Katolicizam...

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 



 

https://www.bitno.net/academicus/filozofija-academicus/smrt-teologije-bozje-smrti-uskrsnuce-boga-u-filozofiji/

O Bogo moj..koji ste vi mazohisti..Islamdžije ima da vas satru,cim se nakote i razmile diljem Europe..

Uloga jezika u ljudskom životu
 
 
Jednom zgodom su grčkog mudraca Ezopa upitali: »Što je najljepše na svijetu?« On je smjesta odgovorio:  »Jezik! Jer bez jezika ništa ne bi valjalo na ovome svijetu: ne bi bilo ni razgovora ni dogovora među ljudima, šaputanja među zaljubljenicima, molitve…pjesme, mogućnosti poučavanja…«
Kad su mu drugom zgodom postavili pitanje: »Što je najgore na ovome svijetu?«, on je ponovo odgovorio: »I opet jezik! Jer bez njega ne bi bilo ni svađanja ni vrijeđanja, ogovaranja, klevetanja i svega onoga što zlim jezikom počinimo.«
Uistinu, ljudska riječ je nešto fantastično, najčudesnije što nam je Bog darovao.
(Usp. Ph. BOSMANS, Liebe, 8 sl.)
Preko nje se susrećemo, priopćavamo jedni drugima, stvaramo zajedništvo. Ali, svima nam je jasno da riječ može postati i smrtonosno i ubitačno oružje. Biblija nam u više navrata na to svraća pozornost. Za tu knjigu ubijati jezikom nije ništa manji zločin nego ubijati nožem. Među ostalim izjavama tu čitamo i ovo:
»Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika.« (Sirah 28,17-18)
Isti taj mudrac na drugom mjestu veli: »Prokleti bili došaptavači i klevetnici, jer uništiše mnoge koji su živjeli u miru!« (Sirah 28,13)
Od novozavjetnih pisaca na pogubnost zla jezika posebno se osvrće sv. Jakov. On u svojoj poslanici piše: »Pazite, kako mala vatra, a kako veliku šumu zapali! I jezik je vatra!...Pun je smrtonosnog otrova. Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni na sliku Božju.« (Jak 3, 6-9)
Jezikom, dakle, u par trenutaka možemo svesti na prah i pepeo ime i reputaciju jedne osobe. Koliko li će trajati godina dok šuma opet prozeleni? Narodna mudrost kaže: »Opekotina će zacijeliti, ali rana koju je ostavio zao jezik – nikada.«
 
Kada su jednom izrečene, riječi se više ne vraćaju…
A Isus sa svoje strane jasno i snažno daje do znanja »da će ljudi za svaku ispraznu riječ što je izreknu polagati račun na sudnji dan!« (Mt 12, 36) U tom kontekstu on izrijekom tvrdi da će se naše spasenje ili propast odlučiti na tome kako smo se služili jezikom: »Tvoje će te riječi opravdati; tvoje će te riječi osuditi« (Mt 12,37).
 
Nažalost, mi često zaboravljamo na ta biblijska upozorenja glede jezika. Naša nutarnja praznina je ispraznila i našu riječ.
Laž, pohlepa i mržnja prionule su uz riječ kao plijesan. U ime osme zapovijedi dužni smo ponovno podići cijenu riječi.
To je neizostavni uvjet istinskog očovječenja i skladnog ljudskog suživota.
 
 
 
Marijan Vugdelija - Božje zapovijedi: putokaz autentičnog življenja i danas?!
 
 
http://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=477&Itemid=34
 
 
 
 
Ili… kako je značenje ljudskog govora sažeo Kahlil Gibran:
 
 
 
Riječi su bezvremene. Trebalo bi ih izgovarati ili pisati sa sviješću o njihovoj vječnosti.

ČUDESNE SE STVARI DOGAĐAJU U ADORACIJI

Deset nevjerojatnih stvari koje se dogode ako češće idete na klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom


Nedjelja, 11. Lipanj 2017. u 10:20

Čista i otvorena srca pred Presvetim, zaboravit ćete sve i uroniti u Ljubav
 
Čudesne se stvari događaju u adoraciji. Euharistija se u katekizmu opisuje kao „izvor i vrhunac“ naše vjere. Nije lako naći vremena za odlazak na klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Ali ako ipak to učinite, pogotovo ako to činite redovito i otvorena srca, to može imati nevjerojatan učinak.
 
