Ekonomska stvarnost protiv empirijski osporenih fantazija

Ekonomska stvarnost protiv empirijski osporenih fantazija

http://www.banka.hr/komentari-i-analize/polemika-ekonomska-stvarnost-kontra-empirijski-osporenih-fantazija

Provede li se prijedlog udruge Lipa, slijedi recesijska spirala

Studenti predstavili plan proračunskih ušteda kakav čekamo već godinama


Prije svega, iako kolege uporno pokušavaju raspravu svesti na ideološki obračun između konsolidacije i povećane državne potrošnje, potrebno je napomenuti da se ne radi o tome. Naprotiv, više puta se ističe poželjnost i logika anticikličkog mehanizma. Kontroverza konsolidacije tiče se intenziteta, a zatim - još važnije - temporalnosti provedbe, imajući istovremeno na umu stanje domaće privrede i okruženja.

Sam koncept mjera štednje je potencijalno vrlo opasan ukoliko se provodi iz ideoloških razloga i u uvjetima nedovoljne potražnje. Poanta stoga nije bilo nuđenje čarobnih recepata, već upozorenje na opasnost istih ako se nekritički i jednostrano primijene. Nadalje, kolege svojim originalnim prijedlogom niti priznaju nedvojbene kontrakcijske učinke značajnih mjera štednje (pretpostavka fiksnog rasta BDP-a u kratkom roku), niti opravdanost anticikličkog mehanizma.

Ipak, krenimo redom. Osim što su nerijetko u svom odgovoru na inicijalnu kritiku izabirali sporedne tvrdnje s kojima su odlučili polemizirati, na više mjesta iskazuju kontradiktornu logiku i neusklađene argumente s prvotno iznesenima. No, i kao takvi, podložni su demistifikaciji. Kolegijalnu kritiku u vezi sistematizacije misli prihvaćam, pa u skladu s tim prihvaćam i konstrukciju koju su kolege sami odabrali, a koja nažalost uključuje i neke fabricirane i netočne tvrdnje, kao i reductio ad absurdum iznesenih teza. Te tvrdnje su sljedeće:

1. Pad državne potrošnje (G) nužno dovodi do pada BDP-a (C+I+G+NX)
2. Nejasno je kako su CDS spreadovi, odnosno rizik od defaulta, i fiskalna statistika pojedinih zemalja opravdanje za fiskalnu prilagodbu
3. Poistovjećuje se proračun kućanstva i državnog proračuna
4. Konsolidacije rijetko dovode do rasta
5. MMF ukazuje na visoke fiskalne multiplikatore
6. Nema potrebe za smanjenjem udjela državne potrošnje u BDP-u, obzirom da smo po tom pitanju na razini prosjeka EU
7. Neovisne fiskalne institucije i pravila odraz su demokratskoga deficita

1. Pad državne potrošnje (G) nužno dovodi do pada BDP-a (C+I+G+NX)

Gornja tvrdnja koju mi pripisuju je naprosto neistinita. Pad državne potrošnje ne vodi nužno do pada BDP-a. Međutim, mjere koje kolege predlažu (smanjenje plaća i mirovina) sigurno neće rezultirati rastom BDP-a, a s druge strane, postoji realna opasnost od aktiviranja recesijske spirale. Ako kolege inzistiraju, formulu BDP-a možemo zakomplicirati, dapače, ali identitet će ostati isti.

Dalo bi se raspravljati je li vrijeme za kontrakciju s obzirom na fazu ciklusa u kojoj se zemlja nalazi. Opće pretpostavke za aktiviranje anticikličkog mehanizma uključivale bi ispunjene proizvodne kapacitete, punu zaposlenost i inflatorne pritiske. Hrvatska je trenutno u krhkoj uzlaznoj fazi i pritom ne ispunjava niti jedan navedeni uvjet, a preuranjene i snažne mjere štednje mogu samo potkopati rast, pa tako i svoje nominalne ciljeve u vidu smanjenja omjera javnog duga i BDP-a.

Što se tiče pitanja ekspanzivne naravi smanjenja poreza, to je naravno točno, ali kolege pritom miješaju teoretske mogućnosti od vjerojatnih ishoda. Smanjenje poreza na dobit neposredno smanjuje proračunske prihode, a s odgodom bi trebalo proizvesti ekspanzivne učinke kroz pojačani priljev kapitala, FDI-a i slično. Nažalost, ovakva porezna reforma promašuje glavne boljke domaćeg poreznog sustava, koje se prvenstveno odnose na veliku poreznu presiju dohotka. Također, u ovom trenutku je teško argumentirati da će se smanjenje (ukidanje) poreza na dobit (kapital) manifestirati kroz realna ulaganja, ponajprije ako se uzme u obzir stagnantna situacija u Europi te i dalje jaka averzija investitora prema značajnijim ulaganjima.

Inače, argument smanjenja poreza na dobit je kontradiktoran zaključcima iz originalnog prijedloga, gdje kolege kažu: "Brojnim poslovnim subjektima porez na dobit ne predstavlja značajnu smetnju, i njegovo smanjenje nije im prioritet." (str. 2). Istovremeno pretpostavljaju da će nešto što ne predstavlja problem biti krucijalno za rast (str. 13). Očito su kolege nešto od navedenog krivo pretpostavili, te ostaje pitanje kako povećati povjerenje mjerom koja nije važna onima kojima bi povjerenje trebalo porasti?

