Generali: U Zagrebu se 14. i 15. prosinca 2019. dogodilo javno sramoćenje hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

jastreb wrote:Vuksadinare ce za 10 g.ovaj koncert u svojoj knjizi usporediti sa skupom na Gazimestanu 89-te i istaknuti kao početak aktivizacije Memoranduma 3.

Mene frka kad škoro pobjedi da me ne identificira i locira. Odmah da kažem, ja sam samo otvarala usta, nisam pjevala

kaya wrote:

jastreb wrote:Vuksadinare ce za 10 g.ovaj koncert u svojoj knjizi usporediti sa skupom na Gazimestanu 89-te i istaknuti kao početak aktivizacije Memoranduma 3.

Mene frka kad škoro pobjedi da me ne identificira i locira. Odmah da kažem, ja sam samo otvarala usta, nisam pjevala

:D

Stav pune dvorane na tu pjesmu nitko ne smije zanemariti...Ljudi su iskazali svoje mišljenje...

Ajmo postavit jedno hipotetsko pitanje...Što da je zapjevala od Vardara pa do Triglava i da je reakcija bila ista?...Što onda...

red wolf wrote:Ajmo postavit jedno hipotetsko pitanje...Što da je zapjevala od Vardara pa do Triglava i da je reakcija bila ista?...Što onda...

Generali bi se naljutili još više?

kaya wrote:

jastreb wrote:Vuksadinare ce za 10 g.ovaj koncert u svojoj knjizi usporediti sa skupom na Gazimestanu 89-te i istaknuti kao početak aktivizacije Memoranduma 3.

Mene frka kad škoro pobjedi da me ne identificira i locira. Odmah da kažem, ja sam samo otvarala usta, nisam pjevala

kako laze kaja kaze nije znala ..znala je ona dobro ali je nije bilo briga..ali nije htjela jer je posrbica gori od srbina..mora se dokazivati

kaya wrote:

red wolf wrote:Ajmo postavit jedno hipotetsko pitanje...Što da je zapjevala od Vardara pa do Triglava i da je reakcija bila ista?...Što onda...

Generali bi se naljutili još više?

Sve bi se crnilo na Trgu bana Jelačića...Zazivalo bi se do stoljeća sedmog...

Postati invalid bilo je statusno pitanje, a taj je status donosio čak dvadesetak beneficija poput invalidnine, neplaćanja poreza i prireza na plaću, mogućnost uvoza auta bez državnih nameta, prava na dječji doplatak i jednokratne pomoći do čak nekoliko tisuća njemačkih maraka. Već najmanja priznata invalidnost od 20 posto generalu s plaćom od 8000 kuna svakog je mjeseca jamčila još barem 3000 kuna. Zato ne iznenađuje to što su mnogi generali shvatili da su invalidi godinama nakon prometnih nesreća, navodnih ranjavanja ili kotrljanja niz stubišta.

Državno izvješće otkriva još dva dosad zatajena podatka. Prvo, s polovicom generala invalida Hrvatska vojska je apsolutno bez premca među oružanim silama u svijetu s velikim brojem stradalih visokih časnika. U modernom ratovanju gubici visokog zapovjednog kadra su svedeni na minimum, dok je u HV-u za vladavine Franje Tuđmana i Gojka Šuška cijela stvar postavljena naglavce.

Uzme li se kao točna čak i brojka od 32.000 invalida, ispada da je nastradao u najgorem slučaju svaki deseti ratnik, dok je biti general bilo peterostruko riskantnije za zdravlje i život. I drugo, čak ako revizija i otkloni sumnju za neke generale, to što je gotovo 70 posto njih na sumnjiv način steklo povlastice odaje mizerne moralne standarde u Hrvatskoj vojsci. Usporedbe radi, od približno 185 nižih časnika sa statusom invalida, u tijeku je revizija kod manje od jedne trećine, što implicira da se spuštanjem zapovjednog lanca podizala razina poštenja.

Iako Rahima Ademija, jednog od najškolovanijih hrvatskih časnika, Sud u Haagu sumnjiči kao odgovornog za kršenje ratnih konvencija u vojnoj operaciji Medački džep u jesen 1993., uvijek je ostavljao dojam besprijekornog profesionalca. Ali prema izvješću vojne policije od 24. veljače 2000. ispada da je bez adekvatnih dokaza postao 40-postotni invalid jer mu je ozlijeđeno desno koljeno. Premda u obrascima koje je potpisao njegov zapovjednik Ante Gotovina stoji da je prvi put koljeno ozlijedio 11. rujna 1993. u operaciji “Džet 93”, a zatim i u studenome dok je u okolici Siska obilazio hrvatsko topništvo, istražitelji su uočili da nigdje u službenoj dokumentaciji MORH-a nema podatka o dvjema Ademijevim ozljedama koje su ga učinile invalidom. Osim toga, tek više od dva mjeseca nakon ozljeđivanja javio se u zagrebačku Novu bolnicu u kojoj je njegova povijest bolesti.

