Razaraci u Splitu .....Britanija i Amerika svaka po jedan

http://www.defender.hr/naslovnica-izdvojeno/americki-raketni-razarac-uss-gravelly-uplovio-u-loru/

http://www.defender.hr/naslovnica-izdvojeno/razarac-britanske-mornarice-hms-defender-usidren-pred-splitom/

Znaci ipak ono šta sam vidija danas nije onaj britanski nego ovaj americki u Lori.




 





Velike priče
Marin Kuzmić: Kako je američka mornarica početkom 1920-ih godina trajno formirala Split i Splićane
Piše: Marin Kuzmić

Ovih dana pojavila se opsežna "Pax americana na Jadranu i Balkanu" dr. Vjekoslava Perice. Knjiga je ustvari nikad ispričana priča o dvogodišnjem boravku američke flote u splitskoj luci, o Amerikancima koji su promijenili život grada i snažno utjecali na ponašanja, vrijednosti i stil života koji su obilježiti splitski identitet

U imaginariju hrvatskih gradova Split je na poseban način profilirao svoj prepoznatljivi identitet. Međutim, zadnjih četvrt stoljeća grad je doživio preobrazbu i udaljio se od Smojinog dalmatinstva dok je degeneracija Uvodićevog i Tijardovićevog Splita svršena činjenica.

U tom i takvom ozračju, u knjižarskom izlogu u prizemlju barokne palače Milesi na Voćnom trgu pojavio se prošlih dana opsežni libar “Pax americana na Jadranu i Balkanu” dr. Vjekoslava Perice, hrvatskog povjesničara s američkom putovnicom i redovnog profesora povijesti na Riječkom sveučilištu koji se u svom većem dijelu odnosi na Split i Splićane i priziva snažna identitetska previranja nakon Prvog svjetskog rata, kada je grad i dobio svoj poznati imidž koji je sada uglavnom izgubio.

Ujak Sam u nas

Knjiga je ustvari do sada nikad ispričana povijesna priča o dvogodišnjem boravku američke flote u splitskoj luci, o Amerikancima koji su promijenili život malog jadranskog grada na rubu Carevine i snažno utjecali na nova ponašanja, vrijednosti i stil života koji će “amerikanadama” trajno obilježiti splitski identitet. To je bilo u vrijeme kad su mnogi Dalmatinci odlazili u Ameriku, dok je Amerika bila došla k njima, u Split. Što je to boravak savezničkih ratnih brodova ostavio u baštini grada?
Obavjestajna fotografija američke flote u splitskoj luci Dvije dame na Rivi 1928. godine
Prepustimo autoru, dr. Perici temeljnu tezu: „Grad je u kratko vrijeme vidio mnogo novotarija i mnoge je prihvatio… Do konca Prvog svjetskog rata starinski, Split je upravo u godinama boravka savezničke flote, pod njenim utjecajem i kroz njenu interakciju s lokalnom zajednicom stvoren kao moderni i urbani grad“. U ovom prikazu išao bih uglavnom tim tragom. Knjiga dr. Perice pruža bogatu građu i uvide. Šira tema ovog historiografskog djela jest – utjecaj Amerike na naše prostore. Veoma je rijetka u povjesničarskim radovima i u nas i u SAD-u. Temeljito su obrađene tri mirovne intervencije SAD-a na području Jadrana i Balkana u 20. stoljeću. Američka vojna sila pojavila se u Jadranu na početku, u sredini i na samom kraju „kratkog 20-og stoljeća“ (od 1914. do 1990. godine).

Mnogi će tek sada moći smjestiti u povijesni kontekst ne samo one vesele i zabavne likove – Johnnyja i Willija ili Miss Evelin Beauty-Flower – iz Tijardovićevog „Spli’skog akvarela“ i „Male Floramye“, inače identitetskih iskaznica Splita (kakav je, doduše, bio donedavno, a ne sad) nego i važne značajke splitskog mentaliteta i splitskih široko razglašenih mitova.

