Katolicizam...

ŽRTVOVALA ŽIVOT ZA SVOJE NEROĐENO DIJETE


Upoznajmo majku sveticu: sveta Ivanka (Gianna) Beretta Molla

U 39. godini bila je trudna s četvrtim djetetom. Liječnici su joj za vrijeme trudnoće dijagnosticirali cistu na jajniku i predlagali joj da pobaci, kako bi je mogli operirati. Izjavila je: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga.”

https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/upoznajmo-majku-sveticu-sveta-ivanka-gianna-beretta-molla/

12. travnja 1931. Španjolska – moderni progoni Crkve i zašto o njima treba govoriti


Današnji vjernik mora poznavati modernu povijest vjerskih progona kojima su bili izloženi u 20. stoljeću da bi mogli u začetku reagirati na svaki pokušaj gušenja vjerske slobode ili bilo kakvog oblika vjerskog progona, koji se često naziru u zahtjevima militantnog sekularizma 21. stoljeća, često skrivenog u rječnik slobode i tolerancije.
 
Gotovo je neshvatljiva pozicija u koju su katolici dovedeni da se u 21. stoljeću neprestano i ponovno ispričavaju za ratove od prije 1000 godina, kada je cijela moderna povijest Europe puna progona i ubijanja njihove kršćanske subraće koji su nemilosrdno ubijani samo zbog vjere u Boga.


Katolička Španjolska je odličan primjer gdje se može vidjeti, kako gotovo preko noći, dolazi do progona, ubijanja i paleži onih koji misle drugačije ili žele samo slobodu vjere ili slobodu govora. Španjolska je u 20. stoljeću postala mjesto, do tada neviđenih, progona katolika od strane ljevičarskih stranaka koje su preuzele vlast u zemlji.


Teški zločini koje su počinili socijalisti, anarhisti, lijevi republikanci i komunisti nakon pobjede na izborima 12. travnja 1931. u Španjolskoj postali su predmet (namjernog) zaborava u svijetu. Sličnu sudbinu zaborava doživljavaju i žrtve crvenog terora u baltičkim zemljama, Rusiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Ukrajini i svim mjestima gdje je ljevica ostavila svoje krvave tragove.
 
Međutim, razmjeri ovog ljevičarskog zločina u Španjolskoj daleko nadilaze do tada sve poznato u Zapadnoj Europi: uništeno je 20.000 crkava, ubijeno 6800 svećenika i časnih sestara, muški sjemeništarci od 18-21 godine u Oviedu, ubijeno tisuće ljudi koji su samo išli na nedjeljne mise…
 
O razmjerima ovog zločina svjedoči 1725 mučenika kanoniziranih od pape Ivana Pavla II. kao žrtave španjolskog ljevičarskog terora.
 

Svake godine, početkom studenoga Katolička crkva u Španjolskoj obilježava kršćane-mučenike koji su mučeni od strane socijalista i komunista tijekom i prije Španjolskog građanskog rata. Tijekom Crvenog terora 1930-ih, komunisti su pogubili više od 6.800 biskupa, svećenika, redovnika i redovnika, te desetine tisuća drugih ljudi.

Ipak, izvan Španjolske, njihova je priča uvelike zaboravljena, kao i priče mnogih naroda i ljudi koji su trpjeli pod Crvenim terorom u 20. stoljeću.
 
Kao da su globalni komunistički zločini koji su se događali od 1917. do kraja 20. stoljeća, pa čak i danas u državama poput Sjeverne Koreje, jednostavno stvar namjernog zaborava i prešućivanja. To je skandalozno osobito s obzirom na dimenzije strašnih zločina koji su poharali cijeli planet tijekom krvavog 20. ‘crvenog stoljeća’, te predstavljaju najveće masovne zločine u povijesti našeg planeta.


Izbori 1931. – početak Crvenog terora, a crkve gore pet godina prije građanskog rata!
 
Izbori u Španjolskoj održani su 12. travnja 1931. godine. Monarhistički kandidati osvojili su brojna mjesta diljem zemlje (40.324 gradskih vijećnika), međutim 41 od 51 velikih gradova provincija dobili su ljevičari (38 za republikansko-socijalističku koaliciju , a tri za katalonsku nacionalističku stranku poznatu pod nazivom “Esquerra Republicana” – “republikanska ljevica” u  Kataloniji).
 
Mnogi monarhisti su ovo shvatili kao veliki poraz, osobito generali Dámaso Berenguer i José Sanjurjo. Dva dana kasnije proglašena je Republika, a kralj Alfonso XIII napustio je Španjolsku jer je htio da njegov narod izbjegne građanski rat. Niceto Alcalá-Zamora postao je predsjednik.
 
