''NJEMAČKI LIST ČUDI UKIDANJE TITOVA TRGA "Zašto se odričete svojeg najpoznatijeg državnika?"''

Ovo vrijedi citati 
Lovro i Duje jebu Engleze u Trstu 

U Trstu je opet došla do izražaja prgava Lovrina narav, zbog koje je zamalo izbio novi međunarodni rat, ovaj put protiv Saveznika. To bi mogao biti glavni sadržaj šeste epizode TV-serije, koja bi mogla početi Lovrinim evociranjem uspomena na te dane:
"Englezi su to jutro pomakli rampe i table za 200 metara. I mene zove Duje, komandir prateće čete iz Sinja, i javi mi to, a ja njemu: 'Dobro, koliko si ih pobija?'"
Komandir Duje zbunjeno je odgovorio da nije pobio nikoga, nego da je došao po njegove, Lovrine upute: što da se radi? Ipak su to Saveznici.
"I ja izađem na teren i vidim: bogati, ukrali su 200 metara Jugoslavije. I ja na konju u njihov štab, bilo njih 15 oficira, a ja i moj kurir sa šmajserima. I meni ti tu padne ono splitski, mulački, kako ću ih zajebat. I ja se sitim šta je njima najsvetije: kraljica. Ne smiš ti napisat kako sam im sve izbeštima kraljicu. I onda im dam ultimatum od uru vrimena da vrate rampu. Bilo je sedam i kvarat, i dâ sam im rok do osam."
Britanski oficiri prethodno su oko rampe postavili tenkovsku jedinicu, tako da u početku vjerojatno i nisu previše ozbiljno doživjeli Lovrine riječi. No kad su uočili Lovrin vojnički manevar, počeli su razmišljati.
"Odma sam rasporedija svoj protutenkovski vod među engleske tenkove, po dvi granate na svaki njihov tenk, imali su 18 tenkova. I dogovorim s borcima, ako u osam ispalim crvenu signalnu raketu, idemo u juriš na njih. I dođe osam, taman oću naredit kuriru da ispali raketu, kad čujem da se pale motori – povlače se Englezi, vraćaju rampe i table nazad. Kad su vidili da smo mi spremni zgazit i njih i Amerikance i Boga, vratili su se u kasarne."

Lovre izlazi iz Partije koja se sad zove Hdz 

Lovrina vojna karijera prekinuta je relativno rano, 1966. godine: umirovljen je u naponu snage, u svojoj četrdesetšestoj, čemu je kumovala njegova već opisana narav, zbog čega je ostao jedan od rijetkih boraca Narodnooslobodilačkog rata koji je dobio sva tri partizanska ordena za hrabrost, a da nije proglašen Narodnim herojem. Time se objašnjava i činjenica da su svi njegovi ratni drugovi – ono koji su u ratu stekli isti čin kao i on – kasnije dogurali do general-pukovnika, dok je on u mirovinu otišao kao "običan" pukovnik. Kad bi ga se pitalo o tome, samo bi promrmljao da ga je mučila nostalgija za Splitom.
Osma epizoda, dakle, opet se događa u Splitu i Dalmaciji. Nakon umirovljenja Lovre s bratom Stankom u Starom Gradu na Hvaru otvara pekaru koju ubrzo preseljava u Split, u Tolstojevu ulicu, te je vodi sve do sredine 90-ih, kada je prodana.
U toj osmoj epizodi naglasak bi morao biti na 1989. godini, kada Lovre – u osvit velikih društvenih promjena – napušta Savez komunista Hrvatske, partiju kojoj je bio odan od mladosti.
"Ja sam iz Partije izaša još 1989., na Gradskoj konferenciji Meje. Na toj konferenciji razrađivao se tekst o društvenim i privrednim reformama. I vidim – ne paše mi. Kakve društvene reforme, koje, oćemo dovest HDZ i kapitalizam, šta? A oni meni da je to došla direktiva iz Centralnog komiteta. I tada napustim Partiju. Reka sam im: 'Više ja ne pripadam vama.'"

