Re: Kršćanstvo

by kingkong Thu 22 May - 20:04

Veliki meštar masonske lože u Lurdu susreo uskrslog Krista

Francuski liječnik Maurice Caillet veliki meštar masonske lože Velikog Orijenta u Rennesu i član Socijalističke partije Francuske za vrijeme boravka u Lurdu, 1984., doživio je obraćenje. Petnaest je godina bio član masonske lože kojoj je dvije godine bio na čelu kao veliki meštar. U Lurdu se dogodila nevjerojatna stvar: Maurice je u euharistiji pronašao najveće blago – susreo je uskrsloga Gospodina Isusa Krista.

Kršćanstvo - Page 2 Maurice-Caillet

Maurice Caillet rođen je 1933. godine. Roditelji su mu bili ateisti i stoga nije ni kršten. Odgajali su djecu usađujući im prijezir prema Katoličkoj Crkvi. Studij medicine započeo je u Bretagni, a dovršio u Parizu. Bio je uvjeren da je znanost ima odgovore na sva pitanja i da je u stanju riješiti sve probleme vezane uz ljudski život, patnju i smrt.
Maurice je specijalizirao urologiju i ginekologiju. Postao je cijenjen liječnik u jednoj velikoj privatnoj klinici. Svojim je pacijenticama pripisivao kontracepcijske i abortivne pilule još i prije nego su bile legalizirane u Francuskoj, a vršio je i sterilizaciju muškaraca i žena.

U loži Velikog Orijenta
U svibnju 1968., prijatelj ga poziva da pristupi masonima koje je opisao kao „duhovnu obitelj“, koja se vodi sjajnim idejama tolerancije, solidarnosti, slobode, bratstva i jedinstva. Na prvom sastanku te tajanstvene organizacije, Cailleta je srdačno primio Veliki meštar Velikog Orijenta Francuske koji mu je predložio ulazak u elitnu ložu u Rennesu.
Da bi mogao postati članom masonske lože morao je proći inicijaciju. Obred masonske inicijacije pun je tajanstvenih simbola i obreda. Kandidat mora proći kroz četiri kušnje te položiti prisegu da nikome neće odati tajne lože. Cailletu je pojašnjeno kako je bolje ostati bez glave nego odati masonske tajne.

Dva puta mjesečno Maurice je sudjelovao na sastancima lože, i to kao šegrt. Nakon godine dana, predložen mu je prelazak na viši stupanj spoznaje tajni. Godine 1971., Caillet se pristao proći obred inicijacije za velikog meštra. Stupio je tada i u Socijalističku partiju Francuske koju je vodio François Mitterand, s kojim se također susretao.
U listopadu 1974., Maurice Caillet, izabran je za časnog meštra nove lože. Predsjedao je sastancima, vodio inicijacije za vrijeme kojih se kandidate obvezno pita jesu li spremni odbaciti sve dogme Katoličke Crkve.
Godine 1975., Maurice Caillet izabran je za ravnatelja klinike. Činjenica da je bio meštar masonske lože otvarala je pred njim mnoga vrata i neke su mu vrlo utjecajne osobe tada prilazile i priznale kako su i oni masoni. Caillet je shvatio da je njegov pristup masoneriji bio početak višeg poretka koji mu daje autentičnu vlast nad samim sobom, nad drugim ljudima i nad događajima. Kroz 10 godina primao je tzv. Monografiju, koja je sadržavala učenje o okultizmu, spiritizmu, panteizmu i reinkarnaciji u 12 stupnjeva. Bilo je ondje i uputa kako postići parapsihološke moći, ostvariti kontakt s nevidljivim svemirskim bićima, vidjeti auru ljudskoga tijela i sl.
Na početku 1982. godine, tzv. Vrhovno vijeće, zajedničko za dvije lože Velikog Orijenta u Rennesu, zamolilo je Mauricea da prihvati visoki stupanj Škotskog obreda. Na Veliki četvrtak, 1982., Caillet je pozvan kroz kapitul primiti inicijaciju u 18. stupanj – postao je Vitez Ružina Križa.

Obraćenje
Godine 1982., Maurice je prešao na novi posao i odgovorniju dužnost. Početkom 1983. teško je oboljela njegova žena Claude. Trpjela je jake bolove zbog brojnih čireva u probavnom traktu. Morala je ležati nekoliko mjeseci u krevetu. U veljači 1984., Maurice ju je poveo na odmor u planine, nedaleko Font-Romeua, gdje je Claude preležala svih 10 dana. Na povratku u Bretagnu, Mauricu je došla na pamet ideja svratiti u Lurdu. Nije vjerovao u Marijina ukazanja i čudesna ozdravljenja, ali je bio uvjeren da je Lurd posebno mjesto puno „pozitivnih energija“. Claude se složila.
Zapravo je bila silno iznenađena jer je ta ideja potakla od njenoga muža – antiklerikalca, masona upućena u okultne prakse. Ona je u sebi, diskretno zadržala kršćansku vjeru, ali se bojala da će, ako ne ozdravi, to produbiti i osnažiti bezboštvo njenoga muža.
Bio je početak veljače. U Lurdu je padala kiša i bilo je hladno. Kada su došli u grad, lako su pronašli špilju ukazanja. Mauricu nisu dopustili ići s Claude na (obredno) kupanje u čudotvornoj vodi. Čekajući ženu, Caillet se sklonio u crkvu uz Pećinu. Upravo se služila sveta misa.
Do tog trenutka misu je smatrao primitivnim obredom prepunim praznovjerja. Ovaj je put, ipak, slušao i promatrao s velikom pozornošću. U jednom je trenutku svećenik počeo govoriti: „Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ Te su riječi Mauricea pogodile kao grom iz vedra neba – njih je, naime, čuo za vrijeme svoje inicijacije u masonsku ložu. Tek je sada postao svjestan da su to Isusove riječi! Kada je svećenik sjeo, nastala je duboka tišina. I upravo tada je Maurice u svojoj nutrini čuo neobičan glas, pun nevjerojatne topline i mira. Čuo je jasno: „Bilo bi dobro sada zamoliti za Claudeino ozdravljenje, ali čime bi mi mogao uzvratiti?“…

Kao da je bio u ekstazi. Kada je svećenik uzdigao hostiju, u tom je skromnom komadiću bijelog kruha prepoznao stvarnu prisutnost uskrsloga Krista u kojeg dotada nije htio vjerovati. Gledajući u hostiju, Caillet je doživio prodornu svjetlost pravoga Boga u čiju moć i snagu do tog trenutka nije vjerovao, ali kojeg kao da je čitav život podsvjesno tražio.
Sada je Maurice razmišljao što bi mogao darovati Bogu. Došla mu je misao da treba darovati samoga sebe. Njegov, godinama vješto građeni masonski okultizam rasprsnuo se kao mjehur od sapunice. On, do pred koji trenutak okorjeli mason – koji je preko 40 godina osuđivao judeo-kršćansku civilizaciju za plašenje ljudi, za stvaranje osjećaja krivice zbog grijeha, za oduzimanje ljudske slobode i radosti života – u tom je trenutku doživio nevjerojatnu radost vjere u Isusa Krista. Nakon sv. mise odmah je pošao za svećenikom u sakristiju i zatražio ga krštenje. Nije znao da treba proći pripravu.

