Denkverbot

Ne znam odakle si sad izvela taj zakljucak da sam previse usmjerena na druge i da ne mogu smisliti nista svoje, Mativka? Pa upravo to ne radim. Jer Razmisljam. Povezujem. Svjesna sam i sebe i drugih. Postavljam odredjene hipotetske situacije ne bih li bolje uocila kamo me moja razmisljanja vode. Ali nisam se iskljucivo samoodredila. Puno je toga utjecalo na mene od mog rodjenja do sadasnjeg trenutka.


Vezano uz tebe i Abena, sama si spomenula da su razgovori s njime podosta utjecali i na tvoja razmisljanja. Pa te fino pitam, jesi li mu duzna ista? Cemu sad ljutnja? Trebam li se i ja na tebe naljutiti zato sto si od svega onoga sto sam napisala izvukla pretpostavku da sam duzna drugim ljudima jer su utjecali na mene?

Ra wrote:Nažalost, sad nemam vremena učestvovati, ali sviđa mi se u kojem smjeru je otišla tema.

Sad ću samo reći da mi je drago opet vidjeti meni dragu osobu tu ( ) , 

... a ostalo večeras...

Jesam li to ja? :) *

tartaruga wrote:
Vi ste pjevačica, plesačica, slikarica, književnica, dramaturginja... što ste najviše?
 – Što sam u taj čas, to sam najviše.

Onda sam upravo glavobolja na desnoj strani glave... :)


Ciao.


Otisla.

I uzela si mene i Abena za primjer?

Ne mislis li s obzirom na osnovnu premisu, da smo nas dvoje ne bitni?!

O tvom postu, razmisljala sam globalno...
...ah, da...ekipa kultnih sve shvacaju osobno.

...ne svidate mi se niti malo.

violator wrote:

Ra wrote:Nažalost, sad nemam vremena učestvovati, ali sviđa mi se u kojem smjeru je otišla tema.

Sad ću samo reći da mi je drago opet vidjeti meni dragu osobu tu ( ) , 

... a ostalo večeras...

Jesam li to ja? :) *

Stvarno si me obradovala. :)

violator wrote:

tartaruga wrote:
Vi ste pjevačica, plesačica, slikarica, književnica, dramaturginja... što ste najviše?
 – Što sam u taj čas, to sam najviše.

Onda sam upravo glavobolja na desnoj strani glave... :)


Ciao.


Otisla.

glavobolja sam i ja..

zanimljivo je pitanje, nameće mi se da nas drugi doživljavaju u fragmentima, a što od tih djelića može nastati? jedan zaokružen i normalan duplikat naš? nekako sumnjam..

ili ja krivo shvaćam problem, kontinuitet misli i djela te naša percepcija je moguća samo nama, kao što naš aben kaže, kad ne postoji pristup tome sve ispada redukcionistički i slaganje nekog iz sjećanja može biti samo jedan 2D-portret-

mativka wrote:I uzela si mene i Abena za primjer?

Ne mislis li s obzirom na osnovnu premisu, da smo nas dvoje ne bitni?!

O tvom postu, razmisljala sam globalno...
...ah, da...ekipa kultnih sve shvacaju osobno.

...ne svidate mi se niti malo.

Okej, idemo ovako. Ako su Jedviga i Ivica mjesecima vodili razgovore o razlicitim temama i Jedviga je shvatila da su je ti razgovori poprilicno odredili, utjecali na njen nacin razmisljanja, nadogradili je, znaci li to da je Jedviga duzna nesto Ivici? Drzati stranu u daljnjim razgovorima, skuhati mu kavu i ispeci kolace, biti mu prijatelj, biti mu ljubavnica, biti mu rame za plakanje, biti mu mali prst desne ruke, biti mu xyz? Je li mu ista duzna?

Dakle..?

Ne pizdi bezveze i ne pravi problem tamo gdje ga nema samo zato jer ni sama ne znas sto odgovoriti..

Ra wrote:

violator wrote:

Ra wrote:Nažalost, sad nemam vremena učestvovati, ali sviđa mi se u kojem smjeru je otišla tema.

Sad ću samo reći da mi je drago opet vidjeti meni dragu osobu tu ( ) , 

... a ostalo večeras...

Jesam li to ja? :) *

Stvarno si me obradovala. :)

Hajde da i ja nekig obradujem. :) Hvala ti. :* Ma necu se zadrzavati. Nemam vise force za ovo. :)


Uzivaj u danu!

tartaruga wrote:

violator wrote:

tartaruga wrote:
Vi ste pjevačica, plesačica, slikarica, književnica, dramaturginja... što ste najviše?
 – Što sam u taj čas, to sam najviše.

