da li treba ukinuti gluposti u kninu

Treba ugojenoj pederčini ukinuti azil za prvu ruku...

pizzon wrote:

vuksadinare wrote:

pizzon wrote:to u meni ne izaziva nista osim
saznanja da u hrvatskoj slave
pogrom nad mojim narodom.
nesto sto lako formira klicu za
osvetom.

pa mi smo s esvteili za '91..ako cemo tako kako rezoniras..ionako klica osvete nikad nije ni zamrla stoljecima...tko zeli mir imat ce ga tko ne zeli nikad ga nece ni biti...realno na ovvim prostorima nitko ne zeli iskreno mir ni suradnju..da se to zeli davno bi se to ostvarilo..isto kad se netko cudi dva prijatelja,brata se pobise na smrt a prije toga prijateljevali..prijateljevali su iskreno kurac moj..iskreni prijatelji s enikad nece pobiti ako se posvađaju vec mogu odmah riejsiti carke..tako da u jugi nit je bilo iskrenog bratstva,prijateljstva sve je bilo umejtno,prisilno radi mira u kuci...i zato velim onaj tko hoce mir i suradnju tako c ei biti..tko prica samo da to prica nece nikad toga biti...

ne kenjaj vucko
nije tacno da postoji visevekovna
mrznja izmedju srba i hrvata.
ona je stara tek toliko koliko je proteklo od bolesne velikosrpske misli rođene u 17. stoljeću u redovima SPC-a

ok, 3,5 veka...samo

vuksadinare wrote:ovo je najdraza sorina i erina reklama 

https://www.youtube.com/watch?v=anB_1_malmM

E, bome si me podsjetio na mlade dane kad je radenska bila opća imenica, kano digitron ili kaladont (baš tako, s "a").

U kninu ne, to ce uvijek odrzavati jer je vracen teritorij. Ove jedino thompsonovce i arlaukanje okolo ja ne bi dala, sramote nas puno brate...al kak da im zabraniš

kaya wrote:U kninu ne, to ce uvijek odrzavati jer je vracen teritorij. Ove jedino thompsonovce i arlaukanje okolo ja ne bi dala, sramote nas puno brate...al kak da im zabraniš

Ne možeš ukinuti folklor. THOMPSON je iznad same glazbe. Koju se realno van prigoda i ne sluša nešto previše.

Hektorović wrote:

kaya wrote:U kninu ne, to ce uvijek odrzavati jer je vracen teritorij. Ove jedino thompsonovce i arlaukanje okolo ja ne bi dala, sramote nas puno brate...al kak da im zabraniš

Ne možeš ukinuti folklor. THOMPSON je iznad same glazbe. Koju se realno van prigoda i ne sluša nešto previše.

Znam...al uvijek bude neki cirkus, to arlauče, oni misle da ratuju ponovo, opijaju se, zbog njijovog psihičkog zdravlja nije dobro, kuziš..

Ne kuze nista ti ratni huškači 
Sto je najbolje, nikad od njih pravih boraca , to je samo na jeziki jsko 
Kuzim ja tu mušku igru rata : najprije se puno prijete i dizu galamu 
Onda podbruse pete kad zagusti 
To se pokazalo u ratu iteksko. 
Mnogi su bili instantno pod drogom ili rumom da bi izdržali strah 
A mnogi su stradali zbog neopreza i ludosti a ne hrabrosti 
Muski su na forumu posebice meni neke nevjerovatne pedercine 
OSIM JASTREBA 
TAKVOG SE TREBA BOJATI ..
E..

kaya wrote:U kninu ne, to ce uvijek odrzavati jer je vracen teritorij. Ove jedino thompsonovce i arlaukanje okolo ja ne bi dala, sramote nas puno brate...al kak da im zabraniš

Kayu za precjedicu.

