ANKETA - NAJDRAŽE DESETLJEĆE

niels wrote:Mislio sam da je dozvoljeno samo Wikipediju navoditi kao izvor. :)

dušan bilandžić, moderna hrvatska povijest, inače jako dobro dokumentirana knjiga.

str. 694 i dalje

https://www.hercegbosna.org/dokumenti_upload/20100727/herceg_bosna201007271335420.pdf

Potkraj sedamdesetih godina nastupili su golemi poremećaji u ekonomskom ţivotu zemlje. Javnost
je bila gotovo šokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.225 milijuna dolara, platni
deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je
inflacija 1981. skoĉila na oko 45%. S trţišta je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati
uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, poĉela se uvoditi racionirana opskrba
deficitarnim proizvodima – nastupila je ekonomska kriza koja æe trajati do raspada Jugoslavije.
U duhu poratne socijalistiĉke tradicije reakcija na krizu bila je paniĉna: u nekim općinama uvedeni
su bonovi za kavu, ulje, šećer, deterdţente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, poĉela je kampanja
protiv privatnoga vlasništva. Poĉela je i hajka na republike kao krivce koji su sprijeĉili planiranje na
saveznoj razini itd. Uveden je reţim stalnih cijena gotovo svoj robi.
Potkraj 1979, uoĉi izbijanja krize, savezna vlada je odluĉila devalvirati dinar za oko 30% kako bi
stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova.
Tito uoĉi smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada meĊunarodni ugled zemlje,
rekavši delegaciji savezne vlade i ovo: “... lako je vama devalvirati. To se moţe i s pola mozga, a gdje vam
je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće doĊe.”30
Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se
devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.
Ekonomska se kriza zaĉela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela
rukovodećih ekipa u republikama 1971-73, moć i vlast saveznoga drţavno-politiĉkog vrha rapidno je slabila,
ĉemu je najviše pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu koja je stvarana
raspadanjem saveznoga politiĉkog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka.
Nakon što su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja meĊunarodnih zajmova, sredinom
1970-ih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je prešao sve granice
ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom politiĉkom situacijom 1971-72. Naime, nove politiĉke
strukture koje su došle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i “nacionalista” u Hrvatskoj,
ţeljele su dokazati da će ostvariti i više od onoga što su smijenjeni lideri obećavali: za ostvarenje njihove
ambicije utrošeno je oko 45 milijardi USD.

Taj golemi novac dijelom je utrošen u investicije; “Jugoslavija je bila najveće gradilište u Europi”,
hvalili su se vlastodršci, a dijelom i u standard, koji se bio pribliţio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako
postala “Potemkinova” zemlja, koja je ţivjela znatno iznad svojih mogućnosti. Izgledalo je da su vladajuće
strukture zaista dokazale narodu da su uĉinile više od obećanja lidera smijenjenih 1971-73.

Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaški mentalitet, sve je to vodilo u
golema zaduţenja. Akteri te operacije zaduţivanja upali su u klopku dramatiĉnih promjena na svjetskom
trţištu kapitala.

Naime, na poĉetku velikoga zaduţenja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na
svjetskomu trţištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su
dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslućenim razmjerima koji su i
“iskorišteni”. Potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na trţištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadrţavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a “ispustivši” kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skoĉile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%, dakle, cijena se kapitala povećala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povećavao za više nego dvostruko

Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.31

Ekonomska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo
niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, toĉnije 1978, izvoz po glavi stanovnika bio
svega 259 USD, dok je u Grĉkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.32
Svjetska energetska kriza i svjetske strukturalne promjene sredinom sedamdesetih pokazale su da su
profitirale zemlje s visokom tehnologijom (zapadne, Japan, SAD itd.), zemlje izvoznici nafte (OPEC) i
zemlje s jakom agrarnom proizvodnjom. Vladajuće ekipe Jugoslavije opterećene dogmatizmom ranoga
socijalizma, nisu iskoristile strane zajmove za uvoz visoke tehnologije za sirovinske grane i za
696
poljoprivredu. Jugoslavija se nije upravljala po kriteriju da proizvede ono što će iznijeti na svjetsko trţište,
već je trajno vodila autarkiĉnu politiku. Za jadransku orijentaciju i turizam ostale republike, a posebno
savezna administracija, nisu nikada imali “otvorene uši”.
Umjesto oĉekivanoga gospodarskog buma, najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije završio je
ekonomskom krizom.
Krah ekonomske politike bio je trenutak da se napusti i monotipno vlasništvo i autarkiĉna razvojna
politika otvaranjem vrata i za pluralizam vlasništva i za smjelo ukljuĉivanje u svjetsko trţište. MeĊutim, to
će otvaranje naići na nepremostive ideološke i politiĉke barikade.