Onda sam upravo glavobolja na desnoj strani glave... :)


Ciao.


Otisla.

glavobolja sam i ja..

zanimljivo je pitanje, nameće mi se da nas drugi doživljavaju u fragmentima, a što od tih djelića može nastati? jedan zaokružen i normalan duplikat naš? nekako sumnjam..

ili ja krivo shvaćam problem, kontinuitet misli i djela te naša percepcija je moguća samo nama, kao što naš aben kaže, kad ne postoji pristup tome sve ispada redukcionistički i slaganje nekog iz sjećanja može biti samo jedan 2D-portret-

A ti mislis da postoji neprekinuti kontinuitet izmedju nasih misli i djela? Sto je s vlastitim sjecanjima? Ona nisu fragmentarna? Ne postoje rupe u memoriji koje popunjavamo kojecime? A sto je temelj naseg identiteta? Sjecanja. Ne samo ona, ali sjecanja su nam bitna kad se samoodredjujemo. Ali toliko se toga gubi u ladicama podsvijesti i nesvjesnog.

violator wrote:

mativka wrote:I uzela si mene i Abena za primjer?

Ne mislis li s obzirom na osnovnu premisu, da smo nas dvoje ne bitni?!

O tvom postu, razmisljala sam globalno...
...ah, da...ekipa kultnih sve shvacaju osobno.

...ne svidate mi se niti malo.

Okej, idemo ovako. Ako su Jedviga i Ivica mjesecima vodili razgovore o razlicitim temama i Jedviga je shvatila da su je ti razgovori poprilicno odredili, utjecali na njen nacin razmisljanja, nadogradili je, znaci li to da je Jedviga duzna nesto Ivici? Drzati stranu u daljnjim razgovorima, skuhati mu kavu i ispeci kolace, biti mu prijatelj, biti mu ljubavnica, biti mu rame za plakanje, biti mu mali prst desne ruke, biti mu xyz? Je li mu ista duzna?

Dakle..?

Ne pizdi bezveze i ne pravi problem tamo gdje ga nema samo zato jer ni sama ne znas sto odgovoriti..

Sve je to ok,
osim što Jadviga ne vidi dalje od foruma..

Kic, molim te, otvori Kultne...please..ups, postoje...

mativka wrote:

violator wrote:

mativka wrote:I uzela si mene i Abena za primjer?

Ne mislis li s obzirom na osnovnu premisu, da smo nas dvoje ne bitni?!

O tvom postu, razmisljala sam globalno...
...ah, da...ekipa kultnih sve shvacaju osobno.

...ne svidate mi se niti malo.

Okej, idemo ovako. Ako su Jedviga i Ivica mjesecima vodili razgovore o razlicitim temama i Jedviga je shvatila da su je ti razgovori poprilicno odredili, utjecali na njen nacin razmisljanja, nadogradili je, znaci li to da je Jedviga duzna nesto Ivici? Drzati stranu u daljnjim razgovorima, skuhati mu kavu i ispeci kolace, biti mu prijatelj, biti mu ljubavnica, biti mu rame za plakanje, biti mu mali prst desne ruke, biti mu xyz? Je li mu ista duzna?

Dakle..?

Ne pizdi bezveze i ne pravi problem tamo gdje ga nema samo zato jer ni sama ne znas sto odgovoriti..

Sve je to ok,
osim što Jadviga ne vidi dalje od foruma..

Ja cu fino zakljuciti da ti jednostavno - ne razumijes pitanje. Sto je okej.


Takve su ti postavke.

violator wrote:

tartaruga wrote:

violator wrote:

tartaruga wrote:
Vi ste pjevačica, plesačica, slikarica, književnica, dramaturginja... što ste najviše?
 – Što sam u taj čas, to sam najviše.

Onda sam upravo glavobolja na desnoj strani glave... :)


Ciao.