„I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: ‘Uzmite, ovo je tijelo moje.’ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: ‘Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.’“ (Mk 14, 22 – 24)
 
U današnjoj kulturi ideja o unutarnjem napretku strahovito je podcijenjena. Smatra se gubitkom vremena ili nečime čim su se bavili naši naivni predci. Samo se ono izvanjsko i opipljivo smatra vrijednim. Glavna je razlika između materijalnoga i duhovnog napretka ta što onaj materijalni ostaje izvan vas. On će vam pružiti određene pozitivne doživljaje, ali je uvijek obilježen kratkotrajnošću i nedosljednošću pojavnosti. Unutarnji napredak pak uvijek znači da ste vi ti koji se mijenjate. Vrijeme koje provedete u adoraciji pred Presvetim iznenadit će vas na deset načina.
 
1. Stječete strahopoštovanje i razvijate osjećaj za divljenje
 
Nema ničega što bi vam bolje moglo dočarati ono što se događa na klanjanju nego što je ozračje u tihoj kapeli ili crkvi, miris tamjana i sjaj pokaznice. Nalazimo se pred stvarnim Isusom Kristom, pred njegovim tijelom i krvlju, dušom i božanstvom. Što više uranjate u tu tišinu pred Presvetim, to više shvaćate da je jedini odgovor koji možete dati strahopoštovanje i divljenje veličini našeg Boga.
 
2. Doživljavate mir i na drugim životnim područjima
 
Isus je rekao: „Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem.“ (Iv 14, 27) Izvanjski mir koji možemo doživjeti na klanjaju (mir i tišina) dopire i u našu nutrinu. On vodi do unutarnjeg mira, koji se širi na sva područja našeg života. To ne znači da će sve u našem životu biti savršeno i bez muke, ali Kristov mir znači da se pouzdajemo da nas životne oluje ne mogu uzdrmati.
 
3. Počnete se zanimati za svijet
 
Isus nam je rekao da volimo „jedni druge kao sami sebe“ (Iv 13, 34). Ako provodimo vrijeme u adoraciji, to nas povezuje s cijelim svijetom – jer provodimo vrijeme sa Stvoriteljem svega stvorenoga! Kada slavimo i častimo Boga, nadilazimo svoje brige i vidimo potrebe drugih oko nas i u svijetu u kojem živimo.
 
4. Nekad vam bude dosadno
 
Bit će trenutaka kad se klanjanje ne čini nimalo privlačno. Ne možete se usredotočiti, misli vam lutaju, nazočni ljudi vas ometaju. Možda ste u početku doživjeli lijepe osjećaje, ali ako idete redovito na klanjanje, vaša vas svakodnevica okupira i ne možete se više uvijek osjećati posebno. Ali to ne umanjuje niti oduzima vrijednost klanjanja. Naša je vjera više od osjećaja. Bog i dalje radi na vama. To je ljepota utjelovljenja – Bog je postao čovjekom i došao u sve naše stresove, strahove, probleme, pa i dosadu. Znajte da, ako ste se u jednom satu provedenu u klanjanju uporno u mislima vraćali na Boga svakih nekoliko minuta, kako su vam već misli lutale, još uvijek ste mu dali ono najbolje – svoje vrijeme i društvo.
 
5. Ali svejedno ste uzbuđeni što idete na klanjanje
 
Što više vremena provodite u klanjanju, otkrivajući da je Bog Bog koji vas voli i želi biti s vama, sve više ste uzbuđeni što idete na klanjanje. Više vam se to ne čini kao obveza, nego se radujete što ćete provoditi vrijeme s Bogom. Klanjanje stvara ovisnost, ne samo zbog onoga što možemo dobiti, već zato što smo stvoreni da bismo se klanjali i adorirali. Kao što kažemo u misi, „pravo je i spasonosno“ davati hvalu Gospodinu! Štovanje Boga je upisano u naša srca i „nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi“ (sv. Augustin).
 
6. Milost ulazi u vaš život
 
Nevjerojatno je kako obična ustrajnost u provođenju barem malo vremena pred Presvetim čini tako veliku razliku u našem životu. Uvijek se možete sjetiti tog trenutka kad ste bili u društvu s Bogom u crkvi ili kapeli, kada radite bilo što drugo u svojem životu. Njegova milost vas uvijek prati, posebno u trenutcima kušnje. Kušnji se je lakše oduprijeti kad se redovito klanjate pred Presvetim. Katkad je zbilja tako jednostavno.
 
