Kršćanstvo

Idemo u susret Uskrsu najvećem kršćanskom blagdanu.



Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Saznajte još ponešto o običajima vezanima uz ovaj praznik

1. Jaja su oduvijek predstavljala simbol novoga života. Zanimljivo je da su obojena jaja pronađena još u pretpovijesnim grobovima. Vjernici zoroastrizma, prve monoteističke religije, bojali su pisanice na Nowruz, iransku Novu godinu, na prve dane proljeća. Ta tradicija u iranskom i nekim drugim narodima traje oko 2.500 godina. Primjerice, skulpture na zidinama Perzepolisa, pokazuju kako narod nosi pisanice kralju. Stari Egipćani vjerovali su da je život nastao iz jajeta. Imali su običaj darivanja pisanica u proljeće kao simbol probuđenoga života. Sv. Augustin u petom stoljeću spominje jaje i izlazak pileta iz ljuske kao simbole novoga života, Isusova uskrsnuća i izlaska iz groba. Papa Grgur I Veliki u šestome stoljeću preporučio je misionarima da se pojedini folklorni elementi starih religijskih poganskih svečanosti uklope u kršćanske svetkovine u slučajevima kada je to bilo moguće.

2. Kršćansko slavljenje Uskrsa poklapalo se vremenski s poganskim blagdanom Eostre u germanskim narodima. Jaje i zec uzeti su kao simboli iz blagdana Eostre i postali su dio kršćanske proslave Uskrsa. Glinena jaja nađena su u germanskim, avarskim, skandinavskim i praslavenskim grobovima, prije dolaska Slavena u ove krajeve i prije pojave kršćanstva.

3. Crkveni Sabor u Nikeji odlučio je 325. godine da Uskrs postane pravi kršćanski blagdan, no manje je poznato da su odredili da se slavi prve nedjelje nakon punog mjeseca koji pada iza 21. ožujka, odnosno ekvinocija.


4. Mit o uskrsnom zeki, prema nekim izvorima, potječe od stare germanske priče o ženi koja je ukrašavala jaja i ostavljala ih posvuda da ih djeca mogu pronaći.

5. U SAD-u postoji tradicija utrke i rolanja pisanica na livadi ispred Bijele kuće u Washingtonu na Uskrsni ponedjeljak počevši od 1878. pod pokroviteljstvom američkoga predsjednika.

6. U Brazilu se, u pokrajini Minas, na Veliku subotu džepovi pune komadićima kvarca koji se na Uskrs ostavljaju kod kuće.

photl.com 7. U Danskoj se na Veliku subotu, u džepovima se nose komadići beskvasnog kruha umotanog u bijelo platno, koji se jedu u ponoć. Sam običaj bio je čest i u vikinško doba kad su Vikinzi nosili sa sobom zimzelene bobice koje su simbolizirale život.

8. Na talijanskom otočiću Lampedusa na Uskrs se zaboravljaju sve svađe i nesporazumi.

9. U zemljama bivšeg Sovjetskog saveza jaja se farbaju voskom i čuvena su po kompleksnim šarama od kojih su najpoznatije ukrajinske pisanke. Čuvene Fabergéove radionice izrađivale su draguljima optočena uskrsna jaja za ruski carski dvor, a većina tih umjetničkih djela imala je u sebi i skriveno iznenađenje poput ptica na navijanje ili minijaturnih brodova.

10. Prva čokoladna jaja napravljena su u Europi u 19. stoljeću.

===========================================================================================================
===========================================================================================================

Prije samog Uskrsa upravo je započeo Veliki tjedan.

Veliki tjedan je vremensko razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa.

Dani u Velikom tjednu su vrijeme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu. Uz neizostavnu svetu ispovijed pravi će se kršćanin pripremiti za blagdan Uskrsa značajnim obredima Svetoga Trodnevlja.

Veliki tjedan počinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje.

Cvjetnica - Nedjelja Muke Gospodnje

Najčešće ujutro na Veliki četvrtak, održava se u sjedištu biskupije misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene. Uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru i ustanovljenje Euharistije i svećeništva te obred pranja nogu. Nakon obreda slijedi klanjanje Euharistijskom Isusu do 24 sata. Trajnu prisutnost vjernika u našoj župi osigurat će FSR. Poklon u noći i miru daje nam priliku susreta sa sobom i sa svojim Bogom.