Prva vojno-diplomatska misija SAD-a bila je u Dalmaciji neposredno nakon završetka Velikog (prvog svjetskog) rata i skoro je bila potpuno zaboravljena. Drugu mirovnu misiju Amerikanci su poduzeli u našim krajevima poslije Drugog svjetskog rata, u sjevernom Jadranu. Bilo je to vrijeme Slobodne Teritorije Trsta, Zone A i Zone B. Ta je tema u nas potisnuta jer valjda više ne spada u hrvatsku već „jugoslavensku“ povijest za koju nas nije više briga (iako su dalmatinski partizani, podnijevši velike žrtve, gonili Nijemce duž cijele jadranske obale do Trsta i prvi 1945. godine ušli u grad i oslobodili ga). Posljednja američka misija događa se u naše doba, nakon završetka Hladnog rata, a traje, eto, na Balkanu još uvijek.

Amerikanci u splićanistici

Najranija jadranska intervencija Ratne mornarice SAD-a 1919. – 1921. godine bila je do izlaska ove knjige jedna od većih praznina u historiografiji što je čudno jer se radi o vjerojatno prvoj većoj i relativno uspješnoj multinacionalnoj mirovnoj operaciji u povijesti, ističe autor u predgovoru. Pa ipak, o njoj nema ni jedne monografije, a nema ni izvora. Ne sjećaju je se uglavnom ni u Americi. Jedini trag je ratni put USS Olympia koja je kao brod spomenik pluta u filadelfijskom Independence Seaport kao muzej, a dva dnevnička zapisa vođena na toj američkoj krstarici, iako im nedostaju istrgnute stranice, pokazali su se značajnijim izvorima informacija o svakodnevnom životu u Splitu iz 1919. godine, što je vjerojatno i inspiriralo dizajn naslovnice.
Naime, naslov knjige, zajedno s fotografijom starinskih ratnih brodova uz lukobran i gatove splitske Gradske luke otisnut je na požutjeloj podlozi, vjerojatno faksimilu istrgnute stranice nekog brodskog dnevnika s početka prošlog stoljeća. U legendi pod fotografijom ispisano je strojopisom: Spalato. Looking southweast in harbor. Ships left to right are H.M.S. Diamond, Italian PUGLIA, U.S.S. OLYMPIA, and Italian Nino Bixio. Informacije o Splitu iz 1919. godine ostavio je kapetan USS Olympije David F. Boyd, istovremeno i glavni obavještajni časnik.

Kronika društvenog života u lukama

Njegov dnevnik je, nažalost, nekompletan jer je iz rukopisa uklonjeno sve što bi moglo otkriti njegove lokalne izvore informacija. Dr. Perica smatra da se radi o dragocjenim zapisima o Splitu i Splićanima iz tog vremena, pa ukoliko splitska historiografija želi doći do tih dokumenata, trebalo bi vjerojatno kontaktirati obitelj i nasljednike. Uz Boydov zanimljiv je i dnevnik mornara Lloys Thomas O’Kelyja. Kompletni dnevnici možda se nalaze u obiteljskim krugovima do kojih povjesničari nisu doprli ili su u neistraženim mornaričkim arhivima.
Admiral Philip Andrews
Boydovi zapisi kronika su društvenog života na brodu i u lukama. Primao je sa simpatijom, ali i s podsmjehom, neke karakteristike dalmatinskog mentaliteta kao pričljivost i kampanilizam koji daje sebi i svom mjestu preveliku važnost. Ali, bio je kritičan i prema svojima. Kad su stigli, tadašnji dosadni Split, „neka mala bivša mletačka kolonija zvana Spalato“, ubio ih je, kaže, u pojam. Što se tiče seksa i alkohola bili su razočarani i Venecijom, odakle su stigli, a mislili su da idu u Istanbul, poznat po bordelima. Spomenuti O’Kelly, brodski električar, američki farmer iz Iowe, zapisao je „kako uživa u splitskim vinogradima“ kojima je bio prekriven cijeli pejzaž.

