Od djece cvijeća do vječne djece

Pola stoljeća poslije Woodstocka

Od djece cvijeća do vječne djece
Piše JURE VUJIĆBilanca hipijevskog i šezdesetosmaškog dekonstruktivističkog kulturnog, društvenog i identitetskog pogona nastanak je destrukturiranih generacija vječne djece. Simbolička je to figura postmoderniteta koja je zamijenila zrelog čovjeka, racionalnog, ozbiljnog proizvođača
O pedesetoj obljetnici teško je reći nešto novo o Woodstocku, jer je gotovo sve već napisano. Treba podsjetiti da je najveći rock-koncert u povijesti trebao biti održan u Woodstocku kao meki američke kontrakulture, no zbog protivljenja lokalnog stanovništa na kraju je održan na farmi Maxa Yasgura u White Lakeu kod Bethela u državi New York. Tamo će nastupati perjanice američkog rocka: Hendrix, Crosby, Stills & Nash, Creedence Clearwater Revival, Janis Joplin i mnogi drugi. Umjesto predviđenih sto tisuća gledatelja, broj će se popeti na petsto tisuća. Koncert će se održati u potpunoj dezorganizaciji i kaosu, nestašici hrane i vode, dok će droga slobodno cirkulirati, a obilna kiša i blato pogoršati situaciju. U takvu sigurnosno i sanitarno kaotičnu stanju, tri će osobe smrtno stradati.

Hipijevski kult Rousseauove figure plemenitog divljaka danas je mutirao u kult hipermobilnog vječnog mladića / Snimio Patrik Maček / PIXSELL

U naše doba rave i techno partyja, gdje se okupljaju tisuće partijanera, mislimo kako smo daleko od vremena djece cvijeća i šarolikih veselih hipijevskih druženja iz šezdesetih. Ispod generacijske kontrakulturne nenasilne filozofije flower powera i marketinški pomno održavana mitološkog narativa nazire se nepoželjna paralelna, podzemna povijest pozadinskih režisera tog megadogađaja, anatomija obavještajnog manipuliranja i eksperimentiranja (pod okriljem CIA-ina projekta MK-ULTRA, što je bila tajna šifra za nezakonitu, prikrivenu operaciju pokusa nad ljudima) s hipijevskom buntovničkom američkom mladom generacijom. Danas je javna tajna da je tijekom koncerta američka tajna služba dijelila LSD iz eksperimentalnog laboratorija švicarske farmaceutske tvrtke Sandoz kako bi ispitala psihofizičke učinke na potrošače. Za sigurnost na koncertu brinula se hipi-zajednica Hog Farm u koju su ubačeni specijalni agenti obučeni za masovnu distribuciju LSD-a i psihološka savjetovanja.

Od hipija do japija
Prema Charlesu Shaaru Murrayju, „put od hipija do japija nije tako mučan kako mnogi vjeruju“. Dobar dio stare hipijevske retorike mogao bi se savršeno uklopiti u današnji menadžerski poslovni žargon. Mnogi hipijevski predvodnici postali su 1980-ih pravi japiji korporativnog društva, urednici srednjostrujaških medija, uključujući velikog vođu Jerryja Rubina, uvjerena Reaganova aktivista i neoliberalnog republikanca. Francuz Michel Clouscard predvidio je tu transformaciju u djelu Kapitalizam zavođenja, razumjevši hipi-pokret kao unutarnju krizu dinamike američkog kapitalizma. Jednostavno je prisvojio i preusmjerio liberalno-lijeve slogane (individualizam, hedonizam, nomadizam, kozmopolitizam, slobodarski život) u službu kapitalističkog tržišta želja, unutar novoga koncepta liberalno-libertarijanskog kapitalizma. Nakon Drugoga svjetskog rata s Marshallovim planom nastojao se generirati permisivni model za novoga mlađeg potrošača, ostajući pak represivan prema proizvođaču. Tada pod okriljem pop-rock-glazbene industrije nastaje novo tržište želja, a hipijevska kontrakultura i šezdesetosmaška pobuna bit će glavni akteri i promotori takva tržišta. Promicanje neograničena hedonizma i individualističkog eksperimentiranja, liberalizacija seksualnih odnosa i masovna konzumacija opijata trebali su poslužiti kao nove poluge društvene alijenacije. Proces stvaranja ovisnosti danas se nastavlja s modelom adiktivnog kapitalizma koji analizira Patrick Pharo. On proučava idolatriju prema tehnologiji, ekranima, ovisnost o Facebooku, ali i kompulzivnom potragom za optimizacijom i profitom, kao sastavnice procesa koji se temelji na umjetno generiranim željama i potrebama. Proces porobljavanja tržišta putem generiranja vertikalne ovisnosti potrošača o vlasniku, prisvajanjem njegovih pokretačkih želja, analizira Frédéric Lordon u djelu Kapitalizam, želja i ropstvo: Marx i Spinoza služeći se Spinozinom antropologijom.