Sora wrote:Ne kuze nista ti ratni huškači 
Sto je najbolje, nikad od njih pravih boraca , to je samo na jeziki jsko 
Kuzim ja tu mušku igru rata : najprije se puno prijete i dizu galamu 
Onda podbruse pete kad zagusti 
To se pokazalo u ratu iteksko. 
Mnogi su bili instantno pod drogom ili rumom da bi izdržali strah 
A mnogi su stradali zbog neopreza i ludosti a ne hrabrosti 
Muski su na forumu posebice meni neke nevjerovatne pedercine 
OSIM JASTREBA 
TAKVOG SE TREBA BOJATI ..
E..

..moj boze kakve rakije sve danas ima

Nije problem što thompsonovci slave oluju nego što im je oluja u mozgu, oni su u oluji svake godine , oni misle da se sad dogada.i zato treba nešto poduzeti jer ce u ludnicu...

Na današnji dan, točno prije tri godine, #VesnaGrgić, dragovoljka Domovinskog rata sa 1066 borbenih dana na prvoj crti,  majstor i trenerica Taekwondoa, nositeljica crnog pojasa 3. Dan, do rata djelatnica Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu, danas predsjednica Vidre i voditeljica Zelenog odreda piše:

Svetkovina  „Oluje“ – Dan kada mnogi branitelji crvene od stida.

„Mene, dragovoljku-veteranku Domovinskog rata, konsternirala su i duboko uvrijedila skandalozna zbivanja na nedavnom svečanom obilježavanju Dana hrvatskih branitelja u Kninu. Duboko me uvrijedilo ponašanje cjelokupnog državnog vrha i predstavnika hrvatskih branitelja te sa indignacijom odbacujem svaku povezanost s njima. Ne mogu pristati na opciju da na proslavi Oluje, akcije na koju sam ponosna, i proslavu Dana hrvatskih branitelja koji je trebao biti i MOJ dan, Kninom neometano maršira kolona ustaša! Dok se redaju govornici gadljivo se zaklinjući u svetost Domovinskog rata, vječnu zahvalnost braniteljima, izgradnju međusobnog povjerenja, jednakost, toleranciju, demokraciju, vladavinu prava i što sve ne, Kninom arogantno paradira hrpica spodoba u crnom, koja po vokaciji zastupa baš sve suprotno! Javno pljuju na sve na što sam bila ponosna, što sam činila i u što sam vjerovala dajući svoj doprinos u Domovinskom ratu. I nikom ništa!!! Tek nekoliko prijava i mlakih priopćenja. Kakvi su to ljudi u državnom vrhu koji se ne izjašnjavaju i ne iznose jasan stav o prizivanju i veličanju ustaštva, najvećeg zla hrvatske povijesti? Koga oni predstavljaju? Mene – sigurno ne!

Zašto su ondje prisutni predstavnici branitelja to odšutjeli? Očekivala sam da će u službenom obraćanju javnosti, u najmanju ruku slatkorječivim političarima „skočiti u oči“. Nazvati u medijima tu sramotnu provokaciju tek incidentom, znači arogantno minorizirati cijeli događaj (ono kao kad kiša pokvari ribičiju), a to je – blago rečeno – skandalozno. Šutnja predstavnika branitelja  vrlo je indikativna i upravo zastrašujuća! Primjećujem da sve veći broj mojih bivših suboraca (koji za sebe vole reći „MI branitelji…) otvoreno i javno podržavaju ustaštvo i sve što ono nosi, koriste istu retoriku, zagovaraju iste ideje i sve se više poistovjećuju s njim. Crno izgleda ponovno dolazi u modu. Na velika vrata! Neometano slaveći ustaštvo, promiču ga kao jedini i ultimativni oblik Hrvatstva, šireći mržnju, teror, netoleranciju, agresiju, nasilje… sve oblike fašizma! Pa, za Boga miloga, ta grupa razularenih branitelja zastupa sve ono PROTIV čega smo se u Domovinskom ratu borili!! 