Ovo je bio i početak nove političke ere i vala antikatoličkog i anticrkvenog nasilja koji je proizašao iz republikansko-socijalističke koalicije. Nešto kasnije, 10. svibnja monarhisti su otvorili centar političke agitacije u Madridu, Círculo Monárquico Independiente, koji je odmah podvrgnut masovnim napadima ljevičara. Kao rezultat toga, od 11. do 13. svibnja, mnoge su crkve u cijeloj Španjolskoj zapaljene i  izgorjele, počevši od Madrida, te se proširivale na gradove kao što su Sevilla, Cordoba, Murcia i Malaga.
 
Malaga – poprište najgore antikatoličke mržnje i paleža


Malaga je bila poprište najgorih slučajeva “antiklerikalne mržnje”. Njezin vojni guverner nije intervenirao sve do podneva 12. svibnja, kada je naredio policiji da se povuče iz sukoba. Za nekoliko dana izgorjelo je tisuće zgrada – pa čak i klasičnih umjetničkih djela slikara poput Francisco de Zurbaran i Alonso Cano.
 
Komunistička partija organizirala je u Malagi mnoga od tih akcija paleža za koja privremena vlada nije učinila ništa da se zaustave.
 
Ministar unutarnjih poslova, Miguel Maura, odbio je poslati Civilnu gardu u pomoć katolicima i civilima Malage. Vladina stajališta sažeo je ministar  Manuel Azaña, koji je izjavio da sve ‘ovo ne vrijedi života jednog republikanca’.
 
U listopadu je Socijalistička stranka, nakon regionalnih i lokalnih izbora, pobijedila na parlamentarnim izborima: 445 od 470 mjesta zastupnika Kongresa pripadalo je ljevičarskim strankama, a Manuel Azaña postao je šef države.
 
Dva mjeseca kasnije, parlament Španjolske usvojio je ustav koji zabranjuje katoličko obrazovanje, vjerske sprovode i druge restrikcije slobode javne vjeropispovjedi.

1934 – revolucija u Asturiji i novi progoni katolika dvije godine prije rata!
 
Tri godine kasnije, ljevičarske stranke kao što su Komunistička partija, Socijalistička stranka, Generalna unija radnika (na španjolskom, Unión General de Trabajadores ili UGT), Iberijska anarhistička federacija i Nacionalna konfederacija počinju opći štrajk između 5. i 19. listopada u znak prosvjeda protiv predsjednika Alejandra Lerrouxa.
I to samo zbog toga jer je imenovao članove katoličke i konzervativne stranke CEDA na tri ministarske pozicije.
 
Podsjeća li ovo, pomalo, na situaciju iz Hrvatske 2016. kada je počela opća javna medijsko-politička hajka kada su ministri postali osobe konzervativnih svjetonazora poput Zlatka Hasanbegovića, Predraga Šustara i drugih?
 
Regije Asturije i Katalonije bile su središta tog štrajka, a čak je proglašena i „Asturijska socijalistička republika“. Ovo je pokrenulo novo razdoblje protukatoličkih progona. U Asturiji su ubijena 34 vjernika i izgorjelo 58 crkava. U Turronu, devet vjernika koji su bili povezani s kršćanskim školama su mučeni i ubijeni.
 
Čak polovica muškaraca studenata sjemeništa Ovieda, u dobi od 18 do 21 godine, ubijena je.
 
Ista sudbina zadesila je župnike u malim selima kao što su Rebolledo i Valdecuna. Brutalnost je uvjerila generala Francisca Franca i Manuelu Godeda da pošalju španjolsku legiju stranaca i marokanske kolonijalne trupe u tu sjevernu regiju, a socijalistički pokret je bio poražen.
 

No, najozbiljniji progon je tek trebao doći.

1936 – Crveni teror i strašni zločini nad katolicima i civilima Španjolske
 
“Popularni Front” – koalicija ljevičarskih stranaka, uključujući Socijalističku partiju, Esquerra Republicanu i Komunističku partiju – preuzela je vlast 1936. godine, čak i putem izborne prijevare, prema povjesničarima Álvarez Tardío i Villa Garcíi.
 
To je rezultiralo razdobljem bezakonja i terora, tako karakterističnim kada radikalne ljevičarske stranke preuzmu negdje vlast. Ljevičarske snage organizirale su demonstracije čiji je cilj potaknuti revolucionarno nezadovoljstvo. Napušteno je poštivanje privatnog vlasništva. “Izaslanici policije” – koji su ranije bili socijalistički aktivisti – vodili su arbitrarno uhićenje mnogih desničarskih političara, prisilno raspuštanje desničarskih i monarhističkih skupina i dolazi do eskalacije političkog nasilja tijekom ovih mjeseci.
 