Nova generacija Netflix ‘n’ chill
Bilanca hipijevskog i šezdesetosmaškog dekonstruktivističkog kulturnog, društvenog i identitetskog pogona pod okriljem kulturnog marksizma i građanskog neposluha flower powera, za sociologa Michela Maffesolija nastanak je „destrukturiranih generacija vječne djece“. Simbolička je to figura postmoderniteta koja je zamijenila zrelog čovjeka, racionalnog, ozbiljnog proizvođača. Riječ je o generaciji koja je prigrlila novu ideologiju mladenaštva (jeunisme) po kojoj treba vječno ostati mlad, odijevati se mladenački, misliti kao mladi, izbrisati bore i uživati u sadašnjem trenutku, bez korijena u prošlosti. Hipijevski kult Rousseauove figure plemenitoga divljaka i mladenačkog bunta seksa, droga i rock ‘n’ rolla danas je mutirao u hipsterski kult hipermobilnog vječnog mladića na električnom romobilu generacije Netflix ‘n’ chill. Kao rezultat takva procesa dekonstrukcije načela autoriteta u odgojno-obrazovnom sustavu, pogotovo nakon ‘68, nastala je suvremena vladavina postmodernoga doba narcisa o kojoj govori Christopher Lasch u obliku dominacije individualizma i hipersubjektivizacije društva.

Nakon generacije hipija, šezdesetosmaša, koju postupno zasjenjuje pank-pokret, japiji osamdesetih, nastaje i generacija X i Y, milenijska. Svi navedeni neologizmi pomodarski su nazivi za površni eksplikativni društveni i povijesni model neke generacije. Današnja milenijska generacija (millennials) nastaje s generacijama rođenih 80-ih (između 1980. i 1995). Naravno, model generacijske eksplikacije često je ograničen i reducionistički jer podliježe teoriji generacijskoga ciklusa prema kojoj se društvo dijeli na četiri segmenta razdoblja od 16 do 20 godina, a riječ je o modelu često primjenjivanu u marketinškim potrošačkim strategijama. No razvidno je da su oni postali potrošačka i komercijalna meta novih tehnologija, pogotovo kad je riječ o tehnofilskoj generaciji zaljubljenoj u IT-inovacije. Za razliku od drugih alternativnih kontrakultura, među kojima je i hipi-generacija Woodstocka, koje su se protivile industriji kulture i potrošačkom društvu, milenijska generacija obožava nove tehnologije i potrošnju potpomognutu mobilnim aplikacijama. Suvremena generacija prihvaća konformistički habitus konzumacije brendova, društvenih vrednota. Tako su nastali jakiji (Young Urban Creative), nova urbana tribalna vrsta, mutirala iz generacije Y, rođenih između 80-ih i 2000, koja kombinira urbani komoditet s nastavkom mladenačkih utopija. Ono što je razlikuje od generacije japija (Young Urban Professional) nastale nakon hipi-generacije Love and Peace, često povezivane s figurom ciničnoga golden boya, njihova je kreativna dimenzija na temelju koje teže društvenom prihvaćanju. Jakiji su djeca interneta, često povezani s internetskom i visoko tehnologiziranom ekonomijom, konzultanti u Instagram-kampanjama, brogrameri (zajednica programera). Glavni je cilj postići savršenu ravnotežu između osobne realizacije, kreativnosti i profita.