U prijedlogu zamjene politike fiskalne ekspanzije s politikom orijentiranom na domaće i strane investicije aludira se valjda na efekt istiskivanja kojim prva negativno djeluje na privatne investicije. Međutim, aktualniji je lock-in učinak, a što se efekta istiskivanja tiče, likvidnost u sustavu je iznimno velika (preko 10 milijardi kuna), što implicira da privatne investicije nisu istisnute, već ih nedostaje zbog racioniranja kredita, male potražnje, averzije prema riziku i procesa razduživanja.

2. Nejasno je kako su CDS spreadovi, odnosno rizik od defaulta, i fiskalna statistika pojedinih zemalja opravdanje za fiskalnu prilagodbu

"Fiskalna prilagodba" koju kolege predlažu je u ovom slučaju istovremeno dualno rezanje proračuna, odnosno smanjenje prihoda i rashoda u istoj jedinici vremena. Što se tiče kontinuiranih deficita RH, nije problematično prepoznati trenutnu situaciju kao lošu i teško održivu, već nesuglasje čine kritizirani recepti koji se predlažu za oporavak, a koji su dio empirijskih osporenih mitova o ekspanzivnim efektima štednje, i suštinski rezultiraju tek ideološkom redistribucijom.

U vezi rizika, upravo procikličnost se pokazuje kao ozbiljan zajednički problem zemljama u razvoju (Gavin i Perotti, 1997). Manasse (2005) tvrdi da se procikličnost javlja tek u kombinaciji s institucionalnim slabostima, a najsnažnija pretpostavka institucionalne slabosti uključuje korupciju (Alesina i Tabellini, 2005), koja čini ciklus suviše ovisnim o utjecaju raznih interesnih skupina. No, ovi zaključci i dalje ne upućuju na potrebu za istodobnim rezanjem rashoda i prihoda, budući se logika interesnih skupina može primijeniti i u slučaju linearnog rezanja proračuna te ukidanja oporezivanja kapitala, čime se bez institucionalnih promjena ništa bitno ne mijenja, osim što se uništava agregatna potražnja i, ponovno, pogoduje partikularnim interesima.

Što se CDS spreadova tiče, tržišta konstantno podcjenjuju i precjenjuju rizik koji se preko njih aproksimira, pa tako ni javne financije nisu jedino što ih pokreće. Jedan od razloga visokih spreadova je i relativno kašnjenje RH s ulaskom u EU u odnosu na ostale posttranzicijske zemlje, drugi je opet nepovoljna proizvodna struktura. Uostalom, CDS-ovi su svoju kontroverznu ulogu odigrali upravo u nastanku europske dužničke krize. Kao što su spreadovi radikalno i bez realne podloge pali na obveznice zemalja juga Europe nakon prihvaćanja eura, što je otvorilo prostor neoptimalnoj alokaciji (i posljedično moralnom hazardu), isto bi se dogodilo i RH kada bi postala dio eurozone, samo što se pritom tek percepcija rizika mijenja, a fundamenti ostaju isti. Naivno je vjerovati da će se kamatna stopa na hrvatske obveznice značajno ili uopće smanjiti nakon predloženih mjera štednje (a i s kakvom kolateralnom cijenom), kada se uzme u obzir rast dugova europskih zemalja koje su provele konsolidaciju. Uostalom, to je manje poželjan scenarij istim kreditorima koji posjeduju dio hrvatskog duga jer što je percepcija rizika veća, i njihova zarada je veća. Naravno, prevelik dug kad-tad prestaje biti briga dužnika i postaje briga vjerovnika, pa daljnji rast omjera nikome nije u interesu.

3. Poistovjećuje se proračun kućanstva i državnog proračuna

Na stranu što kolege smatraju pod sintagmom "suvisle ekonomske politike", ovaj problem poistovjećivanja i dalje stoji, te on nikako ne sugerira ekonomsku nepismenost već metodološku pogrešku, koja pak proizlazi iz logičke pogreške kompozicije. Iz nje proizlazi i uvjerenost kako će investicije i rast proisteći iz povjerenja (umjesto obrnutog slijeda na makrorazini, sjetimo se opet paradoksa štednje). Ovdje nema prostora da se ove perspektive razlože, no usko su povezane s koncepcijama sklonosti potrošnji, preferencije likvidnosti i marginalne efikasnosti investicija (pogotovo u uvjetima subkonzuma), iza čega se krije i endogen karakter novca, pa time i značajni efekti duga i deficita na ekonomiju (kontrirajući logici rikardijanske ekvivalencije, koju na više mjesta kolege impliciraju).

Naime, kada postoji osjetni pad privatne potrošnje i privatnog zaduživanja, jedino što može nadoknaditi taj pad je državna potrošnja, tj. proračunski deficit, preporučljivo kroz investicije. U Hrvatskoj od početka krize postoji kontinuiran pad kreditnih plasmana kućanstvima i poduzećima i privatni sektor se pritom razdužuje, a ako se na smanjenu investicijsku aktivnost poduzeća i smanjenu potrošnju kućanstava odgovori smanjenom državnom potrošnjom, raste prorecesijski pritisak. U tom smislu kao najveći problemi iskaču masovna nezaposlenost i niska proizvodnja, a kad se na takvoj razini uspostavi subekvilibrij i ekonomija prepusti spontanim silama, jako je teško nakon toga izaći iz stagnacije, čemu dobrim dijelom već godinama svjedočimo.