Lovre kaze da bi bilo bolje da je poginuo na Sutjesci nego da je doživio ovo degradiranje Tita 
A majmuni koji to rade , nek se ustanu iz groba da vide sto ce biti s Domovindkim ratom i Gotovinom i svim tim .. 
Deveta, pretposljednja epizoda TV-serije prikazuje Lovru u vremenu kad jedna zalutala predsjednica miče Titovu bistu s Pantovčaka, o čemu je Lovre, dakako, imao svoje mišljenje:
"To je ljudska i narodna sramota, poništenje ljudskog dostojanstva. Tito je vodio zemlju u najtežim vremenima svijeta i uspio da se njegov narod nađe među četiri velikana svijeta – SSSR, Amerika, Engleska i Jugoslavija. Bili smo četvrta, ne fizička sila, ali moralna snaga u Drugom svjetskom ratu, gdje su izginuli milijuni, i ti si imao tog vođu, a sad ga mičeš. Ja to ne mogu razumjeti..."
Još je manje razumijevanja Lovre imao za revizionističke magarce koji su državnu degradaciju Titove ličnosti pokušali iskoristiti za uklanjanje antifašizma iz Ustava Republike Hrvatske i promociju ustaškog pokreta kao tobožnjeg izraza "volje hrvatskog naroda". Takve je pokušaje Lovre žestoko osuđivao:
"Meni je Nijemac bija okupator. A šta mi je bija ustaša, nego livo i desno krilo tog poretka. Nisu Pavelić i ustaše oslobodili Split i Hrvatsku, nego Tito i partizani. Sramota je da takve bljuvotine izlaze u našem vrimenu. To je duboko nemoralno, a i to je preblaga ocjena."
Micanje Titove biste ohrabrilo je i ljude iz polusvijeta, koji su to doživjeli kao zeleno svjetlo za nastavak hajke na partizane, što je Lovri, sada već čovjeku u dubokoj starosti, iznimno teško padalo. O tome je u javnosti progovorio 2015. godine: "Žao mi je šta nemam 20 godina, onda bi zna šta ću, ali imam 95. To je ljudska sramota, da smo se iz jedne časne zajednice survali u ovo danas, u pobjedu ljudskog egoizma i pohlepe. Kad vidim ovo danas, dođe mi žao šta nisam poginija na Sutjesci, šta me onaj Švabo nije proboja bajunetom. Eto."

Lovre REIC  RIP 

POZDRAVI KOMSNDANTA TAMO GORE 
Zapjevajte onu 
Koliko je na Kozari lista. Jos je vise mladih komunista 

Ops . A ja ateista

mutava baštarda wrote:Uz konstataciju da nam je BDP na istoj razini kao i 1980. godine, što nitko razuman ne osporava, te kako je hrvatsko gospodarstvo - osim u nekim kraćim periodima - kontinuirano stagniralo, profesor Tica je napravio zgodnu usporedbu kupovne moći 1978. godine i danas prema indeksu potrošačkih cijena i konstatirao: „daleke 1978. godine, sa prosječnim čistim osobnim dohotkom od 5.437 dinara moglo se kupiti proizvoda i usluga koji bi po današnjim cijenama koštali 7.271 kunu ( 970 eura). Imamo li na umu kako je prema DZS-u prosječna mjesečna neto plaća u 2015. iznosila 5.710 kuna (761 euro), iz računice proizlazi kako je kupovna moć plaća od 1978. do danas pala za 1.460 kuna (195 eura) mjereno današnjim cijenama.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kupovna-moc-u-hrvatskoj-niza-nego-1978

Pri čemu je uredno ignorirao činjenicu da mnogi od današnjih proizvoda tada nisu ni postojali. Ali bitno je samo da se nešto melje.
Inače je glavni problem kod tadašnjeg zaduživanja ležao u puno višim kamatama i njihovoj turbulentnoj promjenjivosti na tržištu.
E da, jedan od glavnih problema Jugoslavije je bio u tome da je država morala garantirati za vraćanje cijelog deviznog duga, inače ne bi uspjeli dobiti nijedan devizni kredit.