Otisla.

glavobolja sam i ja..

zanimljivo je pitanje, nameće mi se da nas drugi doživljavaju u fragmentima, a što od tih djelića može nastati? jedan zaokružen i normalan duplikat naš? nekako sumnjam..

ili ja krivo shvaćam problem, kontinuitet misli i djela te naša percepcija je moguća samo nama, kao što naš aben kaže, kad ne postoji pristup tome sve ispada redukcionistički i slaganje nekog iz sjećanja može biti samo jedan 2D-portret-

A ti mislis da postoji neprekinuti kontinuitet izmedju nasih misli i djela? Sto je s vlastitim sjecanjima? Ona nisu fragmentarna? Ne postoje rupe u memoriji koje popunjavamo kojecime? A sto je temelj naseg identiteta? Sjecanja. Ne samo ona, ali sjecanja su nam bitna kad se samoodredjujemo. Ali toliko se toga gubi u ladicama podsvijesti i nesvjesnog.

ne mislim da je neprekinut kontinuitet, ali neka dosljednost nam daje smisao, odmah se prisjetim Tarkovskog i kako nosi svijeću preko bazena (nostalgia?)

sjećanja su kao asocijativni skokovi da, svega se ne sjecam i sve sam skloniji demenciji, bojim se da cemo sve vise padati u ruke Alzheimeru (kao i Cioran), neki dan sam sreo nekog nakon 12g skoro, radi u trgovini i nest mi pomaze, i osjecam bliskost i oboje smo zbunjeni, poslije ga potrazim na fejsu i dodam, i on je osjetio da me skenirao ali nije bio nacistu jel se znamo ili ne.. nekad je taj podsvjesni senzor pametniji u prepoznavanju

ebenica wrote:

violator wrote:

aben wrote:

violator wrote:

U osnovi, oduvijek me je zanimalo u kolikoj bih se mjeri razlikovala od osobe koja bi nastala kao rezultat svih sjecanja osoba s kojima sam ikada komunicirala. :-) Postojimo li izvan pogleda drugih? Sto je nasa bit, ono nesto sto nas cini autenticnima?

misliš, u koj mjeri bi te drugi razlikovali? jer razlikovala bi se 100 posto.
drugi te uopće ne bi razlikovali., uz pretpostavku da je kopiranje sjećanja potpuno.


postojimo.
naša bit je kontinuum našeg mišljenja i djelovanja, a autentičnima nas čini jedinstvena perspektiva, budući da niko ne more zauzimati isti prostor ko i mi u iston vrimenu, plus biološke karakteristike.

Ako nas autenticnima cini nasa jedinstvena perspektiva, tada i drugi ljudi imaju jedinstvene perspektive pa se i njihova sjecanja o nama - razlikuju. Svatko od njih, pri interakciji s nasim doppelgangerom, pronasao bi nesto sto bi se razlikovalo od njihovog sjecanja na nas...

živimo u dva svemira, u svom i u očima promatrača. dva promatrača se nikad neće složiti čiji je original, niti nama samima neće dati da budemo original, sve je kopija osim vlastitog doživljaja.

Oprosti, tvoj mi je komentar potpuno promaknuo.

Ma nekako, meni je ocito da smo sebi samima - jedinstveni. Druge ljude uvijek dozivljavamo posredno, putem njihovih rijeci i ponasanja, sebe uvijek neposredno, naravno. Mi smo prica koja se pripovijeda iz prvog lica. Oni su price koje se pripovijedaju iz treceg lica.

E sad, nekako intuitivno (dakle, nedovoljno promisljeno) cini mi se da i mi sebe izmisljamo. Izmisljamo poredak ondje gdje ga mozda uopce nema. I nasa su sjecanja o nama samima fragmentarna. A katkada mi se cini i da ono cega se sjecamo takodjer prilagodjavamo trenutnim dozivljajima i vrijednostima.


Ipak, zanima me, kada bi nas doppelganger postojao istovremeno s nama samima, bi li drugi ljudi mogli prepoznati original?

violator wrote:

violator wrote:

aben wrote:

violator wrote:

U osnovi, oduvijek me je zanimalo u kolikoj bih se mjeri razlikovala od osobe koja bi nastala kao rezultat svih sjecanja osoba s kojima sam ikada komunicirala. :-) Postojimo li izvan pogleda drugih? Sto je nasa bit, ono nesto sto nas cini autenticnima?

misliš, u koj mjeri bi te drugi razlikovali? jer razlikovala bi se 100 posto.
drugi te uopće ne bi razlikovali., uz pretpostavku da je kopiranje sjećanja potpuno.


postojimo.
naša bit je kontinuum našeg mišljenja i djelovanja, a autentičnima nas čini jedinstvena perspektiva, budući da niko ne more zauzimati isti prostor ko i mi u iston vrimenu, plus biološke karakteristike.

