Petir: Protiv sam totalitarnih opcija a neki s desnice nisu jasni po pitanju bošnjačke uzurpacije u BiH

Hektorović wrote:

epikur37 wrote:x

To je politička priroda nacije, uvjeti u kojima se ona najbolje razvija i dostiže svoje blagostanje.

Sve amplitude izvan, bilo radikalno pravaške  ili jugolijeve su pogubne.

Hasanbegović: 'Tek je Tuđman isključio muslimane iz hrvatskih nacionalnih interesa'

• Može li se govoriti da su bosanskohercegovački muslimani, u jednom svom dijelu ili u jednoj fazi društvenog i povijesnog razvoja, bili ne samo dio hrvatskog društva nego i njegova nacionalnog korpusa? 

- Točnije je postaviti tezu o tome kako su Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački muslimani bili sastavni i neodvojivi dio svih glavnih hrvatskih političko-nacionalnih programa prije 1945. Ti su programi bili refleksija određene povijesne stvarnosti, a počivali su na pretpostavci da su bosanskohercegovački muslimani temeljem svoga etničkog podrijetla, jezika i ostalih narodnih značajki isto što i ostali Hrvati (katolici) te da će se socijalnom evolucijom i određenom vrstom kulturno-nacionalne akcije i među njima razviti svijest o pripadnosti zamišljenoj višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji. 

Takva zamisao nije bila tek preporodna dosjetka ili 'hegemonistička pretenzija', nego je imala i svoje pristaše među muslimanskim društvenim elitama, napose inteligencijom. Oni su u određenom hrvatskom nacionalizmu vidjeli i sredstvo razrješenja vlastitih nacionalno-modernizacijskih dvojbi koje su prožimale postosmansko muslimansko društvo u Bosni i Hercegovini. Gotovo bez iznimke, prvi naraštaj muslimanske preporodne inteligencije oblikovan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće svoje je kulturno-prosvjetne nacrte promišljao i unutar šire hrvatske kulturno-nacionalne perspektive, posebice one pravaškog usmjerenja.    

• Često se ističe da je još u Austro-Ugarskoj Hrvatski sabor prvi u Europi nakon Beča priznao islam kao ravnopravnu vjeru. 

- Da, tome je prethodilo zakonsko priznanje islama u ostalim dijelovima Monarhije uvjetovano, među ostalim, i posebnim odnosima s Osmanskim Carstvom. U hrvatskom slučaju priznanje se dovodilo u vezu s bosanskohercegovačkim muslimanima posebice među pravaškim zastupnicima koji su u tome gledali ostvarenje vlastitog programa o kršćansko-muslimanskoj slozi i nacionalnom približavanju.     

• No, i tada je austrougarska administracija, pogotovo Benjamin Kallay, željela odvojiti muslimane od utapanja u hrvatski nacionalni korpus. 

- Problematika Kallaya i općenito neki aspekti austrougarske politike u Bosni i Hercegovini nedovoljno su istraženi ili na odgovarajući način protumačeni. Kallay nikada nije nastupao kao promicatelj jedne gotove i zaokružene bosanske nacionalne koncepcije koja bi bila potpuni ekvivalent srpskoj ili hrvatskoj nacionalnoj ideologiji toga vremena. On je bio prije formulator koncepta određenog domovinskog bošnjaštva koje je bezuspješno suprotstavljao u prvom redu srpskim, kao najizraženijim, a potom i hrvatskim političko-nacionalnim pretenzijama u vezi s Bosnom i Hercegovinom.    

• Hrvatsko-muslimanski odnosi imali su različite faze u svom razvoju, od asimilatorskih tendencija kod Hrvata do potpunog odbacivanja, kao recimo u zadnjem ratu kada su se na žalost čak i sukobili. 

- Mislim da je pogrešno govoriti o 'asimilatorskim tendencijama', riječ je o različitim integracijskim koncepcijama kojima se nastojalo integrirati muslimane i njihovu kulturno -povijesnu i vjersku baštinu unutar cjeline nacrta o višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji kao njezine jednakovrijedne sastavnice. Na toj podlozi razvijaju se odnosi do 1945. Razdoblje poslije 1945., ili završetak građanske epohe, predstavlja prekretnicu ne samo u tim odnosima. Komunistički udar na građansko društvo prekinuo je dotadašnji socijalni razvitak. Bosansko muslimansko društvo od 1945. razvija se na posve drugačijim zasadama. Jugoslavenski komunisti obračunali su se sa svim ranijim tendencijama i odnose između Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana) postavili na nove temelje, na prilike sovjetskog federalizma preslikanog u jugoslavenske uvjete.     

• Kako su se onda razvijali odnosi Hrvata (katolika) i muslimana prije i poslije 1945., posebice poslije raspada Jugoslavije? 

- Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko-srpskom (katoličko-pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko - srpskom (katoličko -pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. 

Muslimani ne zauzimaju posebno mjesto ni u programu hrvatske komunističke ljevice koja nastupa kao dio jugoslavenskoga komunističkog gibanja i koja nacionalno pitanje načelno promatra tek kao sredstvo provedbe glavnoga cilja komunističke revolucije, sukladno naputcima Kominterne. Hrvatska seljačka stranka kao nositelj nacionalnog pokreta u načelu prihvaća muslimane kao sastavni dio hrvatskoga naroda, no prema njima, kao i prema jugoslavenstvu, ima nedosljedan i ambivalentan odnos. 

Nasuprot komunističkoj ljevici i HSS-u, od sredine 30-ih godina oblikuje se i snažan protujugoslavenski hrvatski nacionalizam, više ili manje podudaran s ustaškom organizacijom, koja oživljava pravaške predaje u odnosu na Bosnu i bosanskohercegovačke muslimane. Hrvatski nacionalisti prije 1941. nastupaju kao glavni kritičari Mačekove politike prema Bosni i muslimanima, posebice u vezi s granicama Banovine Hrvatske. 

Manje je poznato kako je poslije 1939. Mile Budak u ime domovinske ustaške organizacije zagovarao uspostavu autonomne Bosne i Hercegovine kao prijelaznog oblika, prihvaćajući time glavni zahtjev muslimanske politike u Kraljevini Jugoslaviji. Sve to je imalo razumljiv odjek među bosansko-hercegovačkim muslimanima, napose muslimanskim studentima, od kojih se značajan broj priklanja hrvatskim nacionalistima još i prije 1941.          

• No, upravo je najveći problem, pa i tabu hrvatsko-muslimanskih odnosa taj krimen NDH. 

- Prije bi se moglo reći da je to bio jedan od oblika mogućeg razrješenja tih odnosa ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji te obilježen nekim drugim hipotekama. Svakako to jest tabu, ali ako zanemarimo ostale aspekte, to razdoblje je prvi i posljednji pokušaj konkretnog oživotvorenja pravaških zamisli o katoličko-muslimanskoj simbiozi u sklopu višekonfesionalne hrvatske nacije. Iz današnje perspektive može se reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačko-ideološke formacije nego i zamisli o bosanskohercegovačkim muslimanima kao sastavnom dijelu hrvatskoga naroda. 

• U današnjoj BiH posebno se tabuizira NDH, a uloga muslimana se prešućuje ili minimizira. Nije ni povijesno razmotreno zašto je dobar dio Spahinog JMO-a prihvatio Pavelića i prišao mu. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. - NDH je još uvijek određeni tabu i ovdje u Hrvatskoj, a posebice u Bosni i Hercegovini. Udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu uglavnom se zanemaruje ili objašnjava klišejima o kolaboracionizmu i 'fašizmu'. 

U Bosni i Hercegovini, posebice u bošnjačkom društvu, snažno je ukorijenjena mitološka predodžba o jugoslavenskom komunizmu i titoizmu koja onemogućava sagledavanje i razumijevanje stvarnih uzroka krvavoga raspada jugoslavenske države koji je najteže pogodio baš tu zemlju. Rat i s njime povezano stradanje shvaća se kao vanjska intervencija 'fašističkih' elemenata poraženih 1945., a ne entropije i deformacije upravo jugoslavenskog komunizma i titoizma. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. 

S tim u vezi je i pojava nekritičkog glorificiranja ZAVNOBIH-a kao navodnog čvrstog temelja na kojem se može graditi suvremena bosanskohercegovačka državnost, a zanemarivanjem jugoslavenskoga (AVNOJ) državno-pravno-ideološkog okvira unutar kojega je i mogla funkcionirati 'zavnobihovska' socijalistička forma bez sadržaja.    

• Kakva je uloga Franje Tuđmana u hrvatsko-muslimanskim odnosima, kao što je pokušaj podjele te zemlje s Miloševićem, pa i izazivanje sukoba? 

- Meni je zanimljivije pitanje je li Tuđman kao nositelj određenih hrvatskih nacionalnih koncepcija prema Bosni i Hercegovini bio realizator starih 'velikohrvatskih' tendencija ili izdanak komunističkog iskustva nacionalnih odnosa postavljenih na potpune drugačije temelje, ne samo ustavno-pravne, nego što je to bilo prije 1945. 

• I kakav je vaš odgovor? 

 - On je više-manje jasan. Tuđman je, unatoč optužbama za neoustaštvo, prema Bosni i Hercegovini poslije 1990. nastupio upravo iz perspektive odnosa koji su se stvorili nakon 1945., naravno uglavnom nemušto odgovarajući i na konkretnu političku stvarnost koju je diktirao srpski vojno-politički pohod na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te držanje međunarodne zajednice. Njegovo 'krivo' iščitavanje određenih povijesnih fenomena poput Banovine Hrvatske, koja je nastala u potpuno drugom kontekstu i, kao što se zaboravlja, kao prilog pokušaju očuvanja Jugoslavije, a ne njezina razbijanja, povjesničare i analitičare Tuđmanove uloge može zavesti na krivi trag. Njegova politika u Bosni i Hercegovini posebice ne može biti krštena 'neoustaštvom' s obzirom na to da su protumuslimanska kampanja, uključujući i rušenje džamija, zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH. 