7. Postane vam jasno koliko ste sretni
 
Ako to za vas ne predstavlja veći problem nego da sjednete u auto i odete na klanjanje u crkvu, ili samo odšećete u obližnju kapelu, onda vam je jasno koliko toga možete uzeti zdravo za gotovo. Ima onih koji bi voljeli provesti više vremena s Isusom u adoraciji, ali su nepokretni, bolesni ili zauzeti djecom. A ima i onih koji bi riskirali svoj život za euharistiju, na mjestima gdje je vjera progonjena. Kada pomislite na one koji hodaju satima i danima u opasnim situacijama samo da bi bili s Isusom, shvatite koliko ste blagoslovljeni što možete javno moliti, da se i ne spominje to što imate svećenika ili akolita koji vam može izložiti Sakrament.
 
8. Shvatite da Bog ima smisao za humor
 
Ako samo sjedite u tišini i slušate što vam Bog govori (umjesto da provodite vrijeme govoreći Bogu), shvatit ćete da Bog ima izvrstan smisao za humor. On voli ispričati šalu i nekad su ti trenutci tako smiješni da se želite nasmijati naglas. Možda vam je to iznenađujuće, ali zar najbolji očevi ne pokazuju svoju ljubav izvođenjem šale?
 
9. Poželite se češće ispovijedati
 
To može zvučati strašno, ali uopće nije. Ispovijed nam omogućava da iskusimo beskrajan ocean bezgranične Božje milosti. Njegova milost briše sve naše grijehe i daje nam pravu slobodu, slobodu lišenu svakog straha, te se možemo predati njegovoj ljubavi i dobroti, koja ima savršen plan za naš život. Ići na ispovijed uvijek iznova pomaže nam da budemo svjesni toga da nas uvijek grle ruke Oca koji nas ljubi i „nikad se ne umori opraštati nam“ (papa Franjo).
 
10. Zaljubite se
 
To nećete moći izbjeći! Kad provodite puno vremena u klanjaju, otvarajući svoje srce i dopuštajući da vas Isus ljubi, tad se i vi zaljubljujete u njega. Ta ljubav će odrediti tko ste vi i omogućiti vam da budete ono što jeste. „Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (Iv 10, 10)
 

Book.hr/Preveo Josip Sinjeri

Sv. Antun (Ante, Anto, Antonio, Antonija…) rođen je 1195. godine u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Krsno mu je ime bilo Fernandez Martin de Bulhorn. Roditelji, otac Marti i majka Marija, bili su plemićkog podrijetla. Kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost – to pravo duševno plemstvo koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su svome sinu usaditi u srce revnije nego išta drugo.
 
Već u svojoj petnaestoj godini odlučio je svoj život posvetiti Bogu, pa stupa u samostan Augustinaca u Lisabonu. Studirao je Sveto pismo i crkvene oce te se posebno brinuo za bolesnike. Da bi se što više posvetio Bogu i potrebitima, na vlastitu zamolbu biva premješten u augustinski samostan sv. Križa u Koimbru. Svoj život posvetio je molitvi, živio je vrlo pobožno i samozatajno. Najvjerojatnije je zaređen za svećenika 1219. godine. Potresen mučeničkom smrću marokanskih misionara iz reda sv. Franje, Antun 1220. godine stupa u red sv. Franje i odlazi u Maroko, ali ga teška bolest umjesto u domovinu vodi u Messinu na Siliciji.
 
Nakon višemjesečnog oporavka u Assisiju je oko Duhova 1221. godine susreo sv. Franju, što je bilo presudno za ostanak u Italiji.
 
Bio je briljantan propovjednik zbog čega mu je Sveti Franjo dao dopuštenje i punomoć da može propovijedati po cijeloj Italiji. Kao propovjednik i učitelj bogoslovije proputovao je posebno sjevernu Italiju i južnu Francusku. Propovijedi su mu bile praćene posebnim znakovima i čudesima. Godine 1227. izabran je za poglavara franjevaca u sjevernoj Italiji, ali se radi propovijedanja nastanio u Padovi. Nakon smrti sv. Franje 1226. godine, sv. Antun u svojoj 32. godini postaje provincijal proširene bolonjske provincije. Jedno vrijeme boravi u Rimu kao izaslanik svoga reda kod pape Grgura IX., nakon čega se vraća u Padovu.
 