Stožerni general Janko Bobetko bio je 100-postotni invalid i dok je zapovijedao Glavnim stožerom. Osamdeset posto invalidnosti vukao je još iz II. svjetskog rata kad je bio ranjen u nogu, da bi u Hrvatskoj vojsci početkom 1994. obolio od kardijalne dekompenzacije, tako da je zbog srčane mane morao ležati u bolnici i u doba operacije “Bljesak” i oslobađanju zapadne Slavonije. Uskoro je proglašen 100-postotnim invalidom, ali povjerenstvo Ministarstva obrane predvođeno Zvonimirom Červenkom smanjilo je Bobetkovu invalidnost na 80 posto. Bio je to uvod u žestoku svađu dvojice generala koji su se uzajamno vrijeđali za nesposobnost, a na kraju je pobijedio Bobetko jer je Upravi sud poništio Červenkov nalaz i presudio u korist njegova prethodnika. Zahvaljujući potpori suda, Bobetko je, uz mirovinu i brojne povlastice, mjesečno samo od invalidnine tržio 6400 kuna.

Status 100-postotnog invalida I. skupine kao dijabetičar i ranjenik iz II. svjetskog rata dobio je i Bobetkov suborac i vršnjak general Đuro Srnec. Povjerenstvo Ministarstva hrvatskih branitelja ukinulo mu je taj status i njegov je predmet na Upravnom sudu.

Dugogodišnjem tjelesnom čuvaru Franje Tuđmana i zapovjedniku 1. gardijskog zdruga generalu Mili Ćuku trebalo je osam godina da zatraži priznavanje invalidnosti koju je stekao 29. lipnja 1999. U svom zahtjevu Ćuk je naveo da je u rujnu 1991 odbačen u eksploziji granate pri zauzimanju bjelovarskog skladišta Barutana. Među brojnim nelogičnostima u dokumentaciji koju je priložio nalazi se i podatak da je nastradao kao pripadnik MUP-a, a potvrdu o stradavanju (bez klase i urudžbenog broja) izdalo mu je Ministarstvo obrane, zahvaljujući čemu je i proglašen 50-postotnim invalidom. Vlada je Ćuku ukinula invalidski status i njegov je slučaj na Upravnom sudu.

No dok se za bivšeg zapovjednika Tuđmanove najvjernije vojne postrojbe još može vjerovati da je sudjelovao u sukobima s neprijateljem i tako se ozlijedio, sudeći po broju nastradalih generala u automobilskim nesrećama, za većinu njih opasnije su bile krivine i okuke nego četnici. Tako je 23. siječnja 1993. vozeći se u Koprivnicu stradao general Slavko Barić koji je tom prilikom slomio kuk, rebro, a ozlijedio je još glavu i kralježnicu. Potvrdu da se nalazio na službenom putu Bariću je potpisao Đuro Dečak i 15. listopada 1992. Barić je proglašen 50-postotnim invalidom.

Slična sudbina snašla je i Branimira Glavaša kad je potpisano primirje između Hrvatske i JNA. Slomljeno lijevo rebro bilo je dovoljno da Glavaš bude proglašen 40-postotnim invalidom Domovinskog rata. Nastradao je kao suvozač 29. siječnja 1992. u okolici Bjelovara, no trebalo je proteći gotovo šest godina dok 19. studenoga 1997. nije podnio zahtjev za priznavanje invalidnosti. U međuvremenu je donesen zakon koji je ratnim invalidima osigurao mnoge povlastice i Glavaš je – što je odlukom komisije i potvrđeno – odlučio iskoristiti slomljeno rebro kako bi postao ratni invalid. Glavašev je slučaj još po nečemu zanimljiv: Vladino povjerenstvo je HDZ-ovu saborskom zastupniku ukinulo invalidnost, no ona mu je zajedno sa svim beneficijama, odlukom Upravnog suda vraćena 14. ožujka ove godine. Gotovo je identičan slučaj generala Ante Budimira koji je stradao u prometnoj nesreći kod Makarske 3. listopada 1992. Budimir je putovao na pogreb u Dubrovnik, a status 50-postotnog invalida stekao je iako kraj gdje je nastradao nije bio u zoni ratnih djelovanja.