Ovdje bih odbacio i navodni emigrantski koncepcijski udio u njegovoj politici. Nikada, nitko i nigdje u hrvatskoj političkoj emigraciji od 1945. do 1990., uključujući onu 'ustašku', kao i 'neustašku', nije zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine ili promicao protumuslimansko raspoloženje. Pojednostavljeno rečeno, Tuđman ne da nije bio vođen shvaćanjem da su muslimani zapravo Hrvati nego je učinio povijesni zaokret u hrvatskoj politici i prvi put 'isključio' muslimane iz hrvatskih nacionalnih ciljeva i kao imperativ postavio potpuno katoličko-muslimansko razgraničenje u Bosni i Hercegovini, sa svim konzekvencijama koje su iz toga mogle nastati i koje su nastale. Da budem ironičan, mislim da mu suvremeni bošnjački ideolozi na tome mogu biti zahvalni…        

• Kakvo je danas stanje muslimanske zajednice u Zagrebu? 

- Ako zanemarimo albanski udio, u smislu etničke pripadnosti prevladava bošnjačka identifikacija, ali je živa i hrvatsko-muslimanska predaja, posebice u starosjedilačkim obiteljima koje su svoj nacionalni identitet izgradile na pretkomunističkom iskustvu, a o kojima govori i moja knjiga o zagrebačkim muslimanima prije 1945. Kako se Hrvatska bude razvijala u 'normalnu' građansku državu u kojoj će se hrvatstvo razumijevati kao zajednički nazivnik svih subidentiteta, pitanje etničkog identiteta dobivat će drugorazredno značenje. U tom smislu našim upravljačkim i kulturnim elitama ne trebaju preporuke Vijeća Europe. Dovoljno je posegnuti za najboljim dijelovima vlastite političke baštine, Starčevićevom političkom i ustavnom hrvatskom nacijom. 


Već smo ustanovili kako se ne može govoriti o "asimilatorskim tendencijama" prije 1945., a u razdoblju od 1945. do 1990. "hrvatske tendencije" prema Bosni i Hercegovini ne postoje u bilo kojem obliku. Suvremeni bošnjački, kao uostalom i svi ostali nacionalni identiteti, oblikovao se kao posljedica komunističkog zahvata u nacionalne odnose poslije 1945., ali i kao izraz konkretnog iskustva zadnjeg rata kao srpskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, s jedne strane, i traume hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Latentni strah od hrvatske politike kao jednog od protagonista podjele Bosne i Hercegovine ili protubošnjačke nagodbe sa Srbima postoji. 

Kult Milorada Dodiga kao "najvećeg hrvatskog prijatelja" koji promiču određeni hrvatski političko-medijski krugovi tome svakako ide u prilog. No, ipak mislim da u Sarajevu postoji jednoznačan odnos prema Srbiji utemeljen u činjenicama te ambivalentan odnos prema Zagrebu i Hrvatskoj. Taj se odnos kreće od racionalnog sagledavanja drugačije uloge Zagreba ne samo u posljednjem ratu, uključujući i ulogu Franje Tuđmana koji se neovisno o promašajima ne može mehanički izjednačavati s Miloševićem, do histeričnog izjednačavanja Zagreba s Beogradom koje ima dublje utemeljenje još iz jugoslavenske socijalističke uravnilovke kada je na svakog "četnika" trebalo pronaći i jednog "ustašu", 





Vlado Vurušić


https://www.jutarnji.hr/arhiva/hasanbegovic-tek-je-tudman-iskljucio-muslimane-iz-hrvatskih-nacionalnih-interesa/3768816/

Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

melkior wrote:

Hektorović wrote:

epikur37 wrote:x

To je politička priroda nacije, uvjeti u kojima se ona najbolje razvija i dostiže svoje blagostanje.

Sve amplitude izvan, bilo radikalno pravaške  ili jugolijeve su pogubne.

Hasanbegović: 'Tek je Tuđman isključio muslimane iz hrvatskih nacionalnih interesa'

• Može li se govoriti da su bosanskohercegovački muslimani, u jednom svom dijelu ili u jednoj fazi društvenog i povijesnog razvoja, bili ne samo dio hrvatskog društva nego i njegova nacionalnog korpusa? 

- Točnije je postaviti tezu o tome kako su Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački muslimani bili sastavni i neodvojivi dio svih glavnih hrvatskih političko-nacionalnih programa prije 1945. Ti su programi bili refleksija određene povijesne stvarnosti, a počivali su na pretpostavci da su bosanskohercegovački muslimani temeljem svoga etničkog podrijetla, jezika i ostalih narodnih značajki isto što i ostali Hrvati (katolici) te da će se socijalnom evolucijom i određenom vrstom kulturno-nacionalne akcije i među njima razviti svijest o pripadnosti zamišljenoj višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji. 

Takva zamisao nije bila tek preporodna dosjetka ili 'hegemonistička pretenzija', nego je imala i svoje pristaše među muslimanskim društvenim elitama, napose inteligencijom. Oni su u određenom hrvatskom nacionalizmu vidjeli i sredstvo razrješenja vlastitih nacionalno-modernizacijskih dvojbi koje su prožimale postosmansko muslimansko društvo u Bosni i Hercegovini. Gotovo bez iznimke, prvi naraštaj muslimanske preporodne inteligencije oblikovan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće svoje je kulturno-prosvjetne nacrte promišljao i unutar šire hrvatske kulturno-nacionalne perspektive, posebice one pravaškog usmjerenja.    

• Često se ističe da je još u Austro-Ugarskoj Hrvatski sabor prvi u Europi nakon Beča priznao islam kao ravnopravnu vjeru. 

- Da, tome je prethodilo zakonsko priznanje islama u ostalim dijelovima Monarhije uvjetovano, među ostalim, i posebnim odnosima s Osmanskim Carstvom. U hrvatskom slučaju priznanje se dovodilo u vezu s bosanskohercegovačkim muslimanima posebice među pravaškim zastupnicima koji su u tome gledali ostvarenje vlastitog programa o kršćansko-muslimanskoj slozi i nacionalnom približavanju.     

• No, i tada je austrougarska administracija, pogotovo Benjamin Kallay, željela odvojiti muslimane od utapanja u hrvatski nacionalni korpus. 

- Problematika Kallaya i općenito neki aspekti austrougarske politike u Bosni i Hercegovini nedovoljno su istraženi ili na odgovarajući način protumačeni. Kallay nikada nije nastupao kao promicatelj jedne gotove i zaokružene bosanske nacionalne koncepcije koja bi bila potpuni ekvivalent srpskoj ili hrvatskoj nacionalnoj ideologiji toga vremena. On je bio prije formulator koncepta određenog domovinskog bošnjaštva koje je bezuspješno suprotstavljao u prvom redu srpskim, kao najizraženijim, a potom i hrvatskim političko-nacionalnim pretenzijama u vezi s Bosnom i Hercegovinom.    

• Hrvatsko-muslimanski odnosi imali su različite faze u svom razvoju, od asimilatorskih tendencija kod Hrvata do potpunog odbacivanja, kao recimo u zadnjem ratu kada su se na žalost čak i sukobili. 

- Mislim da je pogrešno govoriti o 'asimilatorskim tendencijama', riječ je o različitim integracijskim koncepcijama kojima se nastojalo integrirati muslimane i njihovu kulturno -povijesnu i vjersku baštinu unutar cjeline nacrta o višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji kao njezine jednakovrijedne sastavnice. Na toj podlozi razvijaju se odnosi do 1945. Razdoblje poslije 1945., ili završetak građanske epohe, predstavlja prekretnicu ne samo u tim odnosima. Komunistički udar na građansko društvo prekinuo je dotadašnji socijalni razvitak. Bosansko muslimansko društvo od 1945. razvija se na posve drugačijim zasadama. Jugoslavenski komunisti obračunali su se sa svim ranijim tendencijama i odnose između Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana) postavili na nove temelje, na prilike sovjetskog federalizma preslikanog u jugoslavenske uvjete.     

• Kako su se onda razvijali odnosi Hrvata (katolika) i muslimana prije i poslije 1945., posebice poslije raspada Jugoslavije? 

- Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko-srpskom (katoličko-pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko - srpskom (katoličko -pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. 

Muslimani ne zauzimaju posebno mjesto ni u programu hrvatske komunističke ljevice koja nastupa kao dio jugoslavenskoga komunističkog gibanja i koja nacionalno pitanje načelno promatra tek kao sredstvo provedbe glavnoga cilja komunističke revolucije, sukladno naputcima Kominterne. Hrvatska seljačka stranka kao nositelj nacionalnog pokreta u načelu prihvaća muslimane kao sastavni dio hrvatskoga naroda, no prema njima, kao i prema jugoslavenstvu, ima nedosljedan i ambivalentan odnos. 

Nasuprot komunističkoj ljevici i HSS-u, od sredine 30-ih godina oblikuje se i snažan protujugoslavenski hrvatski nacionalizam, više ili manje podudaran s ustaškom organizacijom, koja oživljava pravaške predaje u odnosu na Bosnu i bosanskohercegovačke muslimane. Hrvatski nacionalisti prije 1941. nastupaju kao glavni kritičari Mačekove politike prema Bosni i muslimanima, posebice u vezi s granicama Banovine Hrvatske. 

Manje je poznato kako je poslije 1939. Mile Budak u ime domovinske ustaške organizacije zagovarao uspostavu autonomne Bosne i Hercegovine kao prijelaznog oblika, prihvaćajući time glavni zahtjev muslimanske politike u Kraljevini Jugoslaviji. Sve to je imalo razumljiv odjek među bosansko-hercegovačkim muslimanima, napose muslimanskim studentima, od kojih se značajan broj priklanja hrvatskim nacionalistima još i prije 1941.          

• No, upravo je najveći problem, pa i tabu hrvatsko-muslimanskih odnosa taj krimen NDH. 