Zašto je, zaboga, smrtni grijeh reći da sam antifašist i da su svi oni koji tvrde da su se borili protiv agresije na Hrvatsku u osnovi bili antifašisti u antifašističkoj borbi?! Ta grupa branitelja sve ove poslijeratne godine provodi u bjesomučnoj jurnjavi za mirovinama, invalidninama, ratnim dodacima, beneficijama, sveopćem grabežu, u bespoštednim borbama za fotelje postaju sve beskrupulozniji i opasniji! Tvrde da je to obrana digniteta boraca i invalida Domovinskog rata i svega što s tim ide u paketu, kao „da se ne zaboravi“. Sredstvima kojima pokušavaju „obraniti“ svoj dignitet upravo i pridonose tomu da budu zapamćeni. I osuđeni. Ta se grupa branitelja koristi fašističkom retorikom, zagovara i slijedi ideju propale klerofašističke, izdajničke tvorevine, veliča zločinca Antu Pavelića, svojim nazočenjem “uveličava“ otkrivanje spomenika najobičnijem kriminalcu i teroristi Miri Barešiću, prijeti „krvavim Uskrsom“, postavlja plinske boce kao bombe pred sve nas koji se u tome ne nalazimo, otvoreno prijeti svakome tko se drzne imati drugo i drugačije mišljenje, podupire provođenje segregacije po školama u kojima brutalno stigmatiziraju djecu čiji su roditelji „komunjare“. Za tu je mržnjom zaluđenu grupu branitelja Ante Pavelić velikan hrvatske povijesti. Bahato prekrajaju povijest prema svom nahođenju gazeći svakoga tko se usudi svjedočiti drukčije, Hrvatstvo mjere brojem dana provedenih na frontu, a domoljublje količinom opljačkanoga. U svojoj nadmenosti eklatantno krše zakon, šire mržnju prema svemu što nije hrvatsko ili što oni misle da nije hrvatsko. Ta grupa provodi teror i nameće jednoumlje baš isto kao i sistem protiv kojeg tvrde da su se borili! 
Zato pitam sve vas koji se prepoznajete u tim redovima: 

Jesu li oni koji nisu bili na frontu s nama, a protive se takvim stavovima, manji Hrvati?! 

Jesu li svi oni borci drugih nacionalnosti s kojima smo dijelili rov 1991. manji domoljubi?! 
Jesu li ateisti i ljudi različite vjeroispovijesti manji Hrvati i manji domoljubi? 

Jesu li svi civilni invalidi koji nisu mogli fizički biti s nama na frontu manji domoljubi, pa je samim time i njihovo Hrvatstvo manje? 

I, da! Jesam li ja, rođenjem Makedonka, s rodnim listom pisanim ćirilicom, manje zaslužna za obranu i stvaranje Hrvatske? 

I KOME sam to dužna uvijek iznova tumačiti da su mi roditelji i svi preci, od stoljeća sedmog Hrvati?! I uopće zašto?! 

Svaka uljuđena, sređena i civilizirana država od takve grupe odavno bi se distancirala…i poslala je tamo gdje joj je i mjesto. U zatvor! Ako među njima i ima nekih naivnih i zalutalih, njih u povijest. Točka. Protiv agresije sam se borila i agresija nikad nije bila, niti će biti moja opcija! Moj san je bio, a i dalje jest, da živimo u slobodi gdje ćemo otvoreno, bez straha moći izražavati svoje stavove, svjetonazore, vjeroispovijest, političko opredjeljenje, gdje spominjanje tekovina antifašističke borbe neće biti izdaja i smrtni grijeh, u zemlji gdje povjerenje neće biti zaboravljena kategorija, gdje će poznavanje ćiriličnog pisma biti stvar opće kulture, gdje se tolerancija neće učiti na utakmicama, a domoljublje graditi na mitinzima, zemlja u kojoj ćemo djeci moći pogledati u oči… bez suza srama. 
Dan hrvatskih branitelja više ne namjeravam slaviti, ni obilježavati. Ni sve ostale „Dane“. Moj obraz mi je važniji. Ostao je neokaljan. Moj dignitet nitko ne treba čuvati ni braniti. Zato svima, gore spomenutima likovima, kao i svim petominutnim političarima koje su iznjedrili, koji su odveli NE SAMO MOJU Hrvatsku u primitivizam, divljaštvo, mrak, očaj i beznađe, poručujem DA NISAM UZ VAS, DA VAS NE PODRŽAVAM, DA SE NISAM BORILA ZA OVAKVO DRUŠTVO I OVAKVU DRŽAVU I DA VAS SE NE BOJIM! 

