Re: 'Telegram' ili može li niže...

by crvenkasti Sat 3 Feb - 13:57

Eroo wrote:
debotoijusto wrote:
vuksadinare wrote:Delozacija je bilo ali sasma u manjem postotku i to nitko ne spori...ali nisu delozirani ko hrvati srijema i vojvodine bombama i nozem ispod vrata...pitajte vucica..netko kaze nisu svi srbi napadali i pucali na hrvatsku..tocno..ali tocno je i da su od onih koji su pucali i napadali srbi..jebiga
Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon 19 godina suđenja oslobodio Splićanina Gorana Radanovića krivnje za ubojstvo i četiri teška ranjavanja. Radanović je 30. listopada 1995, da bi se zaštitio od uniformiranih napadača koji su njega i obitelj htjeli izbaciti iz stana, najprije zapucao, a onda i bacio ručnu bombu, usmrtivši jednog i ranivši četvoricu. Otkako mu je 1996. ukinut pritvor, Radanović je u bijegu, pa vjerojatno ni ne zna da mu je Hrvatska nakon toliko godina pravomoćno priznala pravo na samoobranu.

Goran Radanović početkom devedesetih dragovoljno se priključio obrani Hrvatske. Iako mu je otac Crnogorac bio vojno lice, Radanović je čitav život proveo u Hrvatskoj. U Splitu se rodio, odrastao, školovao se, pa i zaljubio - u Splićanku koja mu je, malo prije raspada bivše države, rodila dvoje djece. Kad je u Hrvatskoj buknuo rat, Radanović se kao dragovoljac odlučio javiti u hrvatsku vojsku i ratovati protv armije u kojoj je njegov otac proveo radni vijek. Prošao je teška ratišta u dalmatinskom zaleđu, vojne operacije u Unešiću, Grizeljima, Popovu Polju, Oluju. Suborci i zapovjednici 141. brigade pamte ga kao dobrog vojnika.
Ti se uvatija Gorana, a 10,000 časnih Srba-domoljuba je za vrijeme Domovinskog rata bilo u HV-u. Šta oni kažu?
Ostavite nas tih srceparajućih priča i raznih kučina...a la "ubistvo starog svata u Sarajevu".

Nije dovoljno samo reći ja sam Hrvat i da ga mi prihvatimo. Moraš dokazati!

Srbin ubijao da se dokaže Hrvatima

Hrvatska policija u Rijeci je uhapsila Rajka Kričkovića (57) pod optužbom da je 6. avgusta 1995. u ličkom selu Kijani učestvovao u ubistvu 14 civila, uglavnom staraca koji nisu želeli da beže pred operacijom "Oluja".

http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/413551/Srbin-ubijao-da-se-dokaze-Hrvatima

by Eroo Sat 3 Feb - 14:01

crvenkasti wrote:
Eroo wrote:
debotoijusto wrote:
vuksadinare wrote:Delozacija je bilo ali sasma u manjem postotku i to nitko ne spori...ali nisu delozirani ko hrvati srijema i vojvodine bombama i nozem ispod vrata...pitajte vucica..netko kaze nisu svi srbi napadali i pucali na hrvatsku..tocno..ali tocno je i da su od onih koji su pucali i napadali srbi..jebiga
Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon 19 godina suđenja oslobodio Splićanina Gorana Radanovića krivnje za ubojstvo i četiri teška ranjavanja. Radanović je 30. listopada 1995, da bi se zaštitio od uniformiranih napadača koji su njega i obitelj htjeli izbaciti iz stana, najprije zapucao, a onda i bacio ručnu bombu, usmrtivši jednog i ranivši četvoricu. Otkako mu je 1996. ukinut pritvor, Radanović je u bijegu, pa vjerojatno ni ne zna da mu je Hrvatska nakon toliko godina pravomoćno priznala pravo na samoobranu.