Veliki četvrtak

Na Veliki petak nema svete mise. Evanđeoskim navještajem muke i klanjanjem križu obilježava se sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu.

Veliki petak

Velika subota je dan tišine, do Vazmenog bdijenja, subotu navečer, koje je vrlo bogato obredima. Nakon obreda svjetla slijede čitanja, krsna obećanja te Euharistija.

Velika subota

Na Uskrs se slavi Isusovo uskrsnuće i pobjeda nad grijehom i smrti. Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice.

Stari su hrvatski pisci Uskrs nazivali Vazmom, što je izvedenica od grčke riječi "azima"- koja doslovno znači "beskvasni kruh", a skraćeno se upotrebljava za židovsku Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i svojim uskrsnućem.

Uskrs

Često se može čuti u ovom vremenu liturgijske godine izraz "vigilija". Sv. Augustin je tako nazvao Uskrsno bdijenje, a doslovno znači "majkom svih bdijenja".
Naime, Kristova pasha - njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po muci, smrti i Uskrsnuću - predmet je slavljenja nedjelje kao "malog Uskrsa", ali i svih ostalih euharistijskih slavlja tijekom liturgijske godine koja se postepeno razvila upravo od Uskrsa.

Isus Krist jest Gospodin. Sin Božji. Kralj vječne Slave! Onaj koji bijaše,koji jest i koji dolazi! Njegovo je Kraljevstvo vječno!

Bez tebe, Gospodine,
sve bi u meni bilo mrtvo, jer jedino ti možeš dati život.

Bez tebe bi sve u meni bilo prazno i šuplje.
Jedino ti si punina, samo me ti ispunjaš.

Bez tebe sve bi bilo žalosno, pusto i dosadno.
Samo iz tebe struji radost i smisao života.

Kako bih podnio bol i kušnju,
kako bih ponio svoj križ, kad tebe ne bi bilo?

Bez tebe bih bio slab, bez moralne snage,
nemoćan odolijevati napastima.

Bez tebe bio bih plašljiv, kolebljiv, nevjeran,
u času ćudljivosti spreman na svašta.

Bez tebe živio bih besciljno bez smislena puta.

Bez tebe bila bi noć, mračna noć,
bez ijedna svijetla koje bi privlačilo moje misli.

Bez tebe ne bi bilo nad ni za svijet ni za mene.
Sreća bi bila daleka, izgubljena, nedostižna.

Na svu sreću, ni ne pomišljam da budem bez tebe:
Ti si moj Gospodine, moj i sve moje.

Jean Galot

Jesu li naši današnji novozavjetni tekstovi istovjetni s originalima?

Da bismo izvore kršćanstva mogli smatrati pouzdanima, moramo prije svega biti sigurni da su temeljni dokumenti, u ovom slučaju evanđelja i Djela apostolska, cjeloviti: da u njima ništa nije mijenjano dodavanjem, ispuštanjem, ili bilo kakvim drugim preinačavanjem.



Da bismo ispitali jesu li evanđelja i Djela apostolska povijesno pouzdani dokumenti, trebamo ispitati:

1. jesu li današnja evanđelja i Djela apostolska po sadržaju jednaka originalima;

2. jesu li njihovi autori znali istinu o događajima koje opisuju;

3. jesu li istinito prenijeli ono što su znali, ili su možda svjesno lagali;

4. jesu li pisali s namjerom da se njihov izvještaj doslovno shvati?

Ovdje se bavimo prvim pitanjem. Da bismo izvore kršćanstva mogli smatrati pouzdanima, moramo prije svega biti sigurni da su temeljni dokumenti, u ovom slučaju evanđelja i Djela apostolska, cjeloviti: da u njima ništa nije mijenjano dodavanjem, ispuštanjem, ili bilo kakvim drugim preinačavanjem.

Nije pri tome potrebno dokazati da su sve, pa i najmanje beznačajne pojedinosti izvornog teksta sačuvane. Radi se samo o tome da sigurno utvrdimo bitnu cjelovitost evanđelja s obzirom  na ono što naučavaju i na činjenice koje iznose; da naime sadržavaju ono što se doista dogodilo i ono što je u početcima bilo naučavano – cjelovitost po smislu i sadržaju.