Umro je 13. lipnja 1231. godine u Arcelli kod Padove s 36 godina. Svetim ga je proglasio papa Grgur IX. već  1232. zbog mnogih čudesa koja su se zbila po njegovom zagovoru. Zvali su ga „Čekić za krivovjerce“ jer je u raspravama s krivovjercima bio nepobjediv, „Škrinja zavjetna“ zbog izvanrednog poznavanja Svetog pisma te „Svetac cijelog svijeta“ jer je rođen u Lisabonu, a djelovao u Sjevernoj Africi, Francuskoj i Italiji.
 
Njegova subraća 1263. godine posvetili su mu u Padovi crkvu i prenijeli njegove moći. U Bazilici Sv. Antuna Padovanskog brojni hodočasnici žele vidjeti i njegov jezik kojim je propovijedao i hvalio Boga. Umjetnici ga prikazuju s djetetom Isusom u naručju te s knjigom ili ljiljanom u ruci. Zaštitnik je propovjednika, siromaha, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakrament.
Uz relikvije sv. Antuna vezana je za Zagreb i Hrvatsku posebna zanimljivost upisana u povijest. Naime, povodom 800. obljetnice svečeva rođenja 1995. godine po prvi puta su bile iz Italije iznesene njegove moći i donesene u zagrebačku župu Sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu.
 
U hrvatskom vjerničkom puku postoji osobito štovanje ovog velikog sveca kojem se hrvatski katolici redovito utječu za molitveni zagovor i zaštitu. Gotovo da nema crkve u Hrvata gdje ne postoji kip ovog izuzetnog čovjeka i sveca pred kojim mole vjernici, a brojna uslišanja molitava dolaze po zagovoru svetog Antuna. Hrvati oduvijek stoljećima hodočaste u Padovu na grob ovog velikana vjere i najbrže kanoniziranog čovjeka u povijesti Crkve (11 mjeseci), a osobito to čine od kada u Padovi leži pokopan i drugi velik sveti čovjek Crkve – Hrvat Leopold Mandić.

HANS URS VON BALTHASAR
 
Svjedočanstvo: Tri ključna razloga zbog kojih ostajem u Crkvi iako joj danas mnogi okreću leđa

“Crkva” ne valja ako je zakazao svećenik, nazadna je ako papa ili biskup nisu postupili u skladu s očekivanjima modernoga doba. Nezadovoljni stanjem u Crkvi mnogi katolici danas javno istupaju iz nje ili prešutno prekidaju svaki kontakt s njom.
 
Crkva i ja
 
Jedan od najvećih teologa 20.st, Hans Urs von Balthasar, u svome se tekstu “Zašto ostajem u Crkvi?” razračunava s ovom problematikom, navodeći svoje razloge zašto, unatoč svemu, i dalje ostaje u krilu Katoličke Crkve. Ovo “unatoč svemu” znači da postoje razlozi zbog kojih bismo joj svi mogli okrenuti leđa. On sam je mnogo propatio od Crkve, zbog slabosti i grešnosti njezinih vodećih ljudi, i to njegovu svjedočanstvu pro Ecclesia (za Crkvu) daje dodatnu težinu.
Dva su pitanja koja se najčešće postavljaju: odgovara li Crkva mojim očekivanjima i odgovara li Crkva Božjim očekivanjima. S obzirom na ovo prvo – kaže Balthasar – ispravnije bi i primjerenije bilo kada bi pitanje glasilo: odgovaram li ja očekivanjima Crkve? Mogu li od Crkve očekivati nešto, ako sâm – kao njezin član, odnosno ud njezina tijela – nisam učinio sve da ona izgleda ljepše i vjerodostojnije. Ne mogu ravnodušno i hladno stajati po strani i očekivati da zajednica kojoj pripadam ižaruje toplinu i privlačnu snagu. Ja sam njezin dio, ja bitno doprinosim ili ne doprinosim njezinu ozračju i nutarnjoj kvaliteti. Ako sam puki promatrač, ako je stalno kritiziram upirući prstom u nju, i sam postajem nevjerodostojan, jer bih najprije trebao uprijeti prstom u sebe i upitati se: što si ti učinio? Osjećaš li se uopće pozvanim da izgrađuješ Crkvu svojim životom, svojim kršćanskim svjedočenjem u ovome svijetu, ovdje i sada?
 