Dugoroĉni program ekonomske stabilizacije (DPES) ostao je “prazno slovo na papiru”.
Autori su optimistiĉki predvidjeli da će stopa inflacije padati po sljedećoj dinamici: potkraj 1981.
oko 40%; potkraj 1982. oko 25%; potkraj 1983. oko 20%; potkraj 1984. oko 15%; potkraj 1985. oko 10%.
Realnost je veoma gorko i drastiĉno demantirala autore Programa: stopa inflacije potkraj 1984.
iznosila je oko 60% umjesto oko 15%. Stalno je rasla umjesto da se stalno smanjivala.
Analizom mogućih naĉina zapošljavanja komisija je došla do tuţnoga zakljuĉka da bi do pune
zaposlenosti moglo doći tek potkraj stoljeća.
Ekonomska se situacija iz dana u dan pogoršavala. Na ĉelo savezne vlade 15. svibnja 1982. došla je
Milka Planinc, koja je zamijenila V. –uranovića (Crnogorac). U ekspozeu Saveznoj skupštini ona je rekla da
je “dugo trajala konfuzija, zbunjenost i išĉekivanje... i rad po starom kolosijeku...”, da je provoĊen pritisak
da promjene teku odmah i brzo, ali da njezina vlada nije “podlegla opasnosti da promjene krenu u pravcu
centralizma u federaciji...”36
Samo u 1982. vlada je skupila 4,5 milijardi USD za otplatu dugova.37 Uvedene su još oštrije
restriktivne mjere: valuta je devalvirala za daljnjih 20%; graĊani su morali plaćati prijelaz granica. Talijanski
komunistiĉki list “Unita” pisao je da je Jugoslavija praktiĉki zatvorila granice kao i ostale komunistiĉke
zemlje i time prekršila Helsinški sporazum. Uvedeni su bonovi za benzin, a uvoz deterdţenata, nekih
lijekova i druge robe što obustavljen što smanjen. Vlast je gubila legitimitet.
Vlada Milke Planinc nije uspjela niti je mogla uspjeti riješiti ekonomsku krizu. Jedini je njezin
rezultat bio da nije podlegla pritisku za uvoĊenje jaĉeg centralizma.
Za njezine je “vladavine” Hrvatska dobila etiketu dogmatske republike, u ĉemu je bilo nešto istine.
Naime, strahujući da promjene ne odvedu u centralizam, hrvatski su politiĉari branili svako slovo, svaki
detalj iz koncepcije udruţenog rada. M. Planinc je 15. svibnja 1986. predala voĊenje savezne vlade prvaku
BiH Branku Mikuliću, takoĊer tvrdom federalistu

U prvim pregovorima s MMF-om, koji su poĉeli u jesen 1982. a završili poĉetkom ljeta 1983,
jugoslavenska vlada je nakon dramatiĉne rasprave, odrţane srpnja 1983. u Skupštini SFRJ, prihvatila da
drţava Jugoslavija jamĉi otplaćivanje svih zajmova, bez obzira na to tko ih je podigao i kakve je rezultate s
njima ostvario, i drugo, da će provoditi one mjere ekonomske politike koje MMF smatra nuţnim za sanaciju
privrede, a to su prije svega: smanjenje svih oblika potrošnje kako bi se dio nacionalnoga dohotka mogao
izdvojiti za otplate dugova; prijelaz na politiku realnoga teĉaja dinara; uvoĊenje realnih kamata na sve
kredite u zemlji; liberalizacija reţima domicilnih cijena, obuzdavanje inflacije, smjer kretanja prema
konvertibilnosti dinara i sl. Bio je to diktat svjetskoga kapitala koji je izazvao pravi šok, osobito kod dijela
politiĉara i ratnih veterana. Dio javnosti pitao se nije li to poĉetak podrivanja nezavisne pozicije zemlje, koja
je za vrijeme Tita bila najveća svetinja i po kojoj je Jugoslavija imala svoj identitet.
Tek kada je postigla sporazum s MMF-om, Jugoslavija je dobila novi kredit od 4,6 milijardi dolara
za otplatu 3,3 milijarde duga i za uvoz neophodne robe, sirovina i repromaterijala, bez kojih je prijetila
velika opasnost prekida proizvodnje velikoga broja tvornica.
U proljeće 1984. zakljuĉen je novi sporazum s MMF-om kojim se nastavila politika utvrĊena prvim
sporazumom. Nakon oţivljavanja proizvodnje 1984. godine, potpisan je poĉetkom 1985. još jedan sporazum
699
koji je Jugoslaviji dao nešto malo slobodnije ruke u voĊenju ekonomske politike. Sila je, dakle, bila
uĉinkovitija od ideologije.
Otplata dugova meĊutim nije nikakvo ukljuĉivanje u meĊunarodnu podjelu rada. To je tuţni naĉin
povezivanja sa svijetom. Ni povećan izvoz, sa znatno sniţenim cijenama kako bi se došlo do deviza pod
svaku cijenu, radi otplate dugova, takoĊer nije nikakvo rješenje. Desetljećima se govorilo o potrebi da
stranci ulaţu svoj kapital. U jeku ekonomske krize Skupština SFRJ donijela je novi zakon kojim se olakšava
investiranje stranoga kapitala, ali su ekonomski rezultati beznaĉajni. Strani kapital nije pokazao posebnu
ţelju za plasmanom vjerojatno i zbog lošeg stanja jugoslavenske privrede i malog izgleda za ostvarenje
profita. Problem je dakle odloţen