4. Konsolidacije rijetko dovode do rasta

Ova tvrdnja je točna, no demantirajući ju, kolege miješaju nekoliko stvari. Prvo, recepti koje su u svom prijedlogu iznijeli teško da će smanjiti omjer javnog duga i BDP-a, kako nam i pokazuje europsko iskustvo posljednjih godina. Drugo, kada kolege kažu da ne očekuju „bitan ekspanzivan efekt konsolidacije u srednjemu roku te ni ne uzimamo u obzir moguće stimulativne učinke predloženih smanjenja poreza“ (str. 13), to je naprosto netočno, pošto upravo koriste te stimulativne učinke kao razlog za proizvoljno određenje prosječnog rasta BDP-a od 1,5% (opet str. 13). Ukoliko je pozivanje na empirijska istraživanja ovdje ključno, prihvaćam tu logiku pa slijedi empirija.

Rad Giavazzija i Pagana (1990), na koji se kolege pozivaju, implicira ekspanzionistički karakter mjera štednje na primjeru Danske i Irske 1980-ih, s naglaskom na ulogu očekivanja. No, već su Alesina i Ardagna (1998) zaključke rada Giavazzija i Pagana za Dansku okarakterizirali "mješovitim". Naime, nakon početne uspješne konsolidacije stopa rasta 1988.-1989. je dramatično pala, dok se nezaposlenost povećala. Perotti je, pak, zapazio da je rast nakon konsolidacije potpuno zastao, a potrošnja se tri godine smanjivala (Perotti, 2011). Što se Irske tiče, Kinsella naglašava da je Irska doista zabilježila ekspanziju nakon konsolidacije, ali da u ovom slučaju korelacija nije uzročno-posljedična. Umjesto toga, on uočava da je irska konsolidacija pala u isto vrijeme kad se dogodio rast međunarodne ekonomije, uz prisutnost fiskalnih transfera iz Europske unije, otvaranja zajedničkog tržišta i pravovremene devalvacije (Blyth, 2015: 241), a slično rezoniraju Considin i Duffy koji razloge vide u britanskom uvozu (Lawsonov bum), koji se poklopio s irskom devalvacijom, što sugerira da je Irska rasla više no što ju je konsolidacija sputavala. Završno, prosječna plaća u industriji u razdoblju 1986.-1989. porasla je za više od 14 posto što je povećalo državne prihode i privatnu potrošnju, a to čini cjelokupno irsko iskustvo više nalik na proto-kejnzijansku priču (Ibid).

Konačno razbijanja mita o ekspanzivnoj štednji uslijedila su nakon financijske krize i kratkotrajne dominacije zaključaka o preferenciji štednje upravo u vrijeme recesije, što je učinilo veliku štetu oporavku eurozone. Prvo su 2009. Jayadev i Konczal ukazali na činjenicu da od 26 epizoda ekspanzije identificiranih u podacima doslovno niti jedna država nije smanjila deficit dok je ekonomija bila u propadanju i povećala stopu rasta dok je smanjivala omjer duga prema BDP-u (Blyth, 2015: 245). Također, MMF je u više navrata odbacio ulogu očekivanja pri poticanju rasta, naglašavajući pritom ulogu monetarne politike, slično kao i Perotti koji ističe važnost vođenja pregovora o plaćama, mogućnost devalvacije, te rast zahvaljujući izvozu i potražnji. Konačno, da više ne duljim, Bettini, Callegari i Melina zaključuju: "Ukidanje fiskalnih poticaja prerano u ekonomijama u kojima se produkcija već smanjuje može produljiti njihove recesije bez da stvori očekivanu fiskalnu uštedu. To je osobito točno ako se konsolidacija usmjeri na rezanje javnih rashoda... i ako je magnituda konsolidacije velika. Iz perspektive ekonomske politike to je posebno važno za razdoblja pozitivnog, premda niskog rasta. Rane konsolidacije u recesiji čini se da povećavaju trošak fiskalne prilagodbe [...] i znatno odgađaju snižavanje omjera duga i BDP-a, što, zauzvrat, može pogoršati raspoloženje tržišta prema nacionalnim obveznicama i posve onemogućiti napore za fiskalnu 'štednju'. Ponovo, to je još točnije u primjerima konsolidacija temeljenih pretežito na rezanju javne potrošnje." (IMF, 2012).

5. MMF ukazuje na visoke fiskalne multiplikatore

Ono što kolege ne primjećuju kad polemiziraju na temu multiplikatora je (još jednom) činjenica da se nigdje u kritici ne priželjkuje trenutni pozitivni šok potrošnje. Ipak, u nedavno objavljenoj metastudiji (uzima u obzir 98 studija objavljenih između 1992. i 2013. godine, dajući uzorak od 1882 opservacije) koja se bavi nedavnim učincima mjera štednje u eurozoni, Gechert, Hallet i Rannenberg (2015) pokazuju da su fiskalni multiplikatori značajno veći za vrijeme recesija i ekonomskih usporavanja, a za neke specifične instrumente, poput fiskalnih transfera, multiplikator se povećava značajno više, čime čini transfere najefektivnijim instrumentom provedbe (visoka granična sklonost potrošnji). Pritom su multiplikatori javnih investicija značajno viši upravo u prosječnom režimu, a porezni multiplikatori su bitno niži za vrijeme recesije i stagnacije. Stoga, za razliku od povećanja državne potrošnje, smanjenja poreza su manje efikasna u poticanju rasta.

