskosti efikasno uklanja. Ono što je s druge strane Tolerancije tom se logikom pretvara u zločin.

A kakvi su to točno zločini protiv Tolerancije što će ih država ubuduće morati sprječavati i sankcionirati? Počnimo od superlight primjera definirajući njihove potencijalne žrtve:

“Svrha ovog Statuta jest:

(…)

(e) Poduzeti konkretne korake kako bi se borilo s netolerancijom, osobito s obzirom na eliminiranje rasizma, predrasuda prema boji kože, etničke diskriminacije, religiozne netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma, antifeminizma i homofobije.“(MESPT, 2.(e))

Imajući u vidu potpuno nejasne definicije svih inkriminirajućih stavki, a stavljajući ih u vezu sa sasvim jasno definiranom nužnošću policijske prisile, ne treba posebno isticati kako nešto tu smrdi. Ali nema velikog gušta u raspravi o načelima gdje se često ne uspije nikoga izravno uvrijediti. Zbog toga izdvojit ćemo izraz u kurzivu i postaviti par pitanja striktno o njemu. Na koji to način antifeminizam može biti oblik diskriminacije? Ako znamo da je feminizam pokret koji vuče svoja načela iz konkretnih antropoloških i socioloških teorija koje, usput budi rečeno, imaju veze s društvenim znanostima koliko i članice FEMEN-a s grudnjacima većeg broja, što je to točno diskriminiranje feministica? Na to pitanje je jednostavno odgovoriti. Sve ono što se odnosi i na druge navedene grupe. Definirajući kardinalni grijeh netolerancije MESPT nas poučava slijedećemu:

“Uvreda grupe” označava: difamacijske javne komentare upravljene protiv grupe definirane u paragrafu (a) – ili članova iste – s namjerom da se potakne nasilje, ocrni grupu, izloži je se poruzi ili lažnim optužbama.” (MESPT, 1(b))

Nastavimo se držati konkretnih primjera i pokažimo kako izgleda kriminalna netolerancija. Autor moli čitatelje da slijedeće retke shvate samo kao misaoni eksperiment. Bože sačuvaj da bi dolje potpisani tako nešto pomislio, a kamoli rekao:

„Feministice, recimo članice skupine FEMEN, međunarodni su kokošinjac agresivnih, od strane alfa mužjaka kontroliranih, pripadnica ljepšeg spola koje vrištanjem, simuliranim masturbiranjem religijskim simbolima te pokazivanjem malih, ali – što ih donekle iskupljuje – u pravilu čvrstih sisa, napada civilizacijske neprijatelje ljudi koji sastavljaju dokumente kao što je MESPT. Pritom se koriste civilizacijskim tekovinama kao što je sloboda izražavanja i prirodnom nesklonošću muškaraca da udare ženu, kako bi svoju dužnost instrumenta konkretne politike Euro-atlantskog bloka efikasno obnašale. Svoje postojanje pravdaju istim onim teorijama koje uzornog građanina sprječavaju da Vedranu Rudan opiše kao babu koja svoju potrebu za bivanjem u centru pažnje maskira kombinacijom verbalne brutalnosti i saharinske sentimentalnosti prema ugroženim skupinama kao što su, primjerice, djeca Palestine, dok cijeli njezin opus ukazuje na to da joj je jedini motivirajući sentiment sućut prema samoj sebi kad slučajno ispadne iz centra pažnje. U tom smislu joj treba reći kako bi pomogla i sebi i javnosti, kad bi se napokon podvrgla postupku „vaginalnog orošavanja“ te da bi tada vjerojatno zaboravila na mitsku „napaćenu djecu“ i mogla se posvetiti sebi putem same sebe, a ne putem tuđe djece za koju je živo zaboli reproduktivni organ. Sve je to moguće zbog toga što znanstvena zajednica danas ozbiljno shvaća, a državne institucije financiraju, hrpu kvaziznanstvenih teorija okupljenih pod egidom feminizma i rodnih studija.“

