Poezija i plandovanje

Očajna Pesma

Polet je nasilje, nedoučeni dane;
Nebo je dato pod napolicu laži.
Kuda ću? Šta ću? Svuda me noć traži;
Psi me recituju i gluve poljane;
Cvet i ptica uhvaćeni su u laži!

Mi znamo okrutnosti prerane slobode
i san po meri noći kad nas takao,
krivotvornu zoru kojoj pišu ode
i silazak u srce ko silazak u pakao
po ljubavno đubre uz sjaj nepogode.

Dušo, životinjo koju prati seta,
upoznaj nas s mrazom koji piše pesme;
Šumo teška rimo na kraj bela sveta,
zar zlo pobeđeno ni zapevati ne sme
pred novim zlom koje počinje da cveta?!

Misao koja ne ume da misli
zavlada svetom. I sada je kasno
bilo šta reći što bi bilo jasno
i čoveku i ptici pod kojom smo kisli
i mrtvima koji istrunuše časno.

Branko Miljkovć

Orfej U Podzemlju

Ne osvrći se. Velika se tajna
iza tebe odigrava. Ptice gnjiju
visoko nad tvojom glavom dok beskrajna
patnja zri u pogledu i otrovne kiše liju.

Zvezdama ranjen u snu lutaš. Sjajna
ona ide tvojim tragom, al od sviju
jedini je ne smeš videti. O sjaj
na tebe njen dok pada nek je i sakriju

ti ćeš naći ulaz dva mutna psa gde stoje.
Spavaj, u zlu je vreme. Zauvek si proklet.
Zlo je u srcu. Mrtvi ako postoje
proglasiće te živim. Eto to je
taj iza čijih leđa nasta svet
ko večita zavera i tužan zaokret.

Branko Miljković

Tijelo žene

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra,
slična si svijetu kada se daješ.
Ruje te moje tijelo divljeg ratara
i sin iskače iz dubine zemlje.

Bijah sam kao tunel. Ptice su od mene bježale.
I u meni započe noć svoju moćnu invaziju.
Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio
ko strijelu za svoj luk i kamen za svjoju pračku.

Ali stiže i čas osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma.
Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah ruže pubisa ! Ah glas tvoj spor i tužan!

Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti.
Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni!
Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje,
gdje ostaje umor i bol beskrajna.

Pablo Neruda

Ulica je zaglušna vrištala oko mene.
Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,
Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
Pridizaše, njihaše skutove svoje;

Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.
A ja se napajah, u grču osobenjaka,
Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

Jedna munja? a zatim noć! - Trenutna prelesti
S čijeg pogleda namah novim životom dišem,
Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?

Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!
Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,
Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala!

Charles Baudelaire

Zeni nakute hekijo
ni shi o daishikeri

Penniless, I wrote
a poem on the wall.


https://kyotojournal.org/fiction-poetry/yosa-buson-haiku-master/

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

;)

'Postoji jedan brod koji je odnio moju dragu.

Postoji na nebu i sest izvidnickih balona i kad padne noc reklo bi se da su to crvi iz kojih ce niknuti zvijezde.

Postoji i jedna neprijateljska podmornica sto progoni moju ljubav.

Postoji oko mene i tisucu mladih omorika polomljenih od krhotina granate.

Postoji i jedan pjesak koji prolazi oslijepio od otrovnoga plina.

Postojimo i mi sto smo sve poharali u sancevima Nietzscheovim, Goetheovim i Kölnskim.

Postojim i ja sto ceznem za jednim pismom koje ne dolazi nikad.

Postoji i moja  kozna torba u kojoj cuvam nekoliko fotografija svoje ljubavi.

Postoje i zarobljenici koji prolaze uznemirena pogleda.

Postoji i jedna topnicka baterija kojoj posluga trckara ovdje-ondje oko topova.

Postoji i vojni pismonosa sto se priblizava kasom od Osamljena stabla.

Postoji kazu tu i neki uhoda sto se sulja uokolo nevidljiv kao obzor kojim se je nedostojno zaodjenuo i s kojim se stapa.

Postoji i bista moje drage uspravljena poput ljiljana..

Postoji i neki kapetan koji nestrpljivo ocekuje telegramske vijesti s Atlantika.

Postoje i vojnici sto u ponoc pile daske za mrtvacke sanduke.

Postoje i zene koje urnebesnim povicima mole u Meksiku saku kukuruza pred raspetima Kristom.

Postoji i Golfska struja sto je tako djelotvorna i blaga.

Postoji i groblje pet kilometara dalje s mnogo krizeva.

Postoje i krizevi svugdje i tu i tamo.

Postoje i neobicni plodovi na kaktusima u Alziru.

Postoje i duge savitljive ruke moje ljubavi.

Postoji i tintarnica sto sam je nacinio od cahure 15 cm siroke ali koju nisam smio odaslati postom.

Postoji i moje sedlo na kisi..

Postoje i rijeke koje vise ne protjecu uobicajenim tokom.

Postoji i ljubav sto me vise nimalo ne zanosi svojom milinom.

Postojao je i jedan njemacki zarobljenik sto je nosio na svojoj plecki strojnicu.

Postoje na svijetu i ljudi koji nikada nisu bili ni u jednom ratu.