Na koji način možemo utvrditi jesu li naši dokumenti cjeloviti u ovako definiranom smislu? U idealnom slučaju, trebalo bi jednostavno usporediti naše današnje tekstove s originalima. To, međutim, ne možemo, jer originali nisu sačuvani. Papirus na kojemu su izvorni tekstovi bili napisani, u dodiru s vlagom i pod trenjem ruku, brzo se rastvorio i izmrvio te nestao. Najstariji očuvani potpuni tekst Novoga zavjeta koji je danas poznat je tzv. Codex Vaticanus, koji datira približno iz godine 350., a iz približno istog razdoblja je i Codex Sinaiticus.

Takva situacija (neočuvanost originala) je, uostalom, karakteristična za sve tekstove klasične starine, pa ni novozavjetni tekstovi nisu po tom pitanju nikakav izuzetak. Štoviše, prema broju očuvanih primjeraka i starosti najstarijih među njima, Novi zavjet stoji daleko bolje od bilo kojeg drugog antičkog teksta. Donja tablica daje preglednu usporedbu Novog zavjeta s nekoliko najznačajnijih antičkih dokumenata, prema periodu koji je protekao između nastanka dokumenta i najstarijeg sačuvanog primjerka, te po broju očuvanih starih rukopisa1.

Autor Djelo Vrijeme nastanka Najraniji potpuni
rukopis Proteklo vrijeme Broj ranih rukopisa
Horacije Satire 35. pr. Kr. 9. stoljeće 850 godina 17
Ciceron De senectute 44. pr. Kr. 9. stoljeće 900 godina 16
Cezar Galski ratovi 52. pr. Kr. 9. stoljeće 950 godina 11
Platon Republika 375. pr. Kr. 9. stoljeće 1300 godina 7
Tukidid Peloponeski rat 411. pr. Kr. 10. stoljeće 1300 godina 13
Aristotel Poetika 334. pr. Kr. 10. stoljeće 1300 godina 2
Herodot Povijest 440-425. pr. Kr. 10. stoljeće 1350 godina 11
Sofoklo Antigona 441. pr. Kr. 10. stoljeće 1550 godina 4
Tacit Anali 110. 11. stoljeće 1000 godina 34
Evanđelisti Novi zavjet 50-100. 4. stoljeće 300 godina više tisuća do 9. st.

S obzirom da u te druge antičke tekstove nitko ne sumnja, po jednakim kriterijima ne bi trebao sumnjati ni u Novi zavjet.

No i mimo ove usporedbe s drugim dokumentima, mi možemo navesti čitav niz argumenata koji s potpunom sigurnošću dokazuju bitnu nepromijenjenost evanđelja i Djela apostolskih u odnosu na originale:

(1) Fragmenti. Iako, kao što smo vidjeli, najstariji cjeloviti rukopisi novozavjetnih tekstova potječu po prilici iz sredine 4. stoljeća, pronađeni su mnogobrojni djelomični rukopisi – fragmenti, koji su puno stariji. Najstariji među njima je tzv. papirus Rylands P52 (nazvan po sveučilišnoj knjižnici John Rylands u Manchesteru, Velika Britanija, gdje se čuva) koji sadrži ulomak Ivanova evanđelja, a potječe po prilici iz godine 125. po Kristu. Možemo spomenuti i pojedine papiruse iz kolekcije Bodmer koji potječu s kraja 2. stoljeća; među njima ističu se P66 koji sadrži gotovo cijelo Ivanovo evanđelje i P75 s velikim dijelovima evanđelja po Luki. Postoji još čitavo mnoštvo papirusa iz 2. i 3. stoljeća, te se iz njih može rekonstruirati veliki dio novozavjetnog teksta. Ono što je značajno jest da se taj tekst u svim bitnim detaljima podudara s tekstom kojeg čitamo u današnjim Biblijama. Fragmenti, istina, ne pokrivaju čitav evanđeoski tekst, ali ono što pokrivaju, točno pokrivaju. Ako dakle nema nesklada između današnjeg teksta i tih vrlo starih fragmenata, kakvog bismo razloga mogli imati za sumnju glede ostatka teksta? Na takvu hipotezu ništa ne upućuje.