Ako nas autenticnima cini nasa jedinstvena perspektiva, tada i drugi ljudi imaju jedinstvene perspektive pa se i njihova sjecanja o nama - razlikuju. Svatko od njih, pri interakciji s nasim doppelgangerom, pronasao bi nesto sto bi se razlikovalo od njihovog sjecanja na nas...

Da pojasnim malo bolje, taj doppelganger koji bi bio ekstrapoliran iz sjecanja svih ljudi koji su ikada bili u interakciji s nama mozda bi bio jednako nepoznat, neprepoznatljiv kao i mi sami tim istim ljudima jer se njihova pojedinacna sjecanja na nas - razlikuju.

ali riječ je o ljudima, ne o strojima. ljudska percepcija nekoga pojedinca ni striktna, ljudi dopušćaju svojin zaključcima da budu nekompletni. uključuju mogućnost da je neko jednomu čoviku ovakov, a drugomu onakov bez unutarnjih konfliktov. razumi se da će i soma definicija karaktera biti fluidna, pa će se pesimiston okarakterizirati osoba koja često misli loše od jednoga, i ona koja učestalo misli loše, od strone drugoga čovika.

pod dobron kopijon podrazumjevan da bi se vjerno kopiralo sjećanje osobe s obziron na onoga ki će provjeravati autentičnost, pa bi tako kopija mene prema mativki će biti bloga, a prema ostalin socijalistima stroga, tako da niko ne bi mogo razlikovati orginal i kopiju.

mativka wrote:

violator wrote:

mativka wrote:

violator wrote:

mativka wrote:Zanimljiva pitanja.

No, prvo što mi pada na pamet kao odgovor je:...živim s svojim postavkama i nadogradnjom.
...u svom univerzumu...

A kako su te tvoje postavke nastale? Jesi li ih ti sama
i samo ti odredila? Ako necega nismo svjesni (recimo izuzetnog utjecaja roditeljskog odgoja u dobi kad smo bili najprijemcljiviji, kad nismo imali razvijen analiticki um),, znaci li to da ono ne postoji?

Utjecaj hormona, bioloskih programa, drugih ljudi, odgoja u formativnim godinama - sve je to dio "nasih postavki i nadogradnje".

S obzirom na sve sto si navela, jesmo li duzni ikome?

Nisam sigurna da razumijem pitanje.

Jesi li ti duzna Abenu cuvati stranu samo zato jer su  razgovori s njime utjecali na tvoju nadgradnju?

Dakako da ne razumiješ, jer si previše usmjerena na druge.

Jeli itko u stanju nešto smisliti svoje, bez da povezuje mene i Abena?

I on ima svoj univerzum.

jo nemun nikakov svoj svemir, držin da je svemir jedun jedini, i da svoje svemire imaju samo solipsisti i narkomani

tartaruga wrote:
Vi ste pjevačica, plesačica, slikarica, književnica, dramaturginja... što ste najviše?
 – Što sam u taj čas, to sam najviše.

uhljebica, do bi se okladiti

tartaruga wrote:

violator wrote:

tartaruga wrote:

violator wrote:

tartaruga wrote:
Vi ste pjevačica, plesačica, slikarica, književnica, dramaturginja... što ste najviše?
 – Što sam u taj čas, to sam najviše.

Onda sam upravo glavobolja na desnoj strani glave... :)


Ciao.


Otisla.

glavobolja sam i ja..

zanimljivo je pitanje, nameće mi se da nas drugi doživljavaju u fragmentima, a što od tih djelića može nastati? jedan zaokružen i normalan duplikat naš? nekako sumnjam..

ili ja krivo shvaćam problem, kontinuitet misli i djela te naša percepcija je moguća samo nama, kao što naš aben kaže, kad ne postoji pristup tome sve ispada redukcionistički i slaganje nekog iz sjećanja može biti samo jedan 2D-portret-

A ti mislis da postoji neprekinuti kontinuitet izmedju nasih misli i djela? Sto je s vlastitim sjecanjima? Ona nisu fragmentarna? Ne postoje rupe u memoriji koje popunjavamo kojecime? A sto je temelj naseg identiteta? Sjecanja. Ne samo ona, ali sjecanja su nam bitna kad se samoodredjujemo. Ali toliko se toga gubi u ladicama podsvijesti i nesvjesnog.

ne mislim da je neprekinut kontinuitet, ali neka dosljednost nam daje smisao, odmah se prisjetim Tarkovskog i kako nosi svijeću preko bazena (nostalgia?)