Neki već govore o nastanku novog indie-kapitalizma, koji kombinira mikropoduzeća, nove načine potrošnje i proizvodnje, humanizam i ekologiju s kapitalizmom. Neki analitičari nazivaju ih generacijom Netflix and chill, jer se vole opuštati i provoditi slobodno vrijeme kod kuće, gledajući serije i filmove. Veliki su ljubitelji društvenih mreža i virtualne komunikacije svih vrsta. Neki ih nazivaju generacijom mutanata ili polumutanata jer su jako mobilni, fleksibilni na tržištu rada i u načinu života, brzo mutiraju u skladu s brzim ritmom tehnoloških inovacija. Kako su rođeni u doba interneta i visokih tehnologija, neki ih nazivaju digitalni domorodci, ekološki su senzibilni i zagovornici zdrave hrane.

Za razliku od generacija šezdesetih, a pogotovo buntovničke šezdesetosmaša, koja je otvoreno zagovarala pobunu protiv kapitalističkog i potrošačkog društva, nove generacije gaje pragmatični egoizam. Kad je riječ o zaposlenju i vlasništvu, njihovi su pripadnici individualisti, umreženi, nestrpljivi i inventivni. Za razliku od hipijevske generacije, koja je dobrovoljno živjela na marginama društva i gajila komunitarne načine života, misleći da tako mijenja svijet na bolje, suvremene generacije nisu prožete društvenim i političkim utopijama ili revolucionarnim idealima. Socijalna prekarizacija i potpuna pauperizacija mladih u Europi, ali i u Sjevernoj Americi, snažno je utjecala i oblikovala generaciju koja ne nastoji radikalno mijenjati svijet, već pragmatično pronalaziti nove alternative i prilike unutar dominantnog sustava. Jean-Laurent Cassely proučava fenomen nove generacije te ističe kako se generacijski mentalni obrasci mijenjaju. Današnja generacijska pobuna nema radikalne aspekte kao u prošlosti, već poprima poduzetničke dimenzije. Stari šezdesetosmaški slogan „nikada ne raditi“ ili „živjeti bez praznog trenutka i uživati bez zapreka“, danas ne vrijedi. Riječ je o nadadaptaciji u ime koje mlađe generacije često mijenjaju posao i profesionalni sektor, ne radi radikalnog prekida, kao što je to bio slučaj s hipijima koji su zagovarali povratak prirodi i zemlji, već nastoje uskladiti poslovni svijet i potrošnju s vlastitim vrednotama. S obzirom na nestabilnost radnog mjesta i prekarizacije, nove generacije ne vjeruju u sigurne dugoročne planove karijere, nego radije eksperimentiraju u obliku raznolikih projekata. To postavlja pitanje njihove generacijske ostavštine novim pokoljenjima. Naravno, kriteriji društvenog uspjeha razlikuju se od doba 80-ih: postignuće osobne autonomije, lokalno i ekološki senzibilizirana profesija, prezir prema klasičnim poslovnim hijerarhijama iz postindustrijskog doba… Milenijska generacija prva je koja ima moć nad drugim jer su na vodećim položajima numeričkih tehnoloških transformacija i drže ključeve budućnosti.