slidingdoorsoperator wrote:

mutava baštarda wrote:Uz konstataciju da nam je BDP na istoj razini kao i 1980. godine, što nitko razuman ne osporava, te kako je hrvatsko gospodarstvo - osim u nekim kraćim periodima - kontinuirano stagniralo, profesor Tica je napravio zgodnu usporedbu kupovne moći 1978. godine i danas prema indeksu potrošačkih cijena i konstatirao: „daleke 1978. godine, sa prosječnim čistim osobnim dohotkom od 5.437 dinara moglo se kupiti proizvoda i usluga koji bi po današnjim cijenama koštali 7.271 kunu ( 970 eura). Imamo li na umu kako je prema DZS-u prosječna mjesečna neto plaća u 2015. iznosila 5.710 kuna (761 euro), iz računice proizlazi kako je kupovna moć plaća od 1978. do danas pala za 1.460 kuna (195 eura) mjereno današnjim cijenama.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kupovna-moc-u-hrvatskoj-niza-nego-1978

Pri čemu je uredno ignorirao činjenicu da mnogi od današnjih proizvoda tada nisu ni postojali. Ali bitno je samo da se nešto melje.
Inače je glavni problem kod tadašnjeg zaduživanja ležao u puno višim kamatama i njihovoj turbulentnoj promjenjivosti na tržištu.
E da, jedan od glavnih problema Jugoslavije je bio u tome da je država morala garantirati za vraćanje cijelog deviznog duga, inače ne bi uspjeli dobiti nijedan devizni kredit.

Ali je bar sve bilo državno odnosno drustveno. 
Koja je sad ovo pizdariha da drzava preuzima privstni dug? 
U slucaju Agrokor 
Fajat smo mafijaška drzava

Nijemci se još uvijek boje Tita jer ih je poboijedio. isto kao i rusa i amera koji oih još uvijek drže u okupaciji

slidingdoorsoperator wrote:

mutava baštarda wrote:Uz konstataciju da nam je BDP na istoj razini kao i 1980. godine, što nitko razuman ne osporava, te kako je hrvatsko gospodarstvo - osim u nekim kraćim periodima - kontinuirano stagniralo, profesor Tica je napravio zgodnu usporedbu kupovne moći 1978. godine i danas prema indeksu potrošačkih cijena i konstatirao: „daleke 1978. godine, sa prosječnim čistim osobnim dohotkom od 5.437 dinara moglo se kupiti proizvoda i usluga koji bi po današnjim cijenama koštali 7.271 kunu ( 970 eura). Imamo li na umu kako je prema DZS-u prosječna mjesečna neto plaća u 2015. iznosila 5.710 kuna (761 euro), iz računice proizlazi kako je kupovna moć plaća od 1978. do danas pala za 1.460 kuna (195 eura) mjereno današnjim cijenama.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kupovna-moc-u-hrvatskoj-niza-nego-1978

Pri čemu je uredno ignorirao činjenicu da mnogi od današnjih proizvoda tada nisu ni postojali. Ali bitno je samo da se nešto melje.
Inače je glavni problem kod tadašnjeg zaduživanja ležao u puno višim kamatama i njihovoj turbulentnoj promjenjivosti na tržištu.
E da, jedan od glavnih problema Jugoslavije je bio u tome da je država morala garantirati za vraćanje cijelog deviznog duga, inače ne bi uspjeli dobiti nijedan devizni kredit.

nabroji današnje proizvode koji prije nisu postojali a kupuju se masovno.

mobitel. PC i derivati, dalje nastavi ti...

Sora wrote:
Svaki od ovih ljudi imao je vlastiti intimni razlog da se bori za besklasno društvo – dakle protiv interesa svoje matične klase – ali ovdje nas zanima Lovre Reić: zašto je sin bogatog Varošanina ustao protiv poretka i sistema koji je njemu osobno jamčio privilegirani položaj u društvu?

Zato jer je bio čovjek koji nije gledao uskogrudne vlastite interese.

