ANKETA - NAJDRAŽE DESETLJEĆE

Pirate wrote:


U ovom fasizmu sumnjam da ce "vlast" paliti zive ljude na lomaci zbog politike 1 za 100 kako su Adolfovi primjenili na mojoj obitelji, stoga ja sigurno necu plakati za tim zlotvorom, to ostavljam vama forumskoj pravasiji.
Nitko, pa ni ja, nije odusevljen ovim ogranicenim kretanjima sa ausvajsima ali sigurno necu to zvati kao kakva placipicka fasizmom.

Kratko, dati par plaća za vešmašinu ti je bilo 60-ih, ak nije bila Gorenje. Samo, ak si kupil švapsku vešmašinu 80-ih, ona još uvijek traje. Ak si kupil kinesku pred 2 godine, ljubazno te izvješćujem da će riknuti nepogrešivo dan nakon garantnog roka. Slično vrijedi za printer (bagatela, ali toner nije, a traje 200 stranica), auto (kvarili su se uvijek, al su popravci bili jeftini - danas ak ti ode lektrika na Renaultu, možeš ga i ostaviti u “ovlaštenom servisu”, popravak tih sranja koji uopće nisu ni bitni za auto košta otprilike trećinu auta).

Za svu robu vrijedi što i za seks, obitelj, radnika, prijatelje...jeftino je, ali je za jednokratnu upotrebu. U konačnici, zbilja ćeš za svog života dati par plaća za vešmašine i popravke, a nekoć si dao par plaća za vešmašinu koja i danas radi, a i pere.

Da je internet aleksandrijska knjižnica imala bi neobičnu strukturu kataloga, a i način poslovanja. Po tvojim posuđenim knjigama (cookies) bi te progonili putujući trgovci (ads). Rekoh, 90% interneta odlazi na pornografiju, nisam siguran da je to bio slučaj s aleksandrijskom knjižnicom (inače, to nije izum, to je čudo, građevina i fundus knjiga, ali samo po sebi nije izum). Želiš gledati slike iz najboljih muzeja? Pripremi kreditnu karticu? Filmove, serije, knjige, novine? Pripremi kreditnu karticu. Pornografija je besplatna, kao i žuta štampa u vidu portala. Misliš da je to slučajno?

Nije avansirao biznis kako se očekivalo. Nije donio mir i progres među susjedima u globalnom selu. Klinci slušaju američku glazbu preko internet servisa i pakiraju bombu da dignu 200-ak ljudi u zrak za Allaha.

Završno tvoj citat. To je sadizam, a ne fašizam. Svi fašisti jesu bili sadisti (makar i pasivni), ali nisu svi sadisti fašisti. Pravilo 100 za 1 postoji minimalno od Rimljana, a oni, budući da su sve upijali putem, su to vjerojatno negdje vidjeli. To pravilo su primjenjivali barbari, inkvizitori, križari, Turci, Mongoli...do 1990-ih i zuluma nad Kosovskim Albancima 1990-ih.

ovo je više novi puritanizam nego novi fašizam.

marcellus wrote:

niels wrote:

Ja sam 60-te odživio od prvog do zadnjeg dana, bilo je boljih i gorih, ali ne, u Zagrebu i nije bilo neke slobode, Aston Martina, golih cura na haubi (barem ne u javnosti ;)...

Bil je arbajt i javni prevoz, dizanje debelo prije zore, žganci, mleko, kaj je ostalo od ručka i na tramvaj. Doma sam bil u osam navečer.

Sloboda? Našli se neki koji su potpisali da je hrvatski samosvojan i da se ne koristi u javnoj upotrebi, pa su ispali ustaše. Ja nisam u životu javno dao političku izjavu, sloboda 60-ih u Jugoslaviji me je lijepo odgojila.

Nešto su se 1968. bunili studoši u Beogradu, reda radi, u Zagrebu red, rad i tišina.