To je potaknulo vojni ustanak 18. srpnja 1936., koju su dijelom promovirali Francisco Franco i general Emilio Mola. Tijekom tog vremena, područja kojim  vlada republikanska strana bila su scenama dramatičnog vjerskog progona.
 
U razdoblju između 1936. i 1939. godine ubijeno je od ljevičarskih ekstremista 6.832 vjerske osobe – uključujući 13 biskupa i 4.184 svećenika.
 
Čak 20.000 crkava je uništeno ili oštećeno.
 
U jednom od najsmrtonosnijih masakra u jesen 1936. u gradu Paracuellos del Jarama ubijeno je najmanje 5.000 katolika po nalogu Madridskog odbora odbrane, kojim su vladali komunisti.
Ljudi, osobito žene, ubijeni su za pohađanja misa.
 
Svatko tko je povezan s političkom opozicijom likvidiran je.  Bivši tajnik Komunističke partije, Santiago Carrillo, prije nego što je završio svoj život kao “socijalistički demokrat”, snosi veliku odgovornost za ove pokolje. Antikatolički teror pratio je socijalističku ili komunističku dominaciju bilo koje regije, sve dok Španjolski građanski rat nije završio 1939. godine s Francovom diktaturom.

Crkva u Španjolskoj pamti moderne mučenike – zašto je to potrebno?
 
Počevši od pape Ivana Pavla II, ukupno je 1.725 španjolskih mučenika kanonizirano kao žrtve komunističkih vjerskih progona. Tijekom beatifikacije 498 mučenika španjolskog građanskog rata, crkvene su vlasti Španjolske  izdvojile 6. studenog kao svoj službeni liturgijski praznik.
 
Oni koji se bore za vjersku slobodu, koja je zaglavni kamen zapadne kulture, moraju se sjetiti ovih ključnih događaja koji su bili zahvaćeni desetljećima zaborava zahvaljujući glavnim medijima i španjolskom obrazovnom sustavu.
 
Svaki katolik mora poznavati, donedavno nepoznatu, povijest progona vjernika u modernom 20. stoljeću, da bi svjestan mogao reagirati na bilo kakve društvene pojave gušenja vjerskih i drugih sloboda već u samom začetku. Jer povijest se vrlo lako ponavlja, a kao što smo vidjeli Crveni teror kada dođe na vlast je – bez milosti za druge i drugačije, a osobito kršćane.


Ljevičarski režimi i kadrovi bili su u Španjolskoj, a prije toga i u Portugalu, predvodnici netolerantnog sekularizma koji je prerastao u pravi teror. Ta netolerancija se, i danas, ponovno probija kroz našu kulturu. Kolektivizam i militantni ateizam rastu kao glavna prijetnja ljudima bilo koje vjere, uključujući i vjeru u našu zajedničku zapadnu civilizaciju.
 
Stoga: dužnost svakog građanina, a osobito katolika, je da bude dobro informiran, poznaje modernu povijest i reagira na svaki pokušaj militantnog sekularizma u pokušajima gušenja dviju najvećih tekovina Zapadne civilizacije: slobode govora i slobode vjeroispovjesti.
 
https://narod.hr/kultura/12-travnja-1931-spanjolska-moderni-progoni-katolika-zasto-njima-govoriti

Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas
 
 
Donoseći zakon protiv Čovjeka, protiv Boga Stvoritelja, svi saborski zastupnici počeli su pljeskati – sami sebi. I to je trenutak u kojem se jasno vidi podjela svijeta koji se okrenuo od Gospodina. Dobili su svoju plaću, svoje nagrade na ovoj zemlji. A što je s narodom?
 
Vi morate znati da naš Gospodin Isus predskazao da će doći dan kada će Njegovi sljedbenici biti proganjani i ubijani od neprijatelja koji će misliti da se na taj način klanjaju bogu: Izopćavat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu.  (Iv 16: 2).
 
U sljedećim recima On je također objasnio razloga za ova progonstva:  A to će činiti jer ne upoznaše ni Oca ni mene (Iv 16: 3). Dok je bio na zemlji Isus je rekao svojim sljedbenicima: Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od svoga gospodara.
 
Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati.  A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla. (Iv 15: 18-21).
 
Stoga su sasvim jasni razlozi progona; zato što mi kršćani pripadamo Kristu i Njegovom Ocu, zato što nas je Krist izabrao po Duhu Svetom, zato što je naš cilj kraljevsko nebesko, zato što pokušavamo živjeti u skladu s Božjim i crkvenim zapovijedima. I svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni.  (II Tim 3: 12)
 
Isus nam je već rekao da se u svijetu nalazimo poput ovaca među vukovima i upozorio nas da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo nego onih koji mogu i dušu i tijelo pogubiti u paklu (Mt 10: 16, 26-27).
 