- Prije bi se moglo reći da je to bio jedan od oblika mogućeg razrješenja tih odnosa ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji te obilježen nekim drugim hipotekama. Svakako to jest tabu, ali ako zanemarimo ostale aspekte, to razdoblje je prvi i posljednji pokušaj konkretnog oživotvorenja pravaških zamisli o katoličko-muslimanskoj simbiozi u sklopu višekonfesionalne hrvatske nacije. Iz današnje perspektive može se reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačko-ideološke formacije nego i zamisli o bosanskohercegovačkim muslimanima kao sastavnom dijelu hrvatskoga naroda. 

• U današnjoj BiH posebno se tabuizira NDH, a uloga muslimana se prešućuje ili minimizira. Nije ni povijesno razmotreno zašto je dobar dio Spahinog JMO-a prihvatio Pavelića i prišao mu. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. - NDH je još uvijek određeni tabu i ovdje u Hrvatskoj, a posebice u Bosni i Hercegovini. Udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu uglavnom se zanemaruje ili objašnjava klišejima o kolaboracionizmu i 'fašizmu'. 

U Bosni i Hercegovini, posebice u bošnjačkom društvu, snažno je ukorijenjena mitološka predodžba o jugoslavenskom komunizmu i titoizmu koja onemogućava sagledavanje i razumijevanje stvarnih uzroka krvavoga raspada jugoslavenske države koji je najteže pogodio baš tu zemlju. Rat i s njime povezano stradanje shvaća se kao vanjska intervencija 'fašističkih' elemenata poraženih 1945., a ne entropije i deformacije upravo jugoslavenskog komunizma i titoizma. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. 

S tim u vezi je i pojava nekritičkog glorificiranja ZAVNOBIH-a kao navodnog čvrstog temelja na kojem se može graditi suvremena bosanskohercegovačka državnost, a zanemarivanjem jugoslavenskoga (AVNOJ) državno-pravno-ideološkog okvira unutar kojega je i mogla funkcionirati 'zavnobihovska' socijalistička forma bez sadržaja.    

• Kakva je uloga Franje Tuđmana u hrvatsko-muslimanskim odnosima, kao što je pokušaj podjele te zemlje s Miloševićem, pa i izazivanje sukoba? 

- Meni je zanimljivije pitanje je li Tuđman kao nositelj određenih hrvatskih nacionalnih koncepcija prema Bosni i Hercegovini bio realizator starih 'velikohrvatskih' tendencija ili izdanak komunističkog iskustva nacionalnih odnosa postavljenih na potpune drugačije temelje, ne samo ustavno-pravne, nego što je to bilo prije 1945. 

• I kakav je vaš odgovor? 

 - On je više-manje jasan. Tuđman je, unatoč optužbama za neoustaštvo, prema Bosni i Hercegovini poslije 1990. nastupio upravo iz perspektive odnosa koji su se stvorili nakon 1945., naravno uglavnom nemušto odgovarajući i na konkretnu političku stvarnost koju je diktirao srpski vojno-politički pohod na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te držanje međunarodne zajednice. Njegovo 'krivo' iščitavanje određenih povijesnih fenomena poput Banovine Hrvatske, koja je nastala u potpuno drugom kontekstu i, kao što se zaboravlja, kao prilog pokušaju očuvanja Jugoslavije, a ne njezina razbijanja, povjesničare i analitičare Tuđmanove uloge može zavesti na krivi trag. Njegova politika u Bosni i Hercegovini posebice ne može biti krštena 'neoustaštvom' s obzirom na to da su protumuslimanska kampanja, uključujući i rušenje džamija, zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH. 

Ovdje bih odbacio i navodni emigrantski koncepcijski udio u njegovoj politici. Nikada, nitko i nigdje u hrvatskoj političkoj emigraciji od 1945. do 1990., uključujući onu 'ustašku', kao i 'neustašku', nije zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine ili promicao protumuslimansko raspoloženje. Pojednostavljeno rečeno, Tuđman ne da nije bio vođen shvaćanjem da su muslimani zapravo Hrvati nego je učinio povijesni zaokret u hrvatskoj politici i prvi put 'isključio' muslimane iz hrvatskih nacionalnih ciljeva i kao imperativ postavio potpuno katoličko-muslimansko razgraničenje u Bosni i Hercegovini, sa svim konzekvencijama koje su iz toga mogle nastati i koje su nastale. Da budem ironičan, mislim da mu suvremeni bošnjački ideolozi na tome mogu biti zahvalni…        

• Kakvo je danas stanje muslimanske zajednice u Zagrebu? 

- Ako zanemarimo albanski udio, u smislu etničke pripadnosti prevladava bošnjačka identifikacija, ali je živa i hrvatsko-muslimanska predaja, posebice u starosjedilačkim obiteljima koje su svoj nacionalni identitet izgradile na pretkomunističkom iskustvu, a o kojima govori i moja knjiga o zagrebačkim muslimanima prije 1945. Kako se Hrvatska bude razvijala u 'normalnu' građansku državu u kojoj će se hrvatstvo razumijevati kao zajednički nazivnik svih subidentiteta, pitanje etničkog identiteta dobivat će drugorazredno značenje. U tom smislu našim upravljačkim i kulturnim elitama ne trebaju preporuke Vijeća Europe. Dovoljno je posegnuti za najboljim dijelovima vlastite političke baštine, Starčevićevom političkom i ustavnom hrvatskom nacijom. 


Već smo ustanovili kako se ne može govoriti o "asimilatorskim tendencijama" prije 1945., a u razdoblju od 1945. do 1990. "hrvatske tendencije" prema Bosni i Hercegovini ne postoje u bilo kojem obliku. Suvremeni bošnjački, kao uostalom i svi ostali nacionalni identiteti, oblikovao se kao posljedica komunističkog zahvata u nacionalne odnose poslije 1945., ali i kao izraz konkretnog iskustva zadnjeg rata kao srpskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, s jedne strane, i traume hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Latentni strah od hrvatske politike kao jednog od protagonista podjele Bosne i Hercegovine ili protubošnjačke nagodbe sa Srbima postoji. 

Kult Milorada Dodiga kao "najvećeg hrvatskog prijatelja" koji promiču određeni hrvatski političko-medijski krugovi tome svakako ide u prilog. No, ipak mislim da u Sarajevu postoji jednoznačan odnos prema Srbiji utemeljen u činjenicama te ambivalentan odnos prema Zagrebu i Hrvatskoj. Taj se odnos kreće od racionalnog sagledavanja drugačije uloge Zagreba ne samo u posljednjem ratu, uključujući i ulogu Franje Tuđmana koji se neovisno o promašajima ne može mehanički izjednačavati s Miloševićem, do histeričnog izjednačavanja Zagreba s Beogradom koje ima dublje utemeljenje još iz jugoslavenske socijalističke uravnilovke kada je na svakog "četnika" trebalo pronaći i jednog "ustašu", 





Vlado Vurušić


https://www.jutarnji.hr/arhiva/hasanbegovic-tek-je-tudman-iskljucio-muslimane-iz-hrvatskih-nacionalnih-interesa/3768816/

Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

Ali ZDS, jel to vrijedi išta!?

Isprika na mom cinizmu našim pravašima koji su utekli pod mujin šinjel.

Naš jedini interes je osnažiti naša područja koja su u teritorijalnom kontinuitetu s RH i sutra ih pripojiti.

epikur37 wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:

epikur37 wrote:x

To je politička priroda nacije, uvjeti u kojima se ona najbolje razvija i dostiže svoje blagostanje.

Sve amplitude izvan, bilo radikalno pravaške  ili jugolijeve su pogubne.

Hasanbegović: 'Tek je Tuđman isključio muslimane iz hrvatskih nacionalnih interesa'

• Može li se govoriti da su bosanskohercegovački muslimani, u jednom svom dijelu ili u jednoj fazi društvenog i povijesnog razvoja, bili ne samo dio hrvatskog društva nego i njegova nacionalnog korpusa? 

- Točnije je postaviti tezu o tome kako su Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački muslimani bili sastavni i neodvojivi dio svih glavnih hrvatskih političko-nacionalnih programa prije 1945. Ti su programi bili refleksija određene povijesne stvarnosti, a počivali su na pretpostavci da su bosanskohercegovački muslimani temeljem svoga etničkog podrijetla, jezika i ostalih narodnih značajki isto što i ostali Hrvati (katolici) te da će se socijalnom evolucijom i određenom vrstom kulturno-nacionalne akcije i među njima razviti svijest o pripadnosti zamišljenoj višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji. 

Takva zamisao nije bila tek preporodna dosjetka ili 'hegemonistička pretenzija', nego je imala i svoje pristaše među muslimanskim društvenim elitama, napose inteligencijom. Oni su u određenom hrvatskom nacionalizmu vidjeli i sredstvo razrješenja vlastitih nacionalno-modernizacijskih dvojbi koje su prožimale postosmansko muslimansko društvo u Bosni i Hercegovini. Gotovo bez iznimke, prvi naraštaj muslimanske preporodne inteligencije oblikovan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće svoje je kulturno-prosvjetne nacrte promišljao i unutar šire hrvatske kulturno-nacionalne perspektive, posebice one pravaškog usmjerenja.    

• Često se ističe da je još u Austro-Ugarskoj Hrvatski sabor prvi u Europi nakon Beča priznao islam kao ravnopravnu vjeru. 

- Da, tome je prethodilo zakonsko priznanje islama u ostalim dijelovima Monarhije uvjetovano, među ostalim, i posebnim odnosima s Osmanskim Carstvom. U hrvatskom slučaju priznanje se dovodilo u vezu s bosanskohercegovačkim muslimanima posebice među pravaškim zastupnicima koji su u tome gledali ostvarenje vlastitog programa o kršćansko-muslimanskoj slozi i nacionalnom približavanju.     

• No, i tada je austrougarska administracija, pogotovo Benjamin Kallay, željela odvojiti muslimane od utapanja u hrvatski nacionalni korpus. 