Goran Radanović početkom devedesetih dragovoljno se priključio obrani Hrvatske. Iako mu je otac Crnogorac bio vojno lice, Radanović je čitav život proveo u Hrvatskoj. U Splitu se rodio, odrastao, školovao se, pa i zaljubio - u Splićanku koja mu je, malo prije raspada bivše države, rodila dvoje djece. Kad je u Hrvatskoj buknuo rat, Radanović se kao dragovoljac odlučio javiti u hrvatsku vojsku i ratovati protv armije u kojoj je njegov otac proveo radni vijek. Prošao je teška ratišta u dalmatinskom zaleđu, vojne operacije u Unešiću, Grizeljima, Popovu Polju, Oluju. Suborci i zapovjednici 141. brigade pamte ga kao dobrog vojnika.
Ti se uvatija Gorana, a 10,000 časnih Srba-domoljuba je za vrijeme Domovinskog rata bilo u HV-u. Šta oni kažu?
Ostavite nas tih srceparajućih priča i raznih kučina...a la "ubistvo starog svata u Sarajevu".

Nije dovoljno samo reći ja sam Hrvat i da ga mi prihvatimo. Moraš dokazati!

Srbin ubijao da se dokaže Hrvatima

Hrvatska policija u Rijeci je uhapsila Rajka Kričkovića (57) pod optužbom da je 6. avgusta 1995. u ličkom selu Kijani učestvovao u ubistvu 14 civila, uglavnom staraca koji nisu želeli da beže pred operacijom "Oluja".

http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/413551/Srbin-ubijao-da-se-dokaze-Hrvatima

Nego kako.
Ali greške su moguće, ništa ja ne kažem.
No i ne puca se u vrata kad ti netko na njih pozvoni. Pitaš najprije "'Ko je?" i ne obrnuto.

by debotoijusto Sat 3 Feb - 14:02

Eroo wrote:
debotoijusto wrote:
“Sjećam se prve deložacije čija je žrtva bila Jadranka Polović, koja je s mužem bila podstanar u jednom vojnom stanu. Nakon tih prvih izbacivanja iz stanova državna tijela nisu reagirala", prisjeća se Majić, dodajući da je provalnicima postalo jasno da država stoji iza njih. Najviše upada u Splitu dogodilo se od početka 1993. do proljeća 1994.

Tuđman je već na početku rata pozvao oficire JNA da se uključe u HV.
Sve ostalo je povijest.
Sumnam da si razumio poantu. I nisi jedini.

Kad je u siječnju 1994. pokušao zaštiti ženu koja je nakon razvoda s dvije kćeri ostala živjeti u vojnom stanu, Majića su vojnici provalnici premlatili i iznijeli van iz stana.
Oružani upadi u splitske stanove počeli su, prisjeća se Majić, jenjavati negdje u veljači 1994. “Nakon što sam na deložaciji pretučen, predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak pozvao me u Zagreb na konferenciju za novinare”, kaže predsjednik Dalmatinskog komiteta i dodaje da su se oružani upadi u splitske stanove prorijedili nakon te konferencije te nakon jedne reportaže emitirane na švicarskoj televiziji.

Švicarski novinari su razgovarali s njima, a usred razgovora u stan je upala vojna policija i sve nas odvela na ispitivanje u Loru. Satima su nas ispitivali i tražili od ekipe da im preda kazetu, ali oni su odbijali, a policajci se ipak nisu usuđivali oduzeti je na silu. Mene su pustili prvog nakon četiri sata, a kada sam alarmirao švicarsku ambasadu, novinari su pušteni. Kazetu nisu ponijeli u Švicarsku zbog straha od oduzimanja na granici, nego ju je nešto kasnije odnio jedan splitski novinar”,

Švicarska je televizija emitirala desetominutnu reportažu o upadima vojnika u stanove u hrvatskim gradovima. Prenijele su je i još neke europske televizije, a zatim i HRT uMerlićevoj “Slikom na sliku”, u kojoj je konstatirano da se Hrvatska osramotila jer je reportažu u Europi pogledalo oko 4,5 milijuna ljudi. Nakon toga vojni upadi u splitske stanove su se, tvrdi Majić, prorijedili, a prestali su kad je u svibnju 1994. zapovjednik Vojne policije Mate Laušić izdao pisanu zapovijed. Zapovjedio je da u slučaju vojnih upada u stan na mjesto događaja mora izaći specijalna jedinica vojne policije s dugim cijevima i izbaciti provalnike. Time je van snage stavljena njegova ranija zapovijed, prema kojoj je vojna policija u takvim slučajevima samo izlazila na događaj, napravila zapisnik, ostavila i stanare i provalnike u stanu uz izgovor da slučaj mora riješiti sud.