Snaga Crkve je Euharistija   
       
Odgovor je na drugo pitanje jednoznačan: Crkva kao gomila grešnika nikada neće odgovoriti Božjim očekivanjima. Ti grešnici smo svi mi. Bez izuzetka. Tko to od nas u potpunosti odgovara zahtjevima Isusa Krista koji je utemeljio Crkvu? Mi smo Crkva grešnika. Ali Isus je došao radi grešnika. Crkva je ponajprije njegovo djelo koje je ostavio grešnim ljudima, radi grešnih ljudi. To ne znači da tu smijemo stati. Upravo suprotno: u Crkvi od početka odjekuje poziv na obraćenje. Svi su članovi Crkve pozvani na svetost. Opet bez iznimke. Upravo o svakome pojedincu ovisi kako će izgledati zajednica koja se zove “Crkva”. A ona uvijek – kakva god bila – nudi dovoljno sredstava za posvećivanje i spasenje.
Zato ovaj švicarski teolog kaže: ostajem u Crkvi zato što mi samo ona može pružiti kruh i vino života. Ne dopuštam da me se hrani uvjeravanjima kako postoji zamjena za to. Ili nešto važnije od toga. Izvor ljepote i snage Crkve je euharistija. Tu mi Isus nudi svoju ljubav koju razdaje povijesno-realno, dakle, u svakome trenutku i stvarno. Ne simbolički, kako neki misle. Isus je u Crkvi živo prisutan. Dolazi na oltar kao naša hrana. To prethodi svemu ostalom. Ako ne jedemo tijelo Sina Čovječjega – dostojno, s ljubavi i poštovanjem – nemamo života u sebi. Možemo se koliko hoćemo truditi humanizirati svijet oko sebe, ali će on unatoč našim naporima sličiti grčkoj tragediji u kojoj se vidi kako su ljudska mjerila nestalna i kaotična, dok god polazimo od sebe a ne od Krista, istinskoga čovjeka. Ecce homo – evo čovjeka! Crkva je uvijek i Crkva svetaca, onih ljudi koji su postali sveti po primjeru ovoga Čovjeka. Poprimili su njegove crte i tako su mogli istinski i upečatljivo humanizirati i Crkvu i svijet.
 
Crkva svetaca
 
Stoga Balthasar nastavlja: u Crkvi ostajem jer je ona Crkva svetaca, onih koji mi pokazuju da se može nadići vlastitu slabost i ograničenost i biti svjetlo u svim tminama koje obavijaju svijet. Od Crkve se otuđuje samo onaj tko ne čuje poziv ili ga slijedi s pola srca. Svetac dokazuje da je moguća kršćanska cjelovitost. On je sav plamen, ali da bi gorio nisu mu potrebni drugi kao cjepanice i ne pretvara ih u pepeo kao Nietzsche. Drugim riječima, svetost ne poništava drugoga i ne pretvara ga u sredstvo. Ne zaluđuje ga i ne odvodi na krivi put. Naprotiv, ona ga poziva da i sam postane vatra. Uvijek je bilo lakše rušiti, bilo jezikom bilo djelom, pretvarati sve u prah i pepeo, a teže, kudikamo teže, osobno izgarati kao svijeća i tako rastjerivati pomrčinu. Sveci su realisti: ne bježe iz sadašnjice u budućnost. Sveci su i utopisti: nadaju se protiv svake nade. Razboriti su, ali ne i proračunati. Žive od Kristove euharistijske ljubavi.
Sveci dobro znaju da bez Crkve nikad ne bi pronašli put k Bogu. Stoga su je ljubili i onda kada su trpjeli zbog nje, kada im je ona zadavala bolne rane. Trpjeli su bez gorčine. Nisu se udaljavali od nje, niti su uvrijeđeno stajali po strani. Mnogi su za života bili osporavani, proganjani i kažnjavani, ali ih je na kraju ta ista Crkva priznala i uzveličala. Jer, nisu se borili protiv njezinih pogrešaka i zloporaba osporavanjem i buntovništvom, nego potičući, privlačeći i zarazujući one najbolje u njoj. Nisu stvarali udruženja protiv i mimo Crkve, nego su svoju svetačku vatru bacali u njezino središte. I nikada nisu samodopadno isticali sebe, jer oni su samo odraz. Bitan je Gospodar vatre. Onaj koji je došao baciti vatru na zemlju i hoće da ona gori u srcima svih u Crkvi. To se potpuno odvraćanje od sebe, ta veličanstvena poniznost, događa samo unutar Crkve, koja je više od “sociološke veličine”, od vidljive “institucije”. Ona je nešto mnogo veće i dublje od svoje vidljive pojavnosti. Odraz te njezine skrivene, nutarnje svetosti koja dolazi od Gospodina, upravo su sveci. Nigdje izvan Crkve to nećemo naći.
 
