Poruka za nepoznatog/u :)

niels wrote:Kad smo bili mladi, nije me bilo strah smrti.

Skakao sam sa stijena u plićak, luđački vozio stojadina na ćelavim gumama po serpentinama iznad Lukova Otočkog. Pucao sam i pucali su po meni.

Otišao bih na plažu, skočio u more i zaronio duboko, duboko...dok ti srce ne uspori. Izronio bih da vidim kako tri prijatelja plivaju bjesomučno prema meni, a žena plače.

To je bilo 1960-ih, uglavnom.

Nitko od njih više nije živ. Rak, srčani udar, moždani udar, leukemija...odnijela je sve moje prijateljice i prijatelje, cijelu moju generaciju, pa onda i generaciju mlađu od moje.

Besciljno lutam ovim svijetom, koji nije napravljen za nekoga mojih godina - pitanje je da li je za ikoga više napravljen.

Kad sam bio mlad, nije me bilo strah ničega, pa ni smrti. Sad sam star i konačno me je nečega strah.

Strah me je života u ovom “normalnom”.

@niels

Ne mora svijet uopce biti "normalan". Kad znamo tko smo, sto zelimo i sto ne zelimo, onda znamo na sto ne pristajemo i znamo da nasa volja odredjuje nas zivot, a ne ondje neki "poludjeli" svijet i kojekakvi agenti straha.


I sigurna sam da postoji nesto cime se bavis ili bi se htio baviti, ljubav prema odredjenom podrucju koja (ce) te vodi(ti) tvojim ljudima  ... Inspiracija uvijek spaja naizgled razlicite suputnike.

"Assemble a mob of men and women previously conditioned by a daily reading of the newspapers .. and in next to no time you can reduce them to a state of almost mindless subhumanity. Never before have so few been in a position to make fools, maniacs, or criminals of so many."


Aldous Huxley ; The Devils Of Loudun

A danas je, naravno, puno gore nego što je zamišljao…

Kad imaš 30, svijet ti je širok, *sve* te zanima, glazba, moda, filmovi i trendovi naliježu na shvaćanja tvoje generacije. Imaš svoje društvo, izlaziš.

Desetak godina kasnije, slika je bitno drukčija - ženite se, imate djecu. Glazba je katastrofa, ne izlaziš van…svijet ti se sužava.

A onda ti počnu umirati prijatelji i rodbina - najprije ide red prometnih, pa iznenadnih, pa kroničnih…i te povorke su sve manje i manje.

Ne gledam TV, osim ako je neki sport. Slušam radio. Nekoć sam rado vozio, danas moram hodati, pa je auto garažiran. Idem u vrt, to me odmara psihički. Svi moji prijatelji su mlađi od mene ili više ne funkcioniraju.

Vidio sam prijatelja, moje godište, nakon pet godina, na špici (vi biste rekli Korzo). Čovjek je nepogrešivo pričao doslovce iste stvari kao prije pet godina, intelektualna ruina.

Eto, ne znam da li sam se nadovezao, ti si bila misaonija, apstraktnija. I ne znam da li sam ti uspio predočiti neminovnosti starenja.

Kad sam bio mali, slušao sam jaukanja onih koji su se rodili pod banom Mažuranićem, i nisam im mogao vjerovati da im je svijet nekoć bio ljepši. Pa njima i jest, sad to znam.

@niels, dosla sam te oraspoloziti a jos ces me i rasplakati. :)

Zao mi je zbog svih onih koje si izgubio. I doista mi je zao ako nalazis malo poveznica sa suvremenim drustvom, ljudima u njemu.

Meni se nekako cini da su rijetki oni koji se u njemu i snalaze, kao da je sacinjeno na priliku vrlo ucinkovitih, visoko produktivnih i bezosjecajnih robotica. Postoji citav niz supkultura koje disu vrijednostima prijasnjih desetljeca pa se, tako, i izrazito mladi ljudi okrecu 40-ima, 50-ima, 60-ima. A to nesto govori.

Mozda nisi ni slutio no ovaj tvoj opis starenja ujedno je i opis depresije. Ne mislim da su sinonimi ali vrlo slicno utjecu na um. Spominjes i prijatelja koji doslovno govori iste stvari koje je govorio prije pet godina. Heej, ovdje pisu ljudi, vjerojatno mladji od njega, koji misle, pisu i govore identicne stvari od prije 20-ak godina! I ponavljaju se, ponavljaju, ponavljaju svaki put kad netko zamase maramom.