(2) Navodi u tekstovima crkvenih otaca. Osim drevnih fragmenata, mnoštvo navoda iz Novoga zavjeta nalazi se i u citatima u tekstovima crkvenih otaca - ranokršćanskih autora od kojih su mnogi pisali u 1., 2. i 3. stoljeću. Ovi navodi, dakle, stariji su od najstarijih cjelovitih rukopisa Novoga zavjeta koje danas imamo. No ovi navodi u otačkim tekstovima tako su brojni da se iz njih može rekonstruirati gotovo cjelokupni tekst evanđelja i Djela – u svakom slučaju, može se rekonstruirati sve ono što je doktrinalno bitno. I opet dolazimo do istog zanimljivog otkrića da se svi ti navodi po smislu i sadržaju podudaraju s našim današnjim tekstovima; nigdje ni traga nekoj bitnoj razlici. Ovo je već samo po sebi dokaz par exellance da su naši današnji tekstovi suštinski identični originalnima.

(3) Usporedba sačuvanih kodeksa i rukopisa. Skrenemo li sada pogled na najstarije sačuvane cjelovite rukopise, nastale između 4. i 9. stoljeća (danas je poznato nekoliko tisuća takvih rukopisa), njihova nam usporedba također daje osobito vrijedne i zanimljive rezultate. U to vrijeme, naravno, nije bilo tiska, nego su se tekstovi (uključujući i čitave knjige) prepisivali ručno. Jasno je da pri ručnom prepisivanju može doći do pogrešaka, pa je, naravno, do njih i dolazilo, te je međusobna usporedba starih rukopisa otkrila poveći broj varijacija među njima2. No ispostavlja se da su gotovo sve od tih varijacija beznačajne ortografske i gramatičke varijacije koje ne mijenjaju smisao teksta (npr. ispušteno slovo, zamijenjen redoslijed slova, zamijenjen red riječi, dvaput ponovljena riječ i slično). Isključimo li varijacije koje se tiču takvih beznačajnih detalja, ispostavlja se da je po smislu i sadržaju 999/1000 teksta izvan svake dvojbe. Preostalih pak 1/1000 teksta3 ne sadrži ništa što bi dovelo u sumnju Kristovo božanstvo i uspostavu Crkve, te ništa što ne bi bilo potkrijepljeno drugim novozavjetnim navodima koji su izvan dvojbe. Za potrebe našeg argumenta i više nego dovoljno.

Ova usporedba najstarijih rukopisa obuhvaća rukopise koji su se neovisno umnožavali, uključujući i najranije prijevode na različite jezike, tako da nitko ne može reći: “možda je jedan prepisivač pogriješio, a poslije su svi prepisali od njega”. Jednostavno nema tog jednog prepisivača od koga su svi ostali prepisivali. Već originalni dokument prepisalo je, neovisno, više prepisivača, koji su potom otišli svaki svojim putem; drugi su dalje prepisivali od njih.

(4) Teoretska nemogućnost namjerne promjene teksta. Čak kad bismo, argumenta radi, i zanemarili sve prethodno navedene činjenične stavke koje govore da novozavjetni tekstovi nisu u bitnome mijenjani, morali bismo priznati da takvo mijenjanje ne bi ni teoretski bilo moguće. Naime, takvo mijenjanje moralo bi biti ili svjesno, ili nesvjesno. Nesvjesnom promjenom (npr. pogreškom prepisivača) neće se u bitnome promijeniti značenje teksta, kako smo vidjeli gore. Pretpostavimo li pak da je riječ o svjesnom mijenjanju, nameće se pitanje: kad je uopće moglo doći do toga? Od 2. stoljeća nadalje – nikako, jer je evanđelje već bilo rašireno po čitavom tadašnjem civiliziranom svijetu; tko bi mogao sustavno intervenirati u sve nebrojene postojeće rukopise razasute širom svijeta? Onda možda na samom početku, u 1. stoljeću? Opet nemoguće, jer tada su postojali živući svjedoci koji bi lako osporili svaki pokušaj krivotvorenja.