Nije vrijeme za tugu ni depresiju, niti bismo u srcima trebali podržavati duh odmazde prema neprijateljima kršćanstva. Vrijeme je da se veselimo i radujemo jer Gospodin po ovim progonstvima blagoslivlja sve kršćane. Svako trpljenje koje se podnese u ime Isusovo rađa obiljem blagoslova kako za pojedinca tako i za društvo. U Svome govoru na gori Isus je rekao da je kršćansko trpljenje blaženstvo: Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko.  Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas! (Mt 5:10-12)
 
Slično učenje nam donosi i prvi Papa- Petar:   Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.  Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh Slave, Duh Božji u vama počiva. (I Pt 4:12: 14). Znamo da su oni koji su progonjeni i ubijeni  zbog Krista pravi sveci i mučenici na nebu. O njima nam Isus kaže: Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima.  ( Otk 7:14-15)

Božja "rodna ideologija"

Vječni rat između muškaraca i žena… Stvoreni smo za nešto puno, puno bolje
Otkad je svijeta i vijeka traje rat među spolovima; muškarci i žene se međusobno bore za prevlast. Treba li to zaista biti tako, ili imamo izbora? Kako je to Bog zamislio kad je stvorio muškarce i žene?




Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
 
 
Na sliku Božju on ga stvori,
 
Muško i žensko stvori ih.
 
I blagoslovi ih Bog i reče im:
 
Plodite se i množite i napunite zemlju,
 
I sebi je podložite!
 
(Post 1, 27-28)
 
OVO JE BOG JE ZAMISLIO ZA ŽENE I MUŠKARCE


Dakle, kad piše: „Stvori Bog čovjeka”, tu se pod pojmom „čovjek” podrazumijevaju oboje, i muškarac i žena. Upravo u toj riječi „čovjek” uočavamo ravnopravnost spolova jer su i muškarac i žena čovjek.
 
Osim ravnopravnosti uočavamo također i jedinstvo muškarca i žene, koje se posebno ostvaruje u braku („…i bit će njih dvoje jedno tijelo”; Post 2,24).
 
Također primjećujemo i njihovo jedinstveno poslanje u svijetu. Kaže Post 1,28-31: „Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite. Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”
 
Dakle, Bog je stvorio i muškarca i ženu DA VLADAJU ovim svijetom. Bog ne kaže muškarcu: „Ti vladaj”, a ženi: „Ti služi” ili obratno, već izričito napominje neka oboje vladaju.
 
POZVAO IH JE DA OSTVARE PUNINU SVOJE MUŽEVNOSTI, ODNOSNO ŽENSKOSTI, A NE DA SE NADMEĆU ZA VLAST


U svijetu se stoljećima potkopavao ženin autoritet iskrivljavanjem religijskih pravila, ali to nikad nije bila Božja namjera. Bog je pozvao i muškarca i ženu da vladaju, da imaju autoritet i da se međusobno nadopunjuju.
 
Zapravo, pozvao ih je da ostvare puninu svoje muževnosti, odnosno ženskosti, a ne da se nadmeću za vlast.
 
Samo kad i muškarac i žena ostvare puninu svoje muževnosti, odnosno ženskosti, prestat će natjecanje i oboje će rasti.
 
Muškarac i žena su poput dvije mladice iz istog panja, a panj im je, naravno, Bog. Tek kad se oboje ukorijene u Bogu, mogu dostići puninu koju je Bog za njih zamislio.
 
Kad je došlo do pada, to savršeno zajedništvo muškarca i žene je razoreno. Odcijepili su se od korijena, tj. Boga i počinju rasti iz dva drugačija korijena i odjednom postaju suparnici. Zbog toga se počinju plašiti jedno drugog (strah), stidjeti jedno drugog (požuda) i osjećati krivnju zbog toga.
 
NISI JAK JER JE NETKO DRUGI SLAB!


Vratimo se sada u prošlost ljudskog roda. Stoljećima ljudskog postojanja vladao je muškarac. Kako bi mogao vladati podčinio je žene svojoj vlasti. To nije ništa drugo doli posljedica pada („On će gospodariti tobom!”).
 
No, to nije prvotno stanje kakvo je Bog zamislio za ljudski rod, već palo stanje!
 
S obzirom da se odvajanjem od Boga čovjek odvaja od svoje nutrine (duha) i počinje oslanjati na tijelo, a muškarci su tijelom snažniji od žena, ova posljedica je potpuno logična. Dolazi do vladavine tijela i tjelesne snage u kojoj muškarci prednjače. Iz toga slijede i ratovi, kao što vidimo u priči o Kajinu i Abelu.
 
