"Dok trepneš, godine prolete"

Razgovor iz frizerskog salona
Tajči: Dok trepneš, godine prolete
"Pa zašto ti ženo živiš u Nashvilleu?", pita me frizerka odmah nakon što sam se pojavila na ulazu salona

6963 pregleda



Foto: Tatiana Cameron - Tajči

 
Autor:
Tatiana Cameron - Tajči

"Dobar dan i tebi", odgovorim joj kroz osmijeh jer ne znam o čemu govori. 
Na brzinu shvaćam situaciju. Moj 13-godišnji sin Evan s mokrom kosom i šiškama koje mu padaju do nosa mirno sjedi ispred velikog ogledala u pozlaćenom okviru, dok frizerka Christina sa škarama u ruci vadi mobitel iz džepa pregače i priča.
Možda sam pogriješila pri izboru salona, pomislim. Otkako smo se prije godinu dana preselili u Franklin, mali gradić 20-ak minuta južno od Nashvillea, još uvijek tražim svoju frizerku - nekoga tko će s vremenom postati dio naše obitelji i osoba od povjerenja koja će me nakon nekoliko bojanja i šišanja razumjeti. Onako kako je bilo u Zagrebu gdje riječi "idem frizerki" nisu samo značile urediti kosu, nego u isto vrijeme i olakšati dušu. 

No, nisam baš oduševljena njezinim mahanjem škara nekoliko centimetara od Evanovog nosa, dok on žmiri i nema pojma kako ga svaki trenutak može ubosti.
"Zašto mi nisi rekla da je Hrvatska raj na zemlji?", Christina sad već viče od uzbuđenja. 
"Kad sam se pohvalila prijateljici da imam novu klijenticu iz Hrvatske, pokazala mi je fotografije sa svog nedavnog odmora. Nevjerojatna ljepota! Koji slapovi! Kakva priroda!" 
Pustila sam je neka mi ispriča sve što zna. Tad se zaustavila i rekla: "Stvarno, zašto živiš ovdje? Da sam ja iz Hrvatske, ne bih se nikad maknula od tamo".
Evan iskorištava pauzu u Christininom monologu, miče šiške, pogleda me nježno i kaže: "Hi mama". 
Još se nisam privikla na njegov svježe mutirani bariton koji me u mikroskopskom djeliću sekunde podsjeti na brzinu i prolaznost života. Dok trepneš, godine prolete, pomislim i vidim sebe kao malu djevojčicu s Gupčeve zvijezde u Zagrebu.
"Bok Evan", pozdravljam sina prije nego što odgovorim Christini. "Život me doveo u Nashville… Ovdje sam jer se sve tako posložilo… A Hrvatska je zaista prekrasna zemlja! Najljepša! Čarobna! Bogata ne samo prirodom, nego i ljudima…"
Frizerka je sada potpuno mirna i usredotočena na svaku moju riječ, kao da ću joj otkriti dugo skrivanu tajnu.
"Hrvatsku moraš jednom posjetiti, jedriti Jadranom s nekim tko poznaje najljepše uvalice, doživjeti spontano pjevanje u nekoj konobi uz domaći pršut, sir i vino, subotnjim jutrom otići na Sljeme i naći se s prijateljima na Puntijarki", sada i sama uzbuđeno i glasno govorim. 
"Okupati se ispod slapova Krke ili gledati kako drugi uživaju jer je tebi prehladno. Prošetati Zagrebom rukom pod ruku s prijateljicom i popiti kavicu na Cvjetnom trgu", ovdje zastajem jer navire nostalgija koja mi usput koči glasnice. 
"Nikad ne bih otišla", Christina ponavlja. 
"Lijepo je i u Nashvilleu", uvjeravam nju, ali i sebe.

Svatko od nas ima neki svoj smjer. Jedni žive kao putnici i nomadi, a drugi su stvoreni da uljepšaju svijet i ugoste one koji im zauzvrat donose priče iz daljine. Tako se međusobno obogaćujemo i darujemo. Zar to nije najljepše?
Bez obzira gdje smo, ako pratimo svoj životni put bit ćemo upravo ondje gdje moramo biti. Kad slušamo onaj glas iznutra koji nas zove i dajemo mu da nas vodi unatoč svim strahovima i nesigurnošću, nađemo se baš tamo gdje smo potrebni… A kad ga ignoriramo iz nekih drugih, prividno boljih mogućnosti ili osobne koristi, ne možemo biti zadovoljni i sretni, bez obzira na krajolik, čarobnu prirodu ili dobar/loš sustav. To stoji i za one koji sreću traže po svijetu, ali i za one koji ostaju. 
Svagdje imamo mogućnost izbora: pronaći unutarnji mir ili se stalno žaliti i tražiti krivce našem nemiru. 
Poznajem dva čovjeka iz Zagorja, međusobno nisu previše udaljeni. Jedan mi piše s puno zadovoljstva i radosti, o ocvalom voćnjaku, rotkvicama, mladom luku i nedjelji koju provodi u miru ispred televizora, dok se drugi žali na korupciju, svađe i očaj.
Ima ljudi u Nashvilleu, New Yorku i Los Angelesu za koje znam da su nezadovoljni unatoč poslovnim statusima i materijalnoj stabilnosti. Poznajem i neke koji se svako jutro bude zadovoljni s ono malo što imaju.