Inače, fiskalna konsolidacija u eurozoni smanjila je BDP za 4,3% u usporedbi s baznom 2011. godinom, s devijacijom od baze od čak 7,7% u 2013. Autori stoga zaključuju da su mjere štednje došle uz vrlo visoku cijenu, a zbog visokog pada BDP-a uslijed fiskalne konsolidacije, poboljšanja proračunskog salda su tek "marginalna" (Gechert et al., 2015).

Ako govorimo konkretno o Hrvatskoj, Grdović Gnip (2013) u svom istraživanju zaključuje kako povećana državna potrošnja povećava output, privatnu potrošnju i privatne investicije. Štoviše, u vrijeme recesije i nedovoljne potražnje državna potrošnja za kupnju roba i usluga čini se kao najefektivniji instrument fiskalne politike u poticanju ekonomske aktivnosti. Prosječni multiplikator je značajan i iznad 2 jedinice (kune), što znači da jedna kuna veće državne potrošnje vodi povećanju outputa za više od 2 kune u srednjem i dugom roku. Sami efekt multiplikatora je snažniji u recesiji (povećava output za 3,89, privatnu potrošnju za 2,16 i privatne investicije za 0,61 kuna), a prosječni porezni multiplikator nije značajan u srednjem i dugom roku (Grdović Gnip, 2013).

6. Nema potrebe za smanjenjem udjela državne potrošnje u BDP-u, obzirom da smo po tom pitanju na razini prosjeka EU

Potrošnja i ukupni proračunski rashodi nisu sinonimi. Udio prihoda države u BDP-u iznosi oko 40%, dio tih prihoda redistribucijom ulazi u proračun kućanstava, a sami udio državne potrošnje u BDP-u iznosi tek oko 20%.

Ukoliko kolege žele RH usporediti sa sličnim posttranzicijskim zemljama, tada karakteristike tzv. REBLL zemalja (Rumunjska, Estonija, Bugarska, Litva, Latvija) poprilično odgovaraju, a one su sljedeće: model rasta temeljen na inozemnom zaduživanju, priljevu novca i odljevu ljudi, visok stupanj ovisnosti o međunarodnim tokovima kapitala, sklonost za stvaranje velikih deficita plaćanja, kronično slabe izvozne performanse, intenzivna deindustrijalizacija, investicije u nekretnine i financije umjesto u proizvodnju, jaki uvozni lobiji, doznake od radnika u inozemstvu, snažna dominacija potrošačkih i hipotekarnih kredita i valutne klauzule. I dok su prije krize te zemlje imale visoke stope rasta i smanjivale svoje javne dugove, njihovi građani i poduzeća su ih eksponencijalno povećavali na teret deficita tekućeg računa. Kriza 2008., koja je djelovala kao kombinacija krize tekućeg računa i pucanja balona cijena nekretnina, uzrokovala je doslovno kolabiranje njihovih ekonomija, a većina ih se do danas nije od tog sloma oporavila, dobrim dijelom zbog stroge primjene mjera štednje (17 posto BDP-a u Latviji, 13 posto u Litvi i 9 posto u Estoniji). Nadalje, rezanje troškova takve magnitude prouzročilo je kaos u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj zaštiti (Blyth, 2015: 255).

Stoga, kada kolege impliciraju povratak trendu preko smanjenja plaća i mirovina u cilju približavanja navodno uspješnim zemljama bivšeg istočnog bloka (baltičke zemlje), možda je korisna i ova drugačija perspektiva na te zemlje. Naime, kako Blyth rezonira, "ti takozvani 'uzori' nisu ništa drugo nego kombinacija najgorih irskih, španjolskih i grčkih pogrešaka, bez ublažavajućih zračnih jastuka, s etničkim politikama tipa zavadi-pa-vladaj te libertarijanskom knjižicom uputa za postupanje" (Ibid). Niti je štednja snizila dug, niti je sadašnji ekonomski rast dovoljan da nadoknadi gubitke izgubljenog potencijalnog rasta, rasta nezaposlenosti, nejednakosti i iseljavanja stanovništva. Također, njihovi recepti ne mogu se primijeniti na južnoj europskoj periferiji, pošto su baltičke države locirane odmah kraj skandinavskih ekonomija kojima mogu ponuditi niske plaće te deregulirano i kulturalno blisko okruženje. Naposljetku, "Njihove politike ne dokazuju ništa niti o očekivanjima niti o održivosti konsolidacija. Njihovi su oporavci i njihove ekonomije inherentno krhki i temelje se na izvorima potražnje koji se drugdje ne mogu replicirati. Zadužene su više nego na početku krize. Daleko od toga da nam budu uzor, one su podsjetnik na uzaludnost i štetu koju uzrokuju politike rezanja." (Blyth, 2015: 259).