Al vani da, ak si snimil film o Tarzanu i prikazao pleme ljudoždera kako metne Jane u kotao da se krčka - pa bili su crnci nisu bili Vikinzi. :)

Pa... šezdesetih smo živjeli skromno, ali nam nije smetalo jer nismo znali bolje. Vidjeli smo bolje na TV. I nadali se da će doći i do nas. I dolazilo je. Svake godine se živjelo sve bolje, i sve slobodnije. Deklaracija je bila u sferi politike, koja me tada nije zanimala, ali nakon deklaracije je došao ustav iz 74. koji je ipak bio korak prema liberalizaciji.

Hoću reći, kad živiš u bijedi, kakva je bila četrdestih, pedesetih, glad i sve to, šezdesete su bile ogroman korak naprijed, desetljeće prosperiteta u svijetu, desetljeće optimizma, kad su svi pa i mi ovdje svake godine živjeli vidno bolje od onog kako su živjeli godinu dana ranije. I kad su svi mislili da će to potrajati, i da će stvari ići u pravom smjeru. Ljudi su imali nadu. Ok, nada je kurva, uvijek te zajebe, to stoji. A opet, najgore je kad je nema.

Koje si godište?

Mislim, nisi nepoznat, a niti dama. :)

Imaš lijep osjećaj i vagu za sve dalje od 1971, al ovo prije se ne poklapa s mojim sjećanjem šezdesetih...

marcellus wrote:ovo je više novi puritanizam nego novi fašizam.

Čuj puritanizam je kad baba viče za oskudno odijevenom djevojkom.

Fašizam je kad ti vele što moraš misliti, da ne smiješ kontrirati sa činjenicama ideologiji, da ne smiješ pušiti, voziti 1 km/h preko ograničenja, da ne smiješ kritizirati napredne filmove, podobne vrste brakova. Da su bijeli
muškarci opresori i da su zaveli patrijarhat i rasizam, o čemu će tvoje kćeri i moji prapraunuci morati znati sve. Ne moraju znati matematiku jer to opterećuje djecu, ali moraju znati kako su ugnjetavali Afriku jer su joj donijeli 300 godina bez ratova i infrastrukturu koju evo sad Kinezi nadograđuju.

Neistomišljenici ne završavaju u logorima, nego ih maltretiraju na društvenim mrežama, što je ekvivalent lomačama njihovih postova.

niels wrote:

marcellus wrote:

niels wrote:

Ja sam 60-te odživio od prvog do zadnjeg dana, bilo je boljih i gorih, ali ne, u Zagrebu i nije bilo neke slobode, Aston Martina, golih cura na haubi (barem ne u javnosti ;)...

Bil je arbajt i javni prevoz, dizanje debelo prije zore, žganci, mleko, kaj je ostalo od ručka i na tramvaj. Doma sam bil u osam navečer.

Sloboda? Našli se neki koji su potpisali da je hrvatski samosvojan i da se ne koristi u javnoj upotrebi, pa su ispali ustaše. Ja nisam u životu javno dao političku izjavu, sloboda 60-ih u Jugoslaviji me je lijepo odgojila.

Nešto su se 1968. bunili studoši u Beogradu, reda radi, u Zagrebu red, rad i tišina.

Al vani da, ak si snimil film o Tarzanu i prikazao pleme ljudoždera kako metne Jane u kotao da se krčka - pa bili su crnci nisu bili Vikinzi. :)

Pa... šezdesetih smo živjeli skromno, ali nam nije smetalo jer nismo znali bolje. Vidjeli smo bolje na TV. I nadali se da će doći i do nas. I dolazilo je. Svake godine se živjelo sve bolje, i sve slobodnije. Deklaracija je bila u sferi politike, koja me tada nije zanimala, ali nakon deklaracije je došao ustav iz 74. koji je ipak bio korak prema liberalizaciji.

Hoću reći, kad živiš u bijedi, kakva je bila četrdestih, pedesetih, glad i sve to, šezdesete su bile ogroman korak naprijed, desetljeće prosperiteta u svijetu, desetljeće optimizma, kad su svi pa i mi ovdje svake godine živjeli vidno bolje od onog kako su živjeli godinu dana ranije. I kad su svi mislili da će to potrajati, i da će stvari ići u pravom smjeru. Ljudi su imali nadu. Ok, nada je kurva, uvijek te zajebe, to stoji. A opet, najgore je kad je nema.