Mene uravnotezuje moja kolekcija minerala (i kristala). :) Kad me ljudski svijet preplavi usamljenoscu i sjenama, uzmem to kristalno bice u ruke cija se starost broji u geoloskim dobima i zamisljam kakve je cudnovate promjene ova planeta prolazila dok ljudska vrsta jos nije ni bila izvjesnost. :)

Ludo... Preinteligentna si... Život je ono što se događa u trenutku, sve drugo su naše blijede isprike za životarenje...: )

violator wrote:@niels, dosla sam te oraspoloziti a jos ces me i rasplakati. :)

Zao mi je zbog svih onih koje si izgubio. I doista mi je zao ako nalazis malo poveznica sa suvremenim drustvom, ljudima u njemu.

Meni se nekako cini da su rijetki oni koji se u njemu i snalaze, kao da je sacinjeno na priliku vrlo ucinkovitih, visoko produktivnih i bezosjecajnih robotica. Postoji citav niz supkultura koje disu vrijednostima prijasnjih desetljeca pa se, tako, i izrazito mladi ljudi okrecu 40-ima, 50-ima, 60-ima. A to nesto govori.

Mozda nisi ni slutio no ovaj tvoj opis starenja ujedno je i opis depresije. Ne mislim da su sinonimi ali vrlo slicno utjecu na um. Spominjes i prijatelja koji doslovno govori iste stvari koje je govorio prije pet godina. Heej, ovdje pisu ljudi, vjerojatno mladji od njega, koji misle, pisu i govore identicne stvari od prije 20-ak godina! I ponavljaju se, ponavljaju, ponavljaju svaki put kad netko zamase maramom.

Mene uravnotezuje moja kolekcija minerala (i kristala). :) Kad me ljudski svijet preplavi usamljenoscu i sjenama, uzmem to kristalno bice u ruke cija se starost broji u geoloskim dobima i zamisljam kakve je cudnovate promjene ova planeta prolazila dok ljudska vrsta jos nije ni bila izvjesnost. :)

Nemoj se žalostiti @violator ja nisam žalostan. :)

Gledaj, svačiji život ima faze, i ključ sreće jest u svakoj fazi naći nešto lijepo, nešto što nisi imala u prethodnim fazama.

Imam puno djece, unuka i praunuka, to nisam naglasio, i vidim ih često.

Nemam financijskih problema, ili su zanemarivi, a nekad sam radio prekovremene kad god sam mogao.

Ne bi ni bilo prirodno da sam u svojim godinama vani, ili da mi se sviđa glazba koju čujem, ili da pratim Marvelove filmove.

Lijepo je što imaš trajni interes u kristalima.

Ja sam, recimo, da svladam pisanje, počeo voditi dnevnik s 8 godina, svaki dan - i nisam prestao do danas.

Važno je, u konačnici, suosjećati s ljudima oko sebe. “Suosjećati”, ne “razumjeti”. Ja ti mogu napisati, kad se žališ da si npr. prošla kroz loš brak ili da imaš menstrualne tegobe, da te razumijem.

Naravno da te ne razumijem, ali suosjećam s tobom. Svijetu i ovom forumu treba manje ljudi koji “razumiju” sve i svašta, a više koji naprosto prihvaćaju i suosjećaju. To čini vlakna grupe, zajednice, društva...

darth_vader wrote:Ludo... Preinteligentna si... Život je ono što se događa u trenutku, sve drugo su naše blijede isprike za životarenje...: )

Da, život je kolekcija priča, imaj ih što više. ;)

A najbolje priče (barem meni) su one koje su se spontano desile.

niels wrote:Kad smo bili mladi, nije me bilo strah smrti.

Skakao sam sa stijena u plićak, luđački vozio stojadina na ćelavim gumama po serpentinama iznad Lukova Otočkog. Pucao sam i pucali su po meni.

Otišao bih na plažu, skočio u more i zaronio duboko, duboko...dok ti srce ne uspori. Izronio bih da vidim kako tri prijatelja plivaju bjesomučno prema meni, a žena plače.

To je bilo 1960-ih, uglavnom.

Nitko od njih više nije živ. Rak, srčani udar, moždani udar, leukemija...odnijela je sve moje prijateljice i prijatelje, cijelu moju generaciju, pa onda i generaciju mlađu od moje.

Besciljno lutam ovim svijetom, koji nije napravljen za nekoga mojih godina - pitanje je da li je za ikoga više napravljen.

Kad sam bio mlad, nije me bilo strah ničega, pa ni smrti. Sad sam star i konačno me je nečega strah.

Strah me je života u ovom “normalnom”.

@niels

Mislim da si sam dao odgovor zašto strah koji povremeno osjećaš.

To nema veze sa starošću, od nje 'obolijevaju' i puno mlađi ljudi. 

Rješenje je jednostavno.

Dovoljno je tek naći neki cilj... i krenuti. :)

Ra wrote:
@niels

Mislim da si sam dao odgovor zašto strah koji povremeno osjećaš.