"Draga Christina", kažem joj na kraju.
"Otići u Hrvatsku s tim duhovnim mirom, dubokim zadovoljstvom i zahvalnošću te podijeliti radost življenja sa sunarodnjacima bez obzira na svakodnevne probleme, to znači osjetiti raj na zemlji!"
Christina se nasmijala pogledom punim razumijevanja. Mislim da sam pronašla frizerku uz koju neću samo olakšati dušu, nego ću s njom dijeliti svoje romantizirane nostalgije i planirati nove avanture u Lijepoj našoj.
R

šta je napravila od sebe, šteta, nekoć je imala 16 godina

mogla je paziti da to sačuva

toliko je lijepo da svi bjeze,tj ko moze

Baš je zgodna.

danas nove nade osvajaju ameriku, ona nije uspjela

Davno bijaše...
Oko 9-10h ujutro se s mojim slovenskim prijateljima  vozimo autobusom oko Velikog jezera na Mljetu, put hotela...Cesta krivudava, lagano prolazimo ispod makija, kroz koje se sunce probija srebrenim zrakama....More mirno...Raj na zemlji. Prolazimo pored jedne crkve na malom otočiću ...
Kad će jedan od mojih prijatelja : - Ero, koliko si ti daleko odavde?
Velim mu: - 60.-ak kilometara.
Nakon kratke stanke čujem: - Pa, pobogu, Ero, šta  radiš u Sloveniji? 
Nisam mu ništa odgovorio, jer odgovora u tom trenutku nisam imao...
Bilo je kao da me je upitao zašto dišem. 
Borša, jaketa priko ramena i odeš...kao što pušak podigne vjetar i završi tamo di mu je namjenjeno. Neki ostanu na njivi i sljedeće sezone niknu,  ponovo praveći nove puške, a neke vjetar odnese daleko, na neku drugu njivu....Sve ide po nekakvom Božjem redu i zakonu...
Tu sam, gdje sam jedino mogao dati maksimum od sebe...štono se kaže, ostvariti se. 
Tajči je otišla na vrhuncu svoje slave. Prekinila karijeru i otišla..."efekt leptira"....

Krasno. Krasne su Plitvice i obala ali je puno lakse doci iz Austrije nego iz DJakova, npr.

Lijep spoj patetike, nostalgije i malogradjanstine. Tajci, TAjci.

Rijetki su koji ovo mogu na ispravan način razumjeti.

Je, hvali more drz se kraja.

Ero wrote: "efekt leptira"....

što taj efekt leptira ne zahvati Karamarka,Milanovića,Pusićku,Čačića i mnoštvo ostalih političara i njima bliskih mađioničara koji su doveli običan puk na prosjački štap?

Neuspjeh je opomena, iliti  okidač za  uspjeh. To je poanta svega. 
" Efekt leptira" je prvi korak...

pa dobro joj je i rekla....pored prekrase hrvatske ona otišla u nashville.....

ja sam došao živjeti u hrvatsku napose u dalmaciju jer je prekrasna mogao sam i drugdje ali mi nije padalo napamet pored ove ljepote.

Ti si okupator.

Ero wrote:Rijetki su koji ovo mogu na ispravan način razumjeti.

 Nema se tu što filozofirati.

Uopće ,nezanimljiva karijera.

Da,USA ruzna zemlja??? Od Aljaske do Meksika. Muhahahahahhahaaaa. Ne zivi se od Plitvica (osim tamo zaposlenih). Zagreb,Tajcin, grad , je dobro poruzan grad. Nisam bio u Nashvilleu ali ne vjerujem da je ruzniji od Zagreba. Puno je poznatiji u svakom slucaju. Bilo kako bilo ali prica je totalno nakrivo nasadjena. Patetika na kub. Konkretno, nisam bio u DNRH zadnjih sest godina a u zadnjih 20 sam bio na moru vise puta od moje kontinetalne obitelji. Takodjer na Plitvicama. I ??? Lijepo je lijepo misliti o rodnom kraju ali postoji stotine drugih razloga i parametara koji uvjetuju necije zelje za zivotom negdje drugdje. Ljepota je ipak na desetom mjestu. Irska je kisovita i prilicno monotona ali 50 000 ljudi ode tamo. Toliko.

abraham wrote:Je, hvali more drz se kraja.

Kad je otišla već je imala sve, i slavu i novac. Sve, a opet ništa...
Odeš u NY i pereš suđe da preživiš...Suluda odluka ali samo na prvi pogled.
Tek danas ima sve. Sve što je njoj trebalo, naravno.
Sve imaš kad se ostvariš, kad radiš ono što ti je poslanje.
Moj posao je moj hobi. Nešto što radim čini mi se i kad spavam.
To je to, a novac dođe sam po sebi.
Uvijek su me plaćali više nego što sam tražio ili očekivao.
Ustvari, ja nikad ništa ne očekujem, sve se ipak posloži kako je najbolje.
Opet ja o sebi, jbga...

Ero wrote:

abraham wrote:Je, hvali more drz se kraja.

Kad je otišla već je imala sve, i slavu i novac. Sve, a opet ništa...
Odeš u NY i pereš suđe da preživiš...Suluda odluka ali samo na prvi pogled.
Tek danas ima sve. Sve što je njoj trebalo, naravno.
Sve imaš kad se ostvariš, kad radiš ono što ti je poslanje.
Moj posao je moj hobi. Nešto što radim čini mi se i kad spavam.
To je to, a novac dođe sam po sebi.
Uvijek su me plaćali više nego što sam tražio ili očekivao.
Ustvari, ja nikad ništa ne očekujem, sve se ipak posloži kako je najbolje.

Cemu jamranje o "staroj domovini". Licemjereje. Bilo kako bilo nije se mogla realizirati doma. Otisla je i postigla sto je htjela. Gdje je zajeb??? Vrati se doma.