(5) Javno čitanje. Od najranijih vremena, kako nam svjedoče ranokršćanski autori, postojao je običaj javnog čitanja evanđelja pred vjernicima. Tako primjerice ranokršćanski svetac Justin Mučenik veli: “A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.” (Prva apologija, 67). Pod “spomen-zapisima apostola” sv. Justin misli upravo na evanđelja, kao što sam objašnjava u prethodnom poglavlju (Prva apologija, 66). Puk je, dakle, imao prilike svake nedjelje čuti tekstove iz evanđelja, te ih je dobro poznavao. Bilo kakav pokušaj promjene tih tekstova, stoga, ne bi prošao neprimijećen, niti bi narod preko takvog pokušaja šutke prešao. U potvrdu toga imamo jedno zanimljivo svjedočanstvo sv. Augustina. On opisuje situaciju do koje je došlo kad je biskup u njemu susjednoj biskupiji pokušao uvesti novi prijevod Knjige o Joni umjesto prijašnjeg, gdje je samo riječ bršljan bila zamijenjena riječju tikva. Već je ta bezazlena promjena urodila takvim nezadovoljstvom naroda da je biskup bio prisiljen vratiti stari prijevod. (Augustin, Pisma 71,5) Ako je jedna tako beznačajna promjena uzrokovala revolt u narodu, kako bismo onda mogli vjerovati da narod ne bi reagirao na bilo kakav pokušaj promjene smisla evanđelja?

(6) Veliko poštovanje prve Crkve prema svetim spisima. Može netko misliti što god hoće o kršćanstvu i vjerodostojnosti njegovih izvora, ali ne može zanijekati da su sami kršćani za svoje spise od početka gajili najveće poštovanje. Štoviše, držali su ih svetima. Pa kako onda možemo i pomisliti da bi kršćanin svjesno mijenjao tekstove koji drži svetima i od Boga danima? Tko bi se usudio svjesno nešto mijenjati u njima, čak i kad bi tako nešto bilo moguće pored drugih vjernika koji su budno pazili? I zašto, s kojim motivom, ako nam povijest svjedoči da su kroz prva tri stoljeća kršćani bili nemilosrdno proganjani upravo zbog svojih vjerovanja koja nalazimo u današnjim evanđeljima? Druga su stvar nenamjerne pogreške u prepisivanju, no time se – kako smo vidjeli gore – nije mogla promijeniti bit teksta, odnosno smisao i sadržaj.

Iz svega rečenoga s apsolutnom sigurnošću zaključujemo: današnji tekstovi evanđelja i Djela apostolskih po smislu i sadržaju identični su originalima. Tko bi htio tvrditi suprotno, taj bi morao vjerovati u doista apsurdnu teoriju da je netko u najranije doba kršćanstva, bez ikakvih motiva i razloga odlučio promijeniti svetopisamske tekstove; da je zatim uspio tu promjenu uvrstiti u sve kopije Novog zavjeta razasute po čitavom svijetu; da je uspio same kršćane natjerati da bez otpora prihvate takvu promjenu – one iste kršćane koji su tada dragovoljno stavljali glavu na panj i bili bacani lavovima ne želeći se odreći istina u koje su vjerovali; te konačno, da od cijele te zavjere nije ostalo nikakvog povijesnog traga u obliku fragmenta ili povijesnog zapisa koji bi osporio današnji tekst evanđelja. Razuman čovjek takvu teoriju ne može prihvatiti; on može jedino pristati uz neizbježan zaključak: današnji novozavjetni tekstovi, barem u bitnome, identični su originalima.

Kršćanski blagdan?! Je, ali ukraden i izopačen pogani blagdan kao i pola kršćanstva.

Već se počelo vrijedjati...ne može forum bez tih boljki...ajd odšetaj od mog topika..onako laganini...ja se ne želim raspravljati s nekim tko je već unaprijed donio sud i čvrsto ostaje u svom uvjerenju...živ mi i zdrav bio..i furaj svoje ragnorok!

Sud, uvjerenje?! To je istina čoviče. se sad bok!

I uvridio bi te da sam reko židovski sektašu, ali nisam

Liturgijsko čitanje Svetoga pisma je poticaj da počnemo živjeti po Božjoj riječi.
 
Evo nekoliko uputa:

Velika subota




Velika subota je dan Kristova otpočinka u grobu i drugi dan vazmenog trodnevlja.
Po starom običaju, iako više nije propisano, Velika subota je i dan posta.
Crkva u molitvi kod groba čeka Gospodina: vjernici, pojedinačno ili roditelji s djecom dolaze preko dana, u slobodno vrijeme, posjetiti "Isusov grob".
Oltar ostaje simbolično nepokriven, misa se ne slavi niti se pričešćuje.
 