U Europi nema zemlje s tako neobiĉnom strukturom poljoprivrede. Više od 80% obradive zemlje
drţe individualni poljoprivrednici s prosjeĉnim gospodarstvom od oko 3 ha, rasutih na desetak parcela.
Seljaci su gotovo posve odbacili stoĉnu vuĉu i prešli na traktore, koji se na njihovim patuljastim imanjima
koriste desetak dana na godinu. To je potpuno anakrono stanje, nezamislivo u moderno doba. Ali, agrarna
politika nema rješenja za taj problem. Društveni sektor ne moţe ni pomisliti da kupuje zemlju jer je njezina
cijena toliko narasla da bi trebalo angaţirati cjelokupnu višegodišnju nacionalnu akumulaciju za otkup.
Kolektivizacija je nezamisliva. Ona se mogla izvesti samo u godinama revolucionarnoga vatrenog vala,
neposredno po uspostavljanju revolucionarne vlasti. Jaĉanje individualnih jakih proizvoĊaĉa, ĉak i uz
zabranu angaţiranja nadniĉara, nezamislivo je jer bi sam seljak mogao obraĊivati i do 100 ha. S posloviĉno
poznatom priljeţnošću uz zemlju, takvi proizvoĊaĉi bi moţda ĉak mogli biti opasni konkurenti
poljoprivrednim dobrima.

Još jedno podruĉje koje ne ovisi toliko o nacionalnoj akumulaciji kao “velika privreda” jest tzv.
mala privreda, posebno proizvodno zanatstvo u privatnom vlasništvu. Sve politiĉke strukture prihvatile su da
se snaţno krene u razvoj male privrede, osim ostalog i zbog gotovo 1.000.000 nezaposlenih, uglavnom
mladih ljudi.
No, glavna je prepreka bio strah od kapitalizma, jer “sitna robna proizvodnja raĊa kapitalizam
svakoga dana i svakoga sata, i to u masovnim razmjerima”, kako je to govorio Lenjin

MeĊutim, nastali su neki novi otpori na koje se nije raĉunalo. Radilo se o narastajućem otporu
istorodnih proizvoĊaĉa društvenoga sektora. A to se moglo i oĉekivati. Jer, lako je zamisliti da bi veliku
tvornicu namještaja moglo ugroziti 5-6 poduzetnih stolara, sa po 5-6 najamnih radnika koliko ih dopušta
zakon. Nije iskljuĉeno da bi jaki “farmeri” mogli ugroziti slabije organizirana poljoprivredna dobra itd. itd.
A po mentalitetu, zaposleni u socijalistiĉkom sektoru smatraju da ih njihova drţava mora zaštiti od privatne
konkurencije, osobito u situaciji nezaposlenosti i recesije što ih je izazvala kriza.
I na kraju, u privatnom se sektoru mora mnogo, mnogo više raditi nego u društvenom. Autor ovoga
teksta ispitivao je više desetaka nezaposlenih mladića zašto se nisu zaposlili kod privatnika. Odgovor je bio:
“Kod privatnika se mora raditi, ondje se ne moţe zabušavati.”
Zato nije ni ĉudno što je u Jugoslaviji u prosjeku uz vlasnika bilo manje od jednoga najamnog
radnika (0,8 radnika), a zakon dopušta 5 radnika.
Sve u svemu, svi sintetiĉki pokazatelji govore o neuspjehu svladavanja ekonomske krize, a to
potvrĊuje i golema inflacija. Umjesto planiranoga smanjenja inflacije na 10% u 1985. godini, ona je stalno
rasla i poĉetkom 1985. dostigla je oko 70%, dok su sve europske zemlje (osim Islanda) smanjile inflaciju
ispod 10%. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1980. – 30%, 1981. – 46%, 1984. – 53%.
Standard je pao (1979-1984) 34%, a mirovine ĉak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog
proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i poĉetkom
1985.

