Hrvatska stvarnost

slidingdoorsoperator wrote:

Noor wrote:ah, sve nas to čeka manje više..nikad ne znaš kako će i koliko doživjeti :(
i moji su već stari, ali hvala Bogu još su samostalni i zdravi, al često razmišljam dokle će tako, a znam da neće dugo..

Možda će ti se ove moje riječi učiniti u najmanju ruku bezosjećajnim ili čak surovima, ali čovjek zapravo ne odraste u potpunosti, ne sazrije sve dok na prirodan način ne izgubi svoje roditelje.
Cijeli taj proces njihove bolesti, slabosti i posebno polaganog umiranja nas prisiljava da si postavljamo pitanja i suočavamo se sa realnostima kao što su starenje, fragilnost i prolaznost života, a koja inače odgađamo za kasnije jer se bojimo suočiti sa njima.
Dok god imaš žive roditelje, na neki način ostaješ dijete i zadržavaš nešto od djeteta u sebi.
Uživaj dok još imaš tu mogućnost i koliko ti je od nje još preostalo, posebno zato jer su ti roditelji samostalni i zdravi. :)

slidingdoorsoperator wrote:

Gnječ wrote:

Eva_ wrote:Šejker je štel reći da dok su nam roditelji živi uvijek imamo nekog tko nad nama bdije, tj. da naša podsvijest to tako percipira. I nije u krivu.

šta je s onima koje su roditelji ostavili?

Ništa. Izgubili su jedan važan aspekt u svojem sazrijevanju kojega nikada neće moći nadoknaditi.
Frekvencija takvih pojedinačnih primjera je puno manje u odnosu na one kojima su roditelji umrli prirodnom smrću.