Umjesto zaključka

Što se tiče "neovisnih" fiskalnih institucija i pravila, postoji suviše mnogo spornih točaka za ovaj već odviše dug upis. Ova tematika je primjerenija kao dio politološke rasprave, a centralnu točku može činiti upravo konflikt između dva kontradiktorna principa alokacije u demokratskom kapitalizmu - socijalnih prava s jedne strane i marginalne produktivnosti (procijenjene od strane tržišta) s druge, a neposredno pitanje koje se nameće je upravo koliko daleko mogu države ići s nametanjem vlasničkih prava i profitnih očekivanja tržišta vlastitim građanima, dok istovremeno pokušavaju izbjeći bankrot i zaštititi ostatke svoje demokratske legitimnosti (Streeck, 2011).

Vraćajući se na slučaj Hrvatske, RH uistinu nije dobro iskoristila razdoblje krize, za što se djelomično može iskoristiti argumentacija političko-poslovnog ciklusa, ali osnovni problem nije u tome što nije štedila nego što potrošnja nije bila usmjerena u investicijske aktivnosti i rast zaposlenosti. Objektivni odraz loše politike je rast duga dok mladi iseljavaju iz zemlje pod deflatornim pritiscima i u kroničnom nedostatku zaposlenja. No, ništa ne ukazuje da bi (radikalne) mjere štednje takvu situaciju okrenule. Ako išta, učinile bi je gorom.

Možda je potrebno napomenuti, prepoznajući trenutnu stagnaciju EU općenito i nezavidnu situaciju RH posebno, dok se prilagođava događajima u centru eurozone, Hrvatska zaista treba nastojati smanjiti deficit (poželjno kroz rast BDP-a, izvoza i proračunskih prihoda – što se već događa - te uštedu kroz nedirektne mjere i povećanu transparentnost), s kratkoročnim ciljem smanjenja kamatnjaka, upravo kako bi izbjegla scenarij da dolazi na milost i nemilost kreditorima po pitanju restrukturiranja duga. Ipak, daleko najvažnije, to treba učiniti upravo da izbjegne radikalne mjere štednje, preraspodjele i rasprodaje poput onih koje predlažu kolege u svom prijedlogu, a koje bi vjerojatno zaživjele kada bi izvršnu vlast i fiskalnu kontrolu nad državom direktno koordinirala, primjerice, Europska komisija ili MMF, u strahu od eventualne nenaplativosti potraživanja kreditora i državnog defaulta. Podrazumijeva se, takvo upravljanje ne bi više bilo u našem (dužničkom), već u tuđem (vjerovničkom) interesu.

S druge strane, u Europi su sve glasnija spominjanja potrebe za većim državnim kapitalnim investicijama kako bi se potaknula likvidnost i 'odmrznula' štednja (Draghi), odnosno kako bi se neutralizirao lock-in učinak privatnog sektora, a uz to raste potpora alternativnim monetarnim zahtjevima poput QE for the people (samo neki od priznatih ekonomista koji zagovaraju njegovu inačicu u kombinaciji s fiskalnim stimulusom su Bernanke, Blanchard, Krugman, Keen, Caballero, Graeber, Muellbauer, Blyth...). Ova ideja se još krsti imenima poput "Sovereign Money Creation" ili "Helicopter Money" (M. Friedman), a uz nju mnogi zazivaju uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka. Zajedno bi one činile istovremenu monetarnu i fiskalnu ekspanziju, i nadasve, promjenu paradigme prema možebitnim (post)kejnzijanskim i posljedično, institucionalnim reformama. Naposljetku, vrlo je arogantno upirati prstom u alternativna promišljanja onim teorijskim zaključcima koji su prvotno uopće doveli do globalne krize, a istovremeno prozivati neistomišljenika da negira ekonomsku stvarnost. Uz prihvaćanje svjetonazorskih razlika, ali i konstataciju da ljudi općenito odbacuju one ideje koje suštinski ne razumiju, ironija je vrlo snažna.

Nije dosta pišanja u vjtear?

Neki očito imaju silnu želju počiniti kolektivno samoubojstvo potaknuti paranojom i halucinacijama.

Budući da je prosječni IQ nacije 90, prosječni IQ osobe sa diplomom hrvatskog fakulteta je jednu standardnu devijaciju iznad, odnosno oko 105.

Hrvatska jednostavno nema "inteligenciju" koja bi ju mogla uspješno voditi.

Mediji, politika i struka su puni nekopententnih ljudi koji jednostavno zbog svojih prosječnih sposobnosti nisu u stanju išta korisno napraviti.

Samo 5% građana ima IQ iznad 110, a sa iseljavanjem ti će trendovi biti još negativniji.

Ekonomski problemi će se u budućnosti rješavati škropljenjem svete vode, istjerivanjem vraga i molitvom.