- Problematika Kallaya i općenito neki aspekti austrougarske politike u Bosni i Hercegovini nedovoljno su istraženi ili na odgovarajući način protumačeni. Kallay nikada nije nastupao kao promicatelj jedne gotove i zaokružene bosanske nacionalne koncepcije koja bi bila potpuni ekvivalent srpskoj ili hrvatskoj nacionalnoj ideologiji toga vremena. On je bio prije formulator koncepta određenog domovinskog bošnjaštva koje je bezuspješno suprotstavljao u prvom redu srpskim, kao najizraženijim, a potom i hrvatskim političko-nacionalnim pretenzijama u vezi s Bosnom i Hercegovinom.    

• Hrvatsko-muslimanski odnosi imali su različite faze u svom razvoju, od asimilatorskih tendencija kod Hrvata do potpunog odbacivanja, kao recimo u zadnjem ratu kada su se na žalost čak i sukobili. 

- Mislim da je pogrešno govoriti o 'asimilatorskim tendencijama', riječ je o različitim integracijskim koncepcijama kojima se nastojalo integrirati muslimane i njihovu kulturno -povijesnu i vjersku baštinu unutar cjeline nacrta o višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji kao njezine jednakovrijedne sastavnice. Na toj podlozi razvijaju se odnosi do 1945. Razdoblje poslije 1945., ili završetak građanske epohe, predstavlja prekretnicu ne samo u tim odnosima. Komunistički udar na građansko društvo prekinuo je dotadašnji socijalni razvitak. Bosansko muslimansko društvo od 1945. razvija se na posve drugačijim zasadama. Jugoslavenski komunisti obračunali su se sa svim ranijim tendencijama i odnose između Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana) postavili na nove temelje, na prilike sovjetskog federalizma preslikanog u jugoslavenske uvjete.     

• Kako su se onda razvijali odnosi Hrvata (katolika) i muslimana prije i poslije 1945., posebice poslije raspada Jugoslavije? 

- Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko-srpskom (katoličko-pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko - srpskom (katoličko -pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. 

Muslimani ne zauzimaju posebno mjesto ni u programu hrvatske komunističke ljevice koja nastupa kao dio jugoslavenskoga komunističkog gibanja i koja nacionalno pitanje načelno promatra tek kao sredstvo provedbe glavnoga cilja komunističke revolucije, sukladno naputcima Kominterne. Hrvatska seljačka stranka kao nositelj nacionalnog pokreta u načelu prihvaća muslimane kao sastavni dio hrvatskoga naroda, no prema njima, kao i prema jugoslavenstvu, ima nedosljedan i ambivalentan odnos. 

Nasuprot komunističkoj ljevici i HSS-u, od sredine 30-ih godina oblikuje se i snažan protujugoslavenski hrvatski nacionalizam, više ili manje podudaran s ustaškom organizacijom, koja oživljava pravaške predaje u odnosu na Bosnu i bosanskohercegovačke muslimane. Hrvatski nacionalisti prije 1941. nastupaju kao glavni kritičari Mačekove politike prema Bosni i muslimanima, posebice u vezi s granicama Banovine Hrvatske. 

Manje je poznato kako je poslije 1939. Mile Budak u ime domovinske ustaške organizacije zagovarao uspostavu autonomne Bosne i Hercegovine kao prijelaznog oblika, prihvaćajući time glavni zahtjev muslimanske politike u Kraljevini Jugoslaviji. Sve to je imalo razumljiv odjek među bosansko-hercegovačkim muslimanima, napose muslimanskim studentima, od kojih se značajan broj priklanja hrvatskim nacionalistima još i prije 1941.          

• No, upravo je najveći problem, pa i tabu hrvatsko-muslimanskih odnosa taj krimen NDH. 

- Prije bi se moglo reći da je to bio jedan od oblika mogućeg razrješenja tih odnosa ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji te obilježen nekim drugim hipotekama. Svakako to jest tabu, ali ako zanemarimo ostale aspekte, to razdoblje je prvi i posljednji pokušaj konkretnog oživotvorenja pravaških zamisli o katoličko-muslimanskoj simbiozi u sklopu višekonfesionalne hrvatske nacije. Iz današnje perspektive može se reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačko-ideološke formacije nego i zamisli o bosanskohercegovačkim muslimanima kao sastavnom dijelu hrvatskoga naroda. 

• U današnjoj BiH posebno se tabuizira NDH, a uloga muslimana se prešućuje ili minimizira. Nije ni povijesno razmotreno zašto je dobar dio Spahinog JMO-a prihvatio Pavelića i prišao mu. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. - NDH je još uvijek određeni tabu i ovdje u Hrvatskoj, a posebice u Bosni i Hercegovini. Udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu uglavnom se zanemaruje ili objašnjava klišejima o kolaboracionizmu i 'fašizmu'. 

U Bosni i Hercegovini, posebice u bošnjačkom društvu, snažno je ukorijenjena mitološka predodžba o jugoslavenskom komunizmu i titoizmu koja onemogućava sagledavanje i razumijevanje stvarnih uzroka krvavoga raspada jugoslavenske države koji je najteže pogodio baš tu zemlju. Rat i s njime povezano stradanje shvaća se kao vanjska intervencija 'fašističkih' elemenata poraženih 1945., a ne entropije i deformacije upravo jugoslavenskog komunizma i titoizma. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. 

S tim u vezi je i pojava nekritičkog glorificiranja ZAVNOBIH-a kao navodnog čvrstog temelja na kojem se može graditi suvremena bosanskohercegovačka državnost, a zanemarivanjem jugoslavenskoga (AVNOJ) državno-pravno-ideološkog okvira unutar kojega je i mogla funkcionirati 'zavnobihovska' socijalistička forma bez sadržaja.    

• Kakva je uloga Franje Tuđmana u hrvatsko-muslimanskim odnosima, kao što je pokušaj podjele te zemlje s Miloševićem, pa i izazivanje sukoba? 

- Meni je zanimljivije pitanje je li Tuđman kao nositelj određenih hrvatskih nacionalnih koncepcija prema Bosni i Hercegovini bio realizator starih 'velikohrvatskih' tendencija ili izdanak komunističkog iskustva nacionalnih odnosa postavljenih na potpune drugačije temelje, ne samo ustavno-pravne, nego što je to bilo prije 1945. 

• I kakav je vaš odgovor? 

 - On je više-manje jasan. Tuđman je, unatoč optužbama za neoustaštvo, prema Bosni i Hercegovini poslije 1990. nastupio upravo iz perspektive odnosa koji su se stvorili nakon 1945., naravno uglavnom nemušto odgovarajući i na konkretnu političku stvarnost koju je diktirao srpski vojno-politički pohod na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te držanje međunarodne zajednice. Njegovo 'krivo' iščitavanje određenih povijesnih fenomena poput Banovine Hrvatske, koja je nastala u potpuno drugom kontekstu i, kao što se zaboravlja, kao prilog pokušaju očuvanja Jugoslavije, a ne njezina razbijanja, povjesničare i analitičare Tuđmanove uloge može zavesti na krivi trag. Njegova politika u Bosni i Hercegovini posebice ne može biti krštena 'neoustaštvom' s obzirom na to da su protumuslimanska kampanja, uključujući i rušenje džamija, zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH. 

Ovdje bih odbacio i navodni emigrantski koncepcijski udio u njegovoj politici. Nikada, nitko i nigdje u hrvatskoj političkoj emigraciji od 1945. do 1990., uključujući onu 'ustašku', kao i 'neustašku', nije zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine ili promicao protumuslimansko raspoloženje. Pojednostavljeno rečeno, Tuđman ne da nije bio vođen shvaćanjem da su muslimani zapravo Hrvati nego je učinio povijesni zaokret u hrvatskoj politici i prvi put 'isključio' muslimane iz hrvatskih nacionalnih ciljeva i kao imperativ postavio potpuno katoličko-muslimansko razgraničenje u Bosni i Hercegovini, sa svim konzekvencijama koje su iz toga mogle nastati i koje su nastale. Da budem ironičan, mislim da mu suvremeni bošnjački ideolozi na tome mogu biti zahvalni…        

• Kakvo je danas stanje muslimanske zajednice u Zagrebu? 

- Ako zanemarimo albanski udio, u smislu etničke pripadnosti prevladava bošnjačka identifikacija, ali je živa i hrvatsko-muslimanska predaja, posebice u starosjedilačkim obiteljima koje su svoj nacionalni identitet izgradile na pretkomunističkom iskustvu, a o kojima govori i moja knjiga o zagrebačkim muslimanima prije 1945. Kako se Hrvatska bude razvijala u 'normalnu' građansku državu u kojoj će se hrvatstvo razumijevati kao zajednički nazivnik svih subidentiteta, pitanje etničkog identiteta dobivat će drugorazredno značenje. U tom smislu našim upravljačkim i kulturnim elitama ne trebaju preporuke Vijeća Europe. Dovoljno je posegnuti za najboljim dijelovima vlastite političke baštine, Starčevićevom političkom i ustavnom hrvatskom nacijom. 


Već smo ustanovili kako se ne može govoriti o "asimilatorskim tendencijama" prije 1945., a u razdoblju od 1945. do 1990. "hrvatske tendencije" prema Bosni i Hercegovini ne postoje u bilo kojem obliku. Suvremeni bošnjački, kao uostalom i svi ostali nacionalni identiteti, oblikovao se kao posljedica komunističkog zahvata u nacionalne odnose poslije 1945., ali i kao izraz konkretnog iskustva zadnjeg rata kao srpskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, s jedne strane, i traume hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Latentni strah od hrvatske politike kao jednog od protagonista podjele Bosne i Hercegovine ili protubošnjačke nagodbe sa Srbima postoji. 

