Bajdenove komunjare na aparatima

Bidenova administracija namjerava smanjiti sankcije autoritarnom režimu Venezuele kako bi otključala rezerve nafte i plina.

Prema pisanju Wall Street Journala, vlada venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura će u zamjenu za ublažavanje sankcija nastaviti pregovore s oporbom u zemlji kako bi se pripremili uvjeti potrebni za održavanje slobodnih i poštenih predsjedničkih izbora 2024. Sjedinjene Države, venezuelanska vlada i neki venezuelanski oporbenjaci također su se dogovorili za oslobađanje stotine milijuna dolara u venezuelanskim državnim fondovima zamrznutim u američkim bankama kako bi se platili uvoz hrane, lijekova, opreme za popravak oštećene elektroničke mreže u zemlji te komunalni vodovodni sustav.

Američki dužnosnici rekli su da se o detaljima plana raspravlja jer sve ovisi o tome hoće li Madurovi suradnici nastaviti razgovore s oporbom u dobroj vjeri.

Biden povlači očajnički potez nakon udarca koji mu je zadao kartel predvođen Rusijom

Venezuela je skoro cijelo posljednje desetljeće u ozbiljnoj političkoj i gospodarskoj krizi. Stanovnici te naftom najbogatije zemlje na svijetu doživjeli su hiperinflaciju, nasilne prosvjede, političke nemire, velike nestašice robe široke potrošnje, lijekova i goriva zbog čega su milijuni Venezuelanaca morali napustiti zemlju. Savez s Turskom dao je doprinos stabilizaciji stanja u zemlji i poboljšao položaj zemlje u inozemstvu. Turska je od 2018. drastično povećala izvoz u Venezuelu, uključujući hranu i proizvode za osobnu higijenu. Ta je južnoamerička država zauzvrat prodavala zlato Turskoj, iako iznos nije javan. Reuters je izvijestio da je 2018. godine 23 tone venezuelanskog zlata transportirano zračnim putem u Tursku.

Glavni čimbenik koji je doveo do zbližavanja Turske i Venezuele je otpor Erdoganovog i Madurovog režima Zapadu, ponajviše otpor prema vanjskoj politici SAD-a. I Turska i Venezuela opiru se američkom unipolarnom globalnom poretku i kroz svoj savez nastoje ojačati multipolarni poredak. Sjedinjene Države diplomatski „ratuju“ s Turskom zbog Erdoganove autoritarne nedemokratske vlasti, progona oporbe, turske intervencije u Siriji, pojačane suradnje s Rusijom. S druge strane, Amerika ima loše odnose s Venezuelom također zbog autoritarnog karaktera vlasti i progona opozicije, manjka demokracije, socijalističkih ekonomskih politika, navodne uključenosti države u trgovinu drogom, itd.

Usprkos ideološkim razlikama (Maduro je ljevičar, socijalist i katolik, a Erdogan desničar, konzervativac i islamist), obojica autoritarnih vođa provode nacionalističke i antiameričke politike pa nije iznenađujuće da su izgradili snažne osobne veze. Prijateljstvo turskog i venezuelanskog predsjednika slikovito bi se moglo objasniti uzrečicom: „Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“. Zajednički neprijatelj, Washington, stvorio je prijateljstvo između Ankare i Caracasa. Prijateljstvo se krenulo naglo razvijati upravo nakon neuspjelog pokušaja puča protiv Erdogana u ljeto 2016. Interes je naravno bio obostran.

Ipak, čini se da je Maduro glavni arhitekt saveza. Savez s Turskom je njegovih ruku djelo i jedan od rijetkih kreativnih dosega u njegovoj vanjskoj politici. Htio je steći snažnog osobnog prijatelja u svijetu i u tome je uspio. Odnos Madura i Erdogana uvelike podsjeća na odnos Cháveza i bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada.

Usprkos razlikama u unutarnjim politikama i svim nedostacima koje postoje u Erdoganovoj Turskoj i Madurovoj Venezueli, treba biti objektivan i priznati kako obje države u međunarodnoj areni vode neovisne i suverenističke politike što je trn u oku američkim policymakerima bez obzira sjedili u Bijeloj kući Obama, Trump ili Biden.

Službeni Washington volio bi vidjeti Tursku kao mirnu NATO članicu koja poslušno prihvaća savjete američkih diplomata i po njihovom nalogu ulazi u konflikte s Rusijom, Kinom ili Pakistanom. Moguće i kao odskočnu dasku za angažman NATO-a u sukobima u turskom susjedstvu. U pogledu Venezuele, većina američkih političara voljela bi da Venezuela bude s jedne strane jeftino crpilište nafte za američke i druge zapadne naftne kompanije, a s druge strane država politički ovisna o SAD-u.

Sigurno bi bilo dobro i za Tursku i Venezuelu da njeguju dobre odnose s SAD-om i Zapadom u cjelini, međutim ti odnosi moraju biti uređeni na razini ravnopravnih suverenih država, a ne na razini tutor-mentor. U međuvremenu, dok kreatori politike na Zapadu to ne shvate, države poput Turske i Venezuele tražit će neke druge putove napretka. I to uopće nije loša vijest. Upravo takvi savezi snažno pridonose multipolarnosti i pravednijem svijetu.

Turska i Venezuela: Egzotični savez multipolarnog doba

Koliko neko moze nisko pasti, neprocenjivo.

Ko je sledeci, elegantno popunjen na travi, sto gleda

basket da i od njega zicaju nesto.

Maduro treba da ih navuce, sve OK i onda u jednom trenutku

navuce na tanak led.

Kako sam rekao, oni nemaju gde da nabave dovoljno

i to je kraj Zapada.

Sve ima svoj pocetak i kraj, pa i bezobrazluk.

Ima da ga puše Maduru.

Italija od koga nabavlja?

Ovde usla neka jeftina nafta, Tamoil u Bergamu verovatno

1.50 eura litar, tusiraju se i trandze iz Brazila.