da ne idem dalje o veberovim trkeljanjima da je i u njemačkoj bilo nestašica... stara mi je osamdesetih svakog mjeseca dva puta putovala u njemačku, poslom. Sve se nosilo iz njemačke, kompletan špeceraj...

niels wrote:Nestašice i gospodarske krize nemaju nužno veze s snagom ekonomije.

I danas u Njemačkoj negdje zbog oluje može izbaciti sustav, a u Hrvatskoj može biti vedro. Je li hrvatska ekonomija jača od njemačke?

U Hrvatskoj se živi bolje nego u Jugoslaviji, jer je Hrvatska zemlja tržišnog gospodarstva, s konvertibilnom valutom i jer se mi punimo ovu moju temu, a Ero je otvorio temu o Infobipovom proboju na IT tržište u Merici, vrijednu oko pola milijarde dolara. :)

I Hrvatska je u odnosu na prosjek SFRJ uvijek bolje stajala. Istina, preko nas je prešao rat, pretvorba, privatizacija, kradeze…ali živi smo, valjda smo žilavi :)

Dakle, loše vijesti idu bolje od dobrih, ili ih naprosto ne opažamo.

Pazi ... to su naša onodobna ''četiri jahača apokalipse''. I opet se koturamo.

Kaj te ne ubije, te ojača.

Piči dalje.

Teško tko temeljem svog iskustva može procijeniti sve te decenije, niels možda...ali većina ne.

Znači jedno je neki dojam o vremenu, trendovima i duhu vremena svake od ovih decenija koje smo stvorili u glavnom preko popularne kulture i stariji nešto egzistencijalnim iskustvom ..

A drugo je vlastiti život i njegova vremenska lenta koja u onom aktivnom periodu manje više poklapa tri decenije.

60-te su mi fora zbog rokenrola, poleta nakon drugog svjetskog rata, eksploziji modernosti
70-te ne doživljavam posebno, kao da se komercijalizira originalni duh 60-ih
80-tih se uključujem svojim iskustvom i djetinjstvom. Veselo vrijeme po iskustvu a po trendovima, uvijek sam volio novi val...znači DA.
90-tih rat i ratna škola i poratni studij...vrlo škrto, siromašno...trendovi su hvatani na kapaljku, izlasci su improvizacija...ništa. Atmosferu probija grunge glazba potisnutog bijesa. 

2000-te nova zora, novi horizont :) Ta dekada na osobnom planu odlična a i nekako je optimističan šušur oko EU, turizam buja. U prvoj fazi provodim bijesne momačke večeri u drugoj hvatam poslovno profesionalni zamah...ali sve manje pratim trendove i popularnu kulturu.

2010-tih postajem ozbiljan čovjek, reazočaran u trendove i popularnu kulturu:)

marcellus wrote:da ne idem dalje o veberovim trkeljanjima da je i u njemačkoj bilo nestašica... stara mi je osamdesetih svakog mjeseca dva puta putovala u njemačku, poslom. Sve se nosilo iz njemačke, kompletan špeceraj...

zanimljivo koliko si nerealan, to su strave.
postaješ ko onaj kreten safet.

ne tako davno si pisao kako ste bili zatvoreni u tamnici da niste nikamo mogli, da vam je odlazak u trst bio doživljaj.
odjednom tvoja stara putuje svaka dva tjedna i nosi špeceraj u tamnicu.

i ovi tu bavarci seru i jedu govna i lažu, a samo ti imaš pravo. ljudi pričaju kako su čekali gorivo, da je bilo nestašica, lož ulja nije bilo pa je ekipa prelazila na drva. ajde da sam bliže bivšem ddr-u ali do francuske imam manje nego do minhena.