Od Kongresne biblioteke do Tijardovićevih libreta

Uži stručnjaci smatraju historiografsku studiju dr. Vjekoslava Perice primjerom „totalne povijesti“. Autor se koristio spomenutim dnevničkim zapisima, pisanjem tadašnjih američkih novina, sadržajima D’ Annunzijevog Muzeja fašizma, putopisima, analizama libreta Tijardovićevih opereta i onodobne lijepe književnosti, kulturalnim utjecajima što su ih donosili Amerikanci… Odmah moram reći da je knjiga „Pax americana…“ našla počasno mjesto na meni dragoj polici kućne biblioteke, među svescima „splićanistike“ (t.j. sveznanja o Dioklecijanovu gradu) gdje zapravo i spada; autor joj je učeni Splićanin, a sadržaj se najvećim dijelom odnosi, kako rekosmo, upravo na Amere u Splitu, odnosno na razdoblje gradske povijesti kojemu, koliko god bilo važno i zanimljivo, do sada nije poklanjana nikakva pažnja.

Priča o izgradnji modernog splitskog identiteta i njegovoj povezanosti s boravkom savezničkih flota, ima svoje protagoniste. Prije svega američki admiralski brod oko kojeg se vrte događaji i njihov društveni kontekst te admirala Philipa Andrewsa, zapovjednika američke flote u Istočnom Mediteranu.

Mnogi će tek sada moći smjestiti u povijesni kontekst ne samo one vesele i zabavne likove – Johnnyja i Willija ili Miss Evelin Beauty-Flower – iz Tijardovićevog „Spli’skog akvarela“ i „Male Floramye“, inače identitetskih iskaznica Splita (kakav je, doduše, bio donedavno, a ne sad) nego i važne značajke splitskog mentaliteta i splitskih široko razglašenih mitova, koji žive i danas uz obilnu pomoć nostalgije, bez većeg uporišta u svakodnevici grada. Projekt „Pax americane…“ prihvatio je još prije deset godina program za Istočnoeuropske studije na Woodow Wilson International Center for Scholars u Washingtonu čiji je naš povjesničar bio stipendist.
Saveznicki mornari u Splitu prvih dana 1919. godine

Marin Kuzmić: Kako je američka mornarica početkom 1920-ih godina trajno formirala Split i Splićane

http://www.telegram.hr/price/kako-je-americka-mornarica-pocetkom-1920-ih-trajno-formirala-split-i-splicane/

TIRANA/PODGORICA, 23. lipnja 2016. (Hina) – Albanski parlament jednoglasno je u četvrtak ratificirao Protokol o pristupanju Crne Gore u NATO. Time je Alabanija postala peta zemlja koja je potpisala taj dokument kojim se i službeno preporuča Crna Gora za prijam u Savez.

http://www.defender.hr/naslovnica-izdvojeno/albanija-ratificirala-pristupanje-crne-gore-nato-u/

OK....zato su ovdje ....malo šetaju ....okolo.

Pogledajte kako izgleda razarač vrijedan dvije milijarde dolara, razgledati ga je došao i Jakov Kitarović

http://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/317118/pogledajte-kako-izgleda-razarac-vrijedan-dvije-milijarde-dolara-razgledati-ga-je-dosao-i-jakov-kitarovic

A šta ako sutra izlete iz EU dali će onda i dalje biti gazde Hrvatskoj?

NATO i EU su dva razlicita pojma.

Naše kćeri će biti kurve, njihovi brodovi će nam ulaziti u luke, od jučer Hrvatske više nema...

V. Rudan

BIt će posla za kurbetine. Morat će radit duplo.