[size=39]FISKALNA KONSOLIDACIJA[/size]

Svakako da, ali…
Par ECB-ovih ekonomista podijelili su s nama svoja mišljenja o fiskalnoj konsolidaciji, odnosno, obuzdavanju budžetskog deficita (nekoć popularno kao “mjere štednje”), na čemu navodno inzistiraju MMF i Europska komisija u slučaju Hrvatske. Autori su se u radu osvrću na neke pokušaje fiskalne konsolidacije europskih zemalja tijekom nedavne ekonomske krize koji često nisu polučili željene učinke u pogledu gospodarskog rasta i smanjenja zaduženosti u odnosu na BDP. Mnogi ekonomisti inače imaju pomalo čudan pogled na sam koncept deficita, ali svejedno mislim da unutar dokumenta ima nekih vrlo dobrih dijelova:

Our main finding is that when consolidation is implemented via a cut in government primary spending, the debt ratio, after an initial increase, falls to below its pre-shock level. When instead the consolidation is implemented via an increase in government revenues, the initial increase in the debt ratio is stronger and, eventually, the debt ratio reverts to its pre-shock level, resulting in what we call self-defeating austerity.

(…)

[size]
The findings of our analysis are of particular policy relevance in the context of the debate on the merits of fiscal consolidation as the main tool to restore debt sustainability in the Euro area countries. They suggest that short term considerations related to the detrimental impact of consolidation on growth and on the debt-to-GDP ratio need to be weighed against the long term benets of a rebound in output growth and a durable reduction in the debt-to-GDP ratio. This strategy is more likely to succeed when the consolidation strategy relies on a durable reduction of spending, whereas revenue-based consolidations do not appear to bring about a durable improvement in the sustainability prospects of a country. Moreover, delaying fiscal consolidation until financial markets pressures threaten a country’s ability to issue debt may have a cost in terms of a less sizeable reduction in the debt-to-GDP ratio for given consolidation effort, even if it is undertaken on the spending side. This is an important policy lesson also in view of the fact that revenue-based consolidations tend to be the preferred form of austerity, at least in the short run, given also the political costs that a durable reduction in government spending entails.[/size]

O čemu se tu jednostavno radi, proračunski deficit se može pokušati eliminirati sa strane smanjenja javnih rashoda ili povećanja javnih prihoda (najčešće povećanjem poreznih stopa, što ustvari uopće ne mora rezultirati povećanjem prihoda). Političari i socijalistički uhljebi više vole ovo drugo, a prijatelji slobode ovo prvo.

No, kao što vidimo, autori u navedenoj studiji nalaze kako su učinci ta dva pristupa fiskalnoj konsolidaciji znatno različiti, i kako su “mjere štednje” bazirane na rezanju državne potrošnje bitno efikasnije u odnosu na one bazirane na povećanju poreznih prihoda, ako gledamo gospodarski rast i razinu zaduženosti, a takav zaključak je i u skladu s nekim ranijim istraživanjima (npr. Alesina et al. iz 2012.).





Istina je da su se mnoge europske zemlje od početka ekonomske recesije pokušale “fiskalno konsolidirati” u cilju zaustavljanja rasta javnog duga, kao i da učinci tih tzv. “mjera štednje” uglavnom nisu bili posebno impresivni, međutim, radi se o tome da su se gotovo sve te države u pokušaju konsolidacije prvenstveno oslanjale na povećanja poreznih prihoda (u gotovo svakoj članici EU stopa PDV-a je povećana tijekom recesije, a nigdje nije bilo smanjenja), dok se državna potrošnja na razini EU čak i povećala (jedine zemlje članice koje su provele neke netrivijalne rezove u državnoj potrošnji su Estonija, Latvija i Litva).





Državna potrošnja u Europi 2006.-2014.
Deficiti državnog proračuna istiskuju privatne investicije i povećavaju javni dug kojeg će otplaćivati buduće generacije poreznih obveznika, a pri visokim i rastućim razinama javnog duga raste i rizik zemlje što povećava trošak kapitala domaćih poduzeća, a to naravno negativno utječe na investicije i zaposlenost, te smanjuje konkurentnost domaćih poduzeća i time jasno smanjuje životni standard stanovništva. Iz tih je razloga fiskalna konsolidacija važna, ali ona ipak nije sama sebi svrha, te se mora bazirati na drastičnim rezovima u državnoj potrošnji, a ne na forsiranju dodatnih opterećenja poreznim obveznicima.
Državna potrošnja sama po sebi je misalokacija resursa, država je u poslovanju značajno neefikasnija od privatnog sektora i visoke razine državne potrošnje same po sebi jesu problem bez obzira na što se plijen troši i negativno utječu na ekonomsko blagostanje, slično kao što negativno utječu porezi, a zagovaranje povećanja poreznih stopa kako bi se financirala prekomjerna socijalistička rastrošnost državnog aparata, osim što je ekonomski iznimno štetno i neučinkovito, također je i izrazito bezobrazno i neuljudno, no na to smo danas navikli, kao što jeFrédéric Bastiat i predvidio prije gotovo 200 godina (“Kada pljačka jednom postane način života za skupinu ljudi unutar društva, oni s vremenom za svoju korist stvore pravni sustav koji pljačku ovlašćuje i moralni kodeks koji pljačku veliča”).
Nije bitno uopće i ako se državni prihodi smanje nakon smanjenja poreza, niti bi cilj države smio biti da nastoji maksimizirati prihode. Dapače, što su državni prihodi manji, to znači da je više ostalo privatnom sektoru, odnosno onima koji su stvarno stvorili tu neku novu vrijednost i kojima ta sredstva legitimno pripadaju. Ako ukupni prihodi države nisu dostatni za apetite političara na vlasti, neka smanje apetite.

deda na aparatima wrote:Budući da je prosječni IQ nacije 90, prosječni IQ osobe sa diplomom hrvatskog fakulteta je jednu standardnu devijaciju iznad, odnosno oko 105.