U kapitalizmu se bore zubima i noktima da ostvare zaradu i obogate jer kaoitalizam ne prizna i nema humanistički temelj u nicemu 
To sto prodaju kao demokraciju je totalno sranje i laz 
A mrvice sa stola koje bacajunsirotinji su taman da ne crkne

Za Hrvate u Drugom svjetskom ratu iole dobra opcija bio je samo Tito. Daleko je to, naravno, bilo od idealnog, Tito ima sve karakteristike zločinca, ali u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bolje od toga nije se moglo. Sva sreća da je dosta Hrvata to tako i shvatilo i otišlo u partizane, posebno iz Dalmacije

Milorad Pupovac je u subotu u Srbu rekao da je u ustanku, čiju je 76. obljetnicu proslavljao, bilo – grešaka. Ali, može li se stotinjak hrvatskih civila pobijenih u svega nekoliko dana nakon 27. srpnja 1941. i još puno više njih trajno protjeranih nazvati samo greškom? Ne, zločin je bio sastavni, štoviše pretežiti dio tog ustanka. Ubrzo po formiranju NDH, srpsko stanovništvo bilo je izvrgnuto progonu, a Srbi su uzvratili ubijanjem Hrvata, koji nisu imali nikakve veze s terorom Pavelićevog režima i takozvanih divljih ustaša. Oni nas, mi njih, na to se faktično svodio ustanak koji se u Hrvatskoj u vrijeme socijalističke Jugoslavije obilježavao kao državni praznik, a danas ga još slave SNV i SABH.


Tako je, znači, započela antifašistička borba na prostoru NDH. A kako je završila? Egzekucijom zarobljenih pripadnika vojske ustaške države i hrvatskih civila, koji su u prvoj polovici svibnja 1945. bježali pred nadirućim partizanskim snagama. »Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu«, poručio je Josip Broz Tito u svojem govoru u Ljubljani 26. svibnja 1945. Posljedica djelovanja te ruke brojne su masovne grobnice po Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su bez suđenja okončani životi više desetaka tisuća Hrvata.

Na osnovu ovih nepobitnih činjenica naizgled se ne bi mogao izvući drukčiji zaključak nego da je cijela ta antifašistička borba na čelu s Titom i komunistima, barem što se hrvatskog naroda tiče, samo jedan neprekinuti zločin i da se o tome stoga nema što pohvalno za reći, a kamoli nešto slaviti. Dakle, ne govorimo o sustavu neslobode uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata, nego o zbivanjima tijekom rata, uključujući i ona neposredno po kapitulaciji nacističke Njemačke. U to da su Titovi partizani bili tek obični zločinci vjeruje i današnja hrvatska desnica, od koje je dio u HDZ-u, a ostatak po nekim drugim strankama. Međutim, makar to možda zvučalo paradoksalno, nisu u pravu. Unatoč tome što bi se, kad bi sve te pokolje bilo moguće precizno zbrojiti, zajedno s Bleiburgom i Križnim putem, možda čak pokazalo da su, od svih strana involviranih u brutalan građanski rat, baš partizani počinili najviše zločina.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković nedavno je antifašistički pokret htio odvojiti od komunističke vladavine, pa je izjavio »ono što je bilo od 1941. do 1945. smatram pozitivnim«. Nije. Primjerice, masakr koji su srpski ustanici 1941. napravili u Boričevcu nikako se ne bi mogao ocijeniti pozitivnim. Ali, svejedno i dalje postoji sasvim dovoljno argumenata u prilog onome na što je Jandroković ciljao.

Što su Hrvati mogli 6. travnja 1941., kad su prve bombe pale na Beograd? Ustaše su četiri dana kasnije proglasile NDH. Načelno to nije bio loš potez, ali kako su im sponzori bili nacisti, taj politički pothvat nije mogao imati sretan nastavak ni kraj. NDH jednostavno nije valjala i za njom ne treba nimalo žaliti. Manjina Hrvata podržavala je kraljevsku vladu u Londonu, čija su vojska u Jugoslaviji bili četnici. Draža Mihailović je u lipnju 1941. legitimno pretendirao na naziv antifašist, što su mu, uostalom, SAD i Velika Britanija, priznali. No, četnici su imali velikosrpsku viziju Jugoslavije, u kojoj bi Hrvati, naročito poslije ustaških zločina nad Srbima, jako slabo prošli. To je sugerirao već i odnos četnika prema Hrvatima u ustanku iz 27. srpnja 1941. Stoga je za Hrvate u Drugom svjetskom ratu iole dobra opcija bio samo Tito. Daleko je to, naravno, bilo od idealnog, Tito ima sve karakteristike zločinca, ali u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bolje od toga nije se moglo. Sva sreća da je dosta Hrvata to tako i shvatilo i otišlo u partizane, posebno iz Dalmacije.