General Živko Budimir sudario se vozeći automobil 14. siječnja 1994. u mjestu Vuka u okolici Osijeka. Zahtjev za utvrđivanjem invalidnosti uputio je nakon više od dvije godine i od prosinca 1996. on je invalid, a i ovih 20 posto osigurava mu sva prava iz Zakona o hrvatskim braniteljima. Povjerenstvo hrvatske Vlade ukinulo je prije dvije godine invalidske statuse i Anti i Živku Budimiru i njihovi su predmeti još na Upravnom sudu.

Zapovjednik Vojne policije Mate Laušić također je na listi generala invalida stradalih na nesigurnim hrvatskim prometnicama. Laušić je zaglavio 23. travnja 1992. vraćajući se iz Osijeka u Zagreb i dijagnosticirana mu je 50-postotna invalidnost koju mu je ukinulo Vladino povjerenstvo. U nejasnim okolnostima od ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 20-postotni invalidom proglašen je i general Ilija Maričić, kojem je Ministarstvo hrvatskih branitelja ukinulo povlašteni status. No dok se Laušić nije žalio na odluku vlasti, Maričić je nije prihvatio i o njegovoj tužbi također će odlučiti Upravni sud.

Kao 40-postotni invalid vodi se i nekadašnji zapovjednik HVO-a i glavni svjedok na haaškom procesu Tihomiru Blaškiću general Milivoj Petković. Dokumenti o Petkovićevu potresu mozga i ozljedi kralježnice koje je zadobio u lipnju 1992. vozeći automobil pokraj, kako piše u dokumentima “lijeve obale rijeke Neretve”, donijeli su službenici tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Na novogodišnje jutro 1994. u automobilskom incidentu kod Sukošana nesreću je doživio i general Mirko Šundov. Bio je to dovoljan razlog da ga se proglasi 30-postotnim invalidom, i to tek u srpnju 1997. Vladino povjerenstvo Šundovu je oduzelo status i njegov je slučaj također na Upravnom sudu.

Prijeratni pjesnik, a poslije glasnogovornik MORH-a general Ivan Tolj 20. prosinca 1993. slupao se s automobilom u okolici Dubrovnika u kojem tada nije bilo nikakvih ratnih djelovanja. Ipak, 8. srpnja 1998. priznata mu je 80-postotna invalidnost koju mu je u ljeto 2000. ukinulo povjerenstvo hrvatske Vlade.

Jedna od najbizarnijih nesreća snašla je generala Vladu Hodalja, zaposlenog u Vojnom učilištu na Črnomercu, koji je ratni invalid postao u danima kad je rat u Hrvatskoj već završio. Hodalj je, ne sluteći pogibelj, kao i svakog drugog dana, i tog 17. rujna 1995. hodao Glavnim stožerom HV-a, no pritom se spotaknuo i postao 30-postotni ratni invalid. Slična nezgoda unesrećila je nekoliko dana prije i generala Josipa Ignaca koji je 5. rujna 1995. prilikom inspekcije relejnog centra na Ćelavcu blizu Splita postao invalidom, kako stoji u službenim dokumentima, “uslijed pada niz stepenice u prazan prostor dubine 3-4 metra, udarivši glavom i kralježnicom u metalni okrugli rezervoar, što je pojačalo zdravstvene tegobe glede glavobolje, vrtoglavice te bolova u vratnom dijelu kralježnice i ruku”. Ignac je kralježnicu počeo liječiti još 1988., a status 60-postotnog invalida zbog bolesti kralježnice i bronhijalne astme dodijeljen mu je u travnju 1996.

Dugogodišnji načelnik Uprave za graditeljstvo Ministarstva obrane Matko Kakarigi podnio je u svibnju 1997. zahtjev za priznanje invalidnosti “zbog pogoršanja bolesti diabetes mellitus”. Prvostupanjska komisija odbila je Kakarigijev zahtjev, ali on je 23. travnja 1999. podnio novi zbog pogoršanog zdravstvenog stanja i ubrzo potom, nakon dvadesetak dana kao šećerni bolesnik postao je 40-postotni ratni invalid. Nalaz vojne policije iz srpnja 2000. utvrdio je da Kakarigijeva bolest nema veze s ratom jer je dijagnosticirana još 1988., a njeno pogoršanje nije bilo moguće povezati s boravkom u oružanim snagama jer general nije sudjelovao u vojnim operacijama. Osim toga, Kakarigi je rješenjem MORH-a od 25. veljače 1992. bio proglašen nesposobnim za vojnu službu, ali je narednih sedam godina ostao na iznimno važnim položajima unutar istog ministarstva. Vladino povjerenstvo je Kakarigiju ukinulo invalidske povlastice, no one su mu vraćene odlukom Upravnog suda od 14. ožujka 2002.