Svećenik se prestrašio čuvši da ima posla s masonom Velikog Orijenta i uputio ga na razgovor s nadbiskupom Rennesa. Mističan doživljaj susreta s Kristom prisutnim u euharistiji ostavilo je u njemu neizbrisiv pečat. Kada se nakon mise susreo s Claude, koja ga je čekala preko 45 minuta, najprije ju je zamolio da ga nauči učiniti znak križa. Claude je primijetila da se u njemu dogodila neka tajanstvena promjena. Na povratku kući Maurice je stalno ispitivao Claude o Isusu Kristu i Crkvi. Ona koja je, dok se kupala u čudotvornoj vodi u Lurdu, molila za njegovo obraćenje, shvatila je da se ta tajanstvena duhovna promjena ne da objasniti ljudskim razlozima. Njeno je ozdravljenje nastupilo kasnije.
Obraćeni Maurice bio je nestrpljiv saznati sve o Isusu. Bio je svjestan da se kao mason otvoreno protivi Bogu i da je kao takav propagirao civilizaciju smrti u ime krivo shvaćene ideje slobode. Bio je svjestan da je kao mason, okultist i liječnik, koji na svojoj savjesti ima mnoge pobačaje, veliki grješnik.
U Pravoslavnoj Crkvi

Na nagovor svoga prijatelja, Maurice se uputio o. Patriku, župniku pravoslavne župe u Rennesu, koji je strpljivo poslušao ispovijest njegova života. Na koncu mu je svećenik rekao Isusove riječi: „Ni ja te ne osuđujem“, i predložio mu pripremu za krštenje. Dao mu je pravoslavni katekizam. Kroz nekoliko tjedana, njega kao i Evanđelje te pisma crkvenih naučitelja pročitao je na dušak. Bio je žedan spoznaje istine o Kristu koji je u svom beskrajnom milosrđu dotakao njegovu pogansku dušu.
Ustajao je vrlo rano da bi imao vremena za molitvu i čitanje. Otac Patrik odlučio je krstiti ga na Veliku subotu. Tada je Caillet odlučio otići na sastanak lože i detaljno ispričati sve o svom neočekivanom susretu s Kristom za vrijeme euharistije u Lurdu. Svi su bili šokirani onim što su čuli, ali nitko od okupljenih nije ništa komentirao.
U Mauriceovu srcu događala se dramatična borba. Zle sile borile su se za njegovu dušu. Osobito je snažno doživljavao prisutnost zloga duha. Dva puta po noći budio bi ga jeziv cerek nekih crnih čudovišta što ga je ispunjavalo strahom i gnušanjem. Nastojao bi tada u pomoć zvati Mariju, moleći Zdravomariju.

Claude je imala običaj na noćnom ormariću ostaviti čašu mineralne vode. Nakon Mauriceova obraćenja ta je voda ujutro strašno smrdjela i nije se dala piti. Taj neobičan fenomen ponavljao se iz noći u noć. Na savjet jednog prijatelja postavio je tri čaše s vodom: jednu s mineralnom, drugu s vodom iz pipe, i treću s mineralnom i kapljicom blagoslovljene vode. Ujutro je samo čaša s posvećenom vodom ostala besprijekorno čista, dok su ostale dvije vode bile smrdljive i odvratne. Bio je to jasan znak djelovanja nečistih duhova.
Na Veliku subotu, 1985., Maurice je primio krštenje u Pravoslavnoj Crkvi te sakrament krizme. Očišćen krsnom vodom od svih grijeha osjetio je neobičnu radost i slobodu djeteta Božjega. Bila je prisutna i njegova žena Claude koja je čudesno ozdravila.
Za Mauricea i Claude nastupilo je teško vrijeme jer su ih počeli šikanirati na poslu. Kod kuće ih je posjetio „brat“ iz Velike lože i bez ustručavanja „objasnio“ da riskiraju vlastiti život ako se usude bilo što poduzeti protiv masona. Ta prijetnja smrću bila je istinski šok za Mauricea. Nikada nije mogao ni pomisliti da bi poznati i poštovani mason mogao nekome prijetiti smrću. Usprkos svim poteškoćama, Mauriceov molitveni žar nije slabio. I dalje je ustajao rano kako bi imao dovoljno vremena za molitvu i čitanje Svetoga pisma.

Na putu u Katoličku Crkvu
Za vrijeme ljetnih praznika Maurice i supruga otputovali su u bendediktinsku opatiju u Sainte Anne u Kergonan poslušati Vespere. Uživali su u atmosferi velike jednostavnosti, čistoće i duhovne dubine. Nakon Vesperea, uputili su se do razgovornice gdje su dulje vremena razgovarali sa starijim redovnikom o. Yvesom. Ispričali su mu svoju životnu priču i tešku situaciju u kojoj su se našli nakon obraćenja i Mauriceova krštenja. Otac Yves posudio im je knjigu u djelovanju zloga duha u našim vremenima. Pošto su pročitali knjigu, Cailletovi su ponovno došli na razgovor.
Kada je rekao da mu smrću prijete njegova najbliža braća masoni, o. Yves mu je odgovorio da je i Isus Krist osuđen na križ potpuno nevin. Savjetovao mu je da iskoristi legalno-pravne načine za obranu svojih prava, a prije svega da se u tom trpljenju pouzda u Gospodina i da mu se preda. Objasnio im je da patnja predana Bogu postaje put otkupljenja koji vodi u radost vječnoga života. Zahvaljujući o. Yvesu, Maurice je postao svjestan da neće promijeniti svijet ljutnjom, srdžbom i buntom, već samo stalnom promjenom samoga sebe, vršenjem Božje volje, opraštanjem i ljubavlju prema onima koji nas mrze i progone. U molitvi je molio Isusa za milost opraštanja svojim progoniteljima koji su mu, materijalno i moralno, kroz okultne prakse nastojali naškoditi. Molio je riječima: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“

U lipnju 1985., Maurice je odlučio posljednji put otići u ložu. Predložio je meštrima da im održi predavanje o Isusu. Za vrijeme svog predavanja, među slušateljima se mogla osjetiti ljutnja i negodovanje. Bio je to njegov posljednji posjet loži. Maurice je službeno istupio iz masonske lože i iz reda Ružina Križa A.M.O.R.C.
U Katoličkoj Crkvi
U rujnu 1985., Maurice i Claude su po prvi put čuli za o. Emiliena Tardifiea, karizmatskog svećenika po čijoj je službi Isus činio mnoga obraćenja i čudesna ozdravljenja. (…)
Sveta misa i molitveni susreti u karizmatskoj zajednici učinili su da je Maurice poželio stupiti u Katoličku Crkvu što je i napravio. Hodočašća i govori sv. oca Ivana Pavla II. učinili su da je shvatio kako je njegovo dotadašnje mišljenje o Katoličkoj Crkvi bilo poprilično iskrivljeno.
Nakon obraćenja, Maurice i Claude su u svoju liječničku praksu uveli vrlo važan element. Prije farmakološkog liječenja savjetovali su svojim pacijentima pomirenje s Bogom u sakramentu pokore i euharistiji. Poticali su na zahvalu Bogu za bolest i trpljenje te da sve svoje muke prikažu Isusu. Poticali su i na molitvu za oproštenje svega svima, da prema nikome ne osjećaju mržnju, da odbace okultizam, bioenergiju i spritizam. Ženama, pak, koje su počinile pobačaj savjetovali su da se pokaju za učinjeni zločin, da se pomire s Bogom i sa svojim djetetom.