Hrvatska jednostavno nema "inteligenciju" koja bi ju mogla uspješno voditi.

Mediji, politika i struka su puni nekopententnih ljudi koji jednostavno zbog svojih prosječnih sposobnosti nisu u stanju išta korisno napraviti.

Samo 5% građana ima IQ iznad 110, a sa iseljavanjem ti će trendovi biti još negativniji.

Ekonomski problemi će se u budućnosti rješavati škropljenjem svete vode, istjerivanjem vraga i molitvom.

slažem se,
stalno jedna te ista jugoslovenska rješenja;http://www.banka.hr/komentari-i-analize/hrvatski-problem-jugoslavensko-rjesenje-i-moderne-ekonomije

Imigranti možda ipak dobro dođu Europi, netko treba smanjiti broj imbecila.

hahah, sviđa mi se avatar.. 2+2=5 često u ekonomiji :D   tko će sve ovo pročitati..kasnije

deda na aparatima wrote:Budući da je prosječni IQ nacije 90, prosječni IQ osobe sa diplomom hrvatskog fakulteta je jednu standardnu devijaciju iznad, odnosno oko 105.

Hrvatska jednostavno nema "inteligenciju" koja bi ju mogla uspješno voditi.

Mediji, politika i struka su puni nekopententnih ljudi koji jednostavno zbog svojih prosječnih sposobnosti nisu u stanju išta korisno napraviti.

Samo 5% građana ima IQ iznad 110, a sa iseljavanjem ti će trendovi biti još negativniji.

Ekonomski problemi će se u budućnosti rješavati škropljenjem svete vode, istjerivanjem vraga i molitvom.

hehehehehe..briljantno..govorih ja da jos odavno svjecke Elite reckaju vrh hrvatskoga plemstva i inteligencije,tako da do danas,mozda je tu i tamo prezivio koji primjerak na Marginama...

sad znam zasto je Yoda zaljubljen u Dedu...

evo, pročitala sam sve i to što sam pročitala i razumjela zvuči mi logično: u vremenu stabilnih i povoljnih gospodarskih okolnosti, država se 'povlači' i prepušta inicijativu poduzetničkim investicijama kao generatorima zapošljavanja i potrošnje, a u nepovoljnim i nestabilnim uvjetima, kad se poduzetničke investicije smanjuju, potrošnja pada i štednja raste, ne vidim tko bi drugi mogao preuzeti pokretanje investicija i potrošnje osim države

uostalom, pročitala sam nedavno tvrdnju kako je iskustvo pokazalo da S=I vrijedi samo u kratkoročnom i srednjem razdoblju i u uvjetima relativne stabilnosti, dočim u poremećenim uvjetima to ne vrijedi nego naprotiv, generator je pada i produbljivanja recesije

drugim riječima, oni koji sada zagovaraju štednju, rezanje i veće smanjenje države, ustvari pile jedinu granu za koju se još koliko-toliko držimo, s tim da bi država u uvjetima recesije trebala 'štedjeti' eventualno na način da se dijelom smanji neproizvodna potrošnja, a sredstva koja se na taj način oslobode usmjeriti u razumne i korisne investicije :/

r_nevjesta wrote:pročitala sam sve i to što sam pročitala i razumjela 

ja ništa ..

Treba tu granu otpiliti. Neka malo uhljebi šetaju svijetom u potrazi za poslom kao i ostali. Čisto reda radi.

Treba razumjeti da je gospodin Heretik sljedbenik jednog post-keynesijanskog kulta, a takav nastup kakav opisuješ njihova je zajednička karakteristika ili profesionalna deformacija, uz stalno ponavljanje jednih te istih šablonskih poštapalica.
Oni koje prate ovako malo stranu ekonomsku blogosferu razumiju o čemu govorim. Doduše, činilo mi se bilo da ih je nešto manje u zadnje vrijeme.
Dakle, oni odlično razumiju kako funkcionira moderna ekonomija, kako država koja ima svoju valutu ne može bakrotirati jer uvijek može isprintati dovoljno novca, oni znaju da nam porezi trebaju da zaustavimo rast inflacije, njima je jasno da bez državnih deficita privatni sektor ne može biti “u plusu” (s tim da taj “plus” definiramo razlikom štednje i investicija), oni shvaćaju da monetarni multiplikator ne postoji, oni znaju da državni mirovinski sustav ne može biti nesolventan, jer ni država nikad nije ograničena svojim prihodima, razumiju kako je prirodna kamatna stopa uvijek 0, kako državni dug ne može opteretiti našu djecu u budućnosti, da ne možemo imati inflaciju bez pune zaposlenosti faktora, da ne možemo imati novac i potražnju za novcem bez države, itd.
Kad im se netko usudi suprostaviti i ukazati im samo na npr. propuste u logici, brkanje računovodstvenih agregata sa stvarnim ekonomskim odnosima, zanemarivanje mikroekonomskih osnova i bihevioralnih faktora, brkanje bogatstva i “novca”, ili naravno empirijske primjere koji opovrgavaju… e onda bivaš proglašen šupljoglavcem koji ne shvaća kako *moderni* ekonomski sustav funkcionira, zasljepljen si ideologijom i ne želiš izvaditi glavu iz pijeska da ti ne bi Istina otvorila oči ili pak ti jednostavno ne razumiješ što oni uopće govore.