Moj ratni put: 

Neposredno prije odlaska na bojišnicu živjela sam, onako malo razmaženo, u centru Zagreba, radila kreativni posao u Institutu „Ruđer Bošković“, kao nositeljica crnog pojasa u Taekwondou obučavala mlade toj plemenitoj vještini, putovala , puno čitala, svirala klavir. 
Kad su zatutnjale prve uzbune, bila sam predsjednica jedne od Mjesnih zajednica te, baš kao i svi u gradu, počela ludu jurnjavu s organiziranjem skloništa, sklanjanjm ljudi, tješenjem prestravljenih majki sa djecom… Sa zebnjom sam pratila vijesti i sama užasnuta događanjima kojima smo svi tada bili zatečeni. Odgajana sam s vjerom i povjerenjem u ljude, gledajući ljude duboko u oči, njegujući i gradeći prijateljstva, putujući svijetom, zadojena jedino znatiželjom. Zato sam bila jednostavno šokirana divljaštvom i brutalnošću agresije koja se događala. U jednom sasvim slučajnom razgovoru u ranu jesen 1991.jedan prijatelj me zapitao:“ Bi li ti malo pomogla dečkima kaj se bore?“ Taj čas sam pristala, uvjerena da je to tu negdje blizu pa ću moći možda skočiti malo doma… pa malo opet tamo. Nisam mogla ni slutiti kako to funkcionira. Dva dana iza toga bila sam sa dečkima iz MUP-a, Zagrepčanima, na putu za Sunju. U glavi mi je stalno zvonilo da je Sunja jedan od najspominjanijih gradova u to vrijeme i to samo po broju granata koje su dnevno padale na grad. 600, 700… Pa kamo ja to idem? 

