Čime je Karamarko pobijedio Milanovića u borbi za Most i vlast?

Iz čega se to da zaključiti? Za početak treba primijetiti da je, kad je SDP u jednom trenutku odustao od daljih pregovora s Mostom jer isti nije pristajao da Milanović bude premijer, Petrov rekao kako su vrata ostala otvorena za SDP da se vrati u tripartitne pregovore sve do utorka, za kad su bile zakazane konzultacije kod Predsjednice i time i finalizacija pregovora. “Prvo smo prodiskutirali SDP i Milanovićevo pismo u kojem jasno stoji da odbacuju mogućnost suradnje s HDZ-om i gdje kažu da premijer može biti samo onaj koji ima politički legitimitet, a tu misle na Milanovića. Očito je da su odbili oba prijedloga. Kada smo proanalizirali HDZ-ov prijedlog vidimo da su ostavili vrata za nestranačkog premijera, nama jedan od bitnih uvjeta. Osim toga, rekli su da su spremni prihvatiti razgovore s onima unutar lijeve koalicije koji podupiru reforme po načelu stručnosti i odgovornosti”, pojasnio je tada glasnogovornik Grmoja odluku Mosta. Par dana kasnije, situacija se okrenula: SDP se podvinuta repa vratio u pregovore, a istog časa Petrov kaže – “Vrata su za HDZ zatvorena!” Jer, kažu, HDZ nije htio pristati na tripartitnu vladu. Naravno, odmah se postavilo pitanje zašto je to sad problem kad par dana ranije nije bio. Međutim Petrov je na kraju ipak reterirao i vratio HDZ u pregovore – ali tek nakon što je deal sa SDP-om definitivno propao. To baš nije ponašanje nekog tko naginje HDZ-u.

Ali i neka svjetonazorska pitanja na koja je Petrov u raznim intervjuima dao odgovore otkrivaju da je on, čisto svjetonazorski, možda ipak bliži SDP-u – to se tiče gay brakova, pobačaja, i sličnih pitanja. Priče o “kandidatu Crkve i Opus deija” Petrovu su posve deplasirane gluposti i notorno trolanje, kao i dosta loši spinovi o kući koju mu je “platila crkva”. Svjetonazorski, Petrov nije ljevičar ali jest umjereni liberal, bez nekog pretjeranog nagnuća ovamo ili onamo, njegovi motivi ulaska u politiku sigurno nisu prvenstveno svjetonazorski, on svoj svjetonazor, iako praktični katolik, u osnovi prilagođava zahtjevima sredine i vremena. Usto, primio je u stranku Petrinu, prononsiranog titoista i ljevičara, i Prgometa, kojem je HDZ izrazito odiozan i koji je u njemu u osnovi bio peta kolona, što je nastavio biti i u Mostu. U svakom slučaju, jasno je da je Most bio koncentriran prvenstveno na ekonomska pitanja, manje na svjetonazorska, a u tim ekonomskim pitanjima Most možda jest konzervativan i pomalo i libertarijanski, ali isto tako je jasno da Most nije desna domoljubna i demokršćanska stranka.

Što je onda odlučilo u konačnici? Kao i na izborima, koje nije Karamarko dobio, nego ih je Milanović izgubio, tako je i u postizbornim koalicijama za uspjeh Karamarka u pregovorima s Mostom zapravo najzaslužniji bio upravo Milanović. On jednostavno nije uspio suzdržati se, prvo je pokušao manipulacijom preko Prgometa, a kasnije otvorenim otimanjem zastupnika. Ali, ne treba potcijeniti niti Karamarka. Jer on je uspio ostati hladnokrvan u pregovorima i kad je sve izgledalo izgubljeno za HDZ: za razliku od Milanovića, on je pokazao da može funkcionirati pod pritiskom! Da se neće raspasti i izgubiti živce. A da Milanović to nije u stanju, bilo je jasno već prateći promjene u ponašanju na početku njegovog mandata, kad je nekompetenciju pokušao prikriti agresijom. Milanović, kad je suočen s problemima, jednostavno ne uspijeva ostati hladne glave, on je tada spreman na sve – ali nije u stanju uraditi ništa kako treba. Njegovu nesposobnost da se suoči s problemima najbolje ocrtava njegova izjava: “I ako ništa ne uradimo, nešto će se dogoditi”. To je izjava čovjeka koji bježi od problema, slabića. I kad se problem pojavi, on ga neće pokušati riješiti u dobroj vjeri, vjerujući u suradnike i svoje sposobnosti, već će pokušati nešto postići na drugi način. Ovdje je taj drugi način bio razbijanje Mosta. Mi sad možemo lamentirati bi li se Karamarko tako ponio da je bio u istoj situaciji, da mu je bilo dovoljno da otme dva – tri zastupnika, no sve je to priča “što bi bilo kad bi bilo”. Činjenica je da je Milanović preko svojih medija tjerao Most od sebe, grubo ih vrijeđajući, u trenucima dok je izgledalo da je Most blizu dogovora s HDZ-om, vršeći pritisak, dok je Karamarko izbjegao zamku da, u trenutku kad je sporazum sa SDP-om izgledao već kao gotova stvar, krene džonom na Petrova. On je pokazao hladnokrvnost i dobre živce, Milanović je pak ispao popriličan kolerik i neurotik. Bio je otvoreniji u pregovorima i iskreniji u nastupu.