Ovaj je pasus, u skladu s člancima MESPT-a, kriminalni čin na više razina. Uvredljiv je prema članicama FEMEN-a i Vedrani Rudan te ističe faktičnu istinu, ali pravnu neistinu, da je feministička teorija najobičnije sranje. Naravno, može se prigovoriti da javni govor ne tolerira prve dvije stavke ne zbog toga što su faktički neistinite – jer u slučaju FEMEN-a može ih se i empirijski dokazati – nego naprosto zbog toga što su uvredljive. Međutim, postupanje FEMEN-a graniči s terorizmom, pa to nije dovelo do stavljanja organizacije u ilegalu, a rječnik Vedrane Rudan strateški je osmišljen da bude što je moguće vulgarniji, pa je nitko ne sprječava da javno govori pod izgovorom spontanosti i govorenja „kako jest“. Isticanje znanstvene bezvrijednosti feminističke antropologije i sociologije također je „uvreda grupe“, jer praktički poziva na epistemološki genocid: uništenje cijele kvaziznanosti ukidanjem financiranja. Riječ je dakle o kriminalnom činu, verbalnom deliktu ravnom izravnom pozivu da se spali Sinagogu ili vješa Srbe na vrbe. Jedino što cijeli pasus ne poziva nikog na ništa nego naprosto izriče istinu koju većina ljudi ili zna ili pretpostavlja. MESPT praktički zabranjuje slobodu govora i, posljedično, slobodu mišljenja, čineći time nemogućom slobodu djelovanja. Grupe koje je moguće uvrijediti definirane su na način da svatko može sebe definirati kao člana ugrožene grupe. To će, ako se dokument stvarno ukleše u zakone, dovesti do hipertrofije samo-viktimizacije. Kako će javno djelovanje postati moguće samo ako pojedinac sebe može prikazati kao pripadnika ugrožene skupine, jasno je da ćemo imati situaciju konstantnog nadmetanja za taj statusni simbol kako bi se osvojilo društvenu moć i postiglo sasvim prizemne interese. Tu moramo istaći ključnu stvar. MESPT stavlja slobodu u ruke zakonodavca i njegovih utjerivača. Ako možemo misliti, govoriti i djelovati isključivo kao članovi grupa, tada je naš svaki čin moguć isključivo ako nam država omogući da ga provedemo, utjerujući ga u naše ime u okviru zakona koji se moraju progresivno širiti i komplicirati kako bi zadovoljili apetite građanstva. Riječ je o potpunom predavanju vlastitog uma i volje u ruke institucija represije. Ne treba misliti kako je to neizvediv cilj, jer prešutni apel na odricanje od samostalnosti istodobno nudi društveni status – zapravo jedino moguće pravo građanstva, te potiče, opravdava i nagrađuje slabost. Snaga je slabost, slabost je snaga. A zar to nije reklamni slogan koji bi i Eskimu prodao frižider?

Usađivanje tolerancije Međutim, pored svih pogodnosti koje MESPT nudi onima kojima smeta vlastita savjest, društveni inžinjering ne može se provesti bez sustavnog kondicioniranja mlađih generacija. U tom smislu, autori nas nisu ostavili u neizvjesnosti:

“Vlada će osigurati da:
(a) Škole, od osnovne na dalje, uvedu tečajeve koji ohrabruju učenike da prihvate različitost (diversity) i promiču klimu tolerancije za kvalitete i kulture drugih.
(…)
(ii) Veoma je važno da takvi tečajevi počnu što je ranije moguće u obrazovnom programu, odnosno u osnovnoj školi. Međutim njih se mora ponuditi i na višim obrazovnim razinama, uključivo s fakultetima.

(b) Slični tečajevi ugradit će se u trening onih koji služe u vojsci i policiji.

(c) Tečajevi treniranja u toleranciji i svijesti za toleranciju učinit će se dostupnima svim društvenim slojevima, s naglaskom na profesijom određene grupe.” (MESPT, 8.)