Nekadašnji zapovjednik 5. gardijske brigade iz Vinkovaca Ivan Kapular postao je 30-postotnim invalidom jer je naveo kako je braneći Vukovar ranjen tri puta, iako do veljače 1995. nije imao ni jedan liječnički dokaz o vlastitom ranjavanju. U svom zahtjevu Kapular je dodao i kako je 21. veljače 1995. ranjen na južnom bojištu, ali otkriveno je da je lagao jer je prema podacima vojne policije na to bojište stigao tek u lipnju te godine, četiri mjeseca nakon navodnog ranjavanja. Unatoč takvim podacima general Kapular je već u listopadu 1995. proglašen invalidom.
Ratujući u okolici Bosanskog Broda 18. i 26. rujna 1992. Marinko Krešić je od eksplozije minobacačke granate zadobio jak udarac u vrat. Koliko je udarac bio snažan, pokazuje i to što je potvrdu o invalidnosti zatražio nakon punih pet godina i 28. svibnja 1998. procijenjeno je da je 70-postotni invalid. Sumnje u Krešićevo ranjavanje na posavskom ratištu pojačalo je i službeno izvješće vojne policije koja je otkrila da ni u jednoj službenoj evidenciji stradalnikove 102. brigade nema podataka o njegovu ranjavanju, kao i da su liječničke potvrde o ozljedi vrata prilično sporne (Krešić je naveo da je ranjen, a liječnici da je nagnječio kralježnicu i doživio trzajnu ozljedu vrata). Je li Krešić doista invalid, odlučiti će Upravni sud.

Tridesetpostotni invalid je i Jozo Miličević, bivši zapovjednik 1. gardijske brigade Tigrovi. Miličević je tvrdio da je nastradao kod Dvora na Uni 19. rujna 1995. kad su mu zbog detonacije granate ozlijeđeni glava, vrat i kralježnica, a oštećen mu je i sluh. Revizija Ministarstva branitelja utvrdila je da Miličevićeva dokumentaciju nisu ovjerili ni nadležni liječnik ni medicinska ustanova.

A zdravstveni karton zapovjednika Tigrova prepun je sumnjivih precrtanih i podebljanih datuma javljanja liječnicima.
Vrlo su upitni i načini kako je 20-postotnim invalidom postao nekadašnji načelnik Operativne uprave Glavnog stožera general Vinko Vrbanac. Tvrdio je da je u akciji “Tvigi” 12. veljače 1994. ranjen ispod lijevog oka, no prvi je put zbog navodnog ranjavanja bolnicu posjetio nakon godinu dana. Uz to je tvrdio da zbog ranjavanja pati od teških neurotičnih poremećaja i, premda nije priložio ni jedan dokument koji bi dokazao njegove probleme, ipak je proglašen invalidom. Kad je Vrbancu ukinut status ratnog invalida, i on se pridružio generalima koji su Ministarstvo branitelja tužili Upravnom sudu, u nadi da će im pravosuđe priznati da su bolesni.

Neuvjerljiva je i liječnička dokumentacija 30-postotnog invalida generala Stanka Sopte, koji je prije rata uhićen pri provali u automobil. Prema dokumentima što ih je potpisao Marinko Krešić, ispisanim ručno i bez bilo kakvih oznaka službenih postrojbi kojima je ranjenik pripadao, tijekom 1993. Sopta je triput ranjavan na južnom bojištu. A u medicinskoj anamnezi piše da je liječen na mostarskoj kirurgiji, dok se ispod nalazi žig “Ratna bolnica Herceg Bosna, Grude”, i to bez liječnikova potpisa. Ni medicinska dokumentacija zagrebačke bolnice Sveti Duh nije ovjerena, zbog čega je upitno je li Sopta legalno stekao invalidski status.