To nema veze sa starošću, od nje 'obolijevaju' i puno mlađi ljudi. 

Rješenje je jednostavno.

Dovoljno je tek naći neki cilj... i krenuti. :)

Strah je permanentan @Ra

Strah od nepoznatog svijeta, s pravilima koje ne razumijem, ili još gore, čini mi se da su stara pogažena, a nova nisu napisana, pa je ostalo osnovno - čovjek je čovjeku vuk.

Cilj bi bio da to izmijenim, ali ne mogu to ni generali GF s pet zvijezdica. Mogu tek dati mali obol na osobnoj, obiteljskoj, mjesnoj razini.

I slažem se da to nema veze s godinama - mnogi mladi se boje imati djecu u ovakvom svijetu. Opet se vraćam na empatiju, koju sve manje i manje ljudi iskazuje, za društvo i pojedince je to fatalno.

A opet, postoje ljudi mojih godina “kojima je sve jasno” :)

To je stvar karaktera ili pomanjkanja istog.

darth_vader wrote: Život je ono što se događa u trenutku, sve drugo su naše blijede isprike za životarenje...: )

Zato slusaj glazbu i vodi ljubav. :) Postoji toliko mnogo aktivnosti koje mozes obavljati, ispunjavati odsutna uma, ali slusanje glazbe i sex nisu jedne od njih. :) One te sidre za taj lako odlazeci sada.

niels wrote:

violator wrote:@niels, dosla sam te oraspoloziti a jos ces me i rasplakati. :)

Zao mi je zbog svih onih koje si izgubio. I doista mi je zao ako nalazis malo poveznica sa suvremenim drustvom, ljudima u njemu.

Meni se nekako cini da su rijetki oni koji se u njemu i snalaze, kao da je sacinjeno na priliku vrlo ucinkovitih, visoko produktivnih i bezosjecajnih robotica. Postoji citav niz supkultura koje disu vrijednostima prijasnjih desetljeca pa se, tako, i izrazito mladi ljudi okrecu 40-ima, 50-ima, 60-ima. A to nesto govori.

Mozda nisi ni slutio no ovaj tvoj opis starenja ujedno je i opis depresije. Ne mislim da su sinonimi ali vrlo slicno utjecu na um. Spominjes i prijatelja koji doslovno govori iste stvari koje je govorio prije pet godina. Heej, ovdje pisu ljudi, vjerojatno mladji od njega, koji misle, pisu i govore identicne stvari od prije 20-ak godina! I ponavljaju se, ponavljaju, ponavljaju svaki put kad netko zamase maramom.

Mene uravnotezuje moja kolekcija minerala (i kristala). :) Kad me ljudski svijet preplavi usamljenoscu i sjenama, uzmem to kristalno bice u ruke cija se starost broji u geoloskim dobima i zamisljam kakve je cudnovate promjene ova planeta prolazila dok ljudska vrsta jos nije ni bila izvjesnost. :)

Nemoj se žalostiti @violator ja nisam žalostan. :)

Gledaj, svačiji život ima faze, i ključ sreće jest u svakoj fazi naći nešto lijepo, nešto što nisi imala u prethodnim fazama.

Imam puno djece, unuka i praunuka, to nisam naglasio, i vidim ih često.

Nemam financijskih problema, ili su zanemarivi, a nekad sam radio prekovremene kad god sam mogao.

Ne bi ni bilo prirodno da sam u svojim godinama vani, ili da mi se sviđa glazba koju čujem, ili da pratim Marvelove filmove.

Lijepo je što imaš trajni interes u kristalima.

Ja sam, recimo, da svladam pisanje, počeo voditi dnevnik s 8 godina, svaki dan - i nisam prestao do danas.

Važno je, u konačnici, suosjećati s ljudima oko sebe. “Suosjećati”, ne “razumjeti”. Ja ti mogu napisati, kad se žališ da si npr. prošla kroz loš brak ili da imaš menstrualne tegobe, da te razumijem.

Naravno da te ne razumijem, ali suosjećam s tobom. Svijetu i ovom forumu treba manje ljudi koji “razumiju” sve i svašta, a više koji naprosto prihvaćaju i suosjećaju. To čini vlakna grupe, zajednice, društva...

@niels

E, to je jako vazan dio tvoje zivotne price. :)  Zamisli tu srecu, pogledati oko sebe, taj svijet koji nastanjujes, i ugledati tri generacije novih ljudi koje si izrodio.  A svatko od njih mijenja stvarnost u neslucenim pravcima...