Hoće li mladi popraviti svijet
Generacije Woodstocka i ‘68. nastojale su putem utopije i društvenih metapolitičkih nenasilnih revolucija promijeniti svijet po uzoru na kontrakulturni diskurs Theodorea Rozacka, dok suvremene generacije nastoje putem pragmatizma istražiti nove društvene ravnoteže. Ipak, pitanje je hoće li nove generacije, koje se pragmatično zadovoljavaju hiperindividualističkim atomiziranim društvom, moći popraviti svijet suočen s gospodarskim, socijalnim i identitetskim krizama, nestankom bioraznolikosti i prirodnih resursa, rastućim jazom između bogatih i siromašnih ili će isključivo služiti kao adaptibilna generacijska matrica selfie-društva, kao modus reprodukcije dominantnoga neoliberalnog kapitalističkog sustava.

Povjesničar anarhizma Ronald Creagh hipijevski pokret smatra posljednjom spektakularnom pobunom utopijskog socijalizma iz 19. stoljeća, ali zbog nedostatka ideološki organizirane strukture s alternativnim društvenim modelom dominantni sustav uspio je neutralizirati strukture mladenačke kontrakulture. Radikalne težnje usmjerene su ispušnom ventilu hedonizma i permisivnosti s pomoću kemijske manipulacije. Takva infiltracija s milenijskom generacijom nije potrebna jer ona u većini prihvaća, s određenim subjektivnim kritičkim retuširanjem, konformistička i sistemska pravila igre. I jedni i drugi u konačnici su nažalost proizvod antropocentrističkog poimanja svijeta i društvenog solipsizma, koji postavljaju „osobnu sreću i užitak“ kao krajnji egzistencijalni cilj, što savršeno odgovara kapitalizmu zavođenja.

U tom se smislu i postavlja pitanje postojanja kolektivnoga generacijskog subverzivnog htijenja i snage, koji nadilazi taj eudemonizam, i pružanja otpora sustavu nakon devastacije i dekonstrukcije staroga svijeta u ime mita o neprestanoj emancipaciji i vječnom napretku. Ili riječima Alberta Camusa: „Svaka generacija, nema sumnje, misli da je osuđena na promjenu svijeta. Moja zna da to više neće učiniti. Ali njezina je zadaća možda veća. Sastoji se u sprečavanju propasti svijeta.“

https://narod.hr/kultura/jure-vujic-od-djece-cvijeca-do-vjecne-djece-hoce-li-mladi-popraviti-svijet
........................

Uvijek sjajni Jure Vujić!

mogo bi se okladiti da ti uopće ne znoš ča je vujić zapravo hoti reći:)

aben wrote:mogo bi se okladiti da ti uopće ne znoš ča je vujić zapravo hoti reći:)

trebaš pomoć oko teksta... :D

samo da ispeglam robu...posvetit ću ti se

epikur37 wrote:

aben wrote:mogo bi se okladiti da ti uopće ne znoš ča je vujić zapravo hoti reći:)

trebaš pomoć oko teksta... :D

samo da ispeglam robu...posvetit ću ti se

a da, milenialsima žene više ne peglaju...

ajd, čekati ću te

od poremećaja u mladosti do poremećaja u starosti 

Hrvatsku je 68-ma najmanje dotakla. Taj je pokret više je bio aktualan u Srbiji. Naročito među studentima. No tom pokretu pripadali su i tako djelovali i istaknti partijski ukovodioci poput Latinke Perović i Nikezića.

Hrvati su tom pokretu koji je bio izrazito zapadnjački nekako odoljeli i u to doba bavili se nekim drugim bedastoćama'mada je po meni hipi pokret najveca bedasoća.

jastreb wrote:Hrvatsku je 68-ma najmanje dotakla. Taj je pokret više je bio aktualan u Srbiji. 

više u srbiji nego u meriki?

aben wrote:

jastreb wrote:Hrvatsku je 68-ma najmanje dotakla. Taj je pokret više je bio aktualan u Srbiji. 

više u srbiji nego u meriki?