Mnogo stoljeća je prošlo i žene su se već izborile za mnoga prava kako bi vratile oduzeto dostojanstvo nakon pada (a imale su ga prije pada!).
 
Ipak, upravo zbog toga što žene nose taj duhovni teret već samim time što su žene, ponekad žele muškarcima oduzeti njihovu vlast, baš kao što su oni njima. No to nije ispravno.
 
Nisi jak jer je netko drugi slab!
 
Nisi jak jer je netko drugi slab!
 
Nisi jak jer je netko drugi slab!
 
Muškarac nije jak jer je žena slaba!
 
Žena nije jaka jer je muškarac slab!
 
UKORIJENIMO SE U BOGU!


Već kako bismo ostvarili svoj prvotni Božji plan za svoje živote, moramo i jedni i drugi rasti u snazi, paralelno jedni uz druge, kao dva stabla iz istog panja!
 
Zato ukorijenimo se u Bogu, nepromjenjivom i čvrstom panju kako bismo mogli rasti u svojoj muževnosti, odnosno ženskosti, pritom ne sputavajući suprotni spol.
 

Autorica: Vedrana Čolić

KAMPANJA PROSVJETITELJA


Ljudi su u srednjem vijeku mislili da je Zemlja ravna ploča, a Crkva ih je podržavala? To je običan mit…
Gotovo svi sačuvani izvori iz ranog kršćanstva i srednjeg vijeka koji spominju oblik Zemlje pokazuju kako je opće mišljenje bilo da je Zemlja okrugla, odnosno sferična. Takvo razmišljanje je preuzeto od ranijih grčkih mislilaca. Otkud onda ideja da su ljudi tada mislili da je Zemlja ravna ploča?
 
Jedan izrazito široko rasprostranjeni mit današnjice je vjerovanje kako su ljudi srednjeg vijeka smatrali da je Zemlja ravna ploča. Ova pretpostavka je usko povezana i s mišljenjem da je tadašnja Crkva, odnosno kršćanstvo samo po sebi od svojih početaka bilo izrazito negativno nastrojeno spram znanosti i znanstvenih istraživanja i da je širilo razna praznovjerja među kojima je i ovo kojim ćemo se pozabaviti u ovom članku. No kao što ćemo pobliže vidjeti dalje u članku, ova tvrdnja nije održiva. Gotovo svi sačuvani izvori iz ranog kršćanstva i srednjeg vijeka koji spominju oblik Zemlje pokazuju kako je opće mišljenje bilo da je Zemlja okrugla, odnosno sferična. Takvo razmišljanje je preuzeto od ranijih grčkih mislilaca kao što su Pitagora, Parmenid, Platon, Aristotel, Euklid, itd. te rimskih: Plinije Stariji, Pomponije Mela, Makrobije itd.
 
Ovo su neki od ranokršćanskih autora i pripadajuća im djela koja potvrđuju kako su rani kršćani prihvatili mišljenja grčkih filozofa i znanstvenika o ovom pitanju:
 
 
 
Euzebije Cezarejski (oko 265. – 340.) u svom radu Konstantinov život knj. 2., pogl. 58., jasno piše kako je zemlja okrugla.
 
Grgur iz Nise (335. – 395.) u svom djelu O duši i uskrsnuću jasno pokazuje da je Zemlja okrugla i to objašnjavajući da sunce ne može osvjetljavati cijelu zemlju odjednom, već kad je s jedne strane sunce osvjetljuje s druge strane je sjena (mrak), a isto ponavlja u O stvaranju čovjeka (XXI, 3) gdje jasno naglašava kako to znanje preuzima od učenih geografa. Dakle, sam priznaje kako je to znanje stečeno od učenih znanstvenika-geografa i da mu nije potrebna Biblija za tu potvrdu.
 
Bazilije Veliki (329. – 379.) potvrđuje to u svoja dva djela od kojih je Hexameron zanimljiviji jer u njemu ističe mišljenje da postoji mnogo jezera, ali samo jedno more što mogu potvrditi oni koji su putovali oko zemlje (Homilija IV, 4). Dakle, ako Zemlja ne bi bila okrugla, njegova tvrdnja da su povezanost svih mora potvrdili oni koji su putovali oko Zemlje bila bi besmislena jer bez okruglog oblika planeta samo razmišljanje o putovanju oko njega i o povezanosti vodene mase bilo bi besmisleno.
 
Sv. Jeronim Dalmatinac (347. – 420.) u pismu upućenom Avitu potvrđuje razmišljanje ostalih crkvenih otaca (Lett., 124).
 