General Sergio Rabar razvojačen je 1. travnja 1994., a u lipnju sljedeće godine dijagnosticirano mu je psihičko oboljenje zbog čega je proglašen 40-postotnim invalidom. Vladino povjerenstvo ukinulo mu je status, a Rabar ga je tužio Upravnom sudu. Zbog dijabetesa, gluhoće, srčanih tegoba i PTSP-a kao 40-postotni invalid vodi se Rudi Stipčić. Zbog psihičkih smetnji, dijabetesa i problema s kralježnicom 70-postotni invalid je postao general Mate Viduka.

Generali preuzeli estradu. Neće više niko da peva dok ne dokaže moralno političku podobnost.

dzango wrote:Generali preuzeli estradu. Neće više niko da peva dok ne dokaže moralno političku podobnost.

Ona bar  zabavlja ljude a oni sviraju kurcu i plaše ih.

epikur37 wrote:brena mora proći katarzu

:D

Ovo pismo je sročio vjerojatno neki bolesnik iz kakve udruge i zamolio ih da potpišu. Valjda misli da ćemo se sad ustrtarit

kaya wrote:

dzango wrote:Generali preuzeli estradu. Neće više niko da peva dok ne dokaže moralno političku podobnost.

Ona bar  zabavlja ljude a oni sviraju kurcu i plaše ih.

Grebu se za medijsk prostor. Jebeš generale koji se grebu o pevaljku ovakvim staljinističkim metodama moralno političke podobnosti.

kaya wrote:Ovo pismo je sročio vjerojatno neki bolesnik iz kakve udruge i zamolio ih da potpišu. Valjda misli da ćemo se sad ustrtarit

Ma ovo je Tolj garant napisao

Inače posvađao se sa ostatkom Generalskog zbora

dzango wrote:

kaya wrote:

dzango wrote:Generali preuzeli estradu. Neće više niko da peva dok ne dokaže moralno političku podobnost.

Ona bar  zabavlja ljude a oni sviraju kurcu i plaše ih.

Grebu se za medijsk prostor. Jebeš generale koji se grebu o pevaljku ovakvim staljinističkim metodama moralno političke podobnosti.

Komedija...generale hrvatska je ugrožena, pjevaju jugoslovenku, moramo nešto poduzeti, molim vas potpišite ovo hitno ! 
Toga nema ni balkanskom špijunu...

Hektorović wrote:

kaya wrote:Ovo pismo je sročio vjerojatno neki bolesnik iz kakve udruge i zamolio ih da potpišu. Valjda misli da ćemo se sad ustrtarit

Ma ovo je Tolj garant napisao

Inače posvađao se sa ostatkom Generalskog zbora

Čudi me :)

kaya wrote:Koga briga više za rat , bolje da se ne sramote.
A kakvu su državu napravili dovoljno govori činjenica da im razvijaju jugo zastavu 2019. 
Ne ova četvorica nego općenito .

pa bilo bi fora mahat zastavom trećeg rajha u jeruzalemu na koncertu i pjevat ja sam švabica


pa se čudit zašto nekog smeta

a dobro ovo da je država degenerična stoji, ali nisu za to krivi generali ni vojnici, nego oni koji su došli iza 2000. na vlast i razjebali sve

kaya wrote:I nek se brena ispriča ..

prije bandic

kaya wrote:

jastreb wrote:Vuksadinare ce za 10 g.ovaj koncert u svojoj knjizi usporediti sa skupom na Gazimestanu 89-te i istaknuti kao početak aktivizacije Memoranduma 3.

Mene frka kad škoro pobjedi da me ne identificira i locira. Odmah da kažem, ja sam samo otvarala usta, nisam pjevala

bila si...biljezim

marcellus wrote:

kaya wrote:Koga briga više za rat, bolje da se ne sramote.
A kakvu su državu napravili dovoljno govori da ćemo razviti jugo zastavu 2019. 
Ne ova četvorica nego općenito.

pa bilo bi fora mahat ostao trećeg rajha u jeruzalemu na koncertu i pjevat ja sam švabica


pa se čudno zašto netko smeta

dobro ovo da je država degenerična stoji, ali nisu za krive generali ni vojnici, nego oni koji su došli iza 2000. na vlast i razjebali sve

precizno sroceno...i milan..ero od formata kako tepa drugi ero ovaj forumski

Mislim da ste scenu potpuno pogrešno interpretirali. Kao i obično. 
Radi se o nakupini Milanovićevih birača. Naglašavam ono "nakupini".
Da ih slučajno ne bi sveli pod "ljevičare". Malo je tu pravih ljevičara.
Malobrojniji su nego što mislite.