Koje si godište?

Mislim, nisi nepoznat, a niti dama. :)

Imaš lijep osjećaj i vagu za sve dalje od 1971, al ovo prije se ne poklapa s mojim sjećanjem šezdesetih...

ja sam šezdesetih bio dijete. Ali ne ravnam se samo po osobnom sjećanju i stanju u hrvatskoj / jugi već i po poznatoj povijesti, kutlurnim probojima. No da, živjelo se svake godine bolje, bogatije, do sedeamdesete je već većina obitelji u zagrebu imala nekakav auto, ili bar velik dio njih, televizor, takve stvari... to su bile velike stvari. Začinjalo se postrevolucionarno, potrošačko društvo, osjećala se društvena liberalizacija koja je došla krajem šezdesetih, otvorene su granice, moglo se u inozemstvo, to je isto donijelo dosta toga sa zapada. Počele su se prikazivati zapadne serije, američki filmovi u kinima...

marcellus wrote:

niels wrote:

marcellus wrote:

niels wrote:

Ja sam 60-te odživio od prvog do zadnjeg dana, bilo je boljih i gorih, ali ne, u Zagrebu i nije bilo neke slobode, Aston Martina, golih cura na haubi (barem ne u javnosti ;)...

Bil je arbajt i javni prevoz, dizanje debelo prije zore, žganci, mleko, kaj je ostalo od ručka i na tramvaj. Doma sam bil u osam navečer.

Sloboda? Našli se neki koji su potpisali da je hrvatski samosvojan i da se ne koristi u javnoj upotrebi, pa su ispali ustaše. Ja nisam u životu javno dao političku izjavu, sloboda 60-ih u Jugoslaviji me je lijepo odgojila.

Nešto su se 1968. bunili studoši u Beogradu, reda radi, u Zagrebu red, rad i tišina.

Al vani da, ak si snimil film o Tarzanu i prikazao pleme ljudoždera kako metne Jane u kotao da se krčka - pa bili su crnci nisu bili Vikinzi. :)

Pa... šezdesetih smo živjeli skromno, ali nam nije smetalo jer nismo znali bolje. Vidjeli smo bolje na TV. I nadali se da će doći i do nas. I dolazilo je. Svake godine se živjelo sve bolje, i sve slobodnije. Deklaracija je bila u sferi politike, koja me tada nije zanimala, ali nakon deklaracije je došao ustav iz 74. koji je ipak bio korak prema liberalizaciji.

Hoću reći, kad živiš u bijedi, kakva je bila četrdestih, pedesetih, glad i sve to, šezdesete su bile ogroman korak naprijed, desetljeće prosperiteta u svijetu, desetljeće optimizma, kad su svi pa i mi ovdje svake godine živjeli vidno bolje od onog kako su živjeli godinu dana ranije. I kad su svi mislili da će to potrajati, i da će stvari ići u pravom smjeru. Ljudi su imali nadu. Ok, nada je kurva, uvijek te zajebe, to stoji. A opet, najgore je kad je nema.

Koje si godište?

Mislim, nisi nepoznat, a niti dama. :)

Imaš lijep osjećaj i vagu za sve dalje od 1971, al ovo prije se ne poklapa s mojim sjećanjem šezdesetih...

ja sam šezdesetih bio dijete. Ali ne ravnam se samo po osobnom sjećanju i stanju u hrvatskoj / jugi već i po poznatoj povijesti, kutlurnim probojima. No da, živjelo se svake godine bolje, bogatije, do sedeamdesete je već većina obitelji u zagrebu imala nekakav auto, ili bar velik dio njih, televizor, takve stvari... to su bile velike stvari. Začinjalo se postrevolucionarno, potrošačko društvo, osjećala se društvena liberalizacija koja je došla krajem šezdesetih, otvorene su granice, moglo se u inozemstvo, to je isto donijelo dosta toga sa zapada. Počele su se prikazivati zapadne serije, američki filmovi u kinima...