Govorim o Hrvatskoj,koja je 1968.bila u Jugoslaviji. U tom sam se kontekstu dotakao Srba.

Znači ¸1968-ma u SFRJ imala je najveći odjek u Srbiji.

Zašto je 1968. imala slab odjek u Hrvatskoj?

Po mom mišljenju zato jer je onaj dio Hrvata koji je bio vjeran Partiji smatrao da su to zapadnjačke pizdarije sa kojima se ne treba previše baviti,dok onaj drugi dio u 68-oj vidi svoju šansu pa pokreću nekakve debate,stvaraju poznatu deklaraciju,a iz čega nastaje i Hrvatsko proljeće ili MASovni POKret,kojeg su pokrenuli hvrvatski komunisti,kojeg je u početku podržao i Tito,ali se isti pod utjecajem nekih ekstremnih nacionalista izvitoperio u pravu kontrarevoluciju.

pa da jedino su se srbi na čavić brdu odvaljivali na hendrixa.... jebiga jedino su oni u to doba uzgajali travu

michaellcmacha wrote:pa da jedino su se srbi na čavić brdu odvaljivali na hendrixa.... jebiga jedino su oni u to doba uzgajali travu

Ti kao da živiš u 19.st.pa od Srba vidiš samo pravoslavce od Dvora do Tušilovića.

Pričamo o Srbima u urbanoj Jugoslaviji. Znači prije svega Beograd i prije svega Srbija,urbana Srbija. Znači Latinka Perović i Marko Nikezić,koji su zbog propagiranja 68-maškog Pokreta kao visoki rukovodioci srpske partije i republike isključeni iz SK. Zatim riječ je o studenstkim nemirima u Srbiji(BG),kakvih u Hrvatskoj nije bilo.

Uostalom oko ovo što ja pišem slaže se kompletna hrvatska historiografija,bez obzira na ideološke predznake.

jastreb wrote:

michaellcmacha wrote:pa da jedino su se srbi na čavić brdu odvaljivali na hendrixa.... jebiga jedino su oni u to doba uzgajali travu

Ti kao da živiš u 19.st.pa od Srba vidiš samo pravoslavce od Dvora do Tušilovića.

Pričamo o Srbima u urbanoj Jugoslaviji. Znači prije svega Beograd i prije svega Srbija,urbana Srbija. Znači Latinka Perović i Marko Nikezić,koji su zbog propagiranja 68-maškog Pokreta kao visoki rukovodioci srpske partije i republike isključeni iz SK. Zatim riječ je o studenstkim nemirima u Srbiji(BG),kakvih u Hrvatskoj nije bilo.

Uostalom oko ovo što ja pišem slaže se kompletna hrvatska historiografija,bez obzira na ideološke predznake.

u hrvatskoj je 67 bila puno važnija, i godinu ranije od 68 se već odigrala igranka, a 4 godine kasnije je išla betonaža... ovo gore pak je bila zajebancija na konto krkana koji su uistinu travu uzgajali, al ih hendrix baš i nije doticao

aben wrote:

epikur37 wrote:

aben wrote:mogo bi se okladiti da ti uopće ne znoš ča je vujić zapravo hoti reći:)

trebaš pomoć oko teksta... :D

samo da ispeglam robu...posvetit ću ti se

a da, milenialsima žene više ne peglaju...

ajd, čekati ću te

Posteljine kakva roba u gradu je sezona duža nego u bodulima.

A oko teme, Juru pratim još od kad je pisao za Vjesnik, sjajne kolumne.

Njegova kritika liberalizma, individualizma, 69-osmaštva i neoliberalnog kapitalizma po meni je odlična. Za razliku od marksističkih kritika, krajnje lijevih

njegovo polazište je iz modernog francuskog konzervativizma i desnice, s pozicija organskog društva i države.

U svom djelu Intelektualni terorizam odlično već tada obrađuje ideologiju političke korektnosti, anatemu govora mržnje.