Sv. Augustin (354. – 430.) u svom najpoznatijem djelu De civitate Dei (16, 9) potvrđuje razmišljanje da je Zemlja okrugla, a isto potvrđuje u svojim djelima Homilije na prvu poslanicu sv. Ivana (10, 5) te u svojim Homilijama na psalme (61, 62, 69, 72). Vidljivo je da je i najveći i najplodonosniji teolog ranog kršćanstva nedvojbeno poznavao i prihvaćao mišljenje da je Zemlja okrugla.
 
Ovo mišljenje može se naći i u radovima Justina Mučenika (oko 100. – 165.), Klementa Aleksandrijskog (150. – 215.), Origena (185. – 254.), Ivana Zlatoustog (347. – 407.), itd. Ponovimo, ovo su ranokršćanski autori u čijim je spisima sačuvano tadašnje uvjerenje da je Zemlja okrugla, a ono se oslanja na razmišljanja grčkih i rimskih mislilaca staroga vijeka. Srednjovjekovni autori koji potvrđuju da je isto mišljenje bilo dominantno i u tom razdoblju su redom:
 
Beda Prečasni (672./3. – 735.) o okrugloj (sferičnoj) Zemlji piše u De rerum natura (46);
 
Ivan Škot Eriugena (815. – 877.) u svom djelu De divisione naturae (3, 32-33);
 
Albert Veliki (oko 1200. – 1280.) u djelu Liber cosmographicus de natura locum;
 
Toma Akvinski (1225. – 1274.) u svom djelu Summa teologiae isto jasno potvrđuje to shvaćanje (Summa teologiae 1., 47., 3.).
 
Isto se može iščitati iz radova Izidora Seviljskoga (556. – 636.), Hildegarda iz Bingena (1098. –1179.), Ivana Damaščanskoga (675. – 749.), Rogera Bacona (1214. – 1294.), Michaela Scota (1175. – 1236.), i drugih. Izrazito zanimljivi autori iz tog razdoblja su Ivan Sacrobosco (1195. – 1256.) i njegovo djelo De Sphera i nadbiskup Cambraija Pierre d’Ailly (1359. – 1420.) i njegovo djelo Imago Mundi. Ovi radovi bili su iznimno čitani tada, a Sacroboscov, napisan oko 1230. g., služio je i kao udžbenik za astronomiju na sveučilištima diljem Europe. Naravo, oba autora tvrde da je naš planet okrugao. Vidljivo je kako je mišljenje o sferičnom obliku Zemlje bilo općeprihvaćeno. Ono nije bilo takvo samo među crkvenim autorima, već i među svjetovnjacima kao što su Jean de Mandeville koji u svom putopisu iz 1370. spominje kako je Zemlja okrugla, isto piše Dante u Božanskoj komediji te engleski pjesnik Chaucer (1340. – 1400.). Ovo razmišljanje se pojavljuje i u manuskriptima kao što je Bodley 591 koji se čuva u Oxfordu. Postoje i „domaći“ znanstvenci koji potvrđuju sve navedeno, a jedan od njih je Herman Dalmatin koji je živio u 12. st. i piše u djelu De essentiis o obliku našeg planeta. Sve ovo nam ukazuje da je ljudima srednjeg vijeka itekako bilo poznato da je Zemlja okrugla.
 
Otkud onda ideja da su ljudi tada mislili da je Zemlja ravna ploča? Takvo razmišljanje je nastalo za vrijeme prosvjetiteljstva kada je vladalo opće mišljenje da je srednji vijek bio korak unatrag naspram prijašnjeg razdoblja u pogledu kulture, umjetnosti i nadasve znanosti te kako je kršćanstvu intrinzično neprijateljstvo spram znanosti. Racionalno i znanstveno doba novoga vijeka bilo je suprostavljeno „zaostalom“ i „mračnom“ razdoblju srednjeg vijeka koje je bilo prepuno praznovjerja i besmislica. Takvo gledanje na srednji vijek nije imalo za svrhu samo omalovažavati to razdoblje ljudske povijesti već i veličati novo doba kada ljudska vrsta, vođena prosvjetiteljima, izlazi iz tog doba mraka.
 
Glavni kreatori ove ideje su bili američki pisac Washington Irving (1783. – 1859.) koji ju je predstavio u svojoj biogafiji Kristofora Kolumba, zatim John William Draper (1811. – 1882.), američki znanstvenik koji je tu ideju popularizirao u svom antireligijskom djelu History of the Conflict between Religion and Science. Nakon toga ona je postala izrazito popularna i jako ukorijenjena u suvremenom društvu tako da i danas mnogi drže da je takvo mišljenje bilo dominantno u europskoj povijesti kroz 1000 godina „mračnog doba“.
 