Mala povijest splitske prostitucije

Javne su se kuće 20-ih godina prošlog stoljeća nalazile u staroj gradskoj jezgri. Na širem prostoru Geta djelovao je i veći broj uličnih prostitutki, kao i u nizu lokala i prenoćišta. Pričalo se i o tajnom gospodskom bordelu blizu starog Hajdukova igrališta, čija je vlasnica nudila mušterijama «ljepotice dana», dok jedan posjetitelj na slici nije navodno prepoznao svoju kćer.

Posted on September 30, 2015 by admin in Bez kategorije, Vukojarci, mitovi i legende



Prostitucija je formalno u Splitu zabranjena Pravilnikom za izvršenje zakona o spolnim bolestima 15. lipnja 1934, a u listopadu iste godine i na razini nekadašnje Kraljevine Jugoslavije.
Nakon Prvog svjetskog rata splitsko Općinsko redarstvo revno je vodilo evidenciju o prostitutkama u javnim kućama koje su nazivali “kasernirane bludnice” i brinulo da budu pod redovitim liječničkim nadzorom kako ne bi klijentelu, a radilo se uglavnom o situiranoj gospodi, zarazile kakvom spolnom bolešću. Ostale su prostituke nazivane “potajnim bludnicama“, a broj im se povećavao s dolaskom mornara i vojnika s brodovlja Antante u Poljudskoj uvali. Splitska povjesničarka Zdravka Jelaska Marijan proučavajaući državni arhiv, literaturu i stare novine o životu Splićana između dva svjetska rata, došla je do podataka da su prostitutke u javnim kućama uglavnom bile stare između 20 i 25 godina, a prije su uglavnom radile kao služavke, konobarice i sobarice. Javne su se kuće 20-ih godina prošlog stoljeća nalazile u staroj gradskoj jezgri, u tzv. Getu – su bile u Pretorijanskoj, a jedna u Žarkovoj ulici. Na širem prostoru Geta djelovao je i veći broj uličnih prostitutki, kao i u nizu lokala i prenoćišta. Pričalo se i o tajnom gospodskom bordelu blizu starog Hajdukova igrališta, čija je vlasnica nudila mušterijama «ljepotice dana», dok jedan posjetitelj na slici nije navodno prepoznao svoju kćer.
“Registrirane prostitutke bile su opskrbljene posebnom zdravstvenom knjižicom, tzv. žutom knjižicom. Uz to, prostitucijom su se bavile i mnoge djevojke bez nadzora Redarstva. No, one su kad-tad bivale uhapšene zbog skitanja i bluda te upućene na liječnički pregled. Većina ih je bivala prepraćena u zavičaj, a ostale su dobivale žute knjižice, te su se jednom mjesečno morale podvrći obveznom liječničkom pregledu. Prostitutke u javnim kućama pregledavane su mnogo češće, tri puta tjedno. S obzirom na to da su njihove mušterije bile imućnije i uglednije. One među njima za koje bi se utvrdilo da imaju neku spolnu bolest liječene su u Splitu, a zatim protjerane s teritorija Splitske općine – navela je Jelaska Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest.
U njezinoj knjizi “Grad i ljudi: “Split 1918. – 1941.” pobrojano je da je broj prostitutki u splitskim javnim kućama iza Prvog svjetskog rata do 1930. godine varirao od 40 do 83, koliko ih je bilo rekordne 1923.. Potajnih bludnica bilo je daleko više. Njih je 1920. godine bilo 320, godinu kasnije 297, a sve do 1930. godine i četiri puta više nego “kaserniranih bludnica”. Uglavnom su bile, navela je Jelaska Marijan, u dobi između 20 i 30 godina života i bez ikakva drugog zanimanja.
“Među prostitutkama bilo je lokalnih djevojaka i djevojaka iz okolice, ali i iz udaljenijih krajeva prve jugoslavenske države, pa i strankinja koje su se nalazile u javnim kućama, što je otvaralo pitanje upletenosti javnih kuća u trgovanje ženama. O mreži trgovanja ženama u prvoj jugoslavenskoj državi više se doznalo kad je upravo zbog toga 1925. godine pred Kotarskim sudom u Zagrebu optuženo 16 osoba iz Zagreba, Siska, Bjelovara, Zemuna, Novog Sada i Subotica da djevojke su mamili obećanjem raznih poslova, a zatim ih slali u druge gradove u javne kuće – doznali smo od Jelaske Marijan.
PROSTITUCIJA U NOVIJE VRIJEME
U vrijeme druge Jugoslavije prostitutke u Splitu skupljale su se u ugostiteljskim objektima smještenima u tzv. Getu u staroj splitskoj jezgri. Usluge su pružale, sjećaju se vremešni Splićani u prenoćištu Slavija. Jedno od poznatijih mjesta iz 80-ih godina prošlog stoljeća bila je ilegalna javna kuća Gupčevoj ulici na Bačvicama gdje su po seksualne užitke dolazili viđeniji Splićani.