Ne znam koliko ti je godina, no to nije ni bitno, nikada ne zamisljam sugovornikove godine jer se u ovom digitalnom svijetu nalazimo iza koprene koja nas pomalo sve izjednacava. Poput onih skolskih kuta i papucica koje su isticale jednakost... Malo mi smeta kad velis "ljudi mojih godina" ili da nesto nije prirodno jer ne prilici "tvojim godinama". Kao da se pospremas u ladicu i pripremas postati necije sjecanje.

Ne, ne, prirodno je sve ono za cime osjecas potrebu. Mozda bi bilo manje usamljenih ljudi i vise radosti da prkose onome sto se pristoji.

Sto se empatije tice i njoj se, nazalost, postavljaju granice. Ako funkcionira, otvorena je i za one koji su "nedolicni". I to je taj njen lijep aspekt, Nadilazi i dob i spol i vrstu i ideolosku pristranost i ..

violator wrote:

niels wrote:

violator wrote:@niels, dosla sam te oraspoloziti a jos ces me i rasplakati. :)

Zao mi je zbog svih onih koje si izgubio. I doista mi je zao ako nalazis malo poveznica sa suvremenim drustvom, ljudima u njemu.

Meni se nekako cini da su rijetki oni koji se u njemu i snalaze, kao da je sacinjeno na priliku vrlo ucinkovitih, visoko produktivnih i bezosjecajnih robotica. Postoji citav niz supkultura koje disu vrijednostima prijasnjih desetljeca pa se, tako, i izrazito mladi ljudi okrecu 40-ima, 50-ima, 60-ima. A to nesto govori.

Mozda nisi ni slutio no ovaj tvoj opis starenja ujedno je i opis depresije. Ne mislim da su sinonimi ali vrlo slicno utjecu na um. Spominjes i prijatelja koji doslovno govori iste stvari koje je govorio prije pet godina. Heej, ovdje pisu ljudi, vjerojatno mladji od njega, koji misle, pisu i govore identicne stvari od prije 20-ak godina! I ponavljaju se, ponavljaju, ponavljaju svaki put kad netko zamase maramom.

Mene uravnotezuje moja kolekcija minerala (i kristala). :) Kad me ljudski svijet preplavi usamljenoscu i sjenama, uzmem to kristalno bice u ruke cija se starost broji u geoloskim dobima i zamisljam kakve je cudnovate promjene ova planeta prolazila dok ljudska vrsta jos nije ni bila izvjesnost. :)

Nemoj se žalostiti @violator ja nisam žalostan. :)

Gledaj, svačiji život ima faze, i ključ sreće jest u svakoj fazi naći nešto lijepo, nešto što nisi imala u prethodnim fazama.

Imam puno djece, unuka i praunuka, to nisam naglasio, i vidim ih često.

Nemam financijskih problema, ili su zanemarivi, a nekad sam radio prekovremene kad god sam mogao.

Ne bi ni bilo prirodno da sam u svojim godinama vani, ili da mi se sviđa glazba koju čujem, ili da pratim Marvelove filmove.

Lijepo je što imaš trajni interes u kristalima.

Ja sam, recimo, da svladam pisanje, počeo voditi dnevnik s 8 godina, svaki dan - i nisam prestao do danas.

Važno je, u konačnici, suosjećati s ljudima oko sebe. “Suosjećati”, ne “razumjeti”. Ja ti mogu napisati, kad se žališ da si npr. prošla kroz loš brak ili da imaš menstrualne tegobe, da te razumijem.

Naravno da te ne razumijem, ali suosjećam s tobom. Svijetu i ovom forumu treba manje ljudi koji “razumiju” sve i svašta, a više koji naprosto prihvaćaju i suosjećaju. To čini vlakna grupe, zajednice, društva...

@niels

E, to je jako vazan dio tvoje zivotne price. :)  Zamisli tu srecu, pogledati oko sebe, taj svijet koji nastanjujes, i ugledati tri generacije novih ljudi koje si izrodio.  A svatko od njih mijenja stvarnost u neslucenim pravcima...

Ne znam koliko ti je godina, no to nije ni bitno, nikada ne zamisljam sugovornikove godine jer se u ovom digitalnom svijetu nalazimo iza koprene koja nas pomalo sve izjednacava. Poput onih skolskih kuta i papucica koje su isticale jednakost... Malo mi smeta kad velis "ljudi mojih godina" ili da nesto nije prirodno jer ne prilici "tvojim godinama". Kao da se pospremas u ladicu i pripremas postati necije sjecanje.

Ne, ne, prirodno je sve ono za cime osjecas potrebu. Mozda bi bilo manje usamljenih ljudi i vise radosti da prkose onome sto se pristoji.

Sto se empatije tice i njoj se, nazalost, postavljaju granice. Ako funkcionira, otvorena je i za one koji su "nedolicni". I to je taj njen lijep aspekt, Nadilazi i dob i spol i vrstu i ideolosku pristranost i ..  