Al dobro Marcel, po toj logici možemo raspravljati zašto se živjelo bolje pod kraljem Aleksandrom nego kraljem Stjepanom Držislavom.

logika je da smo šezdesetih kupili tv, fiću, preselili u stan s grijanjem na radijatore i s toplom vodom, da su šarene đinđe i zabavne igračke sa zapada počele kapati... jednostavno to. Život se jako liberalizao između kraja pedesetih i početka sedamdesetih, svakodnevni život, permisivna kultura šezdestih sa zapada je uhvatila korijene i ovdje. Jednostavno, postojao je osjećaj da "svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo". Iz godine u godinu se živjelo bolje, slobodnije. Onda je sredinom sedamdestih sve to počelo kopniti, sve je odjednom postalo pesimistično, došle su "greed is good" osamdesete u svijetu i stane dolanc i milka planinc i drug branko mikulić i te stalne stabilizacije i normalizacije, plaća je do navečer vrijedila pola one od ujutro...

struje je bilo kad je bilo, kad nije nije... kave i svega ostalog isto, kako kad.

niels wrote:

marcellus wrote:ovo je više novi puritanizam nego novi fašizam.

Čuj puritanizam je kad baba viče za oskudno odijevenom djevojkom.

Fašizam je kad ti vele što moraš misliti, da ne smiješ kontrirati sa činjenicama ideologiji, da ne smiješ pušiti, voziti 1 km/h preko ograničenja, da ne smiješ kritizirati napredne filmove, podobne vrste brakova. Da su bijeli
muškarci opresori i da su zaveli patrijarhat i rasizam, o čemu će tvoje kćeri i moji prapraunuci morati znati sve. Ne moraju znati matematiku jer to opterećuje djecu, ali moraju znati kako su ugnjetavali Afriku jer su joj donijeli 300 godina bez ratova i infrastrukturu koju evo sad Kinezi nadograđuju.

Neistomišljenici ne završavaju u logorima, nego ih maltretiraju na društvenim mrežama, što je ekvivalent lomačama njihovih postova.

https://thecritic.co.uk/wokeism-is-latter-day-puritanism/

nigel jones je to jako lijepo objasnio.

kvalitativno živimo bolje sada nego prije deset godina, kamoli prije 20,30,40 ili 50.

samo ako pogledamo medicinu.
bolesti koje su prije 10 (deset ) godina bile terminalne i 100% smrtne danas su postale kronične.
vidim po mom starom. prije 10 godina nije bilo pametnog lijeka i danas bi bio mrtav.
ovako živi već treću godinu zahvaljujući njemu.

prije 30 godina mihi ne bi bilo spasa kao ni hrpi drugih sa srčanim udarom, danas većina uz nove lijekove i minimalno invazivnu tehniku normalno živi.

presađivanje organa i slično postalo rutinsko ali nema donora.
općenito čovječanstvo, zapadni dio je došao na novi nivo.

prije pola stoljeća netko od 50 je bio starac-zbog načina života, socijalnog okruženja, loše prehrane. danas 50ogodišnjaci koji paze na sebe su kao 35ogodišnjaci od prije pola stoljeća.

do 2050 medicina će uz nano tehnologiju preskočiti još jedan prag, a magistarski rad mog sina otvara jedno potpuno novo područje u liječenju ljudi.

nažalost prvo ćemo ga upotrijebiti da bi se međusobno dobro pobili.

marcellus wrote:struje je bilo kad je bilo, kad nije nije... kave i svega ostalog isto, kako kad.

samo kaj ti nikada ne napišeš da kave nije bilo ni u njemačkoj, kao ni prave čokolade.. da su u istoj njemačkoj bili ispadi električne mreže i da su isto imali problema s deterđentom.

samo je njemačka bogata pa je to sve nekako kompenzirala kao i sada kovid krizu.

kriza kave i čokolade nije bila ekonomska već su nametnici uništili nasade.
deterđent je nestao jer su u svijetu naglo narasle potrebe za fosfatima jer se 80ih nje znalo što će biti s rusijom pa se krenulo u masovnu proizvodnju eksploziva, a osnova je fosfat uz kalij.

