Kazincski : Njemačka nije nikakva sila, Amerika može da je zgnječi jednim prstom

Vodeći poljski list Rzeczpospolita prenosi i njegovo razjašnjenje za takvu uverenost:

- Njemačka nije svetska sila. Nekada je to zaista bila, ali danas nije i daleko je od toga. Na kraju krajeva, Sjedinjene Države bi Nemačku zaista zgnječile jednim prstom.

Prema rečima Kačinjskog, Poljaci pate od „nacionalne mikromanije" i prinuđeni su da se klanjaju moćnijim zemljama.

On smatra i da je njegovim sunarodnicima svojstveno da precenjuju snagu drugih država.

Kačinjski zazire da Berlin želi da iskoristi Varšavu „kao štule na kojima će Nemačka izgledati veća nego što zaista jeste".

https://www.novosti.rs/planeta/svet/1166635/kacinjski-ponizio-berlin-nemacka-nije-nikakva-sila-amerika-moze-zgnjeci-jednim-prstom

Čekamo Njemce da dematuju kako to nije tačno.

Šta kaže uvaženi zastupnik Bundestaga Adis Ahmetović te sve političke stranke osim AfD-a koje su podržale rezoluciju u kojoj su Srbi i Hrvati u BiH fuj kaka a Bakir i njegova hanđar divizija su ok dečki na ovu izjavu Kazinckoga koja u prevodu glasi da je EU vojska a s kojom bi u konačnici zapovijedao Berlin, kurac na biciklu a na njemu zvonce ?

Nosač aviona američke mornarice nalazi se u Jadranskom moru, posjetio ga Stoltenberg

Mnogo ti nadrkani Poljaci provociraju Nijemce
Da im to ne presjedne

De-industrijalizacija i njezini ciljevi

Sve navedeno dovelo je do početka procesa de-industrijalizacije Njemačke (industrijalizacija diljem EU već je davno započeta a u mnogim zemljama i dovršena, pa je u njima već odavno primarni uslužni sektor, a za nabavu industrijski proizvoda služila im je ponajprije moćna njemačka industrija), ali i bježanja kapitala i prebacivanja industrijske proizvodnje u sigurnije prekoatlantske luke.

Drugim riječima, Njemačka, zbog ulaska u duboku krizu, više neće predstavljati ozbiljnu konkurenciju američkom gospodarstvu, tamošnjoj industriji i financijskom sektoru.

Međutim, Washingtonu snažna Njemačka ipak treba u jednoj, po američke interese na tlu Europe ključnoj sferi – onoj obrambenoj i sigurnosnoj. Francuska je za tu ulogu ipak preslaba jer je njemački utjecaj u EU puno veći, a i nepredvidljiva je s obzirom na nostalgiju za svojom negdašnjom kolonijalnom veličinom. S druge strane, Poljska, na koju SAD u tom smislu također snažno računa (za sada ipak dugoročno) još je daleko od njemačkih kapaciteta usprkos ubrzanom rastu.

U tom smislu, o ulozi Njemačke u budućoj sigurnosnoj arhitekturi EU u korist interesa SAD-a, u utorak, 25. listopada piše i utjecajni američki medij The Hill.

U tekstu tog medija najprije se konstatira postignuto čvrsto transatlantsko jedinstvo, „neočekivano za Amerikance“, a također se hvali i zajednički europski pristup pomoći Ukrajini u borbi protiv Rusije, uz iznimke, poput Orbanove Mađarske. „Na iznenađenje mnogih Amerikanaca, škripavi stari transatlantski savez ponovno počinje izgledati kao strateška prednost“, navodi američki medij.

Ali najkonzekventnija promjena dogodila se u Njemačkoj, piše The Hill., gdje je kancelar Olaf Scholz najavio “Zeitenwende” – prekretnicu , u kvazi-pacifističkom zanosu njemačke posthladnoratovske diplomacije. „Umjesto uobičajene humanitarne pomoći, obećao je poslati Kijevu oružje za samoobranu i povećati njemačku vojnu potrošnju za 100 milijardi dolara godišnje“.

Ovo je vrlo velika stvar – ako Scholz tako nastavi, stoji dalje u tekstu, te se pojašnjava kako bi to signaliziralo kraj njemačke politike strateške suzdržanosti i oslanjanja na američku vojnu moć u održavanju mira u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ta je politika bila razumljiva u svjetlu njemačkog pokajanja zbog započinjanja najrazornijeg rata u povijesti i organiziranja holokausta. Ali nakon 77 godina mira, više nema smisla da najjača ekonomija Europske unije i najmnogoljudnija nacija igra malu ulogu u osiguravanju europske sigurnosti, piše The Hill.

Međutim, postavlja pritom i pitanje je li Njemačka spremna za vodstvo? Naime, od raspada SSSR-a Njemačka se profilirala kao ekonomski i meki div moći, zalažući se za ljudska prava, multilateralnu izgradnju konsenzusa i međunarodno pravo, dok se uglavnom klonila moralno bremenitog posla korištenja vojne sile za odvraćanje agresora i održavanje reda.