Naravno, za takvo nešto su im bili i potrebni izvori. Već smo spomenuli da gotovo svi autori ranog kršćanstva i srednjeg vijeka zaključuju da je Zemlja okrugla. Namjerno koristim izraz gotovo svi jer su nam sačuvani radovi dvojice autora koji su tvrdili suprotno. To su Laktancije (265. – 345.) i Kozma (6. st.), bizantski redovnik. Oba ova autora su bila gotovo u potpunosti nepoznata u razdoblju srednjeg vijeka. Posebice je Kozma bio nepoznat na zapadu (a jednako i na istoku), gdje je tek početkom 18. st. njegovo djelo prevedeno na latinski, a krajem 19. na engleski. Upravo je ovaj engleski prijevod bio važan kao glavni dokaz da su ljudi srednjeg vijeka vjerovali u to da je Zemlja ravna ploča i da je sve to podržavala Crkva. Kozma je bio odličan kandidat za cijelu priču budući da je on dokaze o Zemlji kao ravnoj ploči pronalazio u Bibliji koju je doslovno shvaćao i tumačio. Oni koji su uspjeli „prodati priču“ da je ovakvo mišljenje vladalo u srednjem vijeku ujedno tvrde i da su odvažni znanstvenici i istraživači Kolumbo, Magellan i Vasco da Gama bili oni koji su opovrgli tu tvrdnju o ravnoj ploči. Posebno je tu važan Kolumbo za kojeg se redovito spominje kako su ga u Salamanki od njegovog poduhvata odgovarali učeni klerci koji su tvrdili da je Zemlja ravna. Istina je da su mu oni u Salamanki osporavali pretpostavku o malom obuju Zemlje. Oni su, kao i velika većina obrazovanih ljudi srednjeg vijeka (a vjerojatno i onih neobrazovanih koji su razmišljali o tome), znali da je Zemlja okrugla, ali su se sporili oko njezinog obujma. Njihovo osporavanje Kolumbove pretpostavke pokazalo se ispravnim. Odjeci te rasprave sačuvani su u izvještajima kojeg su napisali Kolumbov sin Fernando i kroničar Bartolomé de las Casas.
 
 
 
Ne treba napominjati da Katolička Crkva nikada nije zauzela isključiv teološki stav o obliku Zemlje. Već je Sv. Augustin, za kojega smo utvrdili da je prihvaćao mišljenje da je Zemlja okrugla, zaključio kako je pitanje oblika Zemlje u potpunosti nevažno za čovjekovo spasenje te samim time nije vjersko pitanje i Crkva se ne bi trebala njime zamarati već ga prepustiti prirodoznanstvenicima. Takav je stav bio i dalje prihvaćen u Crkvi sve do danas. Većina crkvenih autora je prihvaćala ovo mišljenje, odnosno, kako nam je vidljivo iz primjera Grgura iz Nise, prihvaćali su zaključke ondašnjih znanstvenika. Iz svega je vidljivo da srednjovjekovni ljudi i Crkva nisu vjerovali da je Zemlja ravna ploča niti su ljude prisljavali da vjeruju u to. Ova tvrdnja se na koncu pokazala kao jedna zanimljivo osmišljena kampanja prosvjetiteljskih intelektualca koji su na ovaj način željeli laskati sebi i svojoj “prosvijećenosti”. Izrazito žalosti činjenica da i danas mnogi ljudi (čak i obrazovani povjesničari) misle da su ljudi i Crkva srednjeg vijeka bili tako zaostali da su smatrali da je Zemlja ravna ploča, te toliko netolerantni da su to vjerovanje nasilno nametali drugima.
 
ANTE VUČIĆ | Bitno.net

Kršćani na raskrižju – Pariška povelja protiv lažne Europe

„Pokrovitelji lažne Europe očarani su ispraznim vjerovanjem u nezaustavljiv napredak. Oni vjeruju da je povijest na njihovoj strani, a to vjerovanje čini ih oholim i prezirnim… Oni ignoriraju kršćanske korijene Europe, štoviše odbacuju ih“ – tako u svojem dramatičnom obraćanju, poznatom kao Pariška povelja, pišu desetorica vrhunskih intelektualaca iz osam europskih zemalja.

Oštrim zapaženjem spomenuti intelektualci među kojima su i ugledni filozofi Roger Scruton, Rémi Brague i Robert Spaemann, razobličuju laž i podvale protagonista lažne Europe: „Ogrezli u predrasudama, praznovjerju i ignoranciji, zaslijepljeni ispraznim, nametljivim vizijama utopijske budućnosti, oni refleksno guše svako drukčije mišljenje – naravno u ime slobode i tolerancije“.