kao što je nestašica goriva bila u cijelom svijetu a ne samo u jugi, no ti izbjegavaš činjence.

veber wrote:

marcellus wrote:struje je bilo kad je bilo, kad nije nije... kave i svega ostalog isto, kako kad.

samo kaj ti nikada ne napišeš da kave nije bilo ni u njemačkoj, kao ni prave čokolade.. da su u istoj njemačkoj bili ispadi električne mreže i da su isto imali problema s deterđentom.

veber, kave je u njemačkoj bilo, i austriji, jer smo je tamo kupovali.

i čokolade.

i struje.

i benzina.

Njemačka nije otišla u bankrot 82. Juga je.

Njemačka marka je vrijedila isto svaki dan i svake godine, osamdesetih. Dinar je navečer vrijedio pola onog od ujutro.

struje i svega ostalog nije bilo jer nije bilo deviza za uvoz. Deviza nije bilo jer jugi nitko nije htio posudit pare. Nitko nije htio posudit pare jer je bila prezadužena i nije plaćala državne obveznice. Jednostavno.

i ne, ispadi električne mreže nemaju veze s redukcijama struje koje su bile jer nije bilo mazuta i ugljena za elektrane. A nije ga bilo jer su kurvini sinovi, čak i rusi, tražili da im juga plati dug za naftu i ta sranja. A juga nije imala jadna od čega to platiti, sve do markovića kad su mu ameri dali 4 milijarde dolara za spas ekonomije i juge. Naravno, to je trajalo 6 mjeseci.

ukratko, ponekad jednostavno sereš da bi srao, ko teoretičari zavjera kad počnu pilit nešto što nema veze s mozgom ni činjenicama.

marcellus wrote:ukratko, ponekad jednostavno sereš da bi srao, ko teoretičari zavjera kad počnu pilit nešto što nema veze s mozgom ni činjenicama.

zanimljivo kako stalno preskačeš i a priori tvrdiš stvari o kojima nemaš pojma.
i u njemačkoj je bila kriza i gasile su se tvornice kako bi kućanstva imala struju.
i ljudi ovdje govore o krizi iz 80ih.

samo što je njemačka bogata pa je sve to razvukla nekako.

isto nas čeka s kavom i čokoladom za otprilike dvije do tri godine jer se pošast opet pojavila i opustošuje nasade.
nestle i slične velike kompanije masovno kupuju kakaovac i kavu jer su naučili lekciju od prije tirdesetak godina.

a, ti se nemreš odlijepiti od juge. to ti je jedina hrana.
ne pišeš da je bandić zadužio i popljačkao zagreb za 8 milijardi kuna, ali tipkaš da tomašević ne riješava probleme.

ne tipkaš da je kradezej poljačkao sve živo i mrtvo i da je zbog toga hrvatska u kurcu, ali pišeš kada tamo neki lijevi esdepeovac mazne milju kuna.

da ne nabrajam. ti se hraniš jugom jer ti je samo ona ostala.
a ne želiš pogledati širu sliku koja veli da je bila kriza u cijelom svijetu.
u americi najvećem proizvođaču nafte na svijetu se čekalo u redovima

dansa se u britaniji čeka u redovima za sve, jel i za to juga kriva?

kao i ova covid koja će skupo koštati hrvatsko gospodarstvo.


ovdje je od vas kradezejovaca najrealniji epi.
on krade uzduž i popreko i relativno dobro živi od toga.

ostali samo cvilite za jugom.

Nestašice i gospodarske krize nemaju nužno veze s snagom ekonomije.

I danas u Njemačkoj negdje zbog oluje može izbaciti sustav, a u Hrvatskoj može biti vedro. Je li hrvatska ekonomija jača od njemačke?

