Denkverbot

evo jedne lakše teme ajd.. čitao sam članak prema kojem, je dobar razgovor kao igra dobacivanja loptom, što znači da koliko pošalješ lopti toliko i primiš, zapravo mislim da je bolja metafora badminton, kad krene niz dodavanja čovjek počne uživati u izmjenivanju udaraca, šta ti veliš evo, nije li fora na razgovor gledati kao na igru..

kic wrote:evo jedne lakše teme ajd.. čitao sam članak prema kojem, je dobar razgovor kao igra dobacivanja loptom, što znači da koliko pošalješ lopti toliko i primiš, zapravo mislim da je bolja metafora badminton, kad krene niz dodavanja čovjek počne uživati u izmjenivanju udaraca, šta ti veliš evo, nije li fora na razgovor gledati kao na igru..

Sve se svodi na zakon akcije i reakcije, samo je bitna početna sila :) Barem ja na to tako gledam.....

Svi razgovori su igre, nebitno o kojem svijetu se radilo. Motivi započinjanja igre su uvijek nekako različiti, netko to radi iz dosade, netko jer se želi opustiti, netko jer se želi zabaviti, netko jer se želi osjećati drugačiji, netko jer želi zavesti, netko jer se osjeća kako se osjeća....netko iz puste znatiželje da dobije što više podataka o sugovorniku....

Ali dobar sugovornik znači više od razgovora :)

bi li mogla imati ugodan razgovor s nekim kog uopće a priori ne gotiviš..

kic wrote:bi li mogla imati ugodan razgovor s nekim kog uopće a priori ne gotiviš..

Osoba sam koja u oba svijeta ne volim biti nekulturna. Koliko dobijem-toliko dam. Na sve uzvraćam jednakom mjerom, s tim da nikada prva ne započinjem...
Vodim razgovore često iz kulture ponašanja, no o ugodnosti razgovarati...radim to, no ne uživam...

Čekaj, što znači ugodan razgovor?!

recimo da je ugodan razgovor spoznaja po završetku - ovo nije bio gubitak vremena, i dobro se osjećam, mogao bih opet s njim/om

kic wrote:recimo da je ugodan razgovor spoznaja po završetku - ovo nije bio gubitak vremena, i dobro se osjećam, mogao bih opet s njim/om

Pa ja to mogu s bilo kim...
Zašto predrasuda gotivljenja?!

ja i ti ne igramo dobro badminton :^^

kic wrote:ja i ti ne igramo dobro badminton :^^

Pa ja i s Cigankom vani stanem i popričam uvijek....Pitanje je bilo bezveze :) Tj. servis :D

baci ti servis :|

kic wrote:baci ti servis :|

Odmah ubijem suigrača :D

right hand of death !?

Forehand or bachand?! Or Death?! :D

reci da nije dobra slika ?

kic wrote:reci da nije dobra slika ?

Nije, gledam drugačije :D

ti mene baš voliš zajebavat :^^

kic wrote:ti mene baš voliš zajebavat :^^

Dakako, Mrgude :)

samo svijetlo

Ne znam, evo..Betika je otišla...nema Abenda, nema ljudi koji su mi dragi. Sve se uvijek svodi na neke praznine...(nemoj se naljutiti na ovo, ti si admin i ti se na ovu moju opasku i promišljanja ne odnosiš:))
Sve je do maloprije djelovalo tako tečno, jednostavno, u trenu se sve promijeni...i sve je to na neki način obrazac života, ama baš sve...
Mene je najgore pustiti samu :) Tada naviru misli....
Ponovno se vraćam ovoj svakodnevnici, i uvijek, ali uvijek si postavljam pitanje glavne nagrade... :

ne znam voliš li Hoppera, ali žene kao betty i ti su često kao iz ove slike Morning sun..

His women do not seem to have lives apart from the rooms in which we find them. They peer out into a world, the one the rest of us occupy—and it may be with a degree of longing—but it is not their world. And it is this detachment from our world that compromises their erotic presence. They are unavailable. We feel it as certainly as we do the assertive geometrical character of the rooms they occupy. This spatial solidity is what lends the paintings an air of permanence and fixes the woman in place, as in Morning Sun (1952).

So much so that imagining them in any other context represents only a form of escape on the viewer’s part from the imprisoning resolution of the painting. The tendency to create narratives around the works of Hopper only sentimentalizes and trivializes them. The women in Hopper’s rooms do not have a future or a past. They have come into existence with the rooms we see them in. And yet, on some level, these paintings do invite our narrative participation—as if to show how inadequate it is. No, the paintings are each a self-enclosed universe in which its mysteriousness remains intact, and for many of us this is intolerable. To have no future, no past would mean suspension, not resolution—the unpleasant erasure of narrative, or any formal structure that would help normalize the uncanny as an unexplainable element in our own lives.



http://www.nybooks.com/articles/2015/06/25/edward-hopper/

Joj, kako me živcira to što ne mogu editirati postove nakon nekog vremena :D Mrzim te svoje pretjerane izljeve ....Želim reći: danas jesi, sutra nisi...