daj se odluči. da li ste išli u trst ili u njemačku.
i sada ako je tvoja stara svaka dva tjedna putovala u njemačku i kupovala kompletni špeceraj postavlja se pitanje od kuda joj lova?

u odnosu na današnje vrijeme kada je hrvatska nekih10-20% skuplja od njemačke za namirnice, po mojoj djeci vidim da su slatkiši i do 50% skuplji-u ono je vrijeme njemačka bila nekih 3× skuplja od juge. 
od kuda tvojoj staroj lova kada tvrdiš da si odrastao u neimaštini.

moji starci kada bi se vraćali sa službenih putovanja dofurali bi konjak, viski, cigare, cigarete, modele autića ili aviona, milku.
u austriju smo išli na skijanje. ne sjećam se nego šopingiranja.

a ti se odluči da li si bio siromašan ili si je stara mogla priuštiti u 3× skupljoj zemlji 2× mjesečno šopingiranje.

marcellus wrote:Sve se nosilo iz njemačke, kompletan špeceraj...

To sve je što?

Brašno, hrenovke, paštete, kupus, jabuke, ulje...

Znači vi ste po to išli dva puta mjesečno u Njemačku?

Alal vera rekli bi Srbi :D

epikur37 wrote:

marcellus wrote:Sve se nosilo iz njemačke, kompletan špeceraj...

To sve je što?

Brašno, hrenovke, paštete, kupus, jabuke, ulje...

Znači vi ste po to išli dva puta mjesečno u Njemačku?

Alal vera rekli bi Srbi :D

ne, kako rekoh stara je išla poslom. Ali u avion je išlo 20 kg prtljage. To je bilo ono njena rezervna roba i 15 kg špeceraja. Sirevi, salame, maslac, paštete, čokolade, bomboni, kava, ulje (kad ga ovdje nije bilo), ne, svježe voće i povrće ne i svježe meso naravno ne. Jabuka je bilo u jugi jer nisu bile uvozne. I nije trebalo ništa uvozno za uzgojit ih. Za sve ostalo tu je bila Lufthansa.

veber wrote:

marcellus wrote:da ne idem dalje o veberovim trkeljanjima da je i u njemačkoj bilo nestašica... stara mi je osamdesetih svakog mjeseca dva puta putovala u njemačku, poslom. Sve se nosilo iz njemačke, kompletan špeceraj...

zanimljivo koliko si nerealan, to su strave.
postaješ ko onaj kreten safet.

ne tako davno si pisao kako ste bili zatvoreni u tamnici da niste nikamo mogli, da vam je odlazak u trst bio doživljaj.
odjednom tvoja stara putuje svaka dva tjedna i nosi špeceraj u tamnicu.

i ovi tu bavarci seru i jedu govna i lažu, a samo ti imaš pravo. ljudi pričaju kako su čekali gorivo, da je bilo nestašica, lož ulja nije bilo pa je ekipa prelazila na drva. ajde da sam bliže bivšem ddr-u ali do francuske imam manje nego do minhena.

daj se odluči. da li ste išli u trst ili u njemačku.
i sada ako je tvoja stara svaka dva tjedna putovala u njemačku i kupovala kompletni špeceraj postavlja se pitanje od kuda joj lova?

u odnosu na današnje vrijeme kada je hrvatska nekih10-20% skuplja od njemačke za namirnice, po mojoj djeci vidim da su slatkiši i do 50% skuplji-u ono je vrijeme njemačka bila nekih 3× skuplja od juge. 
od kuda tvojoj staroj lova kada tvrdiš da si odrastao u neimaštini.

moji starci kada bi se vraćali sa službenih putovanja dofurali bi konjak, viski, cigare, cigarete, modele autića ili aviona, milku.
u austriju smo išli na skijanje. ne sjećam se nego šopingiranja.

a ti se odluči da li si bio siromašan ili si je stara mogla priuštiti u 3× skupljoj zemlji 2× mjesečno šopingiranje.

stara je radila u generalturistu i plaćali su joj da putuje s grupama poslovnih ljudi, uglavnom po sajmovima. Ok? 250 maraka deviznih dnevnica ubereš za put, za to nakupuješ špeceraj, kratko i jasno.

naime studirala je njemački pa je vodila grupe tih jugoposlovanjaka, socijalističkih direktora, po švabiji. Uglavnom nepismeni kreteni s partijskom knjižicom. Nesposobni čekirat kartu za avion, jebote. Krema jugoslavenske privrede. Normalno da niko nije znao riječ ni jednog jezika a ni s hrvatskim nisu bili na ti.