Maurice je nakon mnogo godina traženja pronašao najveće blago – osobu Isusa Krista, istinskoga Boga koji je postao pravi čovjek, umro za nas i uskrsnuo.
Vlč. M. Piotrowski, TChr, originalno objavljeno u časopisu Ljubite jedni druge!
Preneseno s Facebook časopisa Moj japa

by Patriot_1 Thu 22 May - 22:25

Jako dobro!

by jastreb Thu 22 May - 23:54

Lijepa pripovijest.

Masoni su često i ljudi koji pojma nemaju u što bivaju uvučeni.

Najgore je kada se neki pop vidjevši da ima posla sa masonom od njega okreće kao od gubavca,a ovaj slučaj gore dokazuje da ne bi smjelo biti tako.

by Sefirot Fri 23 May - 10:32

kingkong wrote:Veliki meštar masonske lože u Lurdu susreo uskrslog Krista

Francuski liječnik Maurice Caillet veliki meštar masonske lože Velikog Orijenta u Rennesu i član Socijalističke partije Francuske za vrijeme boravka u Lurdu, 1984., doživio je obraćenje. Petnaest je godina bio član masonske lože kojoj je dvije godine bio na čelu kao veliki meštar. U Lurdu se dogodila nevjerojatna stvar: Maurice je u euharistiji pronašao najveće blago – susreo je uskrsloga Gospodina Isusa Krista.

Maurice Caillet rođen je 1933. godine. Roditelji su mu bili ateisti i stoga nije ni kršten. Odgajali su djecu usađujući im prijezir prema Katoličkoj Crkvi. Studij medicine započeo je u Bretagni, a dovršio u Parizu. Bio je uvjeren da je znanost ima odgovore na sva pitanja i da je u stanju riješiti sve probleme vezane uz ljudski život, patnju i smrt.
Maurice je specijalizirao urologiju i ginekologiju. Postao je cijenjen liječnik u jednoj velikoj privatnoj klinici. Svojim je pacijenticama pripisivao kontracepcijske i abortivne pilule još i prije nego su bile legalizirane u Francuskoj, a vršio je i sterilizaciju muškaraca i žena.

U loži Velikog Orijenta
U svibnju 1968., prijatelj ga poziva da pristupi masonima koje je opisao kao „duhovnu obitelj“, koja se vodi sjajnim idejama tolerancije, solidarnosti, slobode, bratstva i jedinstva. Na prvom sastanku te tajanstvene organizacije, Cailleta je srdačno primio Veliki meštar Velikog Orijenta Francuske koji mu je predložio ulazak u elitnu ložu u Rennesu.
Da bi mogao postati članom masonske lože morao je proći inicijaciju. Obred masonske inicijacije pun je tajanstvenih simbola i obreda. Kandidat mora proći kroz četiri kušnje te položiti prisegu da nikome neće odati tajne lože. Cailletu je pojašnjeno kako je bolje ostati bez glave nego odati masonske tajne.

Dva puta mjesečno Maurice je sudjelovao na sastancima lože, i to kao šegrt. Nakon godine dana, predložen mu je prelazak na viši stupanj spoznaje tajni. Godine 1971., Caillet se pristao proći obred inicijacije za velikog meštra. Stupio je tada i u Socijalističku partiju Francuske koju je vodio François Mitterand, s kojim se također susretao.
U listopadu 1974., Maurice Caillet, izabran je za časnog meštra nove lože. Predsjedao je sastancima, vodio inicijacije za vrijeme kojih se kandidate obvezno pita jesu li spremni odbaciti sve dogme Katoličke Crkve.
Godine 1975., Maurice Caillet izabran je za ravnatelja klinike. Činjenica da je bio meštar masonske lože otvarala je pred njim mnoga vrata i neke su mu vrlo utjecajne osobe tada prilazile i priznale kako su i oni masoni. Caillet je shvatio da je njegov pristup masoneriji bio početak višeg poretka koji mu daje autentičnu vlast nad samim sobom, nad drugim ljudima i nad događajima. Kroz 10 godina primao je tzv. Monografiju, koja je sadržavala učenje o okultizmu, spiritizmu, panteizmu i reinkarnaciji u 12 stupnjeva. Bilo je ondje i uputa kako postići parapsihološke moći, ostvariti kontakt s nevidljivim svemirskim bićima, vidjeti auru ljudskoga tijela i sl.
Na početku 1982. godine, tzv. Vrhovno vijeće, zajedničko za dvije lože Velikog Orijenta u Rennesu, zamolilo je Mauricea da prihvati visoki stupanj Škotskog obreda. Na Veliki četvrtak, 1982., Caillet je pozvan kroz kapitul primiti inicijaciju u 18. stupanj – postao je Vitez Ružina Križa.

Obraćenje
Godine 1982., Maurice je prešao na novi posao i odgovorniju dužnost. Početkom 1983. teško je oboljela njegova žena Claude. Trpjela je jake bolove zbog brojnih čireva u probavnom traktu. Morala je ležati nekoliko mjeseci u krevetu. U veljači 1984., Maurice ju je poveo na odmor u planine, nedaleko Font-Romeua, gdje je Claude preležala svih 10 dana. Na povratku u Bretagnu, Mauricu je došla na pamet ideja svratiti u Lurdu. Nije vjerovao u Marijina ukazanja i čudesna ozdravljenja, ali je bio uvjeren da je Lurd posebno mjesto puno „pozitivnih energija“. Claude se složila.
Zapravo je bila silno iznenađena jer je ta ideja potakla od njenoga muža – antiklerikalca, masona upućena u okultne prakse. Ona je u sebi, diskretno zadržala kršćansku vjeru, ali se bojala da će, ako ne ozdravi, to produbiti i osnažiti bezboštvo njenoga muža.
Bio je početak veljače. U Lurdu je padala kiša i bilo je hladno. Kada su došli u grad, lako su pronašli špilju ukazanja. Mauricu nisu dopustili ići s Claude na (obredno) kupanje u čudotvornoj vodi. Čekajući ženu, Caillet se sklonio u crkvu uz Pećinu. Upravo se služila sveta misa.
Do tog trenutka misu je smatrao primitivnim obredom prepunim praznovjerja. Ovaj je put, ipak, slušao i promatrao s velikom pozornošću. U jednom je trenutku svećenik počeo govoriti: „Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ Te su riječi Mauricea pogodile kao grom iz vedra neba – njih je, naime, čuo za vrijeme svoje inicijacije u masonsku ložu. Tek je sada postao svjestan da su to Isusove riječi! Kada je svećenik sjeo, nastala je duboka tišina. I upravo tada je Maurice u svojoj nutrini čuo neobičan glas, pun nevjerojatne topline i mira. Čuo je jasno: „Bilo bi dobro sada zamoliti za Claudeino ozdravljenje, ali čime bi mi mogao uzvratiti?“…

Kao da je bio u ekstazi. Kada je svećenik uzdigao hostiju, u tom je skromnom komadiću bijelog kruha prepoznao stvarnu prisutnost uskrsloga Krista u kojeg dotada nije htio vjerovati. Gledajući u hostiju, Caillet je doživio prodornu svjetlost pravoga Boga u čiju moć i snagu do tog trenutka nije vjerovao, ali kojeg kao da je čitav život podsvjesno tražio.
Sada je Maurice razmišljao što bi mogao darovati Bogu. Došla mu je misao da treba darovati samoga sebe. Njegov, godinama vješto građeni masonski okultizam rasprsnuo se kao mjehur od sapunice. On, do pred koji trenutak okorjeli mason – koji je preko 40 godina osuđivao judeo-kršćansku civilizaciju za plašenje ljudi, za stvaranje osjećaja krivice zbog grijeha, za oduzimanje ljudske slobode i radosti života – u tom je trenutku doživio nevjerojatnu radost vjere u Isusa Krista. Nakon sv. mise odmah je pošao za svećenikom u sakristiju i zatražio ga krštenje. Nije znao da treba proći pripravu.