Ima toga još, ali za našu svrhu ovaj je pasus sasvim dovoljan. Tolerancija će se, kako vidimo, impementirati od kolijevke pa do groba, bez obzira na uzrast, radno mjesto, društveni sloj i profesiju. Svi će biti uvježbavani u Toleranciji kako je definirana u prethodnim točkama. Kao što je poznato, Hrvatsku čeka uvođenje Građanskog odgoja i obrazovanja, programa koji se sada, među ostalim, temelji i na prijedlogu uvođenja prava glasa za šesnaestogodišnjake. Detalji i kontekst ove ideje dostupni su u dokumentu “Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. – 2017. godine“, objavljenom u listopadu prošle godine. Osim što je omasovljenje prava glasa oduvijek bilo samo provizorna kamuflaža za omasovljenje legitimacije moći, a ne za istinsku slobodu političkog odlučivanja na strani građana, riječ je o, sasvim slučajno, odličnoj pripremi društvenog tla za primanje gnjojiva Tolerancije. Kada pogleda kako se sve tako dobro uklapa, čovjek bi rekao da nije riječ o povijesnom sazrijevanju društva, nego da se europski birokrati koji djeluju na različitim pa i disparatnim područjima međusobno dogovaraju ili, Bože sačuvaj, kuju zavjere. U svakom slučaju, GOO, o kojem je već bilo riječi na KT, lijepo će poslužiti kao sredstvo za ispiranje mozgova maloljetnih građana putem implementacije „građanskih kompetencija“ i „odgoja usmjerenog na ishode“ koji instrumentaliziraju ljudsko mišljenje, govorenje i djelovanje. Jer Tolerancija nije vrlina, kakva je prava tolerancija. Ona je cilj tehnološkog postupka koji treba proizvesti osobiti model europskog građanina, nešto što kurikulumi proizašli iz World Core Curriculum nacrta Ujedinjenih nacija u ovom trenutku trebaju implementirati na području od Papuka do Rocky Mountainsa.

Međutim, pustimo sad to. Kad na Balkanu netko čuje riječ ‘zakon’ prva stvar što mu padne na pamet je ‘kazna’. Pogledajmo stoga što čeka netolerantne.

U odjeljku 7. MESPT nabraja šest krimena: dva koja smo već naveli (poticanje na nasilje i uvreda grupe), jedan koji se odnosi na zločine iz mržnje i tri koja se odnose na Holokaust. Posljednja tri otvaraju toliko pitanja da ih u granicama ovog teksta ne možemo obraditi onako kako zaslužuju te je na ovom mjestu dovoljno dodati da služe ustoličenju ovog događaja kao Događaja, odnosno svojevrsnog transcendentnog „bića“ prema kojemu se svi, osim skupine žrtve, moraju odnositi s osobitim štovanjem i sviješću o neuklonjivoj povijesnoj krivnji. To se odnosi i na pojedine pripadnike skupine koji smatraju da to nije baš tako, čiji je globalno najpoznatiji, pa i najdosljedniji, predstavnik američki politolog Norman Finkelstein. Ako čitatelja zanima kako izgleda čovjek optužen za negiranje Holokausta unatoč činjenici da mu je cijela šira obitelj pobijena u istom, učinit će dobro ako posluša njegovo predavanje o suvremenom antisemitizmu na ovoj poveznici. No vratimo se neToleranciji u širem smislu i krimenu koji je dolje potpisani već počinio prema feministicama. MESPT ne propisuje striktno koje kazne će se primjenjivati za zločine neTolerancije, osim u jednom slučaju. Tamo, naime, gdje ih počine djeca:

“(b) Maloljetnici osuđeni za počinjenje zločina navedenih u paragrafu (a) morati će proći program rehabilitacije osmišljen da im usadi kulturu tolerancije.” (MSEPT, 7 (b))