Kult Milorada Dodiga kao "najvećeg hrvatskog prijatelja" koji promiču određeni hrvatski političko-medijski krugovi tome svakako ide u prilog. No, ipak mislim da u Sarajevu postoji jednoznačan odnos prema Srbiji utemeljen u činjenicama te ambivalentan odnos prema Zagrebu i Hrvatskoj. Taj se odnos kreće od racionalnog sagledavanja drugačije uloge Zagreba ne samo u posljednjem ratu, uključujući i ulogu Franje Tuđmana koji se neovisno o promašajima ne može mehanički izjednačavati s Miloševićem, do histeričnog izjednačavanja Zagreba s Beogradom koje ima dublje utemeljenje još iz jugoslavenske socijalističke uravnilovke kada je na svakog "četnika" trebalo pronaći i jednog "ustašu", 







Vlado Vurušić


https://www.jutarnji.hr/arhiva/hasanbegovic-tek-je-tudman-iskljucio-muslimane-iz-hrvatskih-nacionalnih-interesa/3768816/

Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

Naš jedini interes je osnažiti naša područja koja su u teritorijalnom kontinuitetu s RH i sutra ih pripojiti.

To se neće desiti jer u BiH nema života, a EU je blizu, većina Hrvata u BiH ima dvojno državljanstvo, dakle, mogu putovati u EU. RH ne može zadržati niti Hrvate u RH, a kamoli u neprijateljskom okruženju u BiH.

melkior wrote:

epikur37 wrote:

melkior wrote:

Hektorović wrote:

epikur37 wrote:x

To je politička priroda nacije, uvjeti u kojima se ona najbolje razvija i dostiže svoje blagostanje.

Sve amplitude izvan, bilo radikalno pravaške  ili jugolijeve su pogubne.

Hasanbegović: 'Tek je Tuđman isključio muslimane iz hrvatskih nacionalnih interesa'

• Može li se govoriti da su bosanskohercegovački muslimani, u jednom svom dijelu ili u jednoj fazi društvenog i povijesnog razvoja, bili ne samo dio hrvatskog društva nego i njegova nacionalnog korpusa? 

- Točnije je postaviti tezu o tome kako su Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački muslimani bili sastavni i neodvojivi dio svih glavnih hrvatskih političko-nacionalnih programa prije 1945. Ti su programi bili refleksija određene povijesne stvarnosti, a počivali su na pretpostavci da su bosanskohercegovački muslimani temeljem svoga etničkog podrijetla, jezika i ostalih narodnih značajki isto što i ostali Hrvati (katolici) te da će se socijalnom evolucijom i određenom vrstom kulturno-nacionalne akcije i među njima razviti svijest o pripadnosti zamišljenoj višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji. 

Takva zamisao nije bila tek preporodna dosjetka ili 'hegemonistička pretenzija', nego je imala i svoje pristaše među muslimanskim društvenim elitama, napose inteligencijom. Oni su u određenom hrvatskom nacionalizmu vidjeli i sredstvo razrješenja vlastitih nacionalno-modernizacijskih dvojbi koje su prožimale postosmansko muslimansko društvo u Bosni i Hercegovini. Gotovo bez iznimke, prvi naraštaj muslimanske preporodne inteligencije oblikovan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće svoje je kulturno-prosvjetne nacrte promišljao i unutar šire hrvatske kulturno-nacionalne perspektive, posebice one pravaškog usmjerenja.    

• Često se ističe da je još u Austro-Ugarskoj Hrvatski sabor prvi u Europi nakon Beča priznao islam kao ravnopravnu vjeru. 

- Da, tome je prethodilo zakonsko priznanje islama u ostalim dijelovima Monarhije uvjetovano, među ostalim, i posebnim odnosima s Osmanskim Carstvom. U hrvatskom slučaju priznanje se dovodilo u vezu s bosanskohercegovačkim muslimanima posebice među pravaškim zastupnicima koji su u tome gledali ostvarenje vlastitog programa o kršćansko-muslimanskoj slozi i nacionalnom približavanju.     

• No, i tada je austrougarska administracija, pogotovo Benjamin Kallay, željela odvojiti muslimane od utapanja u hrvatski nacionalni korpus. 

- Problematika Kallaya i općenito neki aspekti austrougarske politike u Bosni i Hercegovini nedovoljno su istraženi ili na odgovarajući način protumačeni. Kallay nikada nije nastupao kao promicatelj jedne gotove i zaokružene bosanske nacionalne koncepcije koja bi bila potpuni ekvivalent srpskoj ili hrvatskoj nacionalnoj ideologiji toga vremena. On je bio prije formulator koncepta određenog domovinskog bošnjaštva koje je bezuspješno suprotstavljao u prvom redu srpskim, kao najizraženijim, a potom i hrvatskim političko-nacionalnim pretenzijama u vezi s Bosnom i Hercegovinom.    

• Hrvatsko-muslimanski odnosi imali su različite faze u svom razvoju, od asimilatorskih tendencija kod Hrvata do potpunog odbacivanja, kao recimo u zadnjem ratu kada su se na žalost čak i sukobili. 

- Mislim da je pogrešno govoriti o 'asimilatorskim tendencijama', riječ je o različitim integracijskim koncepcijama kojima se nastojalo integrirati muslimane i njihovu kulturno -povijesnu i vjersku baštinu unutar cjeline nacrta o višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji kao njezine jednakovrijedne sastavnice. Na toj podlozi razvijaju se odnosi do 1945. Razdoblje poslije 1945., ili završetak građanske epohe, predstavlja prekretnicu ne samo u tim odnosima. Komunistički udar na građansko društvo prekinuo je dotadašnji socijalni razvitak. Bosansko muslimansko društvo od 1945. razvija se na posve drugačijim zasadama. Jugoslavenski komunisti obračunali su se sa svim ranijim tendencijama i odnose između Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana) postavili na nove temelje, na prilike sovjetskog federalizma preslikanog u jugoslavenske uvjete.     

• Kako su se onda razvijali odnosi Hrvata (katolika) i muslimana prije i poslije 1945., posebice poslije raspada Jugoslavije? 

- Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko-srpskom (katoličko-pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko - srpskom (katoličko -pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. 

Muslimani ne zauzimaju posebno mjesto ni u programu hrvatske komunističke ljevice koja nastupa kao dio jugoslavenskoga komunističkog gibanja i koja nacionalno pitanje načelno promatra tek kao sredstvo provedbe glavnoga cilja komunističke revolucije, sukladno naputcima Kominterne. Hrvatska seljačka stranka kao nositelj nacionalnog pokreta u načelu prihvaća muslimane kao sastavni dio hrvatskoga naroda, no prema njima, kao i prema jugoslavenstvu, ima nedosljedan i ambivalentan odnos. 

Nasuprot komunističkoj ljevici i HSS-u, od sredine 30-ih godina oblikuje se i snažan protujugoslavenski hrvatski nacionalizam, više ili manje podudaran s ustaškom organizacijom, koja oživljava pravaške predaje u odnosu na Bosnu i bosanskohercegovačke muslimane. Hrvatski nacionalisti prije 1941. nastupaju kao glavni kritičari Mačekove politike prema Bosni i muslimanima, posebice u vezi s granicama Banovine Hrvatske. 

Manje je poznato kako je poslije 1939. Mile Budak u ime domovinske ustaške organizacije zagovarao uspostavu autonomne Bosne i Hercegovine kao prijelaznog oblika, prihvaćajući time glavni zahtjev muslimanske politike u Kraljevini Jugoslaviji. Sve to je imalo razumljiv odjek među bosansko-hercegovačkim muslimanima, napose muslimanskim studentima, od kojih se značajan broj priklanja hrvatskim nacionalistima još i prije 1941.          

• No, upravo je najveći problem, pa i tabu hrvatsko-muslimanskih odnosa taj krimen NDH. 

- Prije bi se moglo reći da je to bio jedan od oblika mogućeg razrješenja tih odnosa ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji te obilježen nekim drugim hipotekama. Svakako to jest tabu, ali ako zanemarimo ostale aspekte, to razdoblje je prvi i posljednji pokušaj konkretnog oživotvorenja pravaških zamisli o katoličko-muslimanskoj simbiozi u sklopu višekonfesionalne hrvatske nacije. Iz današnje perspektive može se reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačko-ideološke formacije nego i zamisli o bosanskohercegovačkim muslimanima kao sastavnom dijelu hrvatskoga naroda. 

• U današnjoj BiH posebno se tabuizira NDH, a uloga muslimana se prešućuje ili minimizira. Nije ni povijesno razmotreno zašto je dobar dio Spahinog JMO-a prihvatio Pavelića i prišao mu. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. - NDH je još uvijek određeni tabu i ovdje u Hrvatskoj, a posebice u Bosni i Hercegovini. Udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu uglavnom se zanemaruje ili objašnjava klišejima o kolaboracionizmu i 'fašizmu'. 

U Bosni i Hercegovini, posebice u bošnjačkom društvu, snažno je ukorijenjena mitološka predodžba o jugoslavenskom komunizmu i titoizmu koja onemogućava sagledavanje i razumijevanje stvarnih uzroka krvavoga raspada jugoslavenske države koji je najteže pogodio baš tu zemlju. Rat i s njime povezano stradanje shvaća se kao vanjska intervencija 'fašističkih' elemenata poraženih 1945., a ne entropije i deformacije upravo jugoslavenskog komunizma i titoizma. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. 

S tim u vezi je i pojava nekritičkog glorificiranja ZAVNOBIH-a kao navodnog čvrstog temelja na kojem se može graditi suvremena bosanskohercegovačka državnost, a zanemarivanjem jugoslavenskoga (AVNOJ) državno-pravno-ideološkog okvira unutar kojega je i mogla funkcionirati 'zavnobihovska' socijalistička forma bez sadržaja.    

• Kakva je uloga Franje Tuđmana u hrvatsko-muslimanskim odnosima, kao što je pokušaj podjele te zemlje s Miloševićem, pa i izazivanje sukoba? 

- Meni je zanimljivije pitanje je li Tuđman kao nositelj određenih hrvatskih nacionalnih koncepcija prema Bosni i Hercegovini bio realizator starih 'velikohrvatskih' tendencija ili izdanak komunističkog iskustva nacionalnih odnosa postavljenih na potpune drugačije temelje, ne samo ustavno-pravne, nego što je to bilo prije 1945. 

• I kakav je vaš odgovor? 