sjećanja su kao asocijativni skokovi da, svega se ne sjecam i sve sam skloniji demenciji, bojim se da cemo sve vise padati u ruke Alzheimeru (kao i Cioran), neki dan sam sreo nekog nakon 12g skoro, radi u trgovini i nest mi pomaze, i osjecam bliskost i oboje smo zbunjeni, poslije ga potrazim na fejsu i dodam, i on je osjetio da me skenirao ali nije bio nacistu jel se znamo ili ne.. nekad je taj podsvjesni senzor pametniji u prepoznavanju

kad si kod alchajmera, evo se brian očešo o njega i o mogućnosti da se čovik premini, na totalno pragmatičnoj osnovi;

[size=36]The Backwards Induction of Aging
[/size][size]
By Bryan Caplan[/size]
If you’re lucky, you’ll be old one day.  Your mental faculties will deteriorate, especially your memory and your ability to adapt to new conditions.  Your personality, however, is likely to stay about the same.  Which raises a serious question: What will life be like for someone who has (a) poor memory, (b) low flexibility, and (c) your personality?
Before sorrow overwhelms you, remember: You’ll probably have younger people around to help you.  Which raises a more specific question: How will younger people treat someone who has (a) poor memory, (b) low flexibility, and (c) your personality?
It’s tempting to quip, “Poorly!”  But there’s a wide range of possible outcomes.  A know-it-all with severe memory loss is far more aggravating than an equally forgetful person who admits his own amnesia.  A self-aware inflexible person is more pleasant company than a dismissively inflexible person.  A person with failing health who naturally looks on the bright side is more pleasant than a person who was miserable even in the best of times.  And like it or not, the more pleasant your company, the more company you’ll have – and the better care you’ll get.
So what?  Well, while your personality is unlikely to change when you’re 80, most readers are not 80 yet.  You can, perhaps with great effort, reform yourself.  Unless you’ve previously factored the contents of this post into your character, why not marginally change course?  Be more modest about your mental faculties – especially your memory.  You can even formally test your memory to see how you compare to the rest of the population – and periodically re-test yourself to see how your memory is holding up.  Try not to be so stubborn – or at least be mindful of how your stubbornness burdens those around you.  And yes, strive to be positive and pleasant to others.  Train yourself to look on the bright side of life, forget about the news, and steer conversation to subjects that the people around you enjoy.  If this seems hard, compare it to the challenge of being old, bitter, and isolated.
“I’m too old to change.”  The elderly routinely use this as an excuse for the aggravation they cause.  Yet if you look down the game tree and do backwards induction, you’ll find not an excuse, but a blueprint for a better senescence.  One day, you’ll be too old to change?  Very well; then repair your personality now before it’s too late!

violator wrote:
Ipak, zanima me, kada bi nas doppelganger postojao istovremeno s nama samima, bi li drugi ljudi mogli prepoznati original?

drugi ljudi je širok pojam, mislim da ne bi mogli, ali počela si s nekim filmom i cijela ova priča je mene podsjetila na jedan, gledao sam ga davno, ne sjećam se puno osim radnje donekle.
radnja je da se dogodi nešto gdje je cijeli svijet, naravno ne mislim cijeli planeti nego javnost iz toga dijela gdje se radnja odvija, prijatelji, novinari, grad protiv glavnog aktera, osim jedne osobe, ta osoba ostane jedina u cijelom filmu kojoj je stajalište: ne, to nije osoba koju sam ja upoznala..uglavnom da skratim, na kraju filma ta osoba ju pita kako je znala, zašto je jedina vjerovala i objašnjenje te osobe je neki događaj iz prošlosti, skroz nevezan za film, neki bezvezni događaj, i ta osoba kaže u stilu: taj dan sam ja tebe upoznala i mi se od tada znamo, iako se znaju od djetinjstva...znači dogodilo se nešto gdje se jedna osoba "pokazala", razotkrila drugoj na način na koji se možda ne bi mogla razgovorom ili nečim drugim...neki ljudi se poznaju cijeli život a da se u stvari nikad "ne upoznaju"...naravno, to je samo film, al nadam se da za svakoga od nas postoji takva jedna osoba koja bi nas mogla prepoznati uvijek i svugdje, čisto iz romantičnih razloga da ne ispadne da smo ovaj život putovali sami, da je postojao netko tko nam je radio društvo u najvećoj intimi koju imamo kad smo sami sa sobom... samoća i usamljenost su stvarno ružne i žao bi mi bilo da bilo tko provede život na taj način, sakriven.

Violator

evo nešto za tebe ovo će te sigurno zanimati ma i za ostale ako ih je volja pogledat i poslušat.