“Nakon nove Laušićeve zapovijedi ti su događaji u Splitu prestali”, kaže Majić i dodaje: “jedan jedini papir bio je, dakle, dovoljan da se oružani upadi u stanove prekinu.

by vuksadinare Sat 3 Feb - 14:04

...jbg cijena stana na moru je puno vrjednija

by ljubo1212 Sat 3 Feb - 14:04

abolirali smo tolike njihove, možemo malo i naše...
nego, kolko smo dužni platiti što se mjerite u promilima? ne pitamo kolko košta, vrijedilo je...

by vuksadinare Sat 3 Feb - 14:06

'Dalmatinskog komiteta'?...sve jasno orjuna,autonomasi takve manje zalim od srba..iskreno...peta kolona najgori olos pa nek me sad tuzi

by Guest Sat 3 Feb - 14:17

Doživotna trauma

Anka Zjačić, koja danas ima 66 godina, živjela je u Splitu sa suprugom Danilom, oficirom JNA koji je na početku rata u rujnu 1991. ubijen u obližnjoj vojnoj bazi Lora, u okolnostima koje nikada nisu u potpunosti istražene.

Zajedno sa svojim sinom i kćerkom koji su bili tinejdžeri, ona je brutalno istjerana iz svog stana, kada su vojnici Četvrte splitske brigade upali jedne noću u njen stan. Ona je zajedno sa sinom sljedeća 24 sata ostala u stanu s vojnicima, sve dok oni nisu prislonili pištolj na glavu njenog sina.

Nakon 10 godina spavanja po garažama i drugim privremenim smještajima, stan joj je konačno vraćen, ali je njen sin razvio šizofreniju nakon traumatskog iseljenja i 2011. je izvršio samoubojstvo.

by vuksadinare Sat 3 Feb - 14:18

...inace za te bandite orjunase autonomase ne zalim metka i kanapce...dobro su prosli sto su frcali vani..mogli su biti odfrcani negdje drugdje..

by debotoijusto Sat 3 Feb - 14:21

vuksadinare wrote:...inace za te bandite orjunase autonomase ne zalim metka i kanapce...dobro su prosli sto su frcali vani..mogli su biti odfrcani negdje drugdje..

nije ti neugodno ?

by Guest Sat 3 Feb - 14:27

vuksadinare wrote:...inace za te bandite orjunase autonomase ne zalim metka i kanapce...dobro su prosli sto su frcali vani..mogli su biti odfrcani negdje drugdje..

a prije si se ti i tvoja ekipa zgražavali ringovim upisom? jebotebog!

by Eroo Sat 3 Feb - 14:28

debotoijusto wrote:
vuksadinare wrote:...inace za te bandite orjunase autonomase ne zalim metka i kanapce...dobro su prosli sto su frcali vani..mogli su biti odfrcani negdje drugdje..

nije ti neugodno ?

TRažili ste, gledajte...

by vuksadinare Sat 3 Feb - 14:29

debotoijusto wrote:
vuksadinare wrote:...inace za te bandite orjunase autonomase ne zalim metka i kanapce...dobro su prosli sto su frcali vani..mogli su biti odfrcani negdje drugdje..

nije ti neugodno ?

ne...za ondasnje milicijske i udba drukere ne

by Guest Sat 3 Feb - 14:29

Iako se činilo da su sramne deložacije iz '90-tih, u kojima su ljudi "krivih krvnih zrnaca" na silu iseljavani iz svojih stanova, završile s ratnim vremenima, 76-godišnja Zlata Dragojević iz Karlovca upravo ovih dana proživljava sličnu životnu dramu. Ovaj put, ističu u karlovačkom Građanskom odboru za ljudska prava, "sve je po zakonu, ali ne i po - pravdi".

U sudskom rješenju piše da se Zlata Dragojević mora iseliti iz svog stana, u Ulici Vladka Mačeka 11b u Karlovcu, do 23. ožujka 2010. godine ili će se tog dana obaviti prislilna deložacija. Umorna od 17-godišnje borbe za stan u kojem je provela 42 godine, a na koji je izgubila stanarsko pravo zbog šestomjesečnog izbivanja '91-e, Zlata je početkom ovog tjedna naručila kamion, napunila ga namještajem, ali kad je iz kuće trebalo iznijeti i posljednji kauč, nešto se, kaže Zlata, u njoj slomiloi jednostavno – nije mogla iskoračiti.