Dosta široko zahvata temu pa malo izgubi koherenciju ali radi se vrhunskom kritičaru.

Jastreb je ovdje djelomično u pravu hrvatska studentarija se revoltirala preko nacionalnog pitanja, hrvatsko proljeće i sl.

Dok je u srbiji to više išlo preko građansko liberalne ideje. Razumljivo jer su srbi smatrali da su jugoslavijom riješili nacionalno pitanje pa to nije moglo biti nosilja nekog revolta. Jedna od prvih izvedbi Kose je sa uni bg.

michaellcmacha wrote:

jastreb wrote:

michaellcmacha wrote:  ovo gore pak je bila zajebancija na konto krkana koji su uistinu travu uzgajali, al ih hendrix baš i nije doticao

Misliš li na Krdžane?

Koliko mi je znano ti su uzgajali samo ljutu krdžu,po kojoj su i dobili ime.

Što se rocka tiče među Krdžanima,mislim da su ono doba oni bili više pod utjecajem rocka,nego mase današnjih mladih  Hrvata,koji su danas uglavnom pod utjecajem srbijanskog trash-folk smeća.

Oni pak koji ne slušaju taj otpad slušaju nekakve klape,nekakve gemište poput Rozge i Severine...

Ostalo je jako malo. Koliko ja upažam Nirvana je bio posljednji brand na kojeg su se Hrvati masovno furali. Grunges. Nakon odlaska Cobaina,nestaje i posljednji urbani globalni rock pokret u Hrvatskoj. Danas imamo one posljednje stare prolupale pankere,metalce ili nekakve kvazi rockere koji se okupljaju u bajkerskim klubovima. No i ti koje sam spomenuo su uglavnom alkoholičari i travari.

jastreb wrote:

aben wrote:

jastreb wrote:Hrvatsku je 68-ma najmanje dotakla. Taj je pokret više je bio aktualan u Srbiji. 

više u srbiji nego u meriki?

Govorim o Hrvatskoj,koja je 1968.bila u Jugoslaviji. U tom sam se kontekstu dotakao Srba.

Znači ¸1968-ma u SFRJ imala je najveći odjek u Srbiji.

aan, tako. 
a i obje zemlje su u europi, to ti more biti kontekst za spominjanje srbov nakon 1991.

epikur37 wrote:

aben wrote:

epikur37 wrote:

aben wrote:mogo bi se okladiti da ti uopće ne znoš ča je vujić zapravo hoti reći:)

trebaš pomoć oko teksta... :D

samo da ispeglam robu...posvetit ću ti se

a da, milenialsima žene više ne peglaju...

ajd, čekati ću te

Posteljine kakva roba u gradu je sezona duža nego u bodulima.

A oko teme, Juru pratim još od kad je pisao za Vjesnik, sjajne kolumne.

Njegova kritika liberalizma, individualizma, 69-osmaštva i neoliberalnog kapitalizma po meni je odlična. Za razliku od marksističkih kritika, krajnje lijevih

njegovo polazište je iz modernog francuskog konzervativizma i desnice, s pozicija organskog društva i države.

U svom djelu Intelektualni terorizam  odlično već tada obrađuje ideologiju političke korektnosti, anatemu govora mržnje.

Dosta široko zahvata temu pa malo izgubi koherenciju ali radi se vrhunskom kritičaru.

čekoj, prečito sun i jo brevijar, ali mi ne govorimo o tomu, nego o ovomu članku;

ča jure želi reći isovin, to ti meni reci:)


posteljina kakva roba u gradu je sezona duža nego u bodulima- kakova ti je ovo rečenica, druže?

Hrvati su imali prečih problema, nisu imali luksuza da se bune zbog pobune same.

1967. Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog jezika
1971. Maspok i hrvatsko proljeće
1972. Brutalno gaženje istog
1974. Donošenje novog Ustava SFRJ
i dalje hrvatska šutnja do jeseni 1988.