Postoje i Hindusi sto zaprepasteno gledaju na Zapad i njegove bojne poljane, misleci pritom na svoja rodna polja i pitajuci se hoce li ih ikada vise ugledati, jer se u ovome ratu otislo uistinu daleko s umijecem da zauvijek postanes nevidljiv.."

(Apollinaire: Postoji)

Odličan je stari Guillaume...
(Y)

darkness
 
and never these streets
were not so sinisterly silent
as when we were bleeding
while being swallowed by
darkness
 
so many times I dreamed of freedom
letting the imagination shine in the eyes
and I did not even see that she was already there
lying mute beside our bodies
 
as if it was the end
 
darkness
 
 
29.03.2007.


;)

Kiša u boriku

Šuti. Šume na rubu
riječi ti ne čuješ ljudske,
no riječi,
koje su nove
i meke,
a šapću ih lišće i kapi
daleke.
Slušaj. – Kiša je pala
iz oblaka rasutih nebom
na borove oštrih igala,
na mrču, kojoj su grane
žedne i slane;
kiši u mirtu
božansku,
na blistave žukve,
s kojih se cvjetovi
trune,
na smreke, koje su sočnih
i mirisnih bobulja
pune;
kiši na lica nam
šumska,
kiši na ruke nam
gole,
kiši na ruho nam
tanko,
na svježe misli,
što iz nove duše nam
niču,
na lijepu priču,
što tebe obmanula juče,
a meni gle danas
dušu zatraviti svu će,
o Hermiona……”

D'Anunzio

osamnaest

zar nisi umro
a komu da kažem to
crni put je mrtvima dom
a mi težimo suncu na granama 
i nikad neću biti
nikad
i nikad neću piti
nikad

13.11.2005. u 21:37
;)

Draško Sikimić.

Izbor iz "Hiljadu lotosa" (antologija indijskih književnosti od najstarijih vremena do 17. stoljeća)

VRČ I PROSTOR

Gle prostora unutar glinenog vrča:
pomakni vrč na drugo mjesto,
ali prostor nećeš pomaknuti.

Tako i duša u posudi tijela
ne slijedi tijelo, taj lomni krčag;
on se razbija, a ona ostaje:

vazda isti prostor bez kraja.

(Amritabindu upanišada, XIII)

***

SVE DOK LJUDI NE ODERU NEBO

Sve dok ljudi ne oderu nebo
kao kožu sa životinje,
sve dok boga
za njim očima ne vide,
sve dotle neće biti kraja zlu i nevolji.

(Svetasvatara upanišada)

***

VRT U TIJELU

Ne odlazi u vrtove cvijeća!
O prijatelju, ne odlazi tamo!
Vrtovi u tvome tijelu cvjetaju.
Sjedni na lotosov cvijet od hiljadu latica
i zaroni oko u beskrajnu ljepotu.

(Kabir, izbor Tagore, 4)

***

DAJ VID OČIMA NAŠIM

Daj vid očima našim
i vid tijelima našim
da mogu gledati.
Da vidimo cijelost svijeta,
da vidimo djelić njegov.

(Rig-veda, X, 158.4)

***

POKLIK BOLESNIKU

Ovaj svijet je najdraži od svih svjetova:
ne umri, ne umri prije vremena!

(Atharva-veda, V, 30.17)

***

SVIH SVOJIH DJELA ČOVJEK JE BAŠTINIK

Koji su ljudi drski i grubi
i nasilju skloni, i bližnjega svoga
pečale, kinje, ti će zbog toga
sami jednom ispaštati od drugih.
Jer plod djela ne umire nikad.
Što čovjek čini, zlo ili dobro,
to i nasljeđuje: svih svojih djela
svatko je nasljednik.

(Đotidasa: Theragatha, 143, 144)

***

SMIRAJ (Punamasa: Theragatha, 10)

Sve čežnje za životom ovim ili onim
daleko su od mene, kao od onog
koji sebe posveti istini,
čije srce kuca u spokoju
i tko obuzdan i ničim onečišćen,
vidi stalnu plimu i oseku svijeta.

(Prevela Vesna Krmpotić)

OPORUKA

Života nakon smrti nema li il' ima?
Briga mene! Kada umrem tek jedno molim
- prodajte moje tijelo kanibalima!
Shvatite, sudbi takvoj kako da odolim?!

Umjesto velikog pogreba, plača, bola,
hladnoga groba, buktinje krematorija
- zar nije ljepše završiti nasred stola
gdje se radosno reže, mljacka i ispija?

Mišića će mojih naći pregršt na tacni
čak i kanibal koji na gozbu zakasni.
Dakako, i koju kaplju zlaćane masti

Da ljut mi pjesnički mozak gricne sa slasti.
A kad sladokusci zaspu od dobrog teka
ja postat ću napokon - govno od čovjeka!

Stjepan Bajić

pričaš francuski?

Google Translate me naucija...
:^O

fridrih_niche wrote:au loin

les contours du soleil
au-dessus de la ville en sommeil.  
enfants
une tonne dans un rêve.

 au loin
 les mots résonnent carrément.

 18.01.1999.


;)

Magnifique!