Sve validne napomene, potpisujem.

Povesti ću više brige ubuduće o tome. Zašto se ukopavati i ograničavati? ;)

@niels :) Tako je, moze!

niels wrote:

Ra wrote:
@niels

Mislim da si sam dao odgovor zašto strah koji povremeno osjećaš.

To nema veze sa starošću, od nje 'obolijevaju' i puno mlađi ljudi. 

Rješenje je jednostavno.

Dovoljno je tek naći neki cilj... i krenuti. :)

Strah je permanentan @Ra

Strah od nepoznatog svijeta, s pravilima koje ne razumijem, ili još gore, čini mi se da su stara pogažena, a nova nisu napisana, pa je ostalo osnovno - čovjek je čovjeku vuk.

Cilj bi bio da to izmijenim, ali ne mogu to ni generali GF s pet zvijezdica. Mogu tek dati mali obol na osobnoj, obiteljskoj, mjesnoj razini.

I slažem se da to nema veze s godinama - mnogi mladi se boje imati djecu u ovakvom svijetu. Opet se vraćam na empatiju, koju sve manje i manje ljudi iskazuje, za društvo i pojedince je to fatalno.

A opet, postoje ljudi mojih godina “kojima je sve jasno” :)

To je stvar karaktera ili pomanjkanja istog.

Od kad je permanentan taj strah @niels? 
Pitam, jer strah nije permanentna pojava u mladosti, više je recimo akutna boljka u određenim situacijama.

Naravno, ima i mladih ljudi koji su u permanentnom strahu, ali je to uglavnom povezano s iskrivljenom percepcijom stvarnosti, odnosno blažim ili težim psihičkim poremećajima (ne bih ulazila u uzroke, preopširna je tema). 
Ti strahovi su sasvim drugačiji od kasnijih strahova koji su produkt sjećanja na negativna iskustva. 

Neimanje djece u današnjem vremenu 'zbog svijeta koji nas okružuje' je prije izgovor nego strah s uporištem. 
Nema idealnog vremena za biti roditelj, to je uvijek i teško i predivno i u ovom i u svim drugim vremenima, bez obzira na godinu, stoljeće ili godišnje doba. 

Nisu sva roditeljstva planirana, neka se 'dogode' neplanirano, čak neželjeno. Ti ljudi također osjete strah, ali ga prerastu i nastave najbolje što mogu. 
Uplaše se čak i oni koji su silno željeli djecu, jer se suoče s činjenicom da su s djetetom dobili jedan ogroman strah za cijeli život, ali i nešto vrlo dragocjeno ono što će osjećati cijeli život, a to je ljubav
koja sve to iznivelira. Naravno kasnije iskuse još neke emocije koje nikad ne bi iskusili da se nisu upustili u pustolovinu roditeljstva samo zato što ih okružuje 'takav svijet'. 

U mladosti smo uglavnom fokusirani na sebe, na lijepe stvari, na užitke, prkosimo strahovima, adrenalin je čak poželjan (kao tvoj-zaroniti toliko dugo da supruga zaplače, a prijatelji sumanuto zaplivaju  ).
Uz sve ljude koje smo dobili svojim rođenjem, stvaramo (rađamo) nove, okružujemo se i onima koje sami biramo, koje volimo, koje trebamo, a što je možda još i važnije, oni trebaju nas. 
Ekspanzija je na svim područjima našeg života, uzbuđenje, radost, bezbroj ciljeva, uspjesi...
Imamo svoj mali 'rezervat usred džungle' gdje se osjećamo sigurno jer znamo pravila, dapače, sami ih (su)kreiramo, znamo što smijemo što ne, kako se ponašati kako ne bi narušili harmoniju unutar tog svog mikrokozmosa. 
I tako prođu godine. 

A onda se djeca odsele, zdravlje polako popušta, krug bliskih ljudi je sve manji kao i naša mogućnost prilagodbe novim, pa ni ne tražimo one koji bi ispunili prazninu i spriječili skupljanje tog našeg mikrokozmosa.
Kad se on suzi toliko da više ne može zaokupiti svu našu pažnju, počinjemo zorno pratiti i 'vanjski svijet'. A onda nas sustigne spoznaja da smo sve više smo promatrači, a sve manje sudionici u svemu.
To vanjsko se promijenilo (baš kao i mi), sad je otuđeno, hladno, nepoznato, pravila ne samo da ne postavljamo, nekad ih ne možemo niti pratiti kao ni prilagoditi im se. 
Osjetimo se sitnim, beznačajnim, a javi se i ona po meni najgora emocija-beskorisnost. I tad nastupa strah, najprije kao blagi grč u pleksusu koji se širi i hladi kralježnicu, svaki put sve češće i češće dok na kraju ne prerasta u kroničnu pojavu.