„Najveća opasnost za budućnost Europe – ističu autori Povelje – nije ni u nekakvoj ruskoj pustolovini ni u useljavanju muslimana. Prava Europa je u opasnosti zbog željezne pandže kojom lažna Europa zarobljava naše predodžbe“. Stoga pozivaju i ohrabruju na „aktivno sudjelovanje u zajedničkom projektu političkog i kulturalnog života“.

Nasuprot lažnoj, prava Europa ističe da je „duh napretka rođen iz ljubavi i vjernosti prema našim zavičajnim zemljama“, a „nacionalna država postala je prepoznatljivim znakom Europe.“

Prava je Europa obilježena kršćanstvom: „Naše vrline bez sumnje su kršćanska baština: pravednost, suosjećajnost, milost, oprost, mirotvorstvo, dobročinstvo. Kršćanstvo je revolucioniralo odnose između muškarca i žene, prihvaćajući u dotada nepoznatoj mjeri ljubav i međusobnu vjernost kao trajne vrijednosti.“

Pod krinkom zauzimanja za ljudsku slobodu lažna Europa promiče „oslobođenje od svih ograničenja“, čiji su promotori ideolozi šezdesetosmaške pobune.

Autori Povelje upozoravaju: „Liberalni hedonizam često vodi u dosadu i osjećaj besmislenosti. Bračni savez je oslabio. Na nemirnom moru seksualne slobode često se razočaraju želje mladih ljudi za brakom i obitelji. Sloboda koja frustrira najdublje želje našega srca postaje prokletstvom. Čini se da se naša društva rasplinjuju u individualizmu, izolaciji i besciljnosti. Umjesto prave slobode osuđeni smo na prazni konformizam kulture kojom upravljaju potrošnja i mediji.“

Unatoč hvalospjevima o „dosad neviđenoj slobodi (…) vladajuće klase u Europi žele ograničiti političku slobodu govora. Političari, koji se osvrnu na neugodne istine o moralnim vrijednostima, o islamu ili migraciji, završit će pred sucem… Lažna Europa ne ohrabruje kulturu slobode: ona potiče homogenu kulturu kojom upravlja tržište i politički nametnut konformizam.“ Potpisnici Povelje upozoravaju na opasnost od stvaranja nadnacionalnih organizacija, koje, pritom, na sve prigovore odgovaraju tehnokratskom formulom: nema alternative!

Iza takve zastrašujuće tiranije skriva se zapravo strahovita nemoć: „lažna Europa je slabija nego što je bilo tko to mogao zamisliti.“ Uz urušavanje vlastitoga identiteta, u nekim europskim zemljama „postoje krajevi u kojima pretežito muslimanski useljenici žive u nekom obliku neformalne autonomije pod lokalnim zakonima, kao da bi bili kolonisti a ne građani.“

Potpisnici upozoravaju na još jednu opasnost: „Univerzalističke drskosti lažne Europe očituju se kao neka zamjenska religija“. Od takve parareligioznosti „potrebno je re-sekularizirati javni život u Europi.“

Kako bi „slomili prokletstvo lažne Europe i njezin utopistički pseudoreligiozni pohod na Europu bez granica, potreban je novi oblik državnog umijeća i novi tip državnika“ – ističu europski intelektualci, te nastavljaju: „Dobar državnik prihvaća našu zajedničku europsku baštinu i naše nacionalne tradicije kao nešto čudesno i životno, ali isto tako i kao lomljive darove… Takvi političari ne čeznu za pljeskom ‘međunarodne zajednice’, koja je ustvari samo PR-odjel jedne oligarhije.“

„Brak je temelj zajedništva i osnova sloge između muža i žene – ističu potpisnici – „To je intimna sveza, koja omogućuje i čuva zajednički život i odgoj djece. Naglašavamo da je naša najvažnija zadaća u društvu i kao ljudsko biće biti majke i očevi. Brak i djeca integralni su sastavni dio vizije svakog ljudskog napretka. Djeca zahtijevaju žrtve od onih koji su ih donijeli na svijet. Te žrtve su plemenite i moraju biti priznate i nagrađene. Zahtijevamo osjetljivu socijalnu politiku koja će štititi i jačati brak, djecu i odgoj djece. Društvo, koje ne uspijeva s radošću prihvatiti djecu, nema budućnosti.“

Ovaj sažeti prikaz Pariške povelje zaključimo njihovom (o)porukom: „Potičemo sve Europljane da nas podupru u odbacivanju fantaziranja o multikulturalnom svijetu bez granica. Mi s pravom ljubimo svoje zavičajne države i želimo našoj djeci predati to što smo primili kao nacionalnu baštinu.“

https://croative.net/krscani-raskrizju-pariska-povelja-lazne-europe/