U Hrvatskoj se živi bolje nego u Jugoslaviji, jer je Hrvatska zemlja tržišnog gospodarstva, s konvertibilnom valutom i jer se mi punimo ovu moju temu, a Ero je otvorio temu o Infobipovom proboju na IT tržište u Merici, vrijednu oko pola milijarde dolara. :)

I Hrvatska je u odnosu na prosjek SFRJ uvijek bolje stajala. Istina, preko nas je prešao rat, pretvorba, privatizacija, kradeze…ali živi smo, valjda smo žilavi :)

Dakle, loše vijesti idu bolje od dobrih, ili ih naprosto ne opažamo.

veber wrote:


ovdje je od vas kradezejovaca najrealniji epi.
on krade uzduž i popreko i relativno dobro živi od toga.

Je li to realnost ili beskrupuloznost?

On je naznačio 2000-te, i vrlo realno odredio isključivo svoj život kao referentnu točku. To je čovjek koji gleda prvo, jedino i samo sebe.

Stvarno počinjem misliti da su hadezeovci potpuno druga vrsta u odnosu na Hrvate…oni odgovaraju usko sebično, a vi ovdje s iznimnim senzibilitetom za šire relacije, pa i svijet.

niels wrote:

veber wrote:


ovdje je od vas kradezejovaca najrealniji epi.
on krade uzduž i popreko i relativno dobro živi od toga.

Je li to realnost ili beskrupuloznost?

On je naznačio 2000-te, i vrlo realno odredio isključivo svoj život kao referentnu točku. To je čovjek koji gleda prvo, jedino i samo sebe.

Stvarno počinjem misliti da su hadezeovci potpuno druga vrsta u odnosu na Hrvate…oni odgovaraju usko sebično, a vi ovdje s iznimnim senzibilitetom za šire relacije, pa i svijet.

Sve sto je naslonjeno na politiku djeluje uglavnom pragmaticno.

Nista novog.

niels wrote:Nestašice i gospodarske krize nemaju nužno veze s snagom ekonomije.

I danas u Njemačkoj negdje zbog oluje može izbaciti sustav, a u Hrvatskoj može biti vedro. Je li hrvatska ekonomija jača od njemačke?

krize nemaju, ali nestašice uslijed propasti države kao sustava imaju. Kuba, Venezuela, Juga osamdesetih. To nisu bile cikličke krize, već jednostavno raspad sistema.

vladimir gligorov:


https://wiiw.ac.at/defaults-in-yugoslavia-with-greece-in-mind-n-100.html

In 1982, Yugoslavia could not continue to service its external obligations. Those were mostly foreign debts of the banks, taken on behalf of the corporations. Before a program with the IMF was negotiated, additional capital and financial controls were introduced, e.g. a cap on how much foreign currency could be taken out of the country, there were shortages of imported goods, and building up of arears on government’s current expenditures. With the IMF programme in place, the restrictions were lifted and most of the arrears cleared, though illiquidity in the corporate sector persisted. That standby agreement, and the subsequent ones, led to the restructuring of the foreign debt without an explicit write-off.

In between 1982 and 1988, Yugoslavia attempted to adjust to the trade balance and current account constraints, but did not succeed entirely, at least not throughout the whole period, as mostly imports went down. For its part, the economy stagnated, so that foreign debt to GDP ratio did not improve and sustainability was not achieved. This was despite initial devaluation, followed by persistent depreciations, which however fuelled continuous speed up of inflation that came to close to 100 percent per year in the end, i.e. in 1988. These exchange rate and price adjustments proved devastating for the banks and then for the corporate sector too because savings were in foreign currency (primarily in Deutsch marks) while loans were in dinars. The new programme with the IMF restructured the foreign debts once again in 1988, and obliged the central and the governments of the federal states to take joint and several liability of public debts, but macroeconomic stability was not achieved.


In 1989, inflation turned to hyperinflation in part as a policy choice because of the intention to eventually switch to a fixed exchange rate regime at a parity established in the market. Hard peg to German mark was introduced at the end of that year and that regime change was spectacularly successful in stopping inflation for almost the whole next year. The real exchange rate, however, appreciated due to inertial wage hikes. More importantly, the budgets on all levels were starved of money as they could not resort to inflationary taxation. In addition, the corporate sector faced higher real interest rates and high illiquidity and insolvency. So, in the autumn of 1990, there was a run on the foreign currency reserves by the governments and the central banks of the federal states (Yugoslavia was highly decentralised). Initially, rather than giving up on the fixed exchange rate, capital controls were reintroduced and in the end the governments and the central bank defaulted on the foreign currency savings, i.e. those were frozen. Basically, the banks went bankrupt.

