Pomoćnik ministra širi mržnju po Fejsu: Ne podnosi protestante, nevjernike i zaštitnike životinja

Markovićeve ekonomske reforme

Marković je u saveznoj Skupštini SFRJ, 1989 godine, iznio ambiciozan program gospodarske reforme s osnovnim ciljem, obaranjem hiperinflacije. Naime, tada je, potkraj 1989 godine, inflacija dosegnula nevjerovatnih 2679% godišnje.[13] Prilikom posjeta Americi, na poziv tadašnjeg predsjednika George H. W. Busha, Marković je pregovorao sa MMF-om (Međunarodni monetarni fond) o ekonomskim reformama u Jugoslaviji, tražeći potporu za svoju ekonomsku politiku. Nakon sastanka sa Markovićem, tadašnji direktor MMF-a Michel Camdessuso je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt.[5] Zapadne banke su obećale financijsku podršku Markoviću i njegovim reformama, ukoliko bi se njegov koncept provodio.[10]

Marković je prvo išao sređivati probleme bankarskog sektora, gdje je uspješno riješio tkz. kontaminiranu aktivu (bankarsko potraživanje koje se teško ili uopće ne može naplatiti). Sukladno Markovićevom programu odnos dinara i njemačke marke je bio zaleđen, tj. predviđeni su konvertibilni dinari.[13] Srezao je vojni budžet Jugoslavenske narodne armija (JNA) sa 60 na 35 posto ukupnih sredstava proračuna sa kojima je raspolagala Jugoslavija.[5][14] Srezao je izdatke za administraciju, ali povećao sredstva za carinu i policiju. Marković je inzistirao na znatnom povećanju plaća carinicima, iako su svi oko njega bili protiv tog poteza. Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina su bili vlastiti prihodi federacije. Pritom se misli na porez na promet, carinu i trošarine. Kad su se povećale plaće carinicima, prihodi od carine su toliko narasli da je Marković predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina.[5]

Marković je uredio poslovanje sa SSSR-om (Sovjetski Savez) tj. izdatke za klirinško poslovanje. Prije Markovićevih reformi bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR, te da mu savezna vlada Jugoslavije isplati novac. Nakon reformi bilo je potrebno da određeno poduzeće prvo dobije klirinške dolare (točnije papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-u, pa su se tek onda ti dolari smjeli zamijeniti u Narodnoj Banci Jugoslavije za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški izdaci su se nakon toga žestoko smanjili. Milošević je tada napao Markovića da uništava srpsko gospodarstvo, iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska.

Nakon reformi, društvene djelatnosti (kultura, zdravstvo, školstvo, itd.) financirale su republike, i to ne iz svojih proračuna već putem posebnih fondova, a koji su se punili doprinosima.[5] Za Markovićevih reformi 1990 godine je izmijenjen "Zakon o privatizaciji", kasnije znan kao "Markovićeva privatizacija". Nakon izmjene zakona došlo je do pojedinačnih privatizacija. Ljudi unutar poduzeća su pritom bili preferirani time što je novi zakon izdavanjem internih dionica predviđao dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela u poduzećima vanjskim investitorima.[15][16]

Markoviću je išla u prilog činjenica da je razina ekonomske integriranosti države bila prilično velika, tj. da je udio ekonomskih aktivnosti izvan područja matične republike bio razmjerno velik i značajan za ekonomsku situaciju u svim republikama SFR Jugoslavije.[10][13] Markovićeve reforme su ubrzo nakon implementacije počele davati rezultate, životni standard je počeo rasti, dinar je stabiliziran, inflacija zaustavljena, te je uvedena konvertibilnost.[5][11]

Dinar je postao prva konvertibilna valuta u jednoj socijalističkoj zemlji. Za vrijeme Markovićevih reformi devizne rezerve su porasle sa 1,5 na 6,8 milijardi dolara.[6] U roku godinu i pol dana smanjen je inozemni dug Jugoslavije sa 21,5 na 12,2 milijarde dolara.[17]

Markovićeva je vlada smanjila inflaciju sa 56 posto mjesečno u prosincu 1989 na 17,3 posto u siječnju 1990, te 8,4 posto u veljači i 2,4 posto u ožujku 1990.[18]

Marković je nailazio na otpore na različitim stranama u državi, ne samo u pojedinim republičkim rukovodstvima, već i u saveznoj skupštini.[10] Milošević je međutim od samog početka sabotirao Markovićeve reforme, sve je činio da ih sruši.[5] Konstantni politički udari iz Beograda, mimo SIV-a, su razorili monetarnu stabilnost Jugoslavije.[19] Naime, 8. 1. 1991 godine Milošević je izvršio monetarni udar na Narodnu Banku Jugoslavije. Udar je izvršen tako da je iz Narodne Banke Jugoslavije, preko Narodne banke Srbije, izvučeno 18,2 milijardi dinara tj. 2,5 milijarde njemačkih maraka. Iako je Marković nakon toga tražio sankcije za SR Srbiju i vraćanje novaca, ništa od toga nije sprovedeno u djelo.

Taj monetarni udar je formalno označio kraj Markovićevih reformi i početak raspada Jugoslavije.[20]

Markovićeve reforme premda do tada gospodarski uspješne, nakon toga nisu uspijele zaustaviti zloslutan politički razvoj u Jugoslaviji, u kojoj je javnost bivala sve zagušenija govorom mržnje i prijetnjama oružjem iz Srbije.[11]

Kada se Jugoslavija počela raspadati, ona je zapravo bila na izlasku iz ekonomske krize.[18]

Gnječ wrote:

Srećko wrote:

Gnječ wrote:

Srećko wrote:

Gnječ wrote:
šta kuna nije konvertibilna valuta??? ja sam sa SFRJ dinarima svuda kupovao promijenili bi mi u svakoj banki u lire, dojčmarke, funte...

onda su oni sa tim kupljenim dinarima kupovali Jugoslavensku robu za uvoz, dinari su ostali unutar Jugosalvije

ja sam po trulom zapadu kupovao u dinarima čak i direktno u shopu nisam ni trebao mijenjat u banki ali ipak bih mijenjao u banki jer je bio bolji tečaj ne zbog drugoga.

odi do Italije pa kupi nešto za svoje Kune Pinokio

pričam o SFRJ dinarima a ne o ustaškim kunama.

Ne pričaš nego lažeš, Mletčiću.