Već prvi nagovještaj ozbiljne nelagode osjetila sam pri prelasku Save skelom. Vidjela sam napeta lica oko sebe, a onda je jedan od putnika, onako usput rekao: „Ako se pojave avioni taj čas skači u Savu! Na skeli nitko nema šanse.“ Nisu se pojavili. Vozili smo dalje bez svjetala, a čitava slika je bila gotovo bajkovito mistična. Ispunjena napetošću i nemirom. Zloslutna. U apsolutnom mraku stali smo pred nekom ruševinom jedva vidljivom na mjesečini i u tišini počeli istovarivati stvari. Bila sam zbunjena, pomalo prestrašena, ali i znatiželjna. Pa gdje sam ja to? Gdje su borci, gdje je taj front? Ako je rat, zašto je tišina? Nakon nekoliko metara hoda dopratili su me do neke napuštene kuće, rekli „tu ćeš se upoznat sa zapovjednikom“ i otišli u mrak. Dočekali su me dragi ljudi, uz svjetlo se petrolejke  predstavili, opremili me odorom i naoružanjem. Neprestano me pratio filmski osjećaj nadnaravnog, osjećaj da sanjam i da ću se probuditi u svom toplom krevetu. Otpratili su me do mog „bunkera“, ruševne kuće u kojoj ću biti smještena i ondje sam upoznala suborce s kojima ću provoditi dane i noći. Dočekali su me prvo kao još jednog dragocjenog borca, tek onda kao ženu. Rambo, Guzo, Zvonko, Frbi…
Sjedili smo u kuhinji, pričali, upoznavali se. Naučili su me što treba raditi, što se od mene očekuje, gdje su sve drugi bunkeri… i odmah, tu prvu noć, bila sam na straži. Sjedila u mraku, osluškivala svaki šum kroz otvor bunkera i bila upozorena da na svaki sumnjivi „krc“ dižem uzbunu. Tek drugi dan sam saznala što to znači , da su „oni“ tek stotinjak metara udaljeni, da se znaju prikrasti, ubaciti bombu… i već smo drugo jutro napadnuti iz svih smjerova, toliko silovito da se nisam imala vremena ni prestraviti. Pucala sam zajedno s ostalima, po prvi put u životu osjećajući da branim goli život! I tako iz dana u dan. Spavala sam na podu, na madracu kojeg su donijeli iz neke druge nepuštene kuće, u vreći za spavanje, pokrivena s 2-3 teške deke. Noćima sam drhtala od hladnoće. Nije bilo tekuće vode, toplinu smo osjetili jedino u kuhinji uz štednjak na kojem smo kuhali i grijali vodu. Na prozorima su umjesto stakla bile daske kroz čije pukotine je stalno ulazila hladnoća. Od prvog sumraka živjeli smo u apsolutnoj tišini i mraku. Nevidljivi i nečujni. Bio je to život u okruženju s vrlo malo mirnih trenutaka. Spoznaja da smo na prvoj crti i spoznaja da formalno nema sigurne mogućnosti uzmaka otvarala je put sve dubljem strahu i nesavladivoj želji za bijegom iz tog pakla. 

Najteže sam podnosila odlaske u provjeru do drugih razvaljenih, napuštenih kuća. Slike prostrtog stola u kuhinji, ostavljeni poluprazni tanjuri, prevrnuta dječja kolica… Spoznaja da su ljudi upravo bili pri ručku kad su protjerani iz svog doma ispunila me beskrajnom tugom. Gdje su sad ti ljudi? Kako im je, jesu li sigurni? Jesu li uopće živi?! Tek u tim kućama sam se po prvi put suočila sa veličinom ljudske tragedije kojoj svjedočim i jedino to je osnaživalo moju odlučnost da ostanem i pomognem. Posebno pamtim dragocjene tišine u rijetkim prekidima borbe. Već prvih dana upoznala sam snajperistu, predivnog čovjeka, humanistu, erudita, glumca i, kasnije, velikog prijatelja, sada pokojnog Svena Lastu. Neprocjenjivo i neopisivo! U tom paklu, strahu i divljaštvu dijeliti misli o umjetnosti, književnosti, glazbi... značilo je podsjetiti samog sebe da nismo izgubili ono ljudsko, da nismo podlegli koketariji brutalnosti koji su u to vrijeme bila vrlo zarazni. U Zagreb sam se vratila nešto prije Božića. Nisam mogla dalje s mojima jer je donesena odluka da se svi dragovoljci iz redova MUP-a premjeste u brigade HV. Moje dečke su poslali negdje na jug. Frbi se, na žalost, nije vratio… 