U obiteljima se mirno sprema za uskrsnu svetkovinu i svaki vjernik nađe vremena da u tijeku dana pohodi svečano urešeni Isusov grob u crkvi.
Tako Crkva ulazi u vazmeno bdijenje koje počinje u subotu navečer.
 
Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svjetla.
Blagoslivlje se vatra izvan crkve, na njoj se pali uskrsna svijeća koja iznačava Isusa Krista uskrsloga, naše svijetlo. Unosi se u procesiji u župnu crkvu koja je u mraku. Tek unosom uskrsne svijeće u crkvu pale i vjernici svoje svijeće i pale se sva svijetla, nakon čega slijedi svečani pjevani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.
Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je stvarni trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina.
 
Ovo je predokus vječnosti. Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje završava euharistijom.

Dubrovnikom danas šeta Hrvatsko blago, Hrvatska budućnost - 35 000 mladih iz cijele Hrvatske na susret katoličke mladeži.
Uživo pratite ovdje: http://www.mladi-dbk.com/

Misa četiriju papa: Benedikt XVI.s papom Franjom na kanonizaciji dvojice pokojnih papa







PAPA u miru Benedikt XVI. i papa Franjo zajedno će slaviti misu na kojoj će svetima biti proglašeni Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. u nedjelju ujutro u Vatikanu, priopćio je u subotu ravnatelj tiskovnog ureda Svete Stolice, otac Federico Lombardi.

Informacija o dolasku Benedikta XVI. koji živi povučeno u Vatikanu nakon povijesnog odreknuća lani, još nije službeno potvrđena. Njegova nazočnost će dodatno uveličati taj izniman događaj koji bi mogao privući gotovo milijun ljudi.

Neki mediji već govore o "misi četiriju papa" u Bazilici svetog Petra.

"Bit će to događaj kakav Rim ne pamti u svojoj povijesti, kanonizacija dvojice papa u nazočnosti dvojice živućih papa", Franje i Benedikta XVI., rekao je u srijedu mons. Liberio Andreatta, ravnatelj vatikanske agencije za organiziranje hodočašća (ORP). No glasnogovornik Svete Stolice nije poslije htio potvrditi Benediktov dolazak, "s obzirom na dob" pape u miru.

Kardinal Joseph Ratzinger, predstojnik Kongregacije za nauk vjere, bio je jedan od najbližih suradnika pape Ivana Pavla II. i sudionik Drugog vatikanskog sabora na kojemu je iznio nove ideje. Poslije je priznao da je taj skup bio najvažniji događaj u njegovu životu na temelju kojega je razvijao svoje teološke zamisli u stotinama tekstova.

Koncil je smatrao "obnovom u kontinuitetu" a ne "raskidom" s prijašnjom Crkvom.

Nakon njegova neočekivana odreknuća u veljači 2013. i izbora pape Franje u ožujku te godine, dvojica papa su uspostavila srdačnu suradnju, živeći na nekoliko stotina metara u vatikanskoj državici.

Papa u miru je ostao vjeran svom obećanju da se neće miješati u stvari svog nasljednika, ali je rekao da će uvijek dati savjet ako se to od njega zatraži.

https://www.youtube.com/watch?v=d-e1Ma33cFI&list=PL0268F59AAFCBCA71

Mnogo laži.... ali...

Sveti Leopold Mandić




O. Leopold rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkve bi ostala veoma prikraćena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomiro s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega sveca, dans poznata i štovana po cijelom katoličkim svijetu.

Bogdanovi roditeji bili su duboko vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti.

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gos-podarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedao-nici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilika-ma znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer vidite, i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.”

Živeći u Herceg-Novom među pravo-slavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.” Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti jer je Bogdan bio veoma dobar sin.

U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u sjemenište u Udine u sjevernoj Italiji. Sretan dan njegova svećeničkog ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika.

O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništa mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugo-godišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!”

Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983. Bio je veliko čeljade u malom slabašnom i krhkom tijelu. Velik duhom i srcem, velik svetošću, a to je ona jedina prava veličina.