„Ja ne mogu i ne mogu, i ne mogu, i - gotovo...“

I, tako, uplakana, već treći dan, 76-godišnja Zlata sjedi na svom kauču, jedinom komadu namjestaja u zjapeće praznom stanu i, ni sama ne zna što čeka:

„Ne znam ni ja čemu se nadam. Pravde nema, to sigurno, a sudstvo, to 'bože sačuvaj'! I, što čekam, da me trefi 'šlag', a neće ni on, koliko god se molim da me 'udari', neće. Samo sam rekla, ako me šlagira, da me ne bi slučajno pokušali oživjeti!“

Zlata je Hrvatica, muž Marko, umro 2007. godine Srbin iz Čemernice kraj Gvozda, prijeratnog Vrginmosta, otišli su tog vikenda, krajem ljeta '91-e, pomoći Markovom bratu pokupiti ljetinu, veze su prekinute i nisu se mogli odmah vratiti. U stanu u Karlovcu ostao je sin Dušan, nikad ga, kaže, nije napuštao, osim na kratko kad je bio na ratištu, u Hrvatskoj vojsci, ili pod radnom obvezom, ali bilo je to ružno ratno vrijeme u Karlovcu i vrijeme jurišanja na "prazne stanove".

„Osnovni kriterij je bio da su to ili vojni ili srpski stanovi, odnosno da su nositelji stanarskih prava Srbi, i jurišali su na takve stanove. I meni je jednog dana, '91-e, došla jedna hrvatska obitelj iz Kablara, Bristec, sa rješenjem na vrata i gospođa je rekla nemojte se ljutiti, ali ja sam dobila rješenje za taj stan, a ja sam odgovorio 'ali, gospđo ja sam u stanu'. Otišli smo na stambeno i tad je to njezino rješenje poništeno.“

Borba duga 17 godina

Nakon toga Dušan je u stan primio izbjegličku hrvatsku obitelj iz Slunja, Milana Kalića, tatinog poznanika, "na nekoliko dana" no i Kalić je, Dušanu iza leđa, dobio rješenje za njegov stan, ali je, kasnije i ono, sporazumno, poništeno. Međutim, karlovački "Vodovod" od kojeg je Dušanov otac, Marko Dragojević,1968.godine i dobio stan polaže pravo na stan, jer je Marko iz njega izbivao duže od šest mjeseci, iako se Dušanova majka, kao Hrvatica, već početkom '92-e uspjela okolnim putevima vratiti u Karlovac:

„Mama je '92-e došla prvi put, pa se opet vraćala tati, jer on nije imao dokumenata, pa se opet vraćala u Karlovac, odlazila i putovala stotine kilometara i tako smo mi nju švercali i niko je nije smio vidjeti, ni ovdje, ni tamo, jer za one preko je bila ustaškinja, a za Karlovac četnikuša i to je tako funkcioniralo. Brat i ja smo živjeli tu, ona s tatom tamo odlazila i dolazila i to je bilo jedno strašno stanje. Onda smo u jednom trenutku '92-e saznali da nam je 'Vodovod' oduzeo stanarsko pravo, a da nas nikad nitko o tome nije obavijestio.“

17 godina Dragojevići vode sudski spor s "Vodovodom", tri puta dobivaju presude na općinskoj razini, gube na Županijskoj, žive u neizvjesnosti i poda stalnim prijetnjama deložacije i cijela priča je, kaže Jelka Glumičić iz karlovačkog Građanskog odbora za ljudska prava, pretužna.

„Sudovi su, u svakom slučaju, bili pristrani i Dragojevićima je učinjena velika nepravda. Jer, nikad karlovački 'Vodovod' ne bi ni pokrenuo sudski postupak za deložacijom da Marko nije bio srpske nacionalnosti i, umro je zbog te nepravde. Čak je i ta slunjska obitelj, koja je bila u stanu, dala, na kraju, dobru izjavu da je Dušan stalno bio u stanu, a da je Zlata dolazila i da stan nije bio napušten od nositelja stanarskog prava. Sud je tu zatajio - totalno!“

https://www.slobodnaevropa.org/a/zlat_dragojevic_delozacija/1993809.html

by vuksadinare Sat 3 Feb - 14:31

Gnječ wrote:
vuksadinare wrote:...inace za te bandite orjunase autonomase ne zalim metka i kanapce...dobro su prosli sto su frcali vani..mogli su biti odfrcani negdje drugdje..