When Yugoslavia defaulted initially and its flirtation with debt restructuring and monetary policy manipulations started in early 1980s, foreign debt to GDP ratio was relatively small, about one third or even less. In dollar terms it was about 20 billion and did not nominally, i.e. in dollars, change almost at all throughout the 1980s, but it proved unsustainable given GDP and export performance. The foreign debt that Yugoslavia (now consisting only of Serbia and Montenegro) inherited after 1992 was similarly small (as were the debts of other successor states), but it ballooned during the moratorium due to negative growth rate and the compounding interest. So, neither repeated debt restructuring nor default worked.

(izdvojio sam samo dijelove koji se tiču juge: Ali "default" kad se govori o državama znači - bankrot)

Mislio sam da je dozvoljeno samo Wikipediju navoditi kao izvor. :)

niels wrote:Mislio sam da je dozvoljeno samo Wikipediju navoditi kao izvor. :)

dušan bilandžić, moderna hrvatska povijest, inače jako dobro dokumentirana knjiga.

str. 694 i dalje

https://www.hercegbosna.org/dokumenti_upload/20100727/herceg_bosna201007271335420.pdf

Potkraj sedamdesetih godina nastupili su golemi poremećaji u ekonomskom ţivotu zemlje. Javnost
je bila gotovo šokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.225 milijuna dolara, platni
deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je
inflacija 1981. skoĉila na oko 45%. S trţišta je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati
uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, poĉela se uvoditi racionirana opskrba
deficitarnim proizvodima – nastupila je ekonomska kriza koja æe trajati do raspada Jugoslavije.
U duhu poratne socijalistiĉke tradicije reakcija na krizu bila je paniĉna: u nekim općinama uvedeni
su bonovi za kavu, ulje, šećer, deterdţente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, poĉela je kampanja
protiv privatnoga vlasništva. Poĉela je i hajka na republike kao krivce koji su sprijeĉili planiranje na
saveznoj razini itd. Uveden je reţim stalnih cijena gotovo svoj robi.
Potkraj 1979, uoĉi izbijanja krize, savezna vlada je odluĉila devalvirati dinar za oko 30% kako bi
stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova.
Tito uoĉi smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada meĊunarodni ugled zemlje,
rekavši delegaciji savezne vlade i ovo: “... lako je vama devalvirati. To se moţe i s pola mozga, a gdje vam
je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće doĊe.”30
Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se
devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.
Ekonomska se kriza zaĉela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela
rukovodećih ekipa u republikama 1971-73, moć i vlast saveznoga drţavno-politiĉkog vrha rapidno je slabila,
ĉemu je najviše pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu koja je stvarana
raspadanjem saveznoga politiĉkog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka.
Nakon što su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja meĊunarodnih zajmova, sredinom
1970-ih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je prešao sve granice
ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom politiĉkom situacijom 1971-72. Naime, nove politiĉke
strukture koje su došle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i “nacionalista” u Hrvatskoj,
ţeljele su dokazati da će ostvariti i više od onoga što su smijenjeni lideri obećavali: za ostvarenje njihove
ambicije utrošeno je oko 45 milijardi USD.

Taj golemi novac dijelom je utrošen u investicije; “Jugoslavija je bila najveće gradilište u Europi”,
hvalili su se vlastodršci, a dijelom i u standard, koji se bio pribliţio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako
postala “Potemkinova” zemlja, koja je ţivjela znatno iznad svojih mogućnosti. Izgledalo je da su vladajuće
strukture zaista dokazale narodu da su uĉinile više od obećanja lidera smijenjenih 1971-73.

Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaški mentalitet, sve je to vodilo u
golema zaduţenja. Akteri te operacije zaduţivanja upali su u klopku dramatiĉnih promjena na svjetskom
trţištu kapitala.