Nije svijet bio puno bolji prije, niti je puno lošiji sada, nije manje empatije nego prije, čak naprotiv, mislim da je nikad nije bilo više nego sada. 
Uvijek je čovjek čovjeku bio vuk, oduvijek je bilo ratova, gladi, siromaštva, nepravdi, okrutnosti, bolesti, bezosjećajnosti itd., ali smo se mi drugačije odazivali na ono što nas okružuje, imali smo skroz drugu percepciju stvarnosti jer nam je fokus bio na drugim stvarima.
 
Ovo što pišem možda nema veze s tvojim strahom, možda je tvoj put drugačiji, ali ovo je otprilike moja retrospektiva kako sam došla na točku kad sam postala svjesna da se boljim. 
A strašnije od tvog ili mog straha je činjenica što (nažalost) nismo sami... prestrašenih je jako jako puno. 
Još strašnije i od toga je što većina nije ni svjesna zašto se tako osjeća, a ako i jeste ništa ne poduzimaju po tom pitanju jer ne znaju odakle početi. 

Upravo zato i pišem ovaj (pre)dugački post, jer možda nekom totalno nepoznatom posluži ovo moje trkeljanje. A ako i ne bude tako, poslužilo je barem meni da neke stvari još jednom ponovim. :)

Strah i osjećaj bespomoćnosti su dvojac koji najčešće napadaju zajedno, a to paralizira i frustrira.
Nije lako učiniti bilo što učinkovito s tim osjećajima, ali ima načina kako se pokrenuti barem s mrtve točke.  

Oruđe koje ja koristim u takvim situacijama je fokus.  
Ne mogu mijenjati okolinu koja me frustrira i plaši! Odmah ide pitanje: A što mogu promijeniti? 
Mogu mijenjati sebe odnosno percepciju onog što me okružuje promjenom kuta gledanja tj. preusmjeravanjem fokusa i postavljanjem balansa na relaciji željeti-moći.
Naučila sam prebaciti fokus s onog što me frustrira, što ne mogu, što ne želim, s onog što nemam na ono što mogu, što imam, što želim, što me raduje. 

Slijedeće je bilo suočavanje s konstantnim traženjem izgovora za svoja ne činjenja.

Upirući pogled u nešto veliko, a što ne mogu napraviti, često sebi tražim opravdanje što ne činim ono što mogu, a usrećilo bi me možda čak i više od tih velikih djela. 
Ako više ne mogu na Triglav ne znači da je u redu ne imati kondiciju, jer se u stan može i stepenicama, ne moram baš svaki dan koristiti lift. 
To što moje slike neće visjeti na zidovima muzeja, ne znači da trebam odustati od miješanja boja, mogu popuniti zidove svog stana itd. itd. 

Imamo toliko uloga koje igramo tijekom života, ali rijetko kad se zapitamo koja je naša stvarna svrha postojanja?

Je li moja svrha mijenjati svijet? Ako sam radeći, stvarajući stvarno dala najbolje od sebe, a to ipak nije bilo dovoljno da promijeni svijet, možda to onda i nije moja osnovna svrha, jer već sam dala najbolje što sam imala, ne mogu dati ono što nemam. Nekima sigurno jeste, zato ga i mijenjaju tako vidljivo (uglavnom silom), ali moja nije.
Ako i jeste načini koji su poželjni nisu moji načini, jer s resursima s kojima raspolažem mogu mijenjati jedino sebe i ako to učinim (a to je vjerojatno najteže učiniti) možda se bude promijenila i realnost vidim a nije mi oku mila. 
 Možda ne mogu napraviti nešto ogromno, nešto što bi pomoglo cijelom čovječanstvu, ali mogu pomoći barem jednom čovjeku koji je (slučajno) djelić tog čovječanstva. 
Jer, što stvarno određuje veličinu nečijeg djela? Količina truda i ljubavi koji su uloženi ili broj ljudi kojima će služiti to djelo? 
Vjerojatno oboje, ali na prvi dio mogu utjecati, na drugi ne mogu i to treba prihvatiti bez ogorčenja i spočitavanja.  


Jednako tako sam naučila i da je lakše i učinkovitije boriti se za poželjno, od borbe protiv nepoželjnog. 
Učinak je isti, ali je put lakši. Nepoželjno ne iščezava, bez obzira koliko se mi borili protiv toga tu je i dalje u istom ili drugom obliku, ali ako stvorim balans povećavajući količinu poželjnog, nepoželjno gubi na vrijednosti i samo se počne smanjivati.  