Krvavo su se tukli na Neretvi i Sutjesci, puno ih je poginulo, ali njihove žrtve nipošto nisu bile uzaludne. Zahvaljujući njima ne samo da četnici nisu bili jedini u statusu saveznika antinacističke koalicije, što bi za Hrvate bilo pogubno, nego Srbi nisu imali nadređenu poziciju u partizanima, što je nakon rata bilo iznimno važno. U socijalističkoj Jugoslaviji, za razliku od Kraljevine, Srbi nisu bili dominantan narod.

http://www.novilist.hr/Komentari/Kolumne/Komentar-Drazena-Cigleneckog/ZlocinacTito-bio-za-Hrvate-ipak-najbolja-opcija

Bilo kako bilo ali se iskreno nadam da je /se ovaj/i  svabe cude na trgu Erich Honeckera. Da vas podsjetim to je titov pajdo sta je branio socijalizam smajserima i skoncao kao i dost drugih nacista u Cile .

Koje sranje od teksta u Novom listu
Znaci i Rijeka i Novi list su pali . 
Samo da citiram zadnju recenicu: da je Hrvatska ostala samostalna 1945. I orjentirana na Zapad. Bili bi razvijeni kao svicarska 
A izgkeda da je to plan za iduci Milenij 
Za sad smo nakon 25 godina samostalne RH razvijeni ko Rumunjska.

abraham wrote:Bilo kako bilo ali se iskreno nadam da je /se ovaj/i  svabe cude na trgu Erich Honeckera. Da vas podsjetim to je titov pajdo sta je branio socijalizam smajserima i skoncao kao i dost drugih nacista u Cile .

  Je Deutschet tageszeitung  svi citaju  bas na tom trgu 
Ja se iskreno nadam da ti znas njemački pa da pročitaš nekad i nes drugo osim kaj  ti ostane na wc papiru

Sora wrote:Koje sranje od teksta u Novom listu
Znaci i Rijeka i Novi list su pali . 
Samo da citiram zadnju recenicu: da je Hrvatska ostala samostalna 1945. I orjentirana na Zapad. Bili bi razvijeni kao svicarska 
A izgkeda da je to plan za iduci Milenij 
Za sad smo nakon 25 godina samostalne RH razvijeni ko Rumunjska.

Ne nisu pali. Čovjek je inače ljevičar,ali ako si skontala piše sa pozicije jednog hrvatskog antikomunista i nacionalista,te polazi od činjenice da čak i da je Tito bio zločinac,on je za Hrvate bio jedina i najbolja opcija.

Što i je,ali danas ti to uštipci neće priznati ni za lijek.

Naprotiv,reći će da bi Hrvati bolje prošli da su se vrnuli Crnojurjevići.

epikur37 wrote:Nijemci se još uvijek boje Tita jer ih je poboijedio. isto kao i rusa i amera koji oih još uvijek drže u okupaciji

haha da tito ih je pobijedio, da nije bilo stalina još bi bio u šumi s partizanima

zakopali bi ga pod bukvom a ne pod "dve tone mermera"

trebao bih tu nešto napisati a ne znam što

idem nešto bezveze, baš me briga

susnježica

marcellus wrote:

epikur37 wrote:Nijemci se još uvijek boje Tita jer ih je poboijedio. isto kao i rusa i amera koji oih još uvijek drže u okupaciji

haha da tito ih je pobijedio, da nije bilo stalina još bi bio u šumi s partizanima

zakopali bi ga pod bukvom a ne pod "dve tone mermera"

kad čitam prosere takvih zločinaca poput tebe bude mi krivo što je Tito uopće postojao i što se rodio. jer da se nije rodio, ja bih danas na miru živio i uživao u Italiji Istra ne bi bila dio ustašije RH, hrvata i hrvatske ne bi bilo ili bi ih na prste mogao pobrojat a ti marčelo nikad ne bi bio rođen jer bi tvoji starci bili streljani.