Nije mi bio nikakav šok ni problem vratiti se u normalan zagrebački život, u svjetlo i buku grada. Opet u komforu, civilizaciji, životu u prilično revijalnom tonu. Posao, treninzi, uzbune, skloništa… s mislima o mojim „dečkima iz bunkera“. Takav, gotovo idilični život trajao je tek nekoliko dana, do ranoga proljeća 92. Tada me u poštanskom sandučiću iznenadio mobilizacijski poziv da se u roku od tri dana javim u Posavinu, u postrojbu 157. brigade, MTDa. Prvo je bilo čuđenje, do tada nisam znala ni za jedan slučaj slanja poziva ženi. Onda je došao osjećaj ponosa. Dobro je, zovu me, znači da mogu pomoći. I hoću! 
Veselio me odlazak u Slavoniju gdje sam mnoga ljeta provela jurcajući po bakinom i djedovom dvorištu. Odmah sam raspoređena u izviđački vod, postala prva žena topnički izviđač u divizionu. Mislila sam, ok, nema frke, ja imam iskustva. Aha. 
Biti topnički izviđač znači ići neljudski blizu neprijatelja pa i daleko naprijed među njih, stalno se prikrivajući dojavljivati sve viđeno, navoditi topničku vatru na neprijateljske položaje, komunikacije i transporte, očitavati učinak naših topnika i stalno, baš stalno biti na nišanu snajpera i minobacača. Znala sam biti sva u modricama od čestog bacanja na tlo kako bih se zaštitila, sakrila. Danima smo znali ležati u bunkeru ukopanom u zemlji, gdje vlaga ždere kosti, oduzima snagu, izaziva grčeve, koči. Sjećam se kako smo jednom prilikom proveli 17 sati u ceradom pokrivenoj rupi (zvali smo je „grob“) dužine 2 metra i dubine samo 1 metar. Nekim drugim danima znali smo nepomično ležati i osmatrati iz mokre trave uz samu Savu, prekriveni komarcima, bez hrane, s onoliko vode koliko stane u čuturicu. I uvijek sami, bez ikakve potpore ili zaštite drugih boraca, odsječeni od svijeta, doslovno prepušteni samima sebi i vještini preživljavanja. Katkad smo pješačili olimpijske norme i onda iscrpljeni, više gladni nego siti, blatni i znojni doslovno popadali po ležajevima. Samo zahvaljujući sportu bila sam u dobroj kondiciji i mogla pratiti taj ubitačni tempo. I nismo posustali. Stvarno, bili smo dream team. S tim dečkima išla bih i na kraj svijeta… 

Kao i u Sunji bilo je prijateljstvo, povjerenje, nada, dugi razgovori o obitelji koja je tamo negdje, o budućnosti, onako toplo, ljudski… U tim trenucima užasa, stradavanja, razaranja i smrti kojima smo svjedočili morali smo imati neko uporište u sjećanju na ono što smo prije rata bili, što smo radili i čemu ćemo se vratiti. Ipak, iz dana u dan sve se više pojačavao osjećaj da sam već predugo tu, da izazivam sudbinu, jer oko mene je smrt. Činilo mi se na mahove da moje je vrijeme isteklo… da sam možda baš danas ja na redu. Sve je više bilo dana u kojima me razarala sumnja i gotovo iščekivanje - nosi li neka od svih tih silnih ispaljenih granata na sebi ispisano moje ime? Hoće li biti „dostavljena“ ravno meni „na ruke“? Kao i u Sunji, sve nas je izjedala jednaka strepnja. Tko je sljedeći? I ovdje su bili „moji dečki„ koji su mi pomogli da izdržim,  samo imali druga imena. Cigo, Bebo, Čedo, Japanac… Nikad ih neću zaboraviti. Nadam se ni oni mene. 

Ujesen sam se vratila u Zagreb s vrlo teškom ozljedom kralježnice jer je jedna od tisuća granata koje sam do tada izbjegla ipak pala preblizu. Noge su u samo tri dana potpuno otkazale poslušnost. Slijedili su doktori, bolnice, toplice, oporavak. Kasnije i još nekoliko operacija. I oporavaka koji su me dovoljno „skrpali“ da idem dalje i dalje sa nekim novim „mojim dečkima“…i tako, ukupno 1066 krvavih dana i isto toliko premračnih noći.

Danas sam dobro. Zahvaljujući vlastitoj upornosti danas hodam. I, da! Nisam invalid rata i, iako u invalidskoj mirovini, ne primam braniteljsku mirovinu…i  ni za jednu minutu provedenu  „tamo“ u rovu nije mi žao! Učinila sam sve ono što sam osjećala da moram. Sa srcem. 