Također su, piše dalje The Hill, njene vladajuće elite dobrim dijelom održavale srdačne odnose s Rusijom, kao sastavni dio europskog mira i stabilnosti. „Ekonomski osobni interes pojačao je te stavove, jer se Njemačka sve više oslanjala na rusku naftu i plin kao gorivo za svoju moćnu proizvodnu bazu“. Pri tom je „Angela Merkel nepromišljeno izrekla smrtnu kaznu nuklearnoj energiji u Njemačkoj“ nakon katastrofe u japanskoj nuklearci Fukushima.

The Hill zaključuje kako sada mnogi Nijemci žalosno preispituju svoj popustljivi stav prema Putinu, kao i službenu potporu plinovodima Sjeverni tok.

Pri tom citira prošlotjedne riječi čelnika njemačkog SPD-a Larsa Klingbeila koji kaže: “Ruski režim oko Putina postao je sve više represivan i agresivan, čak i revizionistički. U našoj potrazi za zajedničkim jezikom, previdjeli smo ono što nas je razdvajalo.”

Američki medij također podsjeća kako je Scholz otezao s isporukama oružja Ukrajini, prije svega onog suvremenog, tvrdeći kako to može dovesti do eskalacije i izravnog vojnog sukob između Njemačke i Rusije, ali da je to sada promijenjeno i da je njemačka vlada u tom smislu postala kooperativnija.

Ali pritom se dodaje kako, „usprkos tome, relativno skromni opseg njemačke vojne pomoći nije prošao neopaženo u Europi ili Washingtonu“.

O tome svjedoči činjenica da je Berlin Ukrajini poslao oko 1,2 milijarde dolara vojne pomoći, što je daleko iza doprinosa Velike Britanije i Poljske, „i jedva da je mrvica u usporedbi s američkim isporukama oružja od 27 milijardi dolara“.

Dok je branio odluku Berlina da ne pošalje svoje glavne borbene tenkove u Ukrajinu, Wolfgang Schmidt, glavni savjetnik Scholza, usporedio je Njemačku s “tinejdžerom” koji „ima puno hormona“ i koji „nije baš siguran u sebe i ne zna gdje mu je mjesto“, te je pozvao na strpljenje dok prerasta u vodeću ulogu, zaključuje se u tekstu The Hilla.

Dakle, i iz navedenog teksta američkog medija možemo bez problema zaključiti kako je i konačno došlo do njemačko-ruskog „brakorazvoda“ i da će Berlin svoju sreću od sada tražiti ne u kontekstu bilo kakvog pokušaja vođenja autonomne strateške politike, već u oslanjanju na američke interese i pokušaju njihovog usklađivanja s njemačkim u najvećoj mogućoj mjeri.

Pri tom je cijena takve politike, ili, preciznije, uvjet za dobivanje statusa europskog predvodnika u obrambeno-sigurnosnoj sferi – isključivo oštra i beskompromisna politika Njemačke prema Rusiji i sprječavanje njenih eventualnih budućih pokušaja projiciranja svojih interesa na prostoru Europske unije.

Američke dvojbe: je li Njemačka spremna za vodstvo EU u sferi sigurnosti?

Ali nakon 77 godina mira, više nema smisla da najjača ekonomija Europske unije i najmnogoljudnija nacija igra malu ulogu u osiguravanju europske sigurnosti, piše The Hill.

Međutim, postavlja pritom i pitanje je li Njemačka spremna za vodstvo?

Dakle, i iz navedenog teksta američkog medija možemo bez problema zaključiti kako je i konačno došlo do njemačko-ruskog „brakorazvoda“ i da će Berlin svoju sreću od sada tražiti ne u kontekstu bilo kakvog pokušaja vođenja autonomne strateške politike, već u oslanjanju na američke interese i pokušaju njihovog usklađivanja s njemačkim u najvećoj mogućoj mjeri.

Pri tom je cijena takve politike, ili, preciznije, uvjet za dobivanje statusa europskog predvodnika u obrambeno-sigurnosnoj sferi – isključivo oštra i beskompromisna politika Njemačke prema Rusiji i sprječavanje njenih eventualnih budućih pokušaja projiciranja svojih interesa na prostoru Europske unije.

Sumnjam da se Briti slažu s ovom američkom idejom da Njemačka bude europski predvodnik u obrambenoj sigurnosnoj sferi.

Ne vjerujem Nijemcima. Bolje se vojno povezivati s VB, SAD, Francuskom, Poljskom i drugima nego s njima.

Nevirujen ja njima ništa. Kad su sposobni za one rezolucije o BiH to je završena priča s njima.

Njemačku treba demilitizirati i denacifirati a ne joj davati vodeću obrambenu ulogu u Europi.

Hitler je doša na vlast 1933 i odma je počelo sranje. Njihova militarizacija i davanje njima tu neke vodeće uloge u Europi je brzi recept za katastrofu. Ruska invazija na Ukrajinu je prema tome goli kurac za kakvo sranje su ovi mentalni iskompleksirani bolesnici sposobni.