Poruka za nepoznatog/u :)

niels wrote:Ne znam, po meni je pristojno kad mi netko posveti neko vrijeme, trud i promišljanja, da pročitam, razmislim i odgovorima.

Možda i jest bilo za N.N. (a ovdje smo svi N.N. jedni drugima), ali si se ipak referirala na mene, tj. moj upis.

Ra wrote:

niels wrote:

Ra wrote:
@niels

Mislim da si sam dao odgovor zašto strah koji povremeno osjećaš.

To nema veze sa starošću, od nje 'obolijevaju' i puno mlađi ljudi. 

Rješenje je jednostavno.

Dovoljno je tek naći neki cilj... i krenuti. :)

Strah je permanentan @Ra

Strah od nepoznatog svijeta, s pravilima koje ne razumijem, ili još gore, čini mi se da su stara pogažena, a nova nisu napisana, pa je ostalo osnovno - čovjek je čovjeku vuk.

Cilj bi bio da to izmijenim, ali ne mogu to ni generali GF s pet zvijezdica. Mogu tek dati mali obol na osobnoj, obiteljskoj, mjesnoj razini.

I slažem se da to nema veze s godinama - mnogi mladi se boje imati djecu u ovakvom svijetu. Opet se vraćam na empatiju, koju sve manje i manje ljudi iskazuje, za društvo i pojedince je to fatalno.

A opet, postoje ljudi mojih godina “kojima je sve jasno” :)

To je stvar karaktera ili pomanjkanja istog.

Od kad je permanentan taj strah @niels? 
Pitam, jer strah nije permanentna pojava u mladosti, više je recimo akutna boljka u određenim situacijama.

Naravno, ima i mladih ljudi koji su u permanentnom strahu, ali je to uglavnom povezano s iskrivljenom percepcijom stvarnosti, odnosno blažim ili težim psihičkim poremećajima (ne bih ulazila u uzroke, preopširna je tema). 
Ti strahovi su sasvim drugačiji od kasnijih strahova koji su produkt sjećanja na negativna iskustva. 

Neimanje djece u današnjem vremenu 'zbog svijeta koji nas okružuje' je prije izgovor nego strah s uporištem. 
Nema idealnog vremena za biti roditelj, to je uvijek i teško i predivno i u ovom i u svim drugim vremenima, bez obzira na godinu, stoljeće ili godišnje doba. 

Nisu sva roditeljstva planirana, neka se 'dogode' neplanirano, čak neželjeno. Ti ljudi također osjete strah, ali ga prerastu i nastave najbolje što mogu. 
Uplaše se čak i oni koji su silno željeli djecu, jer se suoče s činjenicom da su s djetetom dobili jedan ogroman strah za cijeli život, ali i nešto vrlo dragocjeno ono što će osjećati cijeli život, a to je ljubav
koja sve to iznivelira. Naravno kasnije iskuse još neke emocije koje nikad ne bi iskusili da se nisu upustili u pustolovinu roditeljstva samo zato što ih okružuje 'takav svijet'. 

U mladosti smo uglavnom fokusirani na sebe, na lijepe stvari, na užitke, prkosimo strahovima, adrenalin je čak poželjan (kao tvoj-zaroniti toliko dugo da supruga zaplače, a prijatelji sumanuto zaplivaju  ).
Uz sve ljude koje smo dobili svojim rođenjem, stvaramo (rađamo) nove, okružujemo se i onima koje sami biramo, koje volimo, koje trebamo, a što je možda još i važnije, oni trebaju nas. 
Ekspanzija je na svim područjima našeg života, uzbuđenje, radost, bezbroj ciljeva, uspjesi...
Imamo svoj mali 'rezervat usred džungle' gdje se osjećamo sigurno jer znamo pravila, dapače, sami ih (su)kreiramo, znamo što smijemo što ne, kako se ponašati kako ne bi narušili harmoniju unutar tog svog mikrokozmosa. 
I tako prođu godine. 

A onda se djeca odsele, zdravlje polako popušta, krug bliskih ljudi je sve manji kao i naša mogućnost prilagodbe novim, pa ni ne tražimo one koji bi ispunili prazninu i spriječili skupljanje tog našeg mikrokozmosa.
Kad se on suzi toliko da više ne može zaokupiti svu našu pažnju, počinjemo zorno pratiti i 'vanjski svijet'. A onda nas sustigne spoznaja da smo sve više smo promatrači, a sve manje sudionici u svemu.
To vanjsko se promijenilo (baš kao i mi), sad je otuđeno, hladno, nepoznato, pravila ne samo da ne postavljamo, nekad ih ne možemo niti pratiti kao ni prilagoditi im se. 
Osjetimo se sitnim, beznačajnim, a javi se i ona po meni najgora emocija-beskorisnost. I tad nastupa strah, najprije kao blagi grč u pleksusu koji se širi i hladi kralježnicu, svaki put sve češće i češće dok na kraju ne prerasta u kroničnu pojavu.

Nije svijet bio puno bolji prije, niti je puno lošiji sada, nije manje empatije nego prije, čak naprotiv, mislim da je nikad nije bilo više nego sada. 
Uvijek je čovjek čovjeku bio vuk, oduvijek je bilo ratova, gladi, siromaštva, nepravdi, okrutnosti, bolesti, bezosjećajnosti itd., ali smo se mi drugačije odazivali na ono što nas okružuje, imali smo skroz drugu percepciju stvarnosti jer nam je fokus bio na drugim stvarima.
 