Baš kako je Pascal jednom davno rekao:„Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“.

vuksadinare wrote:

Sora wrote:Ne kuze nista ti ratni huškači 
Sto je najbolje, nikad od njih pravih boraca , to je samo na jeziki jsko 
Kuzim ja tu mušku igru rata : najprije se puno prijete i dizu galamu 
Onda podbruse pete kad zagusti 
To se pokazalo u ratu iteksko. 
Mnogi su bili instantno pod drogom ili rumom da bi izdržali strah 
A mnogi su stradali zbog neopreza i ludosti a ne hrabrosti 
Muski su na forumu posebice meni neke nevjerovatne pedercine 
OSIM JASTREBA 
TAKVOG SE TREBA BOJATI ..
E..

..moj boze kakve rakije sve danas ima

A tebi krivo da tebe nisam izdvojila kao borca 
E Jrbga 

I ti si neki kalkulant . 
Nije da nisi 
Za razliku od jastreba , on je beskompromisan kad krene k nekom cilju. 

A ovo drugo s foruma su pedercine osobioto REGOC 
Eru bi se trebalo cuvsti taj bi pucao u leda

Sora wrote:

vuksadinare wrote:

Sora wrote:Ne kuze nista ti ratni huškači 
Sto je najbolje, nikad od njih pravih boraca , to je samo na jeziki jsko 
Kuzim ja tu mušku igru rata : najprije se puno prijete i dizu galamu 
Onda podbruse pete kad zagusti 
To se pokazalo u ratu iteksko. 
Mnogi su bili instantno pod drogom ili rumom da bi izdržali strah 
A mnogi su stradali zbog neopreza i ludosti a ne hrabrosti 
Muski su na forumu posebice meni neke nevjerovatne pedercine 
OSIM JASTREBA 
TAKVOG SE TREBA BOJATI ..
E..

..moj boze kakve rakije sve danas ima

A tebi krivo da tebe nisam izdvojila kao borca 
E Jrbga 

I ti si neki kalkulant . 
Nije da nisi 
Za razliku od jastreba , on je beskompromisan kad krene k nekom cilju. 

A ovo drugo s foruma su pedercine osobioto REGOC 
Eru bi se trebalo cuvsti taj bi pucao u leda

Jaoo grome pogodi me da je ja ne pogodim

haha
Sto su vam moji zvezdadi slozili pesmu.
prevazisli cuvenog Ducica !

Sora wrote:

vuksadinare wrote:

Sora wrote:Ne kuze nista ti ratni huškači 
Sto je najbolje, nikad od njih pravih boraca , to je samo na jeziki jsko 
Kuzim ja tu mušku igru rata : najprije se puno prijete i dizu galamu 
Onda podbruse pete kad zagusti 
To se pokazalo u ratu iteksko. 
Mnogi su bili instantno pod drogom ili rumom da bi izdržali strah 
A mnogi su stradali zbog neopreza i ludosti a ne hrabrosti 
Muski su na forumu posebice meni neke nevjerovatne pedercine 
OSIM JASTREBA 
TAKVOG SE TREBA BOJATI ..
E..

..moj boze kakve rakije sve danas ima

A tebi krivo da tebe nisam izdvojila kao borca 
E Jrbga 

I ti si neki kalkulant . 
Nije da nisi 
Za razliku od jastreba , on je beskompromisan kad krene k nekom cilju. 

A ovo drugo s foruma su pedercine osobioto REGOC 
Eru bi se trebalo cuvsti taj bi pucao u leda

vani plus 40 a ti rokaš po rakijetini.

na ovoj temperaturi i voda hiće s nogu.

Sora wrote:A ovo drugo s foruma su pedercine osobioto REGOC

Ako si ti žena, da, jesam, peder sam.