Kebab shizofrenija

Aferim braćo Bošnjaci, kad želite biti još pokornije sluge!
Zar je važnije odavati počast poginulim Bošnjacima na Galipolju, nego imamima koji su tokom Drugog svjetskog rata učestvovali u Narodnooslobodilačkom ratu?

Piše:

Elvedin Nezirović

U Donjem Kamengradu kod Sanskog Mosta obilježena je 104. godišnjica Bitke kod CanakkaleaAnadolija

Da bošnjačka politička, vjerska i akademska elita nije izgubila svoj moralni i historijski kompas, jedna od novinskih vijesti ovih bi dana glasila ovako: „Minutom šutnje, polaganjem vijenaca, učenjem odlomaka iz Kur’ana i dove, intoniranjem himne Bosne i Hercegovine, te počasnom paljbom, u petak, 29. marta, u Travniku, Gradačcu i Sarajevu, kao i još nekim drugim bosanskohercegovačkim gradovima, obilježena je 188. godišnjica početka bosanskog ustanka – dana kada je Husein-kapetan Gradaščević, okupivši vojsku od 4.000 ljudi, krenuo prema Travniku, zahtijevajući od tadašnjeg bosanskog vezira, Namik-paše, da Porta okonča upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne vlade na čelu s lokalnim vođom. Tom prilikom, Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru organizirao je i naučni skup na temu Bošnjaci i njihova borba za autonomiju tokom osmanske vladavine u BiH, na kojem su učestvovali eminentni profesori i akademski radnici s nekoliko bosanskohercegovačkih univerziteta.“
Ali kako bošnjačka inteligencija kao glavni kriterij odnosa prema vlastitoj prošlosti uzima bliske veze porodice Izetbegović sa sadašnjim turskim predsjednikom, onda zapravo i ne čudi što je vijest, koja je – već tradicionalno, 18. marta – prostrujala internetom, glasila ovako: „Minutom šutnje, polaganjem vijenaca, učenjem odlomaka iz Kur’ana i dove, intoniranjem himni Bosne i Hercegovine i Turske te počasnom paljbom u nedjelju je na lokalitetu spomenika turskim šehidima u Donjem Kamengradu kod Sanskog Mosta obilježena 104. godišnjica Bitke kod Canakkalea, koja se dogodila u Prvom svjetskom ratu i zauzima jedno od najznačajnijih mjesta u historiji Republike Turske.“ Ovoj vijesti treba dodati i ovu: „Povodom 104. obljetnice pobjede na Galipolju, u Mostaru je upriličena komemoracija za šehide i autora turske nacionalne himne, pjesnika Mehmeta Akifa Ersoja.“

Dvije bošnjačke žrtve

Da se radi o šizofrenično licemjernom stavu bošnjačkog vjerskog i političkog vodstva prema vlastitom historijskom biću jasno je i iz najpovršnijeg zaključka kojeg je moguće izvesti iz ove dvije kratke novinske vijesti – prve izmišljene, a druge itekako stvarne: bošnjačka žrtva koja je ugrađena u temelje turske republike veća je i važnija od žrtve koju je taj narod podnio u borbi za autonomiju pod osmanskom vlašću.
O tome na pomenutoj ceremoniji misli sveprisutni bošnjački subjekt, spreman da zarad ličnih ambicija od savjesti odbrani svaku primisao o apsurdnosti onoga što ga je tog dana snašlo, unatoč tome što i sam shvata kako je obilježavanje galipoljske bitke u Sanskom Mostu – a zatim i učenje dove na „lokalitetu musale osmanskog vladara sultana Mehmeda Fatiha, inače najzapadnijoj lokaciji do koje je došao u pohodu na Bosnu“ – u isključivoj funkciji stvaranja neoosmanskoga narativa, inače jednog od ideoloških temelja turskoga predsjednika Recepa Tajipa Erdogana.
Stoje, dakle, tako, u kasno jutro 11. Redžeba 1440. hidžretske godine, u svojim skupocjenim odijelima i imamskim mantijama, umni nositelji lokalne bošnjačke inteligencije i tugaljivo gledaju u spomenik turskim šehidima na Donjem Kamengradu, fascinirani besmislenošću vlastitog prisustva na još besmislenijem događaju, a sve moleći Boga da u ćelijama svoga podaničkog mozga ne pronađu odgovore na pitanja što im u tom trenutku žegu presiti želudac: da li je, u tom slučaju, naša majčica Turska, kao legalna nasljednica Osmanskog carstva, bila okupator Bosne i Hercegovine i ako jeste zašto se okupacija srednjevjekovne bosanske države unutar bošnjačkog etničkog subjekta danas doživljava kao nekakvo oslobođenje?
Umuje o tome unsko-sanska inteligencija, sve podrigujući od ljutih odgovora koje ne smije ni domisliti do kraja, bojeći se, kao giljotine nad vratom, jednostavnog zaključka: ginuli su ti isti Bošnjaci stoljećima u tuđim vojskama i pod tuđim zastavama, ostavljali svoje kosti po hoćinskim močvarama i tirolskim gudurama, a bošnjački je politički subjekt iz svega toga, eto, naučio jednu vrlu bitnu stvar: kako biti još odaniji i još pokorniji sluga.