a kakve su cijene u Minkenu znam jako dobro, i kurac je moj jeftiniji. Kila junetine je duplo neg u zagrebu, 15 - 16 eura. Piva u kafiću je kolko, pet do sedam eura? Čak je i jebeni mekdonalds upola skuplji nego u hr. kava 4 eura jebote. U zagrebu euro do euro i pol max. Kila krumpira dva eura, u zagrebu pet kuna. Karta za tramvaj ili bus, 4 kune u zagrbebu, tri i kusur eura u minhenu. Vrtić za dijete soma eura mjesečno. Itd.

kvadrat stana, neprocjenjivo.

ono, jel ima u minkenu za kupit kvadrat stana ispod 10 somova eura, i jel ima jednosobni stan na periferiji za rentat ispod soma eura? Je, plaća je triput veća neg u zagrebu, to stoji. Standard je pun kurac veći nego u zagrebu, i to stoji. Ali da je nešt u minkenu jeftinije neg u zg... to nisam videl kad sam tam bil.

marcellus wrote:a kakve su cijene u Minkenu znam jako dobro, i kurac je moj jeftiniji. Kila junetine je duplo neg u zagrebu, 15 - 16 eura. Piva u kafiću je kolko, pet do sedam eura? Čak je i jebeni mekdonalds upola skuplji nego u hr. kava 4 eura jebote. U zagrebu euro do euro i pol max. Kila krumpira dva eura, u zagrebu pet kuna. Karta za tramvaj ili bus, 4 kune u zagrbebu, tri i kusur eura u minhenu. Vrtić za dijete soma eura mjesečno. Itd.

kvadrat stana, neprocjenjivo.

opet jedeš govna i pišeš bezveze.

svinjetina 5-8€
junetina 7-9€
biftek 20€
kozice 7€
škampi 25€
sir 4-9€/kg
picek 4-6€
pura 6-7€
orada 8€
srdela 6€
nescaffe 200g 5€
nescafe gold200g 6€
mineralna 0,18€ 1,5l
mineralna staklo 0,3€ 1l
500g prodomo dalmaye colubia 4€
pivo u trgovini 0,8-1,2€
u birtiji 2,5-4
McRib 5€
Mcnugget 20kom 6€
2kg krumpira Bio 2€
2kg krumpira vulgaris 1,20€
kava u birtiji 1,5-2,5€
Riesling Algau 2€/l
Chardonnay Donau Ries 2€/l
Rose Algau 3€/l
žestica od 3€ (votka)-20 cognac original
paradajz 1€/kg
paprika 1,5€/kg
mlijeko 0,4-0,7€
jogurt 0,1-0,3
milka 0,6€
litra benzina 1,78€
dizel 1,58
plin0,68€

a za vrtić znam jer šef ima troje male djece za koje plaća 240€/mj
svo troje

rega za auto 1,6l 85kw +plin 120€

zato ne paušali i ne tipkaj bezveze.

na marienplatzu je pivo 5€, a samo je mass 12€

zaboravio, pizza 4€, kebab 5€, hotdog 1,5€

marcellus wrote:ono, jel ima u minkenu za kupit kvadrat stana ispod 10 somova eura, i jel ima jednosobni stan na periferiji za rentat ispod soma eura? Je, plaća je triput veća neg u zagrebu, to stoji. Standard je pun kurac veći nego u zagrebu, i to stoji. Ali da je nešt u minkenu jeftinije neg u zg... to nisam videl kad sam tam bil.

najskuplji grad u njemačkoj i jedan od najskupljih gradova na svijetu.

stan tipa črnomerac je 4000€
najam stana u minhenu je 10€/m2 širi centar.
periferija je cca 6
tipa samobor ali povezanost vlakovima i autobusima kuću iznajmiš za 1000€

vanjski prsten oko minhena kuće su do milijun.
u donauworthu nova kuća (10ak godina) je pola milje.

ako se želiš zajebavati s renoviranjem kuću od 100m2 kupiš za 80 000€
pusti ti priče i wiki.

a sve više nalikuješ na safeta.
pišeš o njemačkoj iz hrvatske.

i meni koji stalno kupujem navodiš cijene.
s time da lidl, kaufland i edeka imaju politiku istih cijena.
tako da je svejedno kupiš li u berlinu ili u schwanzdorfu