a prije si se ti i tvoja ekipa zgražavali ringovim upisom? jebotebog!

rekoh vise mi je zao srbin nego tih bandita orjunaskih i autonomaskih..ja ih ne bi izbacio iz stana drugacije bi ja..sa drukerima

by Eroo Sat 3 Feb - 14:32

Gnječ wrote:Doživotna trauma

Anka Zjačić, koja danas ima 66 godina, živjela je u Splitu sa suprugom Danilom, oficirom JNA koji je na početku rata u rujnu 1991. ubijen u obližnjoj vojnoj bazi Lora, u okolnostima koje nikada nisu u potpunosti istražene.

Zajedno sa svojim sinom i kćerkom koji su bili tinejdžeri, ona je brutalno istjerana iz svog stana, kada su vojnici Četvrte splitske brigade upali jedne noću u njen stan. Ona je zajedno sa sinom sljedeća 24 sata ostala u stanu s vojnicima, sve dok oni nisu prislonili pištolj na glavu njenog sina.

Nakon 10 godina spavanja po garažama i drugim privremenim smještajima, stan joj je konačno vraćen, ali je njen sin razvio šizofreniju nakon traumatskog iseljenja i 2011. je izvršio samoubojstvo.

23,000 mojih sunarodnjaka je za to vrijeme bilo ubijeno. Desetki tisuća osakaćeno...Na svojoj zemlji.
Ovaj forum bi kreširao ako bismo naveli njihova imena.
Da svejedno pokušaš?

by crvenkasti Sat 3 Feb - 14:35

Deložacije: Koliko je ljudi izbačeno iz stanova?

Ni više od desetljeća sramotnih deložacija iz uglavnom vojnih stanova, nije moguće doznati koliko je ljudi izbačeno iz svojih domova u Splitu tijekom devedesetih godina. Od 38 226 stanova, koliko ih je, prema podacima ministarstva obrane, bilo u stambenom fondu bivše JNA i SSNO, 8 640 bilo ih je u Splitu. Procjene o tome koliko ih je napustilo, a koliko deložirano variraju, dok službeni podaci ne postoje.

Prema pisanju novinara Pere Jurišina tadašnji zapovjednik Hrvatske ratne mornarice admiral Sveto Letica kazao je u ožujku 1992. godine kako je svih 900 praznih stanova u Splitu nasilno useljeno. Također je pojasnio da su u 11 posto slučajeva u stanove nasilno ušli pripadnici HRM-a, te da je 55 pripadnika mornaričkog pješaštva i vojne policije također nezakonito ušlo u stanove. U studenom 1993. godine, Mladen Bajić, tada zamjenik državnog vojnog odvjetnika za zborno područje Split izjavio je u Feral Tribuneu kako je te godine zaprimljeno 185 tužbi protiv počinitelja koji su nasilno uselili u stanove. Aktivist Tonči Majić svjedočio je kasnije da je od Mladena Bajića dobio podatak o 300 zaprimljenih tužbi. U njegovoj dokumentaciji postoji oko 70 slučajeva tužbi koje su u konačnici riješene. No to je tek ono što je zabilježeno i ne predstavlja konačnu brojku koja će kako stvari stoje ostati zauvijek nepoznata.

Problem s domovnicama i otkupom stanova

Uz nefunkcioniranje sustava zaštite, odnosno policije, i pravni sistem, opterećen čistkama na sudovima, ne samo da je zakazao, već je predstavljao jedan od mehanizama za otežavanje normalnog života određenom broju građana. Ponajprije, to se očitovalo u neizdavanju domovnica, problemu koji je Tonča Majića uveo u svijet aktivizma i zaštite ljudskih prava. Naime, Hrvatski je sabor 1991. godine donio novi zakon o državljanstvu, koje su, kako je organizacija Beati I construttori di Pace pisala u svom izvješću Iskrivljena pravda , “hrvatske vlasti upotrijebile kao instrument diskriminacije, posebno nehrvata rođenih izvan novoformirane Rebublike te njihovih porodica”.