Svećenik se prestrašio čuvši da ima posla s masonom Velikog Orijenta i uputio ga na razgovor s nadbiskupom Rennesa. Mističan doživljaj susreta s Kristom prisutnim u euharistiji ostavilo je u njemu neizbrisiv pečat. Kada se nakon mise susreo s Claude, koja ga je čekala preko 45 minuta, najprije ju je zamolio da ga nauči učiniti znak križa. Claude je primijetila da se u njemu dogodila neka tajanstvena promjena. Na povratku kući Maurice je stalno ispitivao Claude o Isusu Kristu i Crkvi. Ona koja je, dok se kupala u čudotvornoj vodi u Lurdu, molila za njegovo obraćenje, shvatila je da se ta tajanstvena duhovna promjena ne da objasniti ljudskim razlozima. Njeno je ozdravljenje nastupilo kasnije.
Obraćeni Maurice bio je nestrpljiv saznati sve o Isusu. Bio je svjestan da se kao mason otvoreno protivi Bogu i da je kao takav propagirao civilizaciju smrti u ime krivo shvaćene ideje slobode. Bio je svjestan da je kao mason, okultist i liječnik, koji na svojoj savjesti ima mnoge pobačaje, veliki grješnik.
U Pravoslavnoj Crkvi

Na nagovor svoga prijatelja, Maurice se uputio o. Patriku, župniku pravoslavne župe u Rennesu, koji je strpljivo poslušao ispovijest njegova života. Na koncu mu je svećenik rekao Isusove riječi: „Ni ja te ne osuđujem“, i predložio mu pripremu za krštenje. Dao mu je pravoslavni katekizam. Kroz nekoliko tjedana, njega kao i Evanđelje te pisma crkvenih naučitelja pročitao je na dušak. Bio je žedan spoznaje istine o Kristu koji je u svom beskrajnom milosrđu dotakao njegovu pogansku dušu.
Ustajao je vrlo rano da bi imao vremena za molitvu i čitanje. Otac Patrik odlučio je krstiti ga na Veliku subotu. Tada je Caillet odlučio otići na sastanak lože i detaljno ispričati sve o svom neočekivanom susretu s Kristom za vrijeme euharistije u Lurdu. Svi su bili šokirani onim što su čuli, ali nitko od okupljenih nije ništa komentirao.
U Mauriceovu srcu događala se dramatična borba. Zle sile borile su se za njegovu dušu. Osobito je snažno doživljavao prisutnost zloga duha. Dva puta po noći budio bi ga jeziv cerek nekih crnih čudovišta što ga je ispunjavalo strahom i gnušanjem. Nastojao bi tada u pomoć zvati Mariju, moleći Zdravomariju.

Claude je imala običaj na noćnom ormariću ostaviti čašu mineralne vode. Nakon Mauriceova obraćenja ta je voda ujutro strašno smrdjela i nije se dala piti. Taj neobičan fenomen ponavljao se iz noći u noć. Na savjet jednog prijatelja postavio je tri čaše s vodom: jednu s mineralnom, drugu s vodom iz pipe, i treću s mineralnom i kapljicom blagoslovljene vode. Ujutro je samo čaša s posvećenom vodom ostala besprijekorno čista, dok su ostale dvije vode bile smrdljive i odvratne. Bio je to jasan znak djelovanja nečistih duhova.
Na Veliku subotu, 1985., Maurice je primio krštenje u Pravoslavnoj Crkvi te sakrament krizme. Očišćen krsnom vodom od svih grijeha osjetio je neobičnu radost i slobodu djeteta Božjega. Bila je prisutna i njegova žena Claude koja je čudesno ozdravila.
Za Mauricea i Claude nastupilo je teško vrijeme jer su ih počeli šikanirati na poslu. Kod kuće ih je posjetio „brat“ iz Velike lože i bez ustručavanja „objasnio“ da riskiraju vlastiti život ako se usude bilo što poduzeti protiv masona. Ta prijetnja smrću bila je istinski šok za Mauricea. Nikada nije mogao ni pomisliti da bi poznati i poštovani mason mogao nekome prijetiti smrću. Usprkos svim poteškoćama, Mauriceov molitveni žar nije slabio. I dalje je ustajao rano kako bi imao dovoljno vremena za molitvu i čitanje Svetoga pisma.

Na putu u Katoličku Crkvu
Za vrijeme ljetnih praznika Maurice i supruga otputovali su u bendediktinsku opatiju u Sainte Anne u Kergonan poslušati Vespere. Uživali su u atmosferi velike jednostavnosti, čistoće i duhovne dubine. Nakon Vesperea, uputili su se do razgovornice gdje su dulje vremena razgovarali sa starijim redovnikom o. Yvesom. Ispričali su mu svoju životnu priču i tešku situaciju u kojoj su se našli nakon obraćenja i Mauriceova krštenja. Otac Yves posudio im je knjigu u djelovanju zloga duha u našim vremenima. Pošto su pročitali knjigu, Cailletovi su ponovno došli na razgovor.
Kada je rekao da mu smrću prijete njegova najbliža braća masoni, o. Yves mu je odgovorio da je i Isus Krist osuđen na križ potpuno nevin. Savjetovao mu je da iskoristi legalno-pravne načine za obranu svojih prava, a prije svega da se u tom trpljenju pouzda u Gospodina i da mu se preda. Objasnio im je da patnja predana Bogu postaje put otkupljenja koji vodi u radost vječnoga života. Zahvaljujući o. Yvesu, Maurice je postao svjestan da neće promijeniti svijet ljutnjom, srdžbom i buntom, već samo stalnom promjenom samoga sebe, vršenjem Božje volje, opraštanjem i ljubavlju prema onima koji nas mrze i progone. U molitvi je molio Isusa za milost opraštanja svojim progoniteljima koji su mu, materijalno i moralno, kroz okultne prakse nastojali naškoditi. Molio je riječima: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“

U lipnju 1985., Maurice je odlučio posljednji put otići u ložu. Predložio je meštrima da im održi predavanje o Isusu. Za vrijeme svog predavanja, među slušateljima se mogla osjetiti ljutnja i negodovanje. Bio je to njegov posljednji posjet loži. Maurice je službeno istupio iz masonske lože i iz reda Ružina Križa A.M.O.R.C.
U Katoličkoj Crkvi
U rujnu 1985., Maurice i Claude su po prvi put čuli za o. Emiliena Tardifiea, karizmatskog svećenika po čijoj je službi Isus činio mnoga obraćenja i čudesna ozdravljenja. (…)
Sveta misa i molitveni susreti u karizmatskoj zajednici učinili su da je Maurice poželio stupiti u Katoličku Crkvu što je i napravio. Hodočašća i govori sv. oca Ivana Pavla II. učinili su da je shvatio kako je njegovo dotadašnje mišljenje o Katoličkoj Crkvi bilo poprilično iskrivljeno.
Nakon obraćenja, Maurice i Claude su u svoju liječničku praksu uveli vrlo važan element. Prije farmakološkog liječenja savjetovali su svojim pacijentima pomirenje s Bogom u sakramentu pokore i euharistiji. Poticali su na zahvalu Bogu za bolest i trpljenje te da sve svoje muke prikažu Isusu. Poticali su i na molitvu za oproštenje svega svima, da prema nikome ne osjećaju mržnju, da odbace okultizam, bioenergiju i spritizam. Ženama, pak, koje su počinile pobačaj savjetovali su da se pokaju za učinjeni zločin, da se pomire s Bogom i sa svojim djetetom.