Teška pitanja

Podnijeli su, dakle, ti isti Bošnjaci prije 104 godine veliku žrtvu u stvaranju moderne Republike Turske, dok je ta ista moderna Republika Turska stvaranje njihove domovine, koje nije bilo nimalo manje tragično, odgledala prilično hladno i nezainteresirano, bez nekoga većeg emotivnog stresa, u miru i rahatluku svoje pasivne vanjske politike i svoga komfornog geografskog položaja. Usto je, da stvar bude još teže probaviti, tadašnji turski predsjednik, Sulejman Demirel, bio jedini svjetski državnik koji je prisustvovao sahrani hrvatskoga diktatora i agresora na Bosnu i Hercegovinu, Franje Tuđmana, čime je žrtvama Udruženog zločinačkog poduhvata opalio jednu finu, majčinsku šamarčinu.
I tako, dok govore drže, najprije turski ambasador, pa onda i šef turske vojne misije u BiH, u inteligentnim glavicama pripadnika bošnjačke vjerke i političke uleme, stidljivo odjekuju pitanja, sve teža od težeg, sve gora od goreg: zašto bi bilo važnije odavati počast poginulim Bošnjacima na Galipolju, a ne, naprimjer, imamima koji su tokom Drugog svjetskog rata učestvovali u Nardonooslobodilačkom ratu, a o čemu je, recimo i to, ovih dana za Al Jazeera portal pisao Jasmin Agić?
Ili da stvari prenesemo u savremeni bosanskohercegovački kontekst: zašto bi bilo važnije odavati počast poginulim bošnjačkim vojnicima na Galipolju, umjesto hrvatskim žrtvama logora Stadion u Bugojnu, čija je godišnjica raspuštanja padala na 19. mart, a na kojoj se nije pojavio niko od lokalnih bošnjačkih dužnosnika? Isto je i sa žrtavama zločina Armije RBiH u Grabovici i bilo gdje drugo. Ne bi li, na taj način, Bošnjaci kao narod skinuli sa sebe krimen onih koji su, u posljednjem ratu, činili zločine u ime čitavog naroda i time pokazali spremnost da se suoče s mrljama iz svoje prošlosti, i to na način na koji zvanična srpska i hrvatska politika to još uvijek ne mogu?
Elem, toliko su teški bili napori kojima su tog 18. marta, na Donjem Kamengradu, kod Sanskoga Mosta, predstavnici tamošnjeg diplomatskog hora, sve redom veliki Bošnjaci i dokazane patriote – ini opštinski i kanotnalni filistri, kao i vjerska ulema – održali u životu vlastitu iluziju o važnosti događaja kojemu prisustvuju, da su, na kraju ovoga teksta, zaslužili da im se ustane i aplaudira. Aferim, braćo Bošnjaci!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Bogte, koja kebab shizofrenija.
Svi na Bleiburg!

MEŠA SELIMOVIĆ 



Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije.

Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.

Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav.

Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi?

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto?

Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.


Mesa Selimovic

Ovo se svakako ne odnodi na ercegovce 
Oni su suprotni 
Cim pogkedas epitete : postenje, neprihvaćeni itd 

Ere se guraju ko skorpije 
Po cijenu nestanka onog kome se uguravaju

Sora wrote:Ovo se svakako ne odnodi na ercegovce 
Oni su suprotni 
Cim pogkedas epitete : postenje, neprihvaćeni itd 

Ere se guraju ko skorpije 
Po cijenu nestanka onog kome se uguravaju

Meša vas je opisao, ne bih ni ja znao bolje.
De ti rađe nešto reci na uvodnu temu.Shizofreno, a?