Na različite načine ljudima koji nisu bili hrvatske nacionalnosti oteževalo se dobivanje domovnice. “To je bio izvor najvećih nepravdi i problema. Ti ljudi su bili stavljeni izvan zakona. Nisu mogli dijete upisati u školu, nisu se mogli liječiti, nisu mogli prodati ili kupiti nekretninu. U određenim situacijama nisu mogli voziti svoje auto. Ako su trebali produžiti trajanje nekog dokumenta za koji je trebala potvrda o državljanstvu, nisu je mogli dobiti. Mene se recimo dojmio jedan Albanac, oficir, koji je davno otišao u penziju. Njemu su usred liječenja od karcinoma, prekinuli terapiju i nije više imao pravo na liječiti se. A meni je domovnica došla poštom, nisam je ni tražio. Poslali su mi je u dva tri dana, jer sam Hrvat”, prisjetio se Majić.

Osim domovnica, problema s isplatom mirovina, ali i plaća vojnicima, koja su otišla iz JNA, postojao je i problem otkupa stanova. Kako svjedoči jedan bivši novinar, vlasnicima društvenih stanova, koji nisu bili vojni, rješenje o otkupu stizalo je brzo. Ovim drugima mnogo kasnije i uz traženje dodatnih dokumenata različitog tipa. “Pred sudom su od ranog jutra bili redovi ljudi, uglavnom umirovljenih vojnih lica koji su čekali niz potvrda o nekažnjavanju i slično. Sjećam se da je jedan stariji čovjek tako čekajući u redu i preminuo”, ispričao je ovaj novinar.

Prva faza deložacija – “upadanje” u prazne stanove

Stoga ne čudi da je određeni broj ljudi sam dobrovoljno napustio svoje donekadašnje domove. Dio je otišao jer se više nije osjećao u svojoj domovini. U te napuštene stanove počeli su ulaziti vojnici. Tonči Majić ovu fazu naziva uzurpacijom stanova. “Dobili bi informaciju da je stan prazan, upali bi i nitko ih ne bi izbacio”, priča Majić. No događalo se i da ljudi odu na neko vrijem iz stana, a drugi stanari u njega samo uđu.

To se dogodilo i obitelji Nikolovski koja je imala stan u Spinutu. Boro Nikolovski, zastavnik JNA krajem 1992. godine sa suprugom Verom otputovao je u Makedoniju posjetiti teško bolesnog brata, nakon čega se u njihov spinutski stan protupravno uselio pripadnik Hrvatske vojske. Po povratku iz Makedonije bezuspješno su pokušali vratiti se u stan prijavljujući slučaj policiji, općinskom sudu i drugim instancama te su se na koncu iselili iz Hrvatske. Nakon 17 godina sud mu je napokon priznao stanarsko pravo, a slučaj je dospio u medije tri godine kasnije jer je tadašnji stanar, jedan od brojnih koji su se izmjenjivali u stanu, odbio izaći. Tada je Boro Nikolovski zajedno sa sinom poslužio se sličnom metodom te provalio u stan i odbio izaći. Kako je imao valjanu sudsku presudu, policija ga nije mogla izbaciti, a pošto je slučaj završio u medije, vjerojatno zahvaljujući i činjenici da je Boro otac nekad poznate pjevačice Ljiljane Nikolovski, uključio se i tadašnji ministar Predrag Matić te je stan napokon vraćen.

Druga faza – “prave” deložacije

Ulasci u napuštene stanove trajali su do kraja 1992. godine kada počinju izbacivanja iz stanova, prave, kako ih Majić naziva, deložacije. One su se, prema Majiću, odvijale od početka 1993. godine do veljače 1994. godine kada su iz svojih stanova izbacivani legalni stanari koji nisu bili hrvatske nacionalnosti. “Legalni stanari izbacivani su od strane vojske, čak i vojne policije, na najbestijalniji način. U gotovo svim slučajevima žene s djecom izbacivane su gotovo bez ikakve imovine. Napuštale su Republiku Hrvatsku jer nisu imali nikakvih sredstava, nisu mogli koristiti imovinu jer nisu imali dokumente, nisu mogli dobiti domovnicu. Čak i onu imovinu koju su imali, nisu mogli koristiti. Oni koji su inzistirali ostati, Dalmatinski odbor solidarnosti je pomagao na način da su participirali podstanarstvo i to zahvaljujući međunarodnim organizacijama – Most nade iz Bremena, Zeleni, Blaženi konstruktor mira iz Italije”, prisjetila se za STav gospođa S., nekadašnja aktivistkinja.