Ja bih trebao
 
U Crkvi stoga ostajem – zaključuje Balthasar – jer je ona jedina prilika da se oslobodim sama sebe, prokletstva vlastite važnosti i uloge. U Crkvi učim da se ne smijem zaljubiti u sama sebe, nego u Boga, i da on tek tako preko mene može dosegnuti sve koje hoće. On je usred čovječanstva postavio Crkvu kao znak osporavan. Međutim, beskrajna problematika Crkve, sve njezine slabosti i sablazni, nisu tako gusta magla da je ne bi moglo uvijek iznova obasjavati svjetlo koje dolazi iz ljubavi njezinih svetih članova. Vjerujem u nju i zbog toga što je svi mi začudo nismo uspjeli uništiti svojim promašajima i glupostima. Središte Crkve nije čovjek, nego Bogo-čovjek. Ne drži Crkvu ljudski duh, nego Duh Sveti. On joj daje opstojnost i neuništivost, unatoč svemu: “Ni vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,18).
Oni vani će uvijek biti protiv Crkve, možda i zbog toga što je ne shvaćaju i zbog toga preziru. Ali oni unutra, a ima ih mnogo, mnogo su opasniji. Misle da će se svidjeti Bogu mlateći po Crkvi kao po starome prašnjavom madracu. Udaraju, a pritom se pri svakom udarcu zaboravljaju poistovjetiti s onom koju udaraju. Oni odbacuju poziv da budu ponizni i sveti, da ljube i opraštaju. Da izgrađuju, a ne razgrađuju. Taj poziv zahtijeva čitava čovjeka. Tko kaže “ne”, ostaje označen. I on gori, ali ta vatra izjeda njega samoga. Postaje ciničan i destruktivan. Svejedno je li službeno istupio iz Crkve ili je još uvijek unutra. I. F. Gőrres takve je nazvala “Božjim komandosima-rušiteljima u Crkvi”. Uvijek govore: “Crkva bi trebala”. Balthasar zaključuje: “Kad čujem ‘Crkva bi trebala’, čini mi se da bih trebao reći: ‘ja bih trebao’. Tim više što od Crkve mnogo više dobivam nego što zaslužujem. Više nego što mi neki čovjek ili neko ljudsko društvo može dati. Moja je, naša je zadaća, uznastojati oko toga da Crkva bolje odgovori onome što ona zapravo jest”.

dr. fra Ivan Ivanda | Naša ognjišta, 7-8, 2009
 

https://www.bitno.net/vjera/formacija/tri-kljucna-razloga-zbog-kojih-ostajem-u-crkvi-iako-joj-danas-mnogi-okrecu-leda/

slidingdoorsoperator wrote:

metilda wrote:Tada sam sebi ponavljam onu nemoguću molitvu koju je sastavio p. Augustin Valensin: 

„Kada bih u času smrti vidio jasno da me čeka ništavilo i da su sva moja vjerovanja bila tlapnja, ni najmanje ne bih požalio što sam se u svom životu prevario vjerujući u istinu kršćanstva, jer bi to bila krivnja neizmjerne ljubavi što nije postojala, a ne moja što sam u nju vjerovao“.

Suština fenomena vjere.

Ova "nemoguća"  molitva iskazuje mogućnost zablude - nije na liniji.

a na kraju balade čovjek će uvijek za sva svoja djelovanja i prema van i prema sebi pronaći sto razloga i tisuću opravdanja....što zapravo i nije loše - dozvoljava pomirbu samoga sa sobom.

orion wrote:

slidingdoorsoperator wrote:

metilda wrote:Tada sam sebi ponavljam onu nemoguću molitvu koju je sastavio p. Augustin Valensin: 

„Kada bih u času smrti vidio jasno da me čeka ništavilo i da su sva moja vjerovanja bila tlapnja, ni najmanje ne bih požalio što sam se u svom životu prevario vjerujući u istinu kršćanstva, jer bi to bila krivnja neizmjerne ljubavi što nije postojala, a ne moja što sam u nju vjerovao“.

Suština fenomena vjere.