Maurice je nakon mnogo godina traženja pronašao najveće blago – osobu Isusa Krista, istinskoga Boga koji je postao pravi čovjek, umro za nas i uskrsnuo.
Vlč. M. Piotrowski, TChr, originalno objavljeno u časopisu Ljubite jedni druge!
Preneseno s Facebook časopisa Moj japa

Ovdje ima podosta neistina. Kao brat mason mogu navesti stvari koje nisu točne. citirati ću...

" član Socijalističke partije Francuske " - jaaaako sumnjivo pošto komunističke partije bilo gdje u svijetu nisu davale slobodu djelovanja masonskih i sličnih organizacija. Štoviše, više su slobode imale vjerske zajednice od ovakvih organizacija što mislim dovoljno govori koliko je ovaj podatak upitan.

"Obred masonske inicijacije pun je tajanstvenih simbola i obreda. Kandidat mora proći kroz četiri kušnje te položiti prisegu da nikome neće odati tajne lože. Cailletu je pojašnjeno kako je bolje ostati bez glave nego odati masonske tajne." - Sve navedeno je simboličkog značaja. U potpunosti simboličkog značaja.

" inicijacije za vrijeme kojih se kandidate obvezno pita jesu li spremni odbaciti sve dogme Katoličke Crkve." - Ovo nije točno jer je suprotno masonskoj ideologiji i stavovima koji se zastupaju. Masonerija se ne bavi niti jednom kršćanskom Crkvom niti bilo kojom zajednicom. Štoviše, potiče se na poštovanje i njegovanje kako svoje tako i drugih vjerskih načela.

" „Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ " što se pripisuje Isusu.... da, ali nije ni prvi ni jedini naveo ove riječi. Od Isusa su kao najpoznatije što nije ni čudno.

"„Bilo bi dobro sada zamoliti za Claudeino ozdravljenje, ali čime bi mi mogao uzvratiti?“…" - zar ovo ne zvuči kao pogodba, ugovor? Ako ja tebi nešto, što ćeš ti meni... Nekako mi je suprotno onomešto je Isus naučavao govoreći da ljudi čine dobra i ne traže plaću za to.

"okorjeli mason – koji je preko 40 godina osuđivao judeo-kršćansku civilizaciju za plašenje ljudi, za stvaranje osjećaja krivice zbog grijeha, za oduzimanje ljudske slobode i radosti života " - ovo je također kontradiktorno. Prvo, kada neupućeni govore o masoneriji prozivaju je židovskom iako je činjenica da je tek relativno nedavno otvorena mogućnost primanja nekršćana. Nadalje, osuđivajući judeo-kršćanstvo je kontradiktornost njemu samome kao i kontradiktornost prema masoneriji jer je u potpunosti suprotna masonskoj ideologiji. Ovo navedeno su zapravo proširili, sa oproštenjem što se mnogi neće složiti ali zbog nedostatka podataka, kršćanska crkva i teoretičari urota mješajući sasvim druge stvari sa masonerijom. Osnovna načela masonerije, što se može naći na internetu i ozbiljnoj literaturi je 'Sloboda, Jednakost, Bratstvo!' i to za sve ljude, ne za pojedince kako neki misle. Osim toga, promiće se poštovanje vjerskih zajednica kao i njegovanje vlastite vjerske zajednice kao i države. To što su neki imali ili imaju negativno mišljenje prema katoličkoj crkvi ili nekoj drugoj vjerskoj zajednici, to je njihova osobna stvar. Takav primjer je i često prozivani A.Pike. A.Pike je bio mason i to visokog stupnja, ali isti nije ni masonski papa ni netko tko može uopće govoriti kako će koji mason razmišljati i djelovati. Upravo zato nema u masoneriji govora o politici i vjerama jer je to tlo koje je najplodnije za svađe što se želi izbjeći. Masonerija oduzima ljudima slobodu i radost života? Od kuda to? To je u potpunoj suprotnosti masonskoj ideologiji....

"Maurice je službeno istupio iz masonske lože i iz reda Ružina Križa A.M.O.R.C." - Masonerija i Ružokrižari su dva različita reda. Ispada kao da je to jedan red. Opaska koja govori da je ovaj tekst napuhan i sumnjiv.

Uz dužno poštovanje, najčudnije mi je i to da nisam našao mnogo podataka na nekim drugim stranicama, samo na kršćanskim i prokršćanskim. Tako da je ovaj tekst ništa drugo nego kršćanski pamflet kakvih sam se već i načitao. Ništa posebno, ali sa podosta kontradiktornosti i netočnosti od kojih sam neke i izdvojio. Ovdje se nisam ja osobno osjetio prozvan jer se ne radi o meni (kao što se netko osjeća prozvan ako se kritizira njegova zajednica ili još gore, ako se kritizira ili osuđuje član te zajednice koji je počinio neki zločin), ali samo navodim da su mnogi podaci krivi i napuhani.

U krajnjoj liniji, moja duhovnost, moje članstvo u redovima, moja praksa, moja ideologija (...) je samo moja (istu stvar mislim za svaku osobu) i dok ne čini nikakvu štetu drugima ne vidim ni razlog mjenjanja niti da se to isto ikoga drugoga tiče.

by Sefirot Fri 23 May - 10:34

albatros wrote:Lijepa pripovijest.

Masoni su često i ljudi koji pojma nemaju u što bivaju uvučeni.

Najgore je kada se neki pop vidjevši da ima posla sa masonom od njega okreće kao od gubavca,a ovaj slučaj gore dokazuje da ne bi smjelo biti tako.

Hmmm, ok, objasni mi, ja kao član nekoliko redova u što sam to uvučen i kako i molim te konkretno argumentiraj sa nekim dokazima, ne sa osobnim mišljenjem ili citiranjem vjerskih teza koje meni i nemaju mnogo značenja na takav način kao tebi.

by kingkong Sun 25 May - 14:54

"Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati." (Iv 14,15-16.21)

Kršćanstvo - Page 2 10404880_672121746195157_7402981706322608063_n

Kršćanstvo - Page 2 10404880_672121746195157_7402981706322608063_n

by kingkong Tue 27 May - 16:39

Nema tolerancije za takav činPapa Franjo: Seksualno zlostavljanje je težak zločin, to je kao crna misa

Kršćanstvo - Page 2 0098007.48

Papa Franjo ponovno je oštro osudio seksualno zlostavljanje djece koje su počinili svećenici i najavio da će se početkom lipnja sastati sa žrtvama dodavši pritom da neće imati tolerancije ni za koga u Katoličkoj crkvi tko zlostavlja djecu, izvijestile su agencije.