 - On je više-manje jasan. Tuđman je, unatoč optužbama za neoustaštvo, prema Bosni i Hercegovini poslije 1990. nastupio upravo iz perspektive odnosa koji su se stvorili nakon 1945., naravno uglavnom nemušto odgovarajući i na konkretnu političku stvarnost koju je diktirao srpski vojno-politički pohod na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te držanje međunarodne zajednice. Njegovo 'krivo' iščitavanje određenih povijesnih fenomena poput Banovine Hrvatske, koja je nastala u potpuno drugom kontekstu i, kao što se zaboravlja, kao prilog pokušaju očuvanja Jugoslavije, a ne njezina razbijanja, povjesničare i analitičare Tuđmanove uloge može zavesti na krivi trag. Njegova politika u Bosni i Hercegovini posebice ne može biti krštena 'neoustaštvom' s obzirom na to da su protumuslimanska kampanja, uključujući i rušenje džamija, zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH. 

Ovdje bih odbacio i navodni emigrantski koncepcijski udio u njegovoj politici. Nikada, nitko i nigdje u hrvatskoj političkoj emigraciji od 1945. do 1990., uključujući onu 'ustašku', kao i 'neustašku', nije zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine ili promicao protumuslimansko raspoloženje. Pojednostavljeno rečeno, Tuđman ne da nije bio vođen shvaćanjem da su muslimani zapravo Hrvati nego je učinio povijesni zaokret u hrvatskoj politici i prvi put 'isključio' muslimane iz hrvatskih nacionalnih ciljeva i kao imperativ postavio potpuno katoličko-muslimansko razgraničenje u Bosni i Hercegovini, sa svim konzekvencijama koje su iz toga mogle nastati i koje su nastale. Da budem ironičan, mislim da mu suvremeni bošnjački ideolozi na tome mogu biti zahvalni…        

• Kakvo je danas stanje muslimanske zajednice u Zagrebu? 

- Ako zanemarimo albanski udio, u smislu etničke pripadnosti prevladava bošnjačka identifikacija, ali je živa i hrvatsko-muslimanska predaja, posebice u starosjedilačkim obiteljima koje su svoj nacionalni identitet izgradile na pretkomunističkom iskustvu, a o kojima govori i moja knjiga o zagrebačkim muslimanima prije 1945. Kako se Hrvatska bude razvijala u 'normalnu' građansku državu u kojoj će se hrvatstvo razumijevati kao zajednički nazivnik svih subidentiteta, pitanje etničkog identiteta dobivat će drugorazredno značenje. U tom smislu našim upravljačkim i kulturnim elitama ne trebaju preporuke Vijeća Europe. Dovoljno je posegnuti za najboljim dijelovima vlastite političke baštine, Starčevićevom političkom i ustavnom hrvatskom nacijom. 


Već smo ustanovili kako se ne može govoriti o "asimilatorskim tendencijama" prije 1945., a u razdoblju od 1945. do 1990. "hrvatske tendencije" prema Bosni i Hercegovini ne postoje u bilo kojem obliku. Suvremeni bošnjački, kao uostalom i svi ostali nacionalni identiteti, oblikovao se kao posljedica komunističkog zahvata u nacionalne odnose poslije 1945., ali i kao izraz konkretnog iskustva zadnjeg rata kao srpskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, s jedne strane, i traume hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Latentni strah od hrvatske politike kao jednog od protagonista podjele Bosne i Hercegovine ili protubošnjačke nagodbe sa Srbima postoji. 

Kult Milorada Dodiga kao "najvećeg hrvatskog prijatelja" koji promiču određeni hrvatski političko-medijski krugovi tome svakako ide u prilog. No, ipak mislim da u Sarajevu postoji jednoznačan odnos prema Srbiji utemeljen u činjenicama te ambivalentan odnos prema Zagrebu i Hrvatskoj. Taj se odnos kreće od racionalnog sagledavanja drugačije uloge Zagreba ne samo u posljednjem ratu, uključujući i ulogu Franje Tuđmana koji se neovisno o promašajima ne može mehanički izjednačavati s Miloševićem, do histeričnog izjednačavanja Zagreba s Beogradom koje ima dublje utemeljenje još iz jugoslavenske socijalističke uravnilovke kada je na svakog "četnika" trebalo pronaći i jednog "ustašu", 







Vlado Vurušić


https://www.jutarnji.hr/arhiva/hasanbegovic-tek-je-tudman-iskljucio-muslimane-iz-hrvatskih-nacionalnih-interesa/3768816/

Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

Naš jedini interes je osnažiti naša područja koja su u teritorijalnom kontinuitetu s RH i sutra ih pripojiti.

To se neće desiti jer u BiH nema života, a EU je blizu, većina Hrvata u BiH ima dvojno državljanstvo, dakle, mogu putovati u EU. RH ne može zadržati niti Hrvate u RH, a kamoli u neprijateljskom okruženju u BiH.

Ne, ljudi idu i iz slavonije pa što to znači da ćemo slavoniju ispustiti?

Dokle god smo relativna većina, naš primat vrijedi.

epikur37 wrote:povijesna a još gore suvremena stranputica

koja preživa isključivo na srbofobijskoj potki...i ndh resentimanu

ništa drugo

Tocno 
Srbofobija je doduse opravdana a antikomunizam ne.
Tek je Tito Dao mzslimanima pravo na nacionalnost 
Zar ne 
Ali vaznije je kako vidi odnose muslimana i hrvatske politike 
Te današnju situaciju 

Ima zanimljivih tvrdnji isko ne sasvim točnih

melkior wrote:

Hektorović wrote:

epikur37 wrote:x

To je politička priroda nacije, uvjeti u kojima se ona najbolje razvija i dostiže svoje blagostanje.

Sve amplitude izvan, bilo radikalno pravaške  ili jugolijeve su pogubne.

Hasanbegović: 'Tek je Tuđman isključio muslimane iz hrvatskih nacionalnih interesa'

• Može li se govoriti da su bosanskohercegovački muslimani, u jednom svom dijelu ili u jednoj fazi društvenog i povijesnog razvoja, bili ne samo dio hrvatskog društva nego i njegova nacionalnog korpusa? 

- Točnije je postaviti tezu o tome kako su Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački muslimani bili sastavni i neodvojivi dio svih glavnih hrvatskih političko-nacionalnih programa prije 1945. Ti su programi bili refleksija određene povijesne stvarnosti, a počivali su na pretpostavci da su bosanskohercegovački muslimani temeljem svoga etničkog podrijetla, jezika i ostalih narodnih značajki isto što i ostali Hrvati (katolici) te da će se socijalnom evolucijom i određenom vrstom kulturno-nacionalne akcije i među njima razviti svijest o pripadnosti zamišljenoj višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji. 

Takva zamisao nije bila tek preporodna dosjetka ili 'hegemonistička pretenzija', nego je imala i svoje pristaše među muslimanskim društvenim elitama, napose inteligencijom. Oni su u određenom hrvatskom nacionalizmu vidjeli i sredstvo razrješenja vlastitih nacionalno-modernizacijskih dvojbi koje su prožimale postosmansko muslimansko društvo u Bosni i Hercegovini. Gotovo bez iznimke, prvi naraštaj muslimanske preporodne inteligencije oblikovan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće svoje je kulturno-prosvjetne nacrte promišljao i unutar šire hrvatske kulturno-nacionalne perspektive, posebice one pravaškog usmjerenja.    

• Često se ističe da je još u Austro-Ugarskoj Hrvatski sabor prvi u Europi nakon Beča priznao islam kao ravnopravnu vjeru. 

- Da, tome je prethodilo zakonsko priznanje islama u ostalim dijelovima Monarhije uvjetovano, među ostalim, i posebnim odnosima s Osmanskim Carstvom. U hrvatskom slučaju priznanje se dovodilo u vezu s bosanskohercegovačkim muslimanima posebice među pravaškim zastupnicima koji su u tome gledali ostvarenje vlastitog programa o kršćansko-muslimanskoj slozi i nacionalnom približavanju.     

• No, i tada je austrougarska administracija, pogotovo Benjamin Kallay, željela odvojiti muslimane od utapanja u hrvatski nacionalni korpus. 

- Problematika Kallaya i općenito neki aspekti austrougarske politike u Bosni i Hercegovini nedovoljno su istraženi ili na odgovarajući način protumačeni. Kallay nikada nije nastupao kao promicatelj jedne gotove i zaokružene bosanske nacionalne koncepcije koja bi bila potpuni ekvivalent srpskoj ili hrvatskoj nacionalnoj ideologiji toga vremena. On je bio prije formulator koncepta određenog domovinskog bošnjaštva koje je bezuspješno suprotstavljao u prvom redu srpskim, kao najizraženijim, a potom i hrvatskim političko-nacionalnim pretenzijama u vezi s Bosnom i Hercegovinom.    

• Hrvatsko-muslimanski odnosi imali su različite faze u svom razvoju, od asimilatorskih tendencija kod Hrvata do potpunog odbacivanja, kao recimo u zadnjem ratu kada su se na žalost čak i sukobili. 

- Mislim da je pogrešno govoriti o 'asimilatorskim tendencijama', riječ je o različitim integracijskim koncepcijama kojima se nastojalo integrirati muslimane i njihovu kulturno -povijesnu i vjersku baštinu unutar cjeline nacrta o višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji kao njezine jednakovrijedne sastavnice. Na toj podlozi razvijaju se odnosi do 1945. Razdoblje poslije 1945., ili završetak građanske epohe, predstavlja prekretnicu ne samo u tim odnosima. Komunistički udar na građansko društvo prekinuo je dotadašnji socijalni razvitak. Bosansko muslimansko društvo od 1945. razvija se na posve drugačijim zasadama. Jugoslavenski komunisti obračunali su se sa svim ranijim tendencijama i odnose između Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana) postavili na nove temelje, na prilike sovjetskog federalizma preslikanog u jugoslavenske uvjete.     

• Kako su se onda razvijali odnosi Hrvata (katolika) i muslimana prije i poslije 1945., posebice poslije raspada Jugoslavije? 

- Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko-srpskom (katoličko-pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko - srpskom (katoličko -pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama. 

Muslimani ne zauzimaju posebno mjesto ni u programu hrvatske komunističke ljevice koja nastupa kao dio jugoslavenskoga komunističkog gibanja i koja nacionalno pitanje načelno promatra tek kao sredstvo provedbe glavnoga cilja komunističke revolucije, sukladno naputcima Kominterne. Hrvatska seljačka stranka kao nositelj nacionalnog pokreta u načelu prihvaća muslimane kao sastavni dio hrvatskoga naroda, no prema njima, kao i prema jugoslavenstvu, ima nedosljedan i ambivalentan odnos. 

Nasuprot komunističkoj ljevici i HSS-u, od sredine 30-ih godina oblikuje se i snažan protujugoslavenski hrvatski nacionalizam, više ili manje podudaran s ustaškom organizacijom, koja oživljava pravaške predaje u odnosu na Bosnu i bosanskohercegovačke muslimane. Hrvatski nacionalisti prije 1941. nastupaju kao glavni kritičari Mačekove politike prema Bosni i muslimanima, posebice u vezi s granicama Banovine Hrvatske. 

Manje je poznato kako je poslije 1939. Mile Budak u ime domovinske ustaške organizacije zagovarao uspostavu autonomne Bosne i Hercegovine kao prijelaznog oblika, prihvaćajući time glavni zahtjev muslimanske politike u Kraljevini Jugoslaviji. Sve to je imalo razumljiv odjek među bosansko-hercegovačkim muslimanima, napose muslimanskim studentima, od kojih se značajan broj priklanja hrvatskim nacionalistima još i prije 1941.          

• No, upravo je najveći problem, pa i tabu hrvatsko-muslimanskih odnosa taj krimen NDH. 

- Prije bi se moglo reći da je to bio jedan od oblika mogućeg razrješenja tih odnosa ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji te obilježen nekim drugim hipotekama. Svakako to jest tabu, ali ako zanemarimo ostale aspekte, to razdoblje je prvi i posljednji pokušaj konkretnog oživotvorenja pravaških zamisli o katoličko-muslimanskoj simbiozi u sklopu višekonfesionalne hrvatske nacije. Iz današnje perspektive može se reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačko-ideološke formacije nego i zamisli o bosanskohercegovačkim muslimanima kao sastavnom dijelu hrvatskoga naroda. 

• U današnjoj BiH posebno se tabuizira NDH, a uloga muslimana se prešućuje ili minimizira. Nije ni povijesno razmotreno zašto je dobar dio Spahinog JMO-a prihvatio Pavelića i prišao mu. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. - NDH je još uvijek određeni tabu i ovdje u Hrvatskoj, a posebice u Bosni i Hercegovini. Udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu uglavnom se zanemaruje ili objašnjava klišejima o kolaboracionizmu i 'fašizmu'. 

U Bosni i Hercegovini, posebice u bošnjačkom društvu, snažno je ukorijenjena mitološka predodžba o jugoslavenskom komunizmu i titoizmu koja onemogućava sagledavanje i razumijevanje stvarnih uzroka krvavoga raspada jugoslavenske države koji je najteže pogodio baš tu zemlju. Rat i s njime povezano stradanje shvaća se kao vanjska intervencija 'fašističkih' elemenata poraženih 1945., a ne entropije i deformacije upravo jugoslavenskog komunizma i titoizma. 

Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem. 

S tim u vezi je i pojava nekritičkog glorificiranja ZAVNOBIH-a kao navodnog čvrstog temelja na kojem se može graditi suvremena bosanskohercegovačka državnost, a zanemarivanjem jugoslavenskoga (AVNOJ) državno-pravno-ideološkog okvira unutar kojega je i mogla funkcionirati 'zavnobihovska' socijalistička forma bez sadržaja.    

• Kakva je uloga Franje Tuđmana u hrvatsko-muslimanskim odnosima, kao što je pokušaj podjele te zemlje s Miloševićem, pa i izazivanje sukoba? 

- Meni je zanimljivije pitanje je li Tuđman kao nositelj određenih hrvatskih nacionalnih koncepcija prema Bosni i Hercegovini bio realizator starih 'velikohrvatskih' tendencija ili izdanak komunističkog iskustva nacionalnih odnosa postavljenih na potpune drugačije temelje, ne samo ustavno-pravne, nego što je to bilo prije 1945. 

• I kakav je vaš odgovor? 

 - On je više-manje jasan. Tuđman je, unatoč optužbama za neoustaštvo, prema Bosni i Hercegovini poslije 1990. nastupio upravo iz perspektive odnosa koji su se stvorili nakon 1945., naravno uglavnom nemušto odgovarajući i na konkretnu političku stvarnost koju je diktirao srpski vojno-politički pohod na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te držanje međunarodne zajednice. Njegovo 'krivo' iščitavanje određenih povijesnih fenomena poput Banovine Hrvatske, koja je nastala u potpuno drugom kontekstu i, kao što se zaboravlja, kao prilog pokušaju očuvanja Jugoslavije, a ne njezina razbijanja, povjesničare i analitičare Tuđmanove uloge može zavesti na krivi trag. Njegova politika u Bosni i Hercegovini posebice ne može biti krštena 'neoustaštvom' s obzirom na to da su protumuslimanska kampanja, uključujući i rušenje džamija, zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH. 

Ovdje bih odbacio i navodni emigrantski koncepcijski udio u njegovoj politici. Nikada, nitko i nigdje u hrvatskoj političkoj emigraciji od 1945. do 1990., uključujući onu 'ustašku', kao i 'neustašku', nije zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine ili promicao protumuslimansko raspoloženje. Pojednostavljeno rečeno, Tuđman ne da nije bio vođen shvaćanjem da su muslimani zapravo Hrvati nego je učinio povijesni zaokret u hrvatskoj politici i prvi put 'isključio' muslimane iz hrvatskih nacionalnih ciljeva i kao imperativ postavio potpuno katoličko-muslimansko razgraničenje u Bosni i Hercegovini, sa svim konzekvencijama koje su iz toga mogle nastati i koje su nastale. Da budem ironičan, mislim da mu suvremeni bošnjački ideolozi na tome mogu biti zahvalni…        

• Kakvo je danas stanje muslimanske zajednice u Zagrebu? 

- Ako zanemarimo albanski udio, u smislu etničke pripadnosti prevladava bošnjačka identifikacija, ali je živa i hrvatsko-muslimanska predaja, posebice u starosjedilačkim obiteljima koje su svoj nacionalni identitet izgradile na pretkomunističkom iskustvu, a o kojima govori i moja knjiga o zagrebačkim muslimanima prije 1945. Kako se Hrvatska bude razvijala u 'normalnu' građansku državu u kojoj će se hrvatstvo razumijevati kao zajednički nazivnik svih subidentiteta, pitanje etničkog identiteta dobivat će drugorazredno značenje. U tom smislu našim upravljačkim i kulturnim elitama ne trebaju preporuke Vijeća Europe. Dovoljno je posegnuti za najboljim dijelovima vlastite političke baštine, Starčevićevom političkom i ustavnom hrvatskom nacijom. 


Već smo ustanovili kako se ne može govoriti o "asimilatorskim tendencijama" prije 1945., a u razdoblju od 1945. do 1990. "hrvatske tendencije" prema Bosni i Hercegovini ne postoje u bilo kojem obliku. Suvremeni bošnjački, kao uostalom i svi ostali nacionalni identiteti, oblikovao se kao posljedica komunističkog zahvata u nacionalne odnose poslije 1945., ali i kao izraz konkretnog iskustva zadnjeg rata kao srpskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, s jedne strane, i traume hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Latentni strah od hrvatske politike kao jednog od protagonista podjele Bosne i Hercegovine ili protubošnjačke nagodbe sa Srbima postoji. 

Kult Milorada Dodiga kao "najvećeg hrvatskog prijatelja" koji promiču određeni hrvatski političko-medijski krugovi tome svakako ide u prilog. No, ipak mislim da u Sarajevu postoji jednoznačan odnos prema Srbiji utemeljen u činjenicama te ambivalentan odnos prema Zagrebu i Hrvatskoj. Taj se odnos kreće od racionalnog sagledavanja drugačije uloge Zagreba ne samo u posljednjem ratu, uključujući i ulogu Franje Tuđmana koji se neovisno o promašajima ne može mehanički izjednačavati s Miloševićem, do histeričnog izjednačavanja Zagreba s Beogradom koje ima dublje utemeljenje još iz jugoslavenske socijalističke uravnilovke kada je na svakog "četnika" trebalo pronaći i jednog "ustašu", 







Vlado Vurušić


https://www.jutarnji.hr/arhiva/hasanbegovic-tek-je-tudman-iskljucio-muslimane-iz-hrvatskih-nacionalnih-interesa/3768816/

Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

Pa muslimani u bh-a najvecim dijelom do raspada juge jesu bili jugoslaveni..covjece čedo mu vice pred vratima kako ce muslaimana rostiljat i priklat a on mu iznosi titovu sliku i govori 'neces me valjda komsija' ..čedi pada mrak na oci titova slika i neces me valjda 'komšija'...ne jok te necu..

vuksadinare wrote:

melkior wrote:Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

Hrvati nisu izgubili Bošnjake 1945... nego 1463.

Pravaška ideja cvijeća bila je čisto mitološka sfera bez doticaja realnosti.

Hektorović wrote:

vuksadinare wrote:

melkior wrote:Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

Hrvati nisu izgubili Bošnjake 1945... nego 1463.