Neke stvari jednostavno prestanem činiti. 
Ne gledam i ne čitam ono što me čini tužnom i/ili hrani moj strah, gledam ono što će mi izazvati radost, nadahnuti me, usrećiti me... ili bilo koga drugog. 
Ne bježim od situacija koje mi izazivaju strah, krenem prema onima koje mi izazivaju radost.
 
Drugim riječima, svaki put kad me uhvati tama, ne gasim mrak nego palim svjetlo.

Žao mi je što si ti nezadovoljan onim što si jedino mogao učiniti, dati svoj osobni obol, dati ono najbolje od sebe (a toga je jako puno, vjeruj mi) onima kojima je to najviše i trebalo i vrijedilo, onima koji su imali sreću primiti taj dar. 

Empatija
Da, za opstanak je ona nužna, ali mišljenja sam da empatiju treba kontrolirati da ne ode u jalovost. 
Ljudi koji je imaju u prevelikoj količini do kraja poistovjete sa žrtvom, čime zapravo povećaju patnju jer i sami pate te na kraju umjesto jedne imamo dvije žrtve.  
Uvjerila sam se u puno primjera da su jako empatični ljudi pokretači, onaj prvi plamičak, a da su oni 'koji razumiju'  konačni izvođači pomoći.
 


Niels, stvarno sam opširna i ispričavam se na duljini posta.   

Kao olakotnu okolnost ću si upisati to što me dugo nije bilo pa imam puno toga za reći. 

(je li upalilo?  )

violator wrote:

niels wrote:

violator wrote:@niels, dosla sam te oraspoloziti a jos ces me i rasplakati. :)

Zao mi je zbog svih onih koje si izgubio. I doista mi je zao ako nalazis malo poveznica sa suvremenim drustvom, ljudima u njemu.

Meni se nekako cini da su rijetki oni koji se u njemu i snalaze, kao da je sacinjeno na priliku vrlo ucinkovitih, visoko produktivnih i bezosjecajnih robotica. Postoji citav niz supkultura koje disu vrijednostima prijasnjih desetljeca pa se, tako, i izrazito mladi ljudi okrecu 40-ima, 50-ima, 60-ima. A to nesto govori.

Mozda nisi ni slutio no ovaj tvoj opis starenja ujedno je i opis depresije. Ne mislim da su sinonimi ali vrlo slicno utjecu na um. Spominjes i prijatelja koji doslovno govori iste stvari koje je govorio prije pet godina. Heej, ovdje pisu ljudi, vjerojatno mladji od njega, koji misle, pisu i govore identicne stvari od prije 20-ak godina! I ponavljaju se, ponavljaju, ponavljaju svaki put kad netko zamase maramom.

Mene uravnotezuje moja kolekcija minerala (i kristala). :) Kad me ljudski svijet preplavi usamljenoscu i sjenama, uzmem to kristalno bice u ruke cija se starost broji u geoloskim dobima i zamisljam kakve je cudnovate promjene ova planeta prolazila dok ljudska vrsta jos nije ni bila izvjesnost. :)

Nemoj se žalostiti @violator ja nisam žalostan. :)

Gledaj, svačiji život ima faze, i ključ sreće jest u svakoj fazi naći nešto lijepo, nešto što nisi imala u prethodnim fazama.

Imam puno djece, unuka i praunuka, to nisam naglasio, i vidim ih često.

Nemam financijskih problema, ili su zanemarivi, a nekad sam radio prekovremene kad god sam mogao.

Ne bi ni bilo prirodno da sam u svojim godinama vani, ili da mi se sviđa glazba koju čujem, ili da pratim Marvelove filmove.

Lijepo je što imaš trajni interes u kristalima.

Ja sam, recimo, da svladam pisanje, počeo voditi dnevnik s 8 godina, svaki dan - i nisam prestao do danas.

Važno je, u konačnici, suosjećati s ljudima oko sebe. “Suosjećati”, ne “razumjeti”. Ja ti mogu napisati, kad se žališ da si npr. prošla kroz loš brak ili da imaš menstrualne tegobe, da te razumijem.

Naravno da te ne razumijem, ali suosjećam s tobom. Svijetu i ovom forumu treba manje ljudi koji “razumiju” sve i svašta, a više koji naprosto prihvaćaju i suosjećaju. To čini vlakna grupe, zajednice, društva...

@niels

E, to je jako vazan dio tvoje zivotne price. :)  Zamisli tu srecu, pogledati oko sebe, taj svijet koji nastanjujes, i ugledati tri generacije novih ljudi koje si izrodio.  A svatko od njih mijenja stvarnost u neslucenim pravcima...