Tko je john galt profilira dedalosa:) 

[size=52]https://tkojejohngalt.wordpress.com/2015/07/10/austerity/[/size]

Pa deda je postao tamo ali je iz nekog razloga odustao od postanja tamo.

Heretik je deda, sto posto

Ha sad malo čitao to prepucavanje na blogi i zbilja se dobro slažu.

r_nevjesta wrote:evo, pročitala sam sve i to što sam pročitala i razumjela zvuči mi logično: u vremenu stabilnih i povoljnih gospodarskih okolnosti, država se 'povlači' i prepušta inicijativu poduzetničkim investicijama kao generatorima zapošljavanja i potrošnje, a u nepovoljnim i nestabilnim uvjetima, kad se poduzetničke investicije smanjuju, potrošnja pada i štednja raste, ne vidim tko bi drugi mogao preuzeti pokretanje investicija i potrošnje osim države

uostalom, pročitala sam nedavno tvrdnju kako je iskustvo pokazalo da S=I vrijedi samo u kratkoročnom i srednjem razdoblju i u uvjetima relativne stabilnosti, dočim u poremećenim uvjetima to ne vrijedi nego naprotiv, generator je pada i produbljivanja recesije

drugim riječima, oni koji sada zagovaraju štednju, rezanje i veće smanjenje države, ustvari pile jedinu granu za koju se još koliko-toliko držimo, s tim da bi država u uvjetima recesije trebala 'štedjeti' eventualno na način da se dijelom smanji neproizvodna potrošnja, a sredstva koja se na taj način oslobode usmjeriti u razumne i korisne investicije :/

da u nas je problem što je u vremenima ekonomskog rasta 2000-2008, država u tim godinama povećavala udio u BDPu, istiskivala privatni sektor itd. Dakle država je tu radila obrnuto nego što je trebala. 

I sada se od države u krizi očekuje da se sreže, iako neki ekonomisti (i deda) da bi država trebala povećati potrošnju.

No ja govorim dedi, da je upravo država u vremenima rasta , povećavala udio u BDPu i izbacivala privatni sektor, povećavala zaduživanje umjesto obrnuto. (dug je u odnosu na bdp bio možda isti ili blago padao, ali nominalno je rastao u milijardama, a udio države u BDPu se povećao za nekih 15-20% toliko je izbačen privatni sektor)

olakšanje oreškoviću za "rezove" i jest sada što smo mi "kao sa rastom bdpa" izašli iz krize. Ako je deda bio protiv rezova u vremenima "Pada ekonomske aktivnosti" sada ekonomska aktivnost u RH raste, i sada je moguće raditi neke rezove. 
Umjerenije.

dva mlada studenta ekonomije koji su napisali onaj famozni proračun, - ne rade radikalne rezove. oni smanjuju svake godine deficit za 1-1,5%(dakle 3-4milijarde kuna iskreno neznam točno) da bi tom metodom do 2020 RH završila u primarnom suficitu, bez nekih "potresa na gospodarstvu"..

eh ovo komentiram, a nisam pročita dedov članak ;(



ali moguće je "dedov kompromis" , recimo država smanji potrošnju, ali u isto vrijeme reže poreze.  tu se ja i deda možemo naći na pola puta :)

uvodni članak je OK, ali mi je najveća zamjerka na ovim fiskalnim multiplikatorima.. 

čitam razne analize da je fiskalni multiplikator na razini EU ispod 0.5 a za RH još i niže..
(tipa RH poveća zaduživanje za 20milijardi kuna, ali BDP će narasti samo 10milijardi) a u članku se spominju koeficijenti od 2-4. 
Što bi značilo da RH samo se treba zadužiti za novih 2000 milijardi kuna a BDP bi narasta za 4000milijardi kuna. 

u sadašnjim vrijednostima. 

uglavnom odustajem od ovih rasprava, čitam druge. inače vidio sam dedovu raspravu na tom blogu(ne nisam yodin svjedok), inače deda je napravio krivi pristup odmah je počeo sa vrijeđanjem itd.. pa je ekipa vrijeđala njega. uglavnom se nije raspravljalo o ekonomiji, nego se vrijeđalo jedne druge.

prijedlog za dedu, neka napravi lažni fejs profil, i ima grupu na fejsu "croatian economists and friends", tamo pišu čak i šonje, pribičevićka, i ostali.. ja tamo uglavnom čitam koji put rasprave(ne pišem)

preko_vode_do_slobode wrote:
No ja govorim dedi, da je upravo država u vremenima rasta , povećavala udio u BDPu i izbacivala privatni sektor, povećavala zaduživanje umjesto obrnuto. (dug je u odnosu na bdp bio možda isti ili blago padao, ali nominalno je rastao u milijardama, a udio države u BDPu se povećao za nekih 15-20% toliko je izbačen privatni sektor)

ali nismo imali punu zaposlenost, da imamo punu zaposlenost onda istina država istiskuje privatni sektor i uzima mu radnike koji bi umjesto da su npr. vojnici radili nešto pametnije npr. gradili stanove