Pravaška ideja cvijeća bila je čisto mitološka sfera bez doticaja realnosti.

ma ti ode u daleku proslost..vecina muslimana od tog doba do kraja drugog svjetskog rata se izjasnjavala hrvatima  i za to postoje pisani dokazi i tragovi..problem je nastao nastankom sfrj-ota gdje ej tile htio razbiti hrvatski nacionalni korpus narocito u bh-a...gdje je muslimane htio iskoristiti kao balans između hrvata i srba...i zato im je tile najvecim dijelom oprostio ustasluk za razliku od bh-a hrvata i opcenito hrvata..a tile je zapravo napravio obrnuto...pasivizirao je totalno musliamane a dobitnici su u konacnici bili opet srbi...jer dobar dio muslimanskih tada politcikih mocnika i partijaca lizao ej dupe srbima i beogradu osim nekih iznimaka koji su stradali navodno u ' nesrecama'...muslimani su za vrijeme sfrj-ot podosta vjesto koristili tu svoju poziciju koju im je tito dao..kao nekakvim najvecim jugoslavenima...pa ih je dosta bilo u jna,narocito u miliciji a lakse su se zaposljavali u drzavne firme i institucije bh-a od bh-a hrvata...

interesantno da sam dosao do jednog podatka da je 1991 vis eiz jna pobjeglo srba i mađara nego muslimana...tu ne racunam muslimane koji su se predali nakon pada vojarni ili bili zarobljeni u sloveniji i hrvatskoj jer oni nisu pobjegli,dezertirali nego se predali...meni je jedan slovenac rekao a on ej bio teritorijalac za vrijeme onog kratkog rata u sloveniji da je bili najteze pregovorat sa oficirima muslimanima..

vuksadinare wrote:

Hektorović wrote:

vuksadinare wrote:

melkior wrote:Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

Hrvati nisu izgubili Bošnjake 1945... nego 1463.

Pravaška ideja cvijeća bila je čisto mitološka sfera bez doticaja realnosti.

ma ti ode u daleku proslost..vecina muslimana od tog doba do kraja drugog svjetskog rata se izjasnjavala hrvatima  i za to postoje pisani dokazi i tragovi..problem je nastao nastankom sfrj-ota gdje ej tile htio razbiti hrvatski nacionalni korpus narocito u bh-a...

a što je bio i tko je činio hrvatski nacionalni korpus 1945 u bih?

koji ste vi pavijani mitomanski, dobro ej rekao general

epikur37 wrote:

vuksadinare wrote:

Hektorović wrote:

vuksadinare wrote:

melkior wrote:Kao što rekoh, Hasanbegović je intelektualac par excellance, sjajno detektira uzroke, procese te rezimira zaključke 20. stoljeća u odnosu Hrvatske i BiH, možda niti jedan političar i javna osoba/intelektualac u RH nema tako konzistentan, uvjerljiv i jasan stav o odnosima koji u se zbivali na ovim prostorima, uključujući i notornog Tihomira Jakovinu, Ivu Goldsteina ili Ivu Banca, koji je prije svega, igrač CIA-e na ovim prostorima. Ono što nije rekao u ovom intervjuu, a bilo bi potrebno naglasiti, da jedinstvo i savezništvo Hrvata i Bošnjaka je trajno onemogućeno i narušeno, osim u slučaju neke nove velikosrpske agresije istodobno i na RH i na BiH. S obzirom da je Hrvatska u NATO Paktu, to se neće dogoditi. Bošnjaci sami se ne osjećaju Hrvatima niti dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, i to nije Tuđmanova zasluga, to je jednostavno geneza političkog razvoja BiH od ´45 na ovamo, koja je više od svih ostalih jugoslavenskih republika - bila i ostala baš to; jugoslavenska. Hrvati kao Jugoslaveni mogu biti isključivo veleizdajnici, ali Bosanci kao Jugoslaveni jest nešto što se oduvijek podrazumijevalo. Nitko kao Hrvati nisu s radošću dočekali raspad SFRJ i stvaranje vlastite države, i nitko kao Bosanci nisu tugovali nad raspadom SFRJ, uključujući i Srbe. I Srbima je odgovarao raspad SFRJ jer su u tom raspadu vidjeli priliku za konačno ostvarenje sna o realizaciji Velike Srbije. Bosanci tek kad su vidjeli da se SFRJ doista raspada (Alijino: ovo nije naš rat!) krenuli su u stvaranje bošnjačke nacije na zasebnom, islamskom identitetu. On kao takav ne može biti prohrvatski, već isključivo proturski ili projugoslavenski, i tu je ono u čemu Hasanbegović najviše griješi. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci bit će otvoreni neprijatelji, ali ne 
zahvaljujući i krivnjom Hrvata, već isključivo unitarizacijom BiH kao dominantno bošnjačke, muslimanske države u kojoj hrvati mogu obitavati kao građani drugog, ako ne već i trećeg reda. Pri tome bi trebalo napraviti jasnu distinkciju između interesa Hvata u BiH i interesa RH u odnosu na BiH. Treba biti realan i reći da su Hrvati u BiH dugoročno poraženi i da im nema opstanka, niti da će BiH ikada postati članica EU-a, a molimo Boga da nikada ne uđe niti u NATO Pakt, jer bi takva BiH završila pod legitimnim i legalnim protektoratom Turske. Sudbina Hrvata u BiH je zapečaćena: oni će iseliti ili u Hrvatsku ili u Njemačku, trajno. Interesi RH su spriječiti dominaciju Srba u centralnoj Bosni i izlazak Bošnjaka na Jadran, odnosno spriječiti da preuzmu dominaciju u Hercegovini jer je ista prirodno obrambeno zaleđe Dalmacije. Koje je rješenje? Genocid ili etničko čišćenje Bošnjaka u BiH, možda raseljavanje čitavog stanovništva u BiH te pretvaranje tog teritorija u zečje jebalište ili trajno izbijanje HV-a na rijeku Vrbas te stvaranje vojne granice po uzoru na granicu Sjeverne i Južne Koreje/vojne krajine duž čitave rijeke Vrbas te spajanje na Neretvu(Mostar). 
Dvije stvari što se BiH tiče su sigurne: 
1. Hrvati neće dobiti treći entitet.
2. U idućem ratu, Hrvati i Bošnjaci/muslimani bit će otvoreni neprijatelji, bez obzira na ispravnu povijesnu opservaciju Hasanbegovića.

Hrvati nisu izgubili Bošnjake 1945... nego 1463.

Pravaška ideja cvijeća bila je čisto mitološka sfera bez doticaja realnosti.

ma ti ode u daleku proslost..vecina muslimana od tog doba do kraja drugog svjetskog rata se izjasnjavala hrvatima  i za to postoje pisani dokazi i tragovi..problem je nastao nastankom sfrj-ota gdje ej tile htio razbiti hrvatski nacionalni korpus narocito u bh-a...

a što je bio i tko je činio hrvatski nacionalni korpus 1945 u bih?

koji ste vi pavijani mitomanski, dobro ej rekao general

tko tebe ozbiljno vise shvaca..tvoje sve opcije su propale

:D

moji su na vlasti

uvijek

;)

epikur37 wrote:


a što je bio i tko je činio hrvatski nacionalni korpus 1945 u bih?

koji ste vi pavijani mitomanski, dobro ej rekao general

Zona mentalnog sumraka




Baš integralni Hrvati. Nema što...

Hektorović wrote:

epikur37 wrote:


a što je bio i tko je činio hrvatski nacionalni korpus 1945 u bih?

koji ste vi pavijani mitomanski, dobro ej rekao general

Zona mentalnog sumraka




Baš integralni Hrvati. Nema što...

u neku ruku mi i drago što su pravaši izabrali muju sebi za poglavnika,

baš im lijepo paše...

sve je kako treba biti :)

epikur37 wrote::D

moji su na vlasti

uvijek

;)

za kog si ti drukao ti si lose prolazili..hss...sdp...hdz...covic...  ....suti tu si di ejsi..i amen..ne petljaj se u nesto sto ne znas i samo peh donosis

vuksadinare wrote:

epikur37 wrote::D

moji su na vlasti

uvijek

;)

za kog si ti drukao ti si lose prolazili..hss...sdp...hdz...covic...  ....suti tu si di ejsi..i amen..ne petljaj se u nesto sto ne znas i samo peh donosis

Ne petljam se, ja tu ludost više ne mogu pojmiti...ali uživam u komici situacije...

epikur37 wrote:

vuksadinare wrote:

epikur37 wrote::D

moji su na vlasti

uvijek

;)

za kog si ti drukao ti si lose prolazili..hss...sdp...hdz...covic...  ....suti tu si di ejsi..i amen..ne petljaj se u nesto sto ne znas i samo peh donosis

Ne petljam se, ja tu ludost više ne mogu pojmiti...ali uživam u komici situacije...

koju ludost?..pa jebote da nema sake entuzijasta sve bi se raspalo...boricemo se...i pobjedit cemo...za tebe bi bilo bolje da nam se priklonis...druge ti nema...hdz ce s evjerojatno vratiti na karamarkovske pozicije...jer plenki nema sanse da o(p)stane na celu hdz-a...posto je vidljivo d anema potporu najveceg dijela simpatitzera i clanova hdz-a..pa ej njegov poraz na stranackim izborima sve evidentniji osim ako se sam prije ne povuce...mozda imas sansu ako petirka preuzme hss ali prije toga mora imati jaku cvrstu podrsku vecine hss-ovaca...ako skupe muda da ruse beljaka...jbg epi tako je kako je ali tako stvari stoje

epikur37 wrote:
u neku ruku mi i drago što su pravaši izabrali muju sebi za poglavnika,

baš im lijepo paše...

sve je kako treba biti :)

U biti s time su do kosti ogolili svoju politiku. Što i Petirka implicira :)

Kontinuitet :)

Detuđmanizacija :)

vuksadinare wrote:hdz ce s evjerojatno vratiti na karamarkovske pozicije

HDZ nije HSP

Kod Štira nema cvijećarenja.

Hektorović wrote:

vuksadinare wrote:hdz ce s evjerojatno vratiti na karamarkovske pozicije

HDZ nije HSP

Kod Štira nema cvijećarenja.

Štir ispada iz kombinacija..neodlucan ej...nastupaju bandic i vaso zajedno u rusenju plenkija...štir nema takav utjecja na vecinu clanova i baza kao vaso..dva igraca za sada igraju kovac i vaso a izgleda d ace zajedno nastupati...