Ova "nemoguća"  molitva iskazuje mogućnost zablude - nije na liniji.

a na kraju balade čovjek će uvijek za sva svoja djelovanja i prema van i prema sebi pronaći sto razloga i tisuću opravdanja....što zapravo i nije loše - dozvoljava pomirbu samoga sa sobom.

Ja ću napisati malo jednostavnije.. vjera nije znanje, vjera je naprosto vjera da izvan ovoga materijalnog života postoji nešto transcendentno, nešto što nadilazi naš razum, naše osjetilne sposobnosti.. i vjera je dar.. vjera nije nešto što bismo mi htjeli postići razumom, ona je naprosto Božji dar.. međutim u svakoj vjeri postoji sumnja i ta je sumnja zapravo poželjna jer nas uvijek vraća na našu poziciju u svemiru .. toliko smo maleni, zrno prašine a ipak tako voljeni od samog  Stvoritelja svemira.. dakle, u trenucima sumnje čini nam se da nema nikoga iznad nas, da nam nema tko pomoći, da smo bespomoćni u tom našem lebdenju zrna prašine u svemiru... zato su sveci tako ponizni jer su svjesni svoga mjesta u stvorenju..

A sumnja se javlja svaki dan.. sinoć slušam čitanje o Abramovom razgovoru s Bogom, o žrtvama koje mu je prinio, pa se pitam što će Bogu te raspolovljene životinje.. pa dođe pomisao a što ako je Abram bio bolestan čovjek koji čuje „glasove“ i misli da su oni Bog .. i cijelo mi čitanje bude besmisleno.. ta u što ja vjerujem.. a onda opet na kraju, u trenutku transupstacijacije vjerujem – Bog je tu među nama .. i govori, kao u nekidašnjem nedjeljnom čitanju „ne bojte se“ ... ta sintagma „ne bojte se“ napisama je 366 puta u Evanđeljima.. za svaki dan po jedno „ne bojte se“..

slidingdoorsoperator wrote:

orion wrote:

slidingdoorsoperator wrote:

metilda wrote:Tada sam sebi ponavljam onu nemoguću molitvu koju je sastavio p. Augustin Valensin: 

„Kada bih u času smrti vidio jasno da me čeka ništavilo i da su sva moja vjerovanja bila tlapnja, ni najmanje ne bih požalio što sam se u svom životu prevario vjerujući u istinu kršćanstva, jer bi to bila krivnja neizmjerne ljubavi što nije postojala, a ne moja što sam u nju vjerovao“.

Suština fenomena vjere.

Ova "nemoguća"  molitva iskazuje mogućnost zablude - nije na liniji.

a na kraju balade čovjek će uvijek za sva svoja djelovanja i prema van i prema sebi pronaći sto razloga i tisuću opravdanja....što zapravo i nije loše - dozvoljava pomirbu samoga sa sobom.

Mogućnost zablude o kojoj govoriš se odnosi na naše sposobnosti spoznaje odnosno znanje. Međutim, kada je ne samo Bog u pitanju nego i tzv. nadnaravna stvarnost, onostranost, jasno je kako mogućnost objektivne spoznaje zapravo niti ne postoji.
Mi nemamo alata uz pomoć kojih bi mogli doći do takvih spoznaja na objektivan i provjerljiv način kako to činimo na području znanosti, posebno onih prirodnih i egzaktnih.
Pa i one su putem Gödelovih teorema nepotpunosti same sebi postavile granice spoznaje koje po definiciji ne mogu prijeći i tako priznale ograničenost domena svojih mogućnosti spoznaje i s tim povezanog znanja.
Vjera kao pojam u sebi već neizbježno podrazumjeva mogućnost zablude. Zato se i zove vjera, a ne znanje.
Sumnja u vjeri je, za razliku od onoga što se uobičajeno misli, zapravo početak iskrene i čvrste vjere, jer podrazumjeva propitkivanje koje u konačnici može dovesti do njene uvijek nove potvrde. Vjera koja ne sumnja je slijepa i zatvorena za nove spoznaje i proces vlastite reafirmacije pa tu u suštini nije riječ o zdravoj vjeri nego o najobičnijem fanatizmu.
Ljudi su doduše jako skloni tražiti neku sigurnost čak i tamo gdje je po definiciji nema i ne može biti pa svoju vjeru ispunjavaju sadržajima koji bi joj trebali donijeti barem nekakvu izvjesnost koja osnažuje njihov osjećaj da njihiva vjera ima neki duboki smisao, makar trenutno zapreten odnosno nevidljiv.
Međutim, upravo je to lak put u zablude, jer je lako moguće pobrkati svoje unutarnje čisto subjektivne doživljaje sa objektivnom stvarnošću samom što u najnepovoljnijoj varijanti u suštini nije ništa drugo doli pobožanstvljenje vlastitih razmatranja odnosno vlastite osobe što u opet nije ništa drugo nego doslovno poistovjećivanje bilo čega sa Bogom samim odnosno idolopoklonstvo.
Dakle, "nemoguća" molitva u suštini priznaje ono što je očito, a što nam ukazuje na granice i krhkost naših spoznaja koje se odnose na nadnaravnost i tako nas zapravo upozorava na intrizičnu neizvjesnost u tom području, ali daje i novu dimenziju vjeri, onu povjerenja, koja kaže da ona možda i nije objektivno opravdana, ali da ima smisao i sve će biti u redu ako u nju ulazimo i domenu vlastitih uvjerenja i vjere kreiramo sa dobrih i plemenitih moralnih i drugih polazišta, jer to u konačnici jedino i ima smisla bez obzira na moguću realnu neutemeljenost takvih uvjerenja odnosno vjere, što nije naša krivica jer smo mi na svojem putu učinili sve ono najbolje što je u našoj moći.
Sam proces putovanja kojeg uobičajeno zovemo životom je u konačnici najmanje jednako važan kao i cilj do kojeg želimo stići, a moguće i važniji.