Ovo što pišem možda nema veze s tvojim strahom, možda je tvoj put drugačiji, ali ovo je otprilike moja retrospektiva kako sam došla na točku kad sam postala svjesna da se boljim. 
A strašnije od tvog ili mog straha je činjenica što (nažalost) nismo sami... prestrašenih je jako jako puno. 
Još strašnije i od toga je što većina nije ni svjesna zašto se tako osjeća, a ako i jeste ništa ne poduzimaju po tom pitanju jer ne znaju odakle početi. 

Upravo zato i pišem ovaj (pre)dugački post, jer možda nekom totalno nepoznatom posluži ovo moje trkeljanje. A ako i ne bude tako, poslužilo je barem meni da neke stvari još jednom ponovim. :)

Strah i osjećaj bespomoćnosti su dvojac koji najčešće napadaju zajedno, a to paralizira i frustrira.
Nije lako učiniti bilo što učinkovito s tim osjećajima, ali ima načina kako se pokrenuti barem s mrtve točke.  

Oruđe koje ja koristim u takvim situacijama je fokus.  
Ne mogu mijenjati okolinu koja me frustrira i plaši! Odmah ide pitanje: A što mogu promijeniti? 
Mogu mijenjati sebe odnosno percepciju onog što me okružuje promjenom kuta gledanja tj. preusmjeravanjem fokusa i postavljanjem balansa na relaciji željeti-moći.
Naučila sam prebaciti fokus s onog što me frustrira, što ne mogu, što ne želim, s onog što nemam na ono što mogu, što imam, što želim, što me raduje. 

Slijedeće je bilo suočavanje s konstantnim traženjem izgovora za svoja ne činjenja.

Upirući pogled u nešto veliko, a što ne mogu napraviti, često sebi tražim opravdanje što ne činim ono što mogu, a usrećilo bi me možda čak i više od tih velikih djela. 
Ako više ne mogu na Triglav ne znači da je u redu ne imati kondiciju, jer se u stan može i stepenicama, ne moram baš svaki dan koristiti lift. 
To što moje slike neće visjeti na zidovima muzeja, ne znači da trebam odustati od miješanja boja, mogu popuniti zidove svog stana itd. itd. 

Imamo toliko uloga koje igramo tijekom života, ali rijetko kad se zapitamo koja je naša stvarna svrha postojanja?

Je li moja svrha mijenjati svijet? Ako sam radeći, stvarajući stvarno dala najbolje od sebe, a to ipak nije bilo dovoljno da promijeni svijet, možda to onda i nije moja osnovna svrha, jer već sam dala najbolje što sam imala, ne mogu dati ono što nemam. Nekima sigurno jeste, zato ga i mijenjaju tako vidljivo (uglavnom silom), ali moja nije.
Ako i jeste načini koji su poželjni nisu moji načini, jer s resursima s kojima raspolažem mogu mijenjati jedino sebe i ako to učinim (a to je vjerojatno najteže učiniti) možda se bude promijenila i realnost vidim a nije mi oku mila. 
 Možda ne mogu napraviti nešto ogromno, nešto što bi pomoglo cijelom čovječanstvu, ali mogu pomoći barem jednom čovjeku koji je (slučajno) djelić tog čovječanstva. 
Jer, što stvarno određuje veličinu nečijeg djela? Količina truda i ljubavi koji su uloženi ili broj ljudi kojima će služiti to djelo? 
Vjerojatno oboje, ali na prvi dio mogu utjecati, na drugi ne mogu i to treba prihvatiti bez ogorčenja i spočitavanja.  


Jednako tako sam naučila i da je lakše i učinkovitije boriti se za poželjno, od borbe protiv nepoželjnog. 
Učinak je isti, ali je put lakši. Nepoželjno ne iščezava, bez obzira koliko se mi borili protiv toga tu je i dalje u istom ili drugom obliku, ali ako stvorim balans povećavajući količinu poželjnog, nepoželjno gubi na vrijednosti i samo se počne smanjivati.  

Neke stvari jednostavno prestanem činiti. 
Ne gledam i ne čitam ono što me čini tužnom i/ili hrani moj strah, gledam ono što će mi izazvati radost, nadahnuti me, usrećiti me... ili bilo koga drugog. 
Ne bježim od situacija koje mi izazivaju strah, krenem prema onima koje mi izazivaju radost.
 
Drugim riječima, svaki put kad me uhvati tama, ne gasim mrak nego palim svjetlo.

Žao mi je što si ti nezadovoljan onim što si jedino mogao učiniti, dati svoj osobni obol, dati ono najbolje od sebe (a toga je jako puno, vjeruj mi) onima kojima je to najviše i trebalo i vrijedilo, onima koji su imali sreću primiti taj dar. 

Empatija
Da, za opstanak je ona nužna, ali mišljenja sam da empatiju treba kontrolirati da ne ode u jalovost. 
Ljudi koji je imaju u prevelikoj količini do kraja poistovjete sa žrtvom, čime zapravo povećaju patnju jer i sami pate te na kraju umjesto jedne imamo dvije žrtve.  
Uvjerila sam se u puno primjera da su jako empatični ljudi pokretači, onaj prvi plamičak, a da su oni 'koji razumiju'  konačni izvođači pomoći.
 


Niels, stvarno sam opširna i ispričavam se na duljini posta.   

Kao olakotnu okolnost ću si upisati to što me dugo nije bilo pa imam puno toga za reći. 

(je li upalilo?  )