U svom izvještaju pod nazivom Protuzakonite se deložacije u Hrvatskoj nekažnjeno nastavljaju Međunarodna helsinška federacija za ljudska prava zabilježila je više slučajeva deložacija. Jedan od njih je i slučaj M.R.

“19. listopada 1993., vrativši se iz šetnje, gospodin M.R. zatekao je uniformirane ljude upravo u tijeku provale u svoj stan u Splitu. Gospodin M.R. je smjesta pozvao civilnu policiju koja mu je rekla da ona za to nije kompetentno nadleštvo.

Uniformirani ljudi vratili su se 20. listopada i na silu provalili u stan g. M.R. Ako je vjerovati gospodinu M.R., njegova je telefonska linija bila presječena i uniformirani su mu ljudi prijetili. Nakon trodnevnih intervencija grupa za ljudska prava iz Zagreba, uniformirani su ljudi, kako se navodi, izašli iz stana. Ipak, Stambena komisija Splita obavijestila je gospodina M.R. da je pravo privremenog korištenja njegova stana dodijeljeno invalidu i da on mora otići”, stoji u izvještaju.

Problem s deložacijama, prema mišljenju novinara Petra Dorića, je bio taj što ih je vlast prikazivala kao sukob dviju strana. “Ne bi se reklo da je, na primjer, vojska HV-a nekog izbacila, nego bi se reklo da su se vojska i stanari zakačili oko stana. Dakle, to su dvije strane i mediji bi kao trebali biti objektivni. To je suludo bilo. Jer vi imate skupinu od, ne znam, deset razvijenih muškaraca koji su naoružani i oni viču: ‘Tu je četnik, tu je četnik’. I sad idete u zgradu čekati ‘četnika’, a nađete ženu od 55 do 60 godina koja živi s kćeri i sinom od 5 do 16 godina. I oni ne sliče na četnike. E sad, kad vojska uđe, probije vrata. I nisu uvijek ti ljudi odmah izlazili vani, nego bi došla ili civilna ili vojna policija i tražili su takozvani status quo pa bi i jedni i drugi ostali u stanu. Ali to nije status quo, to nisu dvije strane. Mi jesmo pristali na tu ulogu da ćemo tražiti izjavu od svih jer tako morate raditi, ali to je nonsens. S jedne strane civili, a s druge naoružane uniformirane osobe, to nisu dvije strane. To nije simetričan rat”, priča ovaj novinar koji je tada radio za Feral.

Treća faza – na red dolaze i Hrvati

U posljednoj fazi, koja je prema Majiću, trajala od svibnja do zime 1994. godine na osnovu formalno valjanih odluka upravnih organa ili sudova iz stanova koje je stanarima dodijelila JNA izbacuju se i Hrvati. Jedan od tih slučajeva je i izbacivanje iz stana u Spinutu obitelji Meri Butirić, koja je svoje svjedočanstvo podijelila udruzi Documenta za njihov projekt Osobna sjećanja. Godine 1993. godine s obitelji iznajmila je stan čiji je vlasnik bio samo u posjedu stanarskog prava. Nakon akcije “Oluja” 1995. godine u iznajmljeni stan obitelji Butirić počela je dolaziti vojska, a ubrzo i tadašnji pukovnik Hrvatske vojske i bivši zapovjednik 73. bojne Vojne policije Željko Maglov s dokumentom Ministarstva obrane kojim mu se stan daje na korištenje. Unatoč tome što dokument nije bio u skladu sa zakonskim propisima, obitelj Butirić je izbačena iz stana, a u stan se uselio Željko Maglov s obitelji. Vlasnik stanarskog prava spomenutog stana je uz podršku Meri Butirić deset godina vodio sudski spor s Maglovom, nakon čega je spor za njega pozitivno riješen i Maglov se morao iseliti.

by Guest Sat 3 Feb - 14:36

Eroo wrote:
Gnječ wrote:Doživotna trauma

Anka Zjačić, koja danas ima 66 godina, živjela je u Splitu sa suprugom Danilom, oficirom JNA koji je na početku rata u rujnu 1991. ubijen u obližnjoj vojnoj bazi Lora, u okolnostima koje nikada nisu u potpunosti istražene.