Ne znam koliko ti je godina, no to nije ni bitno, nikada ne zamisljam sugovornikove godine jer se u ovom digitalnom svijetu nalazimo iza koprene koja nas pomalo sve izjednacava. Poput onih skolskih kuta i papucica koje su isticale jednakost... Malo mi smeta kad velis "ljudi mojih godina" ili da nesto nije prirodno jer ne prilici "tvojim godinama". Kao da se pospremas u ladicu i pripremas postati necije sjecanje.

Ne, ne, prirodno je sve ono za cime osjecas potrebu. Mozda bi bilo manje usamljenih ljudi i vise radosti da prkose onome sto se pristoji.

Sto se empatije tice i njoj se, nazalost, postavljaju granice. Ako funkcionira, otvorena je i za one koji su "nedolicni". I to je taj njen lijep aspekt, Nadilazi i dob i spol i vrstu i ideolosku pristranost i ..  

Prekrasno rečeno. :)

@Ra, ti mora da se šališ.

Kaj, ja bi trebao sve to pročitati i napisati odgovor, stavku po stavku?

Večeras ne bum nikako, budem vidio preko tjedna ak stignem.

Ovo je najduži post koji sam ikad vidio, da pogodim, nisi na Twitteru. :)

violator wrote:

darth_vader wrote: Život je ono što se događa u trenutku, sve drugo su naše blijede isprike za životarenje...: )

Zato slusaj glazbu i vodi ljubav. :) Postoji toliko mnogo aktivnosti koje mozes obavljati, ispunjavati odsutna uma, ali slusanje glazbe i sex nisu jedne od njih. :) One te sidre za taj lako odlazeci sada.

Većinu vremena kao da smo na nekom izvana zadanom autopilotu, da... I sputani okovima često neke naoko nevidljive, ali gotovo stalno prisutne egzistencijalne tjeskobe koja nas stalno vreba. Zato i mislim da treba zgrabiti taj trenutak, ma o čemu god da se radilo, ali samo da smo svoji, svjesni sebe i lišeni okova u koje nas stavlja svakodnevni život. Makar to bila i naša unutarnja kontemplacija. Sve ima svoje vrijeme, ali smo možda ponekad previše dozvolili drugima ili nekim okolnostima da upravljaju njime.
A opet, da bismo bili potpuni, ipak moramo biti odgovorni i prema drugima. Naći balans u svemu je ključ tog unutarnjeg mira koji nam pomaže da budemo ono što u biti jesmo. To je taj trenutak. Život na autopilotu to nije, to je kompromis s okolinom, često na našu štetu. Zato, blagoslovljeni su oni koji su našli pravi balans i žive život ne ometajući druge, ali živeći svoj.

niels wrote:@Ra, ti mora da se šališ.

Kaj, ja bi trebao sve to pročitati i napisati odgovor, stavku po stavku?

Večeras ne bum nikako, budem vidio preko tjedna ak stignem.

Ovo je najduži post koji sam ikad vidio, da pogodim, nisi na Twitteru. :)

@niels, što nije prošlo moje opravdanje?  


Znaš da se ja uvijek držim teme
Poruka je za nepoznatog i stvarno ništa ne očekujem od tebe, ni čitanje ni odgovor.  

Pusti pristojnost, precijenjena je, preskači što ne želiš čitati :)

Ha ha, dug je ali ima i duži. 
Prije par godina, na jednom drugom mjestu, napisala sam svoj najduži post. 
Za razliku od ovog namjera mu je bila povrijediti osobu. I uspjela sam. Nažalost.

Ne znam, po meni je pristojno kad mi netko posveti neko vrijeme, trud i promišljanja, da pročitam, razmislim i odgovorima.

Možda i jest bilo za N.N. (a ovdje smo svi N.N. jedni drugima), ali si se ipak referirala na mene, tj. moj upis.

Rado bih odgovorila na nove upise ali ne ide mi danas.

niels wrote:Ne znam, po meni je pristojno kad mi netko posveti neko vrijeme, trud i promišljanja, da pročitam, razmislim i odgovorima.

Možda i jest bilo za N.N. (a ovdje smo svi N.N. jedni drugima), ali si se ipak referirala na mene, tj. moj upis.

Gle, niels, napravi prema svojim uvjerenjima. Ako vjeruješ da trebaš na sve odgovoriti ti odgovori, ako ne nemoj. 

Da, referirala sam se na tvoj post koji me tvoj upis potaknuo da pišem o strahu i tehnikama kojima se služim kad ga osvijestim,  s namjerom da možda nekom, tko se trenutno bori s takvim emocijama, pomognem svojim iskustvom. 
Taj netko najvjerojatnije neće napisati nikakav komentar, jednostavno će uzeti ono što mu treba. I to je to. Svrha je postignuta. :)

Ne. Mi pišemo anonimno (premda i to nije točno, jer se neki poznajemo i u RL), ali nismo si sasvim nepoznati.