Papa je na pitanje novinara hoće li nešto poduzeti protiv biskupa optuženih za seksualno zlostavljanje, odgovorio da "neće biti privilegiranih" te da se vodi istraga protiv trojice biskupa od kojih je jedan već kažnjen.

Seksualno zlostavljanje je težak zločin

Najavio je da će se početkom lipnja sastati s osam žrtava zlostavljanja i s bostonskim kardinalom Seanom Patrickom O'Malleyem koji je na čelu komisije imenovane za istragu slučajeva zlostavljanja djece i kažnjavanje svećenika krivih za pedofiliju.

"Seksualno zlostavljanje je težak zločin... jer svećenik koji to čini izdaje Gospodina. To je kao crna misa", rekao je papa Franjo.

Povratak s Bliskog istoka

Prilikom povratka iz posjeta Bliskom istoku Papa je u zrakoplovu gotovo jedan sat odgovarao na pitanja novinara i potvrdio da je pozvao izraelskoga predsjednika Shimona Peresa i palestinskoga predsjednika Mahmuda Abasa da idući mjesec posjete Vatikan. Napomenuo je da neće biti riječ o posredovanju nego o zajedničkoj molitvi za koju se nada da će potaknuti mirovni proces.

Na pitanje postoji li mogućnost da se i on jednoga dana odrekne službe kao njegov prethodnik Benedikt XVI., odgovorio je da bi koncept "umirovljenoga pape" mogao jednoga dana biti normalan unutar Crkve, rekao je. "Mislim da slučaj Benedikta XVI. nije jedinstven. Mislim da je on odškrinuo vrata, vrata umirovljenju pape", rekao je Papa Franjo.

Uz ostalo je rekao i kako vjeruje da rimokatolički svećenici moraju živjeti u celibatu, ali je dodao da to pravilo nije nepromjenjiva dogma te da su "vrata uvijek otvorena" za promjene.

by Patriot_1 Tue 27 May - 16:52

kingkong wrote:Nema tolerancije za takav činPapa Franjo: Seksualno zlostavljanje je težak zločin, to je kao crna misa

Papa Franjo ponovno je oštro osudio seksualno zlostavljanje djece koje su počinili svećenici i najavio da će se početkom lipnja sastati sa žrtvama dodavši pritom da neće imati tolerancije ni za koga u Katoličkoj crkvi tko zlostavlja djecu, izvijestile su agencije.

Papa je na pitanje novinara hoće li nešto poduzeti protiv biskupa optuženih za seksualno zlostavljanje, odgovorio da "neće biti privilegiranih" te da se vodi istraga protiv trojice biskupa od kojih je jedan već kažnjen.

Seksualno zlostavljanje je težak zločin

Najavio je da će se početkom lipnja sastati s osam žrtava zlostavljanja i s bostonskim kardinalom Seanom Patrickom O'Malleyem koji je na čelu komisije imenovane za istragu slučajeva zlostavljanja djece i kažnjavanje svećenika krivih za pedofiliju.

"Seksualno zlostavljanje je težak zločin... jer svećenik koji to čini izdaje Gospodina. To je kao crna misa", rekao je papa Franjo.

Povratak s Bliskog istoka

Prilikom povratka iz posjeta Bliskom istoku Papa je u zrakoplovu gotovo jedan sat odgovarao na pitanja novinara i potvrdio da je pozvao izraelskoga predsjednika Shimona Peresa i palestinskoga predsjednika Mahmuda Abasa da idući mjesec posjete Vatikan. Napomenuo je da neće biti riječ o posredovanju nego o zajedničkoj molitvi za koju se nada da će potaknuti mirovni proces.

Na pitanje postoji li mogućnost da se i on jednoga dana odrekne službe kao njegov prethodnik Benedikt XVI., odgovorio je da bi koncept "umirovljenoga pape" mogao jednoga dana biti normalan unutar Crkve, rekao je. "Mislim da slučaj Benedikta XVI. nije jedinstven. Mislim da je on odškrinuo vrata, vrata umirovljenju pape", rekao je Papa Franjo.

Uz ostalo je rekao i kako vjeruje da rimokatolički svećenici moraju živjeti u celibatu, ali je dodao da to pravilo nije nepromjenjiva dogma te da su "vrata uvijek otvorena" za promjene.

Dobro Franjo zbori!Mogao je slobodno nadodati da je pedofilija,demonski čin!

by kingkong Fri 11 Jul - 11:04

Sveti Benedikt iz Nurcije

untemeljitelj benediktinaca, zaštitnik Europe

( 480. - 547. )

Kršćanstvo - Page 2 Sveti%20bendictus-fra-angelico

Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. To je mjesto koje će posjetitelj Italije rijetko kada zaobići jer na njemu se, osim svečeva groba, može još mnogo toga lijepa vidjeti, doznati i doživjeti. U ikonografiji prikazuju svetog Benedikta obično kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega stoji gavran.

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako:

»Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.« Pišući životopis sv. Benedikta sveti je Grgur imao pred očima više pouku i pobudu nego točno opisivanje svih podataka i zgoda toga života. On je bio uvjeren da je neobična pojava sv. Benedikta takva te više govori od suhih podataka koji bi se o njemu mogli nabrojiti. Mi ćemo ih i u ovome prikazu ipak sažeto nanizati, ali tko se želi upoznati sa sv. Benediktom u duhu sv. Grgura Velikog, taj neka posegne za svečevim životopisom iz pera benediktinca I. Herwegena, što je preveden i na hrvatski jezik.

Benedikt se rodio oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. Možda je na taj izbor utjecala i Benediktova lektira o životu strogosti, samoće i pokore mnogih redovnika tamo daleko na Istoku. Svakako je Bog velikog patrijarha zapadnoga redovništva htio uzeti u svoju školu. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice treba da postanu crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba da je slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.

Budući veliki učitelj redovništva prošao je i kroz napasti. Životopisci spominju da je kao samotnik osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio veoma odlučno. Svukao se i gol bacio u kupine, koje su ga dobrano izbole. Međutim, on će malopomalo shvatiti da čovjek mora biti odlučan, a da ipak ne mora upotrebljavati uvijek najdrastičnija sredstva. U svojim će pravilima razviti posve odmjerenu i uravnoteženu askezu. Smisao za sklad, uravnoteženost bit će jedna od značajki njegove duhovnosti.

Još je jedno važno iskustvo Benedikt doživio. Latio se vodstva neke monaške zajednice u Vicovaru. Bio je to težak posao jer je kod pojedinaca te zajednice bilo mnogo samovolje, a premalo smisla za zdravu stegu. Benedikt je htio uvesti red, ali ga raspušteni monasi htjedoše otrovati. Pružili su mu čašu otrovana vina i samo ga je čudesan Božji zahvat spasio od smrti. To je očit primjer do čega sve može dovesti opala stega jedne redovničke zajednice. Zato će Benedikt napisati kasnije svoje pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. Za to pravilo Pius Parsch piše da je »knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena«.

Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malopomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, »škola služenja Gospodinu«, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: »Moli i radi!«

Walter Nigg sv. Benedikta naziva čovjekom koji izgrađuje. On je to najviše pokazao u Monte Cassinu. Samostan što će ga ondje osnovati postat će stvarno i u fizičkom i u duhovnom pogledu »grad na gori«. Taj je grad Benedikt sagradio sa svojim najvjernijim učenicima na ruševinama neke stare utvrde u kojoj se nalazilo i jedno hramsko svetište. Taj monaški grad Benedikt je gradio prema jasno zacrtanom planu koji je obuhvaćao ne samo materijalno zdanje već i idealnu izgradnju redovničke zajednice. Ona je morala biti u sebi posve zbijena, ali i otvorena prema vani za sve zadatke i potrebe onoga vremena.

Naš suvremenik, poznati teološki pisac Ladislav Boros, u svojoj knjizi Otvorenost duha piše o benediktincima ovako: »Oni su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu. Zato i postojanost na jednom mjestu sačinjava bit benediktinskoga reda. Kad je taj red nastajao, sav je svijet bio u pokretu. Valja si samo predstaviti stanje u prvoj polovini VI. stoljeća. Germanska su plemena provodila seobu velikoga stila. Vojni su pohodi zadobivali karakter pravih prirodnih katastrofa. Selili su se cijeli narodi. Kasna je antika postala nestalna, izvana je sve bilo rastrojeno, a iznutra bezsadržajno. U toj je situaciji Benedikt doviknuo: ’Stoj! Seobi naroda neka je kraj!’ On je taj svoj ’stoj!’ zaviknuo ne polemički, već po metodi svetaca koji mnogo ne govore već rade. On je još nešto rekao: ’Odložite mačeve!’ I tako mir postade ključna točka sve benediktinske duhovnosti. Benedikt je time upravio zov svemu Zapadu: kršćanima, kojima su carstvo i moć ispali iz ruku te koji su se kao Rimljani i Germani, kao carevi, kraljevi, vojskovođe, činovnici, časnici, ratnici i legionari prostodušno i čvrsto laćali mača. U taj je svijet surovosti Benedikt zaviknuo: ’Mir! Dolje oružje!’

Pretpostavka za stalnost na mjestu i život bez oružja bio je treći element benediktinskoga života: bratstvo rada i molitve. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac našega Zapada. Molitva je postala zajedničko slavlje. Ako u blagdanskom bogoslužju Crkve još i danas nalazimo hranu i snagu, onda to dugujemo Benediktu iz Norcije. Uz molitvu je sav prožet njome stajao i rad, zajednički bratski rad na polju. Poštovanje rada ruku, koje sve do danas na Zapadu nije posve izumrlo, dugujemo sv. Benediktu. Ako seu daljnjim stoljećima pljačke, ropstva, iskorištavanja i osvajanja ipak mogao izgraditi kršćanski srednji vijek, jedan prostor u kojem su kršćani među sobom mogli živjeti kao braća, onda se to zbilo na temelju onakvoga načina života kakvim su živjeli benediktinci. I tako je sveti Benedikt iz Norcie postao ocem jednoga svetoga Zapada.«

Benediktinsko je pravilo na Monte Cassinu postiglo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovu idealu svetosti. Ono očituje tako veličanstvenu životnu mudrost, zahvaćenost Bogom i ljubav prema Kristu da je kroz 1400 godina zahvatilo svojim duhom osim tolikih monaha i toliki broj kršćana. Benedikt je ipak bio uvjeren da njegovo pravilo nije zadnja riječ o redovništvu pa je ostavio otvorena vrata i drugim mogućnostima. One su se kroz povijest redovništva i ostvarivale. No od Benediktove mudrosti mogli su mnogo naučiti i svi kasniji osnivači novih redova.

Smrt sv. Benedikta sv. Grgur ovako opisuje: »Dao se odnijeti u crkvu i svoje slabe udove naslonio je na ruke svojih učenika. Ondje ustade i ruke podiže prema nebu te izgovarajući riječi molitve, predade duh.«

Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. Njegovo je djelo prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj. Tko se želi upoznati više sa svetim Benediktom i njegovim djelom, a osobito njegovom prisutnošću u Hrvatskoj, neka posegne za tim vrijednim knjigama i neka ih čita pa će mnogo doznati i naučiti.

Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: »Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!« Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. »Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima« (Pius Parsch). Danas, u doba razmahanog liturgijskog pokreta, u jeku liturgijske obnove, dobro je da idemo u liturgiji za onim duhom kojim odiše Pravilo sv. Benedikta. Ako od svakoga sveca možemo nešto naučiti, onda od sv. Benedikta možemo to na osobit način.

by Sefirot Fri 11 Jul - 12:56

kingkong wrote:"Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati." (Iv 14,15-16.21)

I to je argument točno za što???

by kingkong Thu 17 Jul - 23:43

by kingkong Fri 25 Jul - 12:36

Pred nama je priča o jednoj talentiranoj mladoj dizajnerici. Njezine kreacije moraju biti ženstvene i jedinstvene, ali, što je najbitnije - pristojne dužine i bez dubokog dekoltea. Nina je pobornica tzv. čedne mode za koju navodno u Hrvatskoj postoji veliki interes. Sa samozatajnom Ninom upoznat će vas Rašeljka Zemunović.

Kršćanstvo - Page 2 450b05829af05129effa98173022306b_featured_article

Kršćanstvo - Page 2 450b05829af05129effa98173022306b_featured_article

Kako biti mlad i moderan, a istovremeno pobožan i čedan? Na to pitanje odgovor ima 23-godišnja Nina Baršić iz Dubravaca kraj Duge Rese. Pobornica je čednog, ili kako ga ona zove, dostojanstvenog odijevanja.

"Takva moda bi trebala predstavljati ženino dostojanstvo, da se ona ne otkriva previše. Ali s druge strane da nije opet prevuiše zamotana, da se vidi da je žena. Da bude ženstvena moda", poručila je Nina Baršić, dizajnerica.

Svoj je odjevni stil Nina počela analizirati prije šest godina.

"Bio je jedan period, prije pet šest godina, kada uopće nisam obraćala pažnju na to. Tada sam još bila metalka. Nosila sam korzete i kratke suknje. Onda sam se obratila kada sam došla na fakultet u zagreb. Neko vrijeme je trebalo da mi dođe to do glave".

I onda joj je do glave došlo da kršćanska moda ne mora biti dosadna i samostanska. Ali, ipak bi trebala biti mrvicu zatvorenija.

Nina se drži biblijskih pravila i vjeruje da je tijelo hram Duha Svetoga. Budući da je u dućanima teško pronalazi, ona sama dizajnira i šiva tzv. čednu odjeću.

Ne želi privlačiti poglede, ali istovremeno bi htjela biti u trendu.

"Ja nosim strukirane i uže šoseve. Ali isto je bitno da su do koljena i da kad se sjednem da se ne dignu previše. Rukavi? U crkvu uvijek nosim pokrivena ramena, ali za ljetnih dana nosim haljine i majice širih ramenica".

Džamije, sinagoge i crkve - svi ovi vjerski objekti imaju dress code i pravila ponašanja. A mi bi ih se trebali pridržavati, ako zbog ničeg drugog - onda barem iz poštovanja.