Ali možda najvažnije je što Karamarko nije igrao na rezervnu varijantu: bio je spreman riskirati, nije gradio rezervne pozicije u stranci, nije kalkulirao s time što će biti ako ne uspije oformiti vladu. Da nije uspio, zacijelo bi ostao bez čelnog mjesta u HDZ-u – ali on nije pao u zamku da ponudi Mostu sve ono što mu je Milanović ponudio, mjesto premijera Petrovu i pola ministarstava. Ponudio je manje, ali je njegova ponuda bila realna, i tako je ocijenjena u Mostu. Dakle: bio je spreman preuzeti odgovornost za svoj uspjeh ili neuspjeh, nije nudio nemoguće. Milanović je uradio suprotno: on od početka mandata igra na to da, ako i izgubi mjesto premijera, što je izgubio, zadrži mjesto lidera SDP-a. I to se pokazalo pogubnom taktikom, jer je na najboljem putu da izgubi – oboje. Iako je sveo SDP na skupinu klimača glavama i bukača koji ga podupiru. SDP je velika stranka, za razliku od većine naših stranaka koje služe samo da bi zadovoljile ambicije svojih lidera i funkcioniraju kao njihova osobna sljedba. SDP ne može tako funkcionirati, jer dok te male strančice koje su zapravo osobni kultovi ličnosti nestanu sa scene kad nestane i utemeljitelj, jer ne nude ništa osim lika vođe, oni ipak u osnovi zastupaju jednu veliku političku ideju, socijaldemokraciju, i njen su jedini pravi legitimni predstavnik u Hrvatskoj, iako je Orah bio blizu tome da se nametne kao ozbiljna alternativa na tom dijelu političkog spektra, kao modernija i suvremenija ideološka opcija.

HDZ se u pregovorima pokazao ozbiljnijim, te je odnio pobjedu iako se nije služio spletkama i iako je Petrovu ponudio naoko manje – nije pristao prepustiti mu mjesto premijera, prije svega. Ma koliko stoji da je Milanović na kraju presudio samom sebi, Karamarko je izbjegao sve zamke postizbornog koaliranja, najviše pad u neodgovorne postupke i pristajanje na sve pod svaku cijenu samo kako bi očuvao svoju vlast u stranci i izbjegao poraz. Pa iako su milimetri nedostajali da izgubi sve – i vlast u stranci i vlast u državi, na kraju je ipak izašao iz svega kao pobjednik nad Milanovićem, čak i moralni, ne samo faktički. Njega pak čekaju unutarstranački izbori, koje će teško dobiti iako je učinio sve da osigura svoj nedodirljivi položaj lidera SDP-a. Karamarko, ipak, ne može posve mirno spavati, jer je ovime obavio tek dio posla: trebat će ovu koaliciju i održati tijekom iduće četiri godine, a to zasigurno neće ići lako i bez potresa. Opasnost bi mogao biti čak i neki novi SDP bez Milanovića, kojem bi se Most u perspektivi mogao prikloniti, a takav SDP bi se mogao pojaviti vrlo skoro.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/cime-je-karamarko-pobijedio-milanovica-u-borbi-za-vlast-876958

Čestitam drugu marcelusu,kladio se na pravog konja valjda će sada moći kapitalizirati svoju profesionalnu podršku Karamarku u HDZ-u.