Tako, recimo, kad skupina majmuna godinama prostituira i siluje djevojke i djevojčice iz druge skupine, pa policija, iz straha da se ne ogriješi o Toleranciju, ne reagira jer su majmuni pripadnici muslimanske manjine, a žrtve sekularne ili kršćanske većine, pa se broj žrtava tijekom godina popne dobrano iznad tisuće, kao što je to bilo slučaj u britanskom gradu Rotheramu, dijete koje razvije averziju prema grupi što mu je zlostavljala sestru morat će dobro paziti što govori. Dolje potpisani mora tu primijetiti kako ne može dokazati, ali je uvjeren da sastavljači MESPT-a vrlo dobro znaju do čega će to dovesti. Nemogućnost da se neizdrživa frustracija izrekne, pa čak ni misaono artikulira, dovodi do psihoze i, u danom slučaju, do psihotične provale nasilja. A ako dođe do nasilja, potrebno je naravno pojačati društvenu kontrolu nad vertikalnim i horizontalnim društvenim odnosima. Dragi čitatelju, Tolerancija nije vaša vrlina. Ona je vrlina elite. Kada slabo definirane društvene grupe postanu temeljni identitet stanovništva neke zemlje, tada su permanentni sukobi neizbježni, jednako kao i njihova permanentna regulacija. A regulacija je moguća samo od gore prema dolje. I ta regulacija postaje permanentno nužna, kao sastavni dio ljudske prirode, jer je čovjek redefiniran iz pojedinca u pripadnika grupe. Ovo je jednostavna jednadžba. Jedna generalizacija, moglo bi se reći. Ali da li je ona stoga neuvjerljiva ako uzmemo u obzir da je MESPT dokument od 12 stranica, dakle jednako toliko jednostavna jednadžba koliko i bestidna generalizacija? Bilo kako bilo, njezin rezultat može biti samo kaos i jedino otvoreno pitanje jest da li će taj kaos biti kontroliran ili ne. Cilj odgoja koji nešto usađuje je kontrola. Koliko će on u tome biti uspješan te kakve će nove devijacije proizvesti ovisi o uspjehu nametanja MESPT-a državama Europske unije i striktnoj provedbi kriminalizacije neTolerancije.

Strogo kontrolirani mediji Na koncu, da ljudi ne bi morali čitati užase kakvima je strpljiv čitatelj ovog teksta u prethodnome bio podvrgnut, autori MESPT-a nisu zaboravili ni medije:

“(b) Vlada će poticati sve privatne masovne medije (uključujući i tisak) da promiču klimu tolerancije (…)
(c) Vlada će poticati sve masovne medije (javne i privatne) da usvoje etički kodeks ponašanja, koji će spriječiti širenje netolerancije, a nadgledat će ga komisija masovnih medija za pritužbe.” (MESPT, 9.)

Uzmimo, primjera radi, verbalni delikt prema pripadnicama FEMEN-a, Vedrani Rudan i feministicama koji je dolje potpisani već počinio. Izlučimo otud FEMEN i Rudan te zadržimo samo bezočni napad na feministice. Sada oduzmimo i feministice te zadržimo samo njihovu antropološku i sociološku teorijsku pozadinu. Ovaj paragraf štiti njihove stvarne, uglavnom debele ili u stilu šperploče modelirane, pozadine apsolutno čineći nedodirljivom njihovu teorijsku pozadinu. Kako je antifeminizam krimen, svaki iskaz, ma kako znanstveno utemeljen, a koji negira epistemološku vrijednost rodnih teorija i ostalih srodnih pizdarija, i sam postaje krimen. Nadgledat će ga „komisija masovnih medija za pritužbe“. Nastavimo eksperiment zamišljajući kako će komisija djelovati. Neka će osoba, nazovimo je „tuka“, pročitati članak u kojem se stavlja u pitanje nepobitna istina da njezin spol ne ovisi o njezinom spolnom organu. Tuka će tada kontaktirati neku nevladinu udrugu koja će njezinu pritužbu na ovu jednostavnu istinu preformulirati u traktat protiv mizoginog govora mržnje. Komisija će konzultirati zakon i sankcionirati zločinca koji će vjerojatno dobiti priliku da se, ako mu je to bio prvi put da izvali takvu neTolerantnu glupost, javno pospe pepelom i obeća da se to neće ponoviti. Naravno, da bi se ovaj više nego vjerojatni scenarij mogao pretvoriti u efikasnu i ustaljenu praksu, potrebno je uvježbati cijelu masu potencijalnih špijunki i špijuna, kao i inkvizitorica i inkvizitora. Stvar je delikatna, jer:

“… se nema namjeru cenzurirati medije. Komisija medija za pritužbe trebala bi se sastojati od neovisnih osoba, ali je moraju osnovati mediji i ona mora podnositi izvješća medijima, a ne vladi.” (MSEPT, 9.)