"Tko želi ući u džamiju mora skinuti cipele. Nebitno je li tebi to mjesto sveto ili nije, nekome jest, i zato i mi kao katolici inzistiramo na tome", kazao je fra Ivica Vrbić, svećenik.

Ova je samouka dizajnerica pokrenula i Facebook stranicu, a zatim i blog, pa sad drugima dijeli savjete o čednom odijevanju.

"Javilo mi se u zadnjih par dana puno ljudi. Dobila sam 40-tak poruka i uglavnom su sve poruke podrške, jako mi se sviđa i pitaju gdje mogu nabaviti poruke. Čula sam da ima i onih kojima se baš ne sviđa ideja. Kojima je to prekratko i nedolično, ali niti jednu takvu poruku nisam dobila".

Ninin stil bi se ustvari mogao nazvati vintage. Ženstven je i elegantan, ali u isto vrijeme misteriozan. I kao takav potpuno oprečan onome u što se uvlače naše estradne zvijezde. Nina vjeruje da je tijelo dar. Njega treba cijeniti, a ne jeftino podijeliti znatiželjnim pogledima.

Ovaj dizajn možda skriva obline, ali u prvi plan stavlja ženin karakter. I zbog toga sve više mladih cura na sebe stavlja Ninine pristojne kreacije.

http://www.rtl.hr/lifestyle/moda/1261471/kako-biti-mlad-i-moderan-a-istovremeno-pobozan-i-cedan/

by piramida4 Sat 6 Sep - 19:49

Današnji Kršćani nemaju veze sa vezom sa prvim Kršćanima,
sa Biblijskim Kršćanima.

Početak skretanja sa Kršćanstva
pominju se u NZ.

by danni1 Sun 7 Sep - 13:07

piramida4 wrote:Današnji Kršćani nemaju veze sa vezom sa prvim Kršćanima,
sa Biblijskim Kršćanima.

Početak skretanja sa Kršćanstva
pominju se u NZ.

Pa je, svi koji se nazivaju kršćani a negiraju Isusovu božansku narav nemaju veze s pravim kršćanima.
Isus ili je Bog ili tek čovjek s određenim psihičkim problemima.
Kršćani ili vjeruju u Boga ili u budalu mi nekako više volimo vjerovati da vjerujemo u Boga.

by Patriot_1 Sun 7 Sep - 15:52

piramida4 wrote:Današnji Kršćani nemaju veze sa vezom sa prvim Kršćanima,
sa Biblijskim Kršćanima.

Početak skretanja sa Kršćanstva
pominju se u NZ.

C.S. Lewis u knjizi Kršćanstvo piše sljedeće: »Pokušavam spriječiti svakoga da ne izjavi nerazborite riječi koje ljudi često kažu o njemu (Isusu Kristu): 'Spreman sam prihvatiti Isusa kao velikoga moralnog učitelja, ali ne prihvaćam njegovu tvrdnju da je Bog'. To je upravo ono što ne smijemo reći. Čovjek koji je bio samo čovjek i izrekao nešto što je Isus izgovarao ne bi bio veliki moralni učitelj. Bio bi ili luđak – na razini čovjeka koji kaže za sebe da je kuhano jaje – ili bi bio Sotona iz pakla. Moraš odlučiti. Ili je ovaj čovjek bio, i jest, Sin Božji, ili je luđak i nešto još gore… Možeš ga smatrati budalom, možeš ga pljuvati i ubiti kao demona, ili možeš pasti na koljena i zvati ga Gospodinom i Bogom. Samo nemojmo pokroviteljski govoriti o njemu kao o velikome ljudskom učitelju. On nam nije ostavio tu mogućnost. Nije ni namjeravao.«

Dakle, što je Isus tvrdio za sebe? Što kaže Biblija o njemu? Pogledajmo najprije Isusove riječi u Ivanu 10,30: »Ja i Otac jedno smo.« Na prvi pogled može nam se učiniti da ovo nije tvrdnja da je Isus Bog. Međutim, pogledajmo reakciju Židova na njegovu izjavu: »Zbog dobrog te djela ne kamenujemo nego zbog hule što se praviš Bogom, iako si samo čovjek« (Ivan 10,33). Židovi su shvatili Isusovu izjavu kao tvrdnju da On jest Bog. U sljedećim stihovima Isus ne korigira Židove govoreći: »Nisam tvrdio da sam Bog.« To upućuje na istinitost Isusove izjave o sebi kao o Bogu: »Ja i Otac jedno smo« (Ivan 10,30). Ivan 8,58 drugi je primjer. Isus je navijestio: »Zaista, zaista, kažem vam, prije nego je Abraham bio, Ja Jesam.« Ponovno, kao odgovor na ovu izjavu, Židovi uzimaju kamenje kako bi kamenovali Isusa (Ivan 8,59). Isus je objavio svoj identitet kao »Ja Jesam« što je direktna primjena starozavjetnog imena za Boga (Izlazak 3,14). Zašto bi Židovi ponovno htjeli kamenovati Isusa ako nije rekao nešto što su oni smatrali bogohulnim, naime da se nazvao Bogom?

Ivan 1,1 kaže »Riječ bijaše Bog«. Ivan 1,14 kaže da je »Riječ tijelom postala«. Ovo jasno upućuje na to da je Isus Bog u tijelu. Učenik Toma izjavio je o Isusu: »Gospodin moj i Bog moj« (Ivan 20,28). Isus ga ne ispravlja. Apostol Pavao opisuje ga kao »… velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista« (Titu 2,13). Apostol Petar kaže isto »… naš Bog, Spasitelj Isus Krist« (2. Petrova 1,1). Bog Otac također je svjedok Isusova punog identiteta: »Za svoga Sina veli: Prijestolje Tvoje, Bože, postoji vječno i žezlo tvoga kraljevskog dostojanstva« (Hebrejima 1,8). Starozavjetna proročanstva o Kristu navješćuju njegovo božanstvo: »Jer dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni« (Izaija 9,5).

by piramida4 Sun 7 Sep - 20:49

danni1 wrote:
piramida4 wrote:Današnji Kršćani nemaju veze sa vezom sa prvim Kršćanima,
sa Biblijskim Kršćanima.

Početak skretanja sa Kršćanstva
pominju se u NZ.
Pa je, svi koji se nazivaju kršćani a negiraju Isusovu božansku narav nemaju veze s pravim kršćanima.
Isus ili je Bog ili tek čovjek s određenim psihičkim problemima.
Kršćani ili vjeruju u Boga ili u budalu mi nekako više volimo vjerovati da vjerujemo u Boga.

Ja ne negiram Isusovu BOŽANSKU narav
jer je sve i Isusa - BOG Jahve stvorio.
___________________________

Gdje u NZ piše da je netko
ZAZIVAO Isusa
BOŽE ISUSE
OČE ISUSE

ILI

Isusa sam da je reko
JA SAM BOG
JA SAM OTAC
???????????????????
========================
da li si ti vjernik?

by piramida4 Sun 7 Sep - 20:51

Dokaži stihovima u NZ
da je TO proročanstvo za Isusa.
___________________________
Gdje je NETKO ZAZIVAO ISUSA U NZ
BOŽE ISUSE SILNI
OČE ISUSE VJEČNI

????????????????????

by Sponsored content