• Kako sam odrastao nedaleko, često sam tamo viđao kako tamo zalaze nepoznati nam muškarci i dobro se znali po što su došli. Za gospođu koja je to vodila često bih skoknuo po hranu za njezine mačke koje je obožavala i ostalo iz dućana. I prije nego sam napunio 20 godina odlučio sma udovoljiti znatiželji i tamo sam prvi put došao kao mušterija. Sjedilo bi se u dnevnom boravku, razgovaralo s “madam” te tri – četri žene koje su pružale usluge, a bi se jedna izabrala i pošlo s njom u sobu. Na podu je bio madrac kojem je “madam” poslije svake mušterije mijenjala posteljinu. Tamo nisu usluge pružale “profesionalke”, već službenice, pa i udate žene koje su time popunjavale kućni budžet. Klijenti su bili i suci, i policajci i općinski uglednici, pa nikad nisu u Gupčevoj imali problema sa zakonom – prisjetio se stanovnik Bačvica.
  

Priču o bordelu u Gupčevoj ulici potvrdio nam je Siniša Reljić koji je često vozio Miljenka Smoju na reportaže i marende.
– Bilo smo jednom tamo, donijeli cvijeće, pa malo popili s gazdaricom i dobro se ispričali. Nismo došli potražiti usluge, nego je Smoju zanimalo kako to izgleda. Na kraju mu je gazdaricu pokušala tutnuti u džep 100 njemačkih maraka što je on odbio, no, uzeo je bocu vina koju mu je dala, a njegova žena Lepa odmah mu je zaplijenila po dolasku kući – ispričao je Siniša Reljić.
Od 90-ih godina do danas središte splitske prostitucije je Đardin, središnji gradski park kod Dioklecijanove palače. Tamo godinama svoje tijelo nude dugogodišnje ovisnice o heroinu, bilo je i samohranih majki iz okolice prinuđenih da se prodaju kako bi imale novca za podizati djecu. S vremena na vrijeme policija prateći male oglasnike otkrije i kojekakve unjamljene stanove s prostitutkama kao što je bilo u četvrtima Mertojak i Pazdigrad. Djevojke bi se predstavljale ostalim stanarima kao studentice. Nedavno je izašao na vidjelo slučaj organizirane prostitucije kroz modnu agenciju Kristina putem koje su su prema optužnici poznatim splitskim poduzetnicama podvodile i maloljetnice. Prostitucija u Splitu, u svakom slučaju, cvjeta.

http://www.24sata.hr/news/dozvola-za-blud-sve-tajne-iz-proslosti-hrvatskih-bordela-437283

Pa nije ni čudno da vas spliće i dalmatince zovu kurbini sinovi.

Usne Stjepana Gnječa wrote:Pa nije ni čudno da vas spliće i dalmatince zovu kurbini sinovi.