Ovdje vidimo standardni primjer modifikacije „javno-privatnog“ u „političko-civilno“ partnerstvo, gdje vlada naređuje, a ne-vladin sektor izvršava, što bi valjda nekoga tko misli da glava služi samo za klimanje, trebalo uvjeriti kako je riječ o razdvajanju a ne o totalnom spajanju države i civilnog društva. Slično kao i kod izvršnih institucija za utjerivanje Tolerancije prikazanih u prethodnome, komisija za pritužbe bi bila vladina nevladina organizacija koja prefiksom ‘nevladina’ dobiva licencu da se slobodno iživljava nad novinarima koji pokazuju znakove neposluha partijskoj liniji. Činjenica da se za razliku od temeljne institucije za kontrolu implementacije Tolerancije ipak ne veže uz ministarstvo pravosuđa ili policije služila bi pritom održavanju iluzije kako neovisnosti, tako i privatnosti medija koji će ionako morati prihvaćati odluke vladine organizacije po pitanju toga što smiju ili ne smiju pustiti u javni govor. Tom logikom, tekst koji čitate je prilično teško krivično djelo protiv Tolerancije i to na mnogo razina. Srećom, objavljuje ga se na Internetu, na stranici koja je u privatnom vlasništvu autora i nema status privatnog medija nego privatne elektroničke publikacije. Ali ako je riječ o krimenu, kako onda dopustiti da ga dolje potpisani može nekažnjeno činiti? Zakon mora vrijediti za sve. Autori MESPT-a su svjesni ovog problema i to kažu u posljednjoj rečenici dokumenta:

“S ovim je povezano i pitanje zlouporabe Interneta kroz širenje netolerancije. Međutim, u ovom se trenutku Inicijative za uvođenje zakonske regulacije cyber-prostora raspravljaju u širem kontekstu. Prerano je spekulirati o tome na čemu će stvar završiti.” (MESPT, 9 (c) ii)

Dakle, ne zna se što će biti, ali jasno je što bi mi htjeli. Nas petorica. Ukoliko ova inicijativa zaživi, doći će trenutak kad ovakve članke nećete legalno moći čitati nigdje. Možda vas to pretjerano ne žalosti, ali dobro bi bilo u zaključku primijetiti nešto u tom pogledu. Od svih gadosti na Internetu, od bestijalne pornografije do prikaza odsijecanja glava tupim nožem, baš je netolerancija ono što bi trebalo dovesti do njegove regulacije. Zlobno insinuiramo, naravno. Autori MSEPT-a nisu to rekli. Ali su mislili, jer ako se zakon ne može primijeniti na sve, onda s njim nešto nije u redu. Uostalom,

“Nema potrebe da se bude tolerantan prema netolerantnom. To je osobito važno u kontekstu slobode izražavanja: ta se sloboda ne smije zloupotrijebiti kako bi se difamiralo druge grupe.” (MESPT, 4. (f) ii)

U zaključku treba istaći kako je MESPT dokument koji bi trebao pročitati svatko. Ova analiza nije iscrpila sve zanimljive ideje kodificirane u njemu kao, recimo, izbacivanje prefiksa i- iz riječi imigrant, kao i cijeli niz zanimljivih paragrafa koji se odnose na ovu društvenu skupinu. Pitanje osobitog tretmana i nevjerojatno nejasne definicije antisemitizma, i tzv. poricanja Holokausta također su priča za sebe, a ne treba zaboraviti niti zanimljiv sastav nevladine organizacije koja je dokument sročila i biografija njezinih članova. Sadržaja za daljnje analize ima na bacanje i čovjek ne može a da ne zahvali petorici autora MESPT-a, kao i ostalim njihovim kolegama iz ECTR-a, što su europskoj javnosti podarili tako otvoreno i nedvosmisleno pismo namjere Euro-atlantske elite. Valja im također čestitati na hrabrosti zbog toga što nisu sakrili činjenicu da samo pet ljudi propisuje stotinama milijuna kako trebaju misliti, govoriti i djelovati. Međutim, ponajviše treba im iskreno i bez okolišanja reći:

„Odjebite!“