U tom kontekstu, fenomen ‘68 je u Hrvatskoj bespotreban.

Srbi su (a zapravo, ‘68 je promatrala Jugoslaviju, reagirali su beogradski studenti) kao formirana, komotna nacija, sa riješenim nacionalnim pitanjem barem u matici, postali plodno tlo za proteste. Liberalno krilo SKS-a jest tada nastradalo, ali to treba gledati u kontekstu odvojene borbe unutar partije, posebno slučaj Nikezić, koji se opirao rješenjima kakva su se nazirala za Ustav iz 1974. (i dalje, slučaj “sječe knezova”).

I konačno, pobuna protiv establishmenta u Jugoslaviji 1968. je bila osudjena na neuspjeh jer se prije ili poslije morala očešati o Tita. A tu je i stalo.

Zaključno, “ideale” ‘68 su dokrajčili šezdesetosmaši, makar iz drugog ešalona, do 2000-ih, rata u Iraku i navodnog Arapskog proljeća: Bill Clinton, Tony Blair, Joscha Fisher itd. itd. Bunili su se protiv Vijetnamskog rata, da bi pokrenuli seriju ratova i nasilja.

Ali dobro, u nakazno naslijeđe su primili liberalnu agendu i fašizam govora mržnje. Kao što su studenti prigrlili onu “što gore, to bolje” i na plenumima nisu polemizirali da li radikalizam, nego koji je minimum radikalizma uopće prihvatljiv i tek su vaspitnim palicama čuli disonantne tonove, tako i danas liberalni fašisti histerično kmeče u svojoj općoj degeneraciji, a kontraargumente proglašavaju govorom mržnje.

Zajedničko i jednima i drugima je nesposobnost za dijalog, i u konačnici, napad na samo tkivo političke zajednice i društvenih normi, civilizacije kao takve.

aben wrote:

epikur37 wrote:

aben wrote:

epikur37 wrote:

aben wrote:mogo bi se okladiti da ti uopće ne znoš ča je vujić zapravo hoti reći:)

trebaš pomoć oko teksta... :D

samo da ispeglam robu...posvetit ću ti se

a da, milenialsima žene više ne peglaju...

ajd, čekati ću te

Posteljine kakva roba u gradu je sezona duža nego u bodulima.

A oko teme, Juru pratim još od kad je pisao za Vjesnik, sjajne kolumne.

Njegova kritika liberalizma, individualizma, 69-osmaštva i neoliberalnog kapitalizma po meni je odlična. Za razliku od marksističkih kritika, krajnje lijevih

njegovo polazište je iz modernog francuskog konzervativizma i desnice, s pozicija organskog društva i države.

U svom djelu Intelektualni terorizam  odlično već tada obrađuje ideologiju političke korektnosti, anatemu govora mržnje.

Dosta široko zahvata temu pa malo izgubi koherenciju ali radi se vrhunskom kritičaru.

čekoj, prečito sun i jo brevijar, ali mi ne govorimo o tomu, nego o ovomu članku;

ča jure želi reći isovin, to ti meni reci:)


posteljina kakva roba u gradu je sezona duža nego u bodulima- kakova ti je ovo rečenica, druže?

Il razumiješ il ne razumiješ glede potonje rečenice.

Vujićev članak se vrti oko njegovog osnovnog stava u kritici liberalizma ali konkretnije ovdje o sveprusitnoj frazi kako će mladi promijeniti svijet na bolje i stalnoj potrebi da se bude mlad...pa makar i mator i kljakav i bolestan ali da se keziš i izigravaš mladića. Navezano na vrijednosti to je imperativ stalnog zadovoljavanja, ispunjenja i realizacije pojedinca. Pa i Bruckner Pascal je o tome pisao.

Inače liberali ne podnose ovu kritiku, kako vi desni tako ni oni lijevi.