OK .... opaska "na liniji" trebala je vući na šalu ili sasvim laganu provokaciju-pticaj na odgovor 

Sve napisano stoji. Sasvim jasno da je vjera osobno vjerovanje, a ne opće činjenično stanje. Moje mišljenje koje sam htjela naglasiti jest da najveća  korist od vjere to što daje čovjeku snagu, utjehu i nadu. Također mislim da je to tajna postojnja iste...biti će prisutna u ljudskoj vrsti  do god ona bude postojala.

ja mislim da je to puno dublja voda od toga 

My Brother Billo wrote:ja mislim da je to puno dublja voda od toga 

dobro .... a što po tvom mišljenju daje  dublju dubinu ?

haha,mislis kad je u pitanju vjera konkretno?

My Brother Billo wrote:haha,mislis kad je u pitanju vjera konkretno?

no ... pa o vjeri divanimo ..... kada ćemo o drvima i vremenu tad ćemo o kaminima i Vakuli

sta daje dubinu,pa svijest da je ovaj zivot ovozemaljski prolazan a drugi zivot vjecan i da ovdje mozemo zasluziti ulaznicu u raj ili u pakao (cistilista nema)

My Brother Billo wrote:sta daje dubinu,pa svijest da je ovaj zivot ovozemaljski prolazan a drugi zivot vjecan i da ovdje mozemo zasluziti ulaznicu u raj ili u pakao (cistilista nema)

  ..... po mom mišljeju taj dio je vrlo problematičan - da ljudi zaista u to vjeruju držali bi se deset zapovjedi koje su osnova za odlazak u raj.....

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.
2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.
4. Poštuj oca i majku da dugo žživiš i dobro ti bude na zemlji.
5. Ne ubij.
6. Ne sagriješi bludno.
7. Ne ukradi.
8. Ne reci lažžna svjedočanstva.
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari.

Naročito 4.5.6.7.8. koja su interaktivna sa drugim ljudima.

svi ljudi su grijesni,postoji sveta tajna ispovijesti,znas li da kad su razapeli isusa na krstu da su sa njim bila razapeta jos dva razbojnika,jedan mu se rugao a drugi mu je rekao,pomeni me gospode u carstvu tvome,mi zasluzujemo ovo,ovaj krst i smrt ali ne i ti,i isus mu je rekao,zaista ti kazem ti ces biti prvi stanovnik raja,a onog drugog nije ni pogledao,taj drugi se sam osudio govoreci ako si ti zaista sin boziji sidji onda sa krsta i spasi sebe,zato kazem da je ovo duboka voda.

My Brother Billo wrote:sta daje dubinu,pa svijest da je ovaj zivot ovozemaljski prolazan a drugi zivot vjecan i da ovdje mozemo zasluziti ulaznicu u raj ili u pakao (cistilista nema)

zanimljivo.. nisam znala da u pravoslavlju nema čistilišta