Eroo wrote:
Ili da stvari prenesemo u savremeni bosanskohercegovački kontekst: zašto bi bilo važnije odavati počast poginulim bošnjačkim vojnicima na Galipolju, umjesto hrvatskim žrtvama logora Stadion u Bugojnu, čija je godišnjica raspuštanja padala na 19. mart, a na kojoj se nije pojavio niko od lokalnih bošnjačkih dužnosnika? Isto je i sa žrtavama zločina Armije RBiH u Grabovici i bilo gdje drugo. Ne bi li, na taj način, Bošnjaci kao narod skinuli sa sebe krimen onih koji su, u posljednjem ratu, činili zločine u ime čitavog naroda i time pokazali spremnost da se suoče s mrljama iz svoje prošlosti....

A oni prave spomenik Turcima. Ne bilo kakvom okupatoru, već onima koji im je srušio kraljestvo, pobio kralja i svu vlastelu...
Sve što su donijelu u Bosnu i danas košta krvi...Onda očekuju od Srba i Hrvata da žive u s njima u zajedničkoj državi.
Šanse za to su nikakve...Ne radi se samo o političkim razlika, već očigledno i civilizacijskim.

Najvaznija karakteristika muslimana je da nisu Srbi. To im je glavna odrednica.
Mi Hrvati smo bolji od njih.
Mi smo manje Srbi od njih.

crvenkasti wrote:Najvaznija karakteristika muslimana je da nisu Srbi. To im je glavna odrednica.
Mi Hrvati smo bolji od njih.
Mi smo manje Srbi od njih.

Srbi ustvari genetski(etnički) i ne postoje. Rasuti su, za razliku od Hrvata koji su po tom pitanju kompaktni.

Eroo wrote:MEŠA SELIMOVIĆ 
 
Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije.

To su si valjda sami krivi. Nema se tu što prihvaćati ili neprihvaćati...oš-neš-bangladeš.

Četiri dana nakon izbora Istanbul je grad paralelnih stvarnosti
Istanbul je trenutno grad paralelnih stvarnosti. Naime, po okončanju izbora predstavnici AK partije i CHP-a proglašavaju se pobjednicima, a rat se nastavlja i putem medija i društvenih mreža, prenosi BBC.
U nekoliko navrata na konferencijama za štampu, ali i na svom Twitter profilu, Ekrem Imamoglu iz opozicione stranke CHP je kategorično navodio da je novi gradonačelnik Istanbula.

Međutim, širom grada vladajuća AK partija postavila je plakate na kojima se zahvaljuje građanima što su glasali za njih i doveli ih do pobjede, a predsjednik Recep Tayyip Erdogan i kandidat Binali Yildirim također su zahvalili Istanbulu na pobjedi.

AK partija, koja je i dalje vodeća u Turskoj, osporila je rezultate izbora u Istanbulu i naredila je ponovno prebrojavanje listića. Isto tako, ova stranka je izgubila u glavnom gradu Ankari, ali i u Izmiru. Iz AK partije su također osporili pobjedu CHP-a u Ankari.

Predsjednik Erdogan, čini se, nije spreman da olako digne ruke od Istanbula, od ekonomske sile Turske i njegovog rodnog grada koji je on sam nekada vodio kao gradonačelnik.

"To nije pristojno ponašanje. Imamo rezultate izbora i znamo ko je na čelu", prokomentirao je Ekrem Imamoglu plakate AK partije koji su postavljeni neposredno nakon izbora.

Iz AK partije su kazali da su nevažeći glasovi na svim biračkim mjestima ugrozili izborni rezultat, a ovaj izborni ciklus su nazvali najvećom mrljom u turskoj demokratskoj historiji.

"Sve do jučer je vladajuća stranka tvrdila da Turska ima najvjerodostojniji sistem glasanja i uvijek su ga hvalili. Milion ljudi je bilo na dužnosti na biračkim mjestima te noći. Da je bilo ikakvih sumnjivih aktivnosti, oni bi to zabilježili i napravili bi pismeni izveštaj, to je zvanična procedura ovdje. Jedino objašnjenje koje imam jeste da oni pronalaze izgovore za svoj neuspjeh", dodao je Imamoglu.

Gubitak Ankare, Istanbula i nekoliko drugih gradova ozbiljan je udarac Erdoganu i mogao bi biti prekretnica nakon 16 godina njegove vladavine. Nakon što su Imamoglua na jednoj press konferenciji upitali hoće li se kandidirati za mjesto predsjednika Turske na narednim općim izborima, on je kroz smijeh rekao da to samo Bog zna.