Zajedno sa svojim sinom i kćerkom koji su bili tinejdžeri, ona je brutalno istjerana iz svog stana, kada su vojnici Četvrte splitske brigade upali jedne noću u njen stan. Ona je zajedno sa sinom sljedeća 24 sata ostala u stanu s vojnicima, sve dok oni nisu prislonili pištolj na glavu njenog sina.

Nakon 10 godina spavanja po garažama i drugim privremenim smještajima, stan joj je konačno vraćen, ali je njen sin razvio šizofreniju nakon traumatskog iseljenja i 2011. je izvršio samoubojstvo.
23,000 mojih sunarodnjaka je za to vrijeme bilo ubijeno. Desetki tisuća osakaćeno...Na svojoj zemlji.
Ovaj forum bi kreširao ako bismo naveli njihova imena.
Da svejedno pokušaš?

otvori temu o hercegbosni.

by Guest Sat 3 Feb - 14:37

by Eroo Sat 3 Feb - 14:39

Gnječ wrote:
Eroo wrote:
Gnječ wrote:Doživotna trauma

Anka Zjačić, koja danas ima 66 godina, živjela je u Splitu sa suprugom Danilom, oficirom JNA koji je na početku rata u rujnu 1991. ubijen u obližnjoj vojnoj bazi Lora, u okolnostima koje nikada nisu u potpunosti istražene.

Zajedno sa svojim sinom i kćerkom koji su bili tinejdžeri, ona je brutalno istjerana iz svog stana, kada su vojnici Četvrte splitske brigade upali jedne noću u njen stan. Ona je zajedno sa sinom sljedeća 24 sata ostala u stanu s vojnicima, sve dok oni nisu prislonili pištolj na glavu njenog sina.

Nakon 10 godina spavanja po garažama i drugim privremenim smještajima, stan joj je konačno vraćen, ali je njen sin razvio šizofreniju nakon traumatskog iseljenja i 2011. je izvršio samoubojstvo.
23,000 mojih sunarodnjaka je za to vrijeme bilo ubijeno. Desetki tisuća osakaćeno...Na svojoj zemlji.
Ovaj forum bi kreširao ako bismo naveli njihova imena.
Da svejedno pokušaš?

otvori temu o hercegbosni.

Pa evo, tu: 14,000 mojih ijedanbezvjezdicana.
Jel ti to malo, mamicu vam petokolonašku...

by debotoijusto Sat 3 Feb - 14:39

vuksadinare wrote:
debotoijusto wrote:
vuksadinare wrote:...inace za te bandite orjunase autonomase ne zalim metka i kanapce...dobro su prosli sto su frcali vani..mogli su biti odfrcani negdje drugdje..

nije ti neugodno ?
ne...za ondasnje milicijske i udba drukere ne

ti nisu izbacivani samo prominili kaput...djeca i zene ?
nije ti neugodno ?

by Guest Sat 3 Feb - 14:40

Eroo wrote:
Gnječ wrote:
Eroo wrote:
Gnječ wrote:Doživotna trauma

Anka Zjačić, koja danas ima 66 godina, živjela je u Splitu sa suprugom Danilom, oficirom JNA koji je na početku rata u rujnu 1991. ubijen u obližnjoj vojnoj bazi Lora, u okolnostima koje nikada nisu u potpunosti istražene.

Zajedno sa svojim sinom i kćerkom koji su bili tinejdžeri, ona je brutalno istjerana iz svog stana, kada su vojnici Četvrte splitske brigade upali jedne noću u njen stan. Ona je zajedno sa sinom sljedeća 24 sata ostala u stanu s vojnicima, sve dok oni nisu prislonili pištolj na glavu njenog sina.

Nakon 10 godina spavanja po garažama i drugim privremenim smještajima, stan joj je konačno vraćen, ali je njen sin razvio šizofreniju nakon traumatskog iseljenja i 2011. je izvršio samoubojstvo.
23,000 mojih sunarodnjaka je za to vrijeme bilo ubijeno. Desetki tisuća osakaćeno...Na svojoj zemlji.
Ovaj forum bi kreširao ako bismo naveli njihova imena.
Da svejedno pokušaš?

otvori temu o hercegbosni.
Pa evo, tu: 14,000 mojih ijedanbezvjezdicana.
Jel ti to malo, mamicu vam petokolonašku